Srbija protiv Srpske?
Nerado poredim Miloševića i Tadića. Jedan je vodio Srbiju ka porazu, drugi vodi poraženu Srbiju. Ipak, uprkos tome što je Tadić za razliku od Miloševića čvrsto privržen miru, evropskoj mantri i, makar na riječima, demokratskim idealima, pojedine crte Miloševićeve politike prepoznatljive su i danas. Boris Tadić je u dva navrata pobijedio na izborima služeći se oprobanom formulom političke alhemije. Poput Miloševića 1990. i Milutinovića 1997, spojio je Srbiju i svijet, tvrdio je da je moguće voditi jednu politiku koja bi bila umjerena i ostvariva, ali bi u sebi sabrala sve, ponekad međusobno suprotstavljene i u različitim pravcima ekstremne želje naroda. Tadić je u svojoj politici uglavnom neuspješan, mada naravno ne kolosalno i katastrofalno kakav je bio slučaj sa njegovim prethodnikom. Tadić je tako prihvatio neutralnost, očuvanje Kosova i Metohije, nedemokratsku i antievropsku autonomiju Vojvodine, brigu o srpskom narodu u regionu i evropske integracije kao osnovu državne politike. Lavirajući nije baš ubrzao evropske integracije, ali je zato mnogo žrtvovao na drugoj strani. Priznao je EULEKS, prenebjegao neispunjenje šest principa o odnosima Srbije i međunarodne uprave na Kosovu, zasnivao politiku na jalovom zahtjevu za savjetodavno mišljenje Međunarodnom sudu u Hagu, zanemario Republiku Srpsku... U predizbornim kampanjama srpske vlasti su i te kako obraćale pažnju na Republiku Srpsku. Potpisivani su ugovori o specijalnim vezama (do 2006. godine to je činjeno tri puta), otvarani parkovi i biste, najavljivani zajednički savjeti, obnarodovana prazna obećanja o dvojnim državljanstvima... Prije četiri godine su se članice tadašnje vladajuće koalicije otimale oko premijera Dodika: G 17 je, uprkos pojedinim srbofobskim nastupima izvjesnih svojih funkcionera, ugostio Dodika na predizbornom mitingu, isti je govorio i pred okupljenim demokratama, a „trčao” je i u kampanji Demokratske stranke Srbije. Do početka 2010. Demokratska stranka i Tadić su neprekidno nastojali da drže ravnotežu između svojih velikih i međusobno suprotnih obećanja. Ipak, svjetska kriza, neispunjene nade i podilaženje velikim narodnim očekivanjima i nerealnim zahtjevima, doveli su zemlju u velike finansijske teškoće. Možda su upravo ovi uzroci doprinijeli inače prilično nerazumljivoj Tadićevoj politici prema Republici Srpskoj. Početkom godine predsjednik Tadić je najavio donošenje Deklaracije o Srebrenici – učinio je to u Banjaluci na dan osamnaeste godišnjice proglašenja Republike Srpske! Nije se konsultovao sa domaćinima, tekst predloga deklaracije napisan je čak i bez učešća koalicionih partnera, koji su se zbog toga žalili. I dok su iz Srbije stizala izvinjavanja i sramotna poniženja, iz Sarajeva su uzvraćane provokacije i uvrede. Muslimanski političari protivili su se sasvim zakonitom hapšenju Ejupa Ganića u Londonu. Član predsjedništva Bosne i Hercegovine Haris Silajdžić se obrušio na Tadića prilikom njegove posjete Mostaru. Najavljena je zabrana obilježavanja godišnjice masakra vojnika JNA u Dobrovoljačkoj ulici u Sarajevu. Otkazana je i posjeta predsjedništva Bosne i Hercegovine Beogradu... Uprkos svemu, prije nekoliko dana u Carigradu je potpisana zajednička deklaracija predsjednikв Turske, Srbije i Bosne i Hercegovine. Protiv deklaracije su se izjasnile stranke vlasti i opozicije u Republici Srpskoj. Baš kao što Silajdžić nije poštovao ustav i konsultovao predsjedništvo za svoj nastup u Carigradu, Tadić nije na bilo koji način o svemu obavijestio vladu ili predsjednika Republike Srpske. Pri tom u Deklaraciji su najavljene zajedničke ustanove Srbije, BiH i Turske, i pružena podrška Savjetu za sprovođenje mira – ustanovi koja je do sada pomagala postepeno ukidanje Republike Srpske. Treba li spomenuti još i radovanje zvanične Srbije što će u budućnosti Turska biti prisutna i aktivna u oblasti Novog Pazara. Zašto predsjednik Tadić vodi ovakvu politiku? Mislim da postoje dva razloga. Prvi se svodi na činjenicu da je Srbija finansijski zavisna od onih koji žele ukidanje Republike Srpske. Finansijska zavisnost nije samo posljedica lošeg rada naših vlada, već i socijalnog-radikalizma velikog dijela građana Srbije. Mnogo našeg svijeta želi da troši nezarađen novac. Uzor su im političari i bogataši koji troše kradeno. Reformska vlada je trebalo da bude ta koja bi makar i na sopstvenu štetu zaustavila takve opasne narodne težnje. Drugi razlog leži u nedostatku programa i uvjerenja. Poslije sumanutih ideologa i ratnih profitera, dobili smo miroljubivu, ali bezidejnu i beslovesnu vlast. Ako Srbija zbog stranih kredita, stranačkog sebičluka i lične sujete izda Republiku Srpsku, ona neće samo iznevjeriti prava srpske nacije. Srbija će u tom slučaju prezreti žrtve iz dva svjetska rata. Napustiće ideale pravde i slobode na kojima je utemeljen civilizovani svijet. Poslije takvog nečovječnog i podlog dijela, koje je nepoznato u savremenoj istoriji naših susjeda i drugih evropskih naroda, srpski narod bi neminovno morao poći putem sramotne propasti. PiŠe: Čedomir AntiĆ http://www.dan.co.me/index.php?nivo=3&rubrika=Povodi&datum=2010-05-03&clanak=229751 [Non-text portions of this message have been removed]
