Title: Message

Niška ratna siročad pričaju o zlehudoj sudbini koja ih je zadesila

Zaplačemo često zajedno

Ne krijem, odlazimo i u onu sirotinjsku "narodnu kuhinju" za po jedan obrok dnevno. Ali ponos ne da da se žalimo i molimo

U niškoj porodici Cvetković, Snežana (21) je završila školu za prehrambene tehničare, godinu dana mlađa Svetlana za preciznog mehaničara, a najmlađi brat Bojan (17) još se školuje. Otac im je poginuo. Oni su samo jedna od niških porodica koje su osetile gorčinu prethodnih deset godina. Zatekli smo ih na prijemu kod gradonačelnika Niša i porazgovarali o zlehudoj sudbini.

- Tata Momčilo učestvovao je u ratu 1991. godine kod Velikog Gradišta, ali se vratio kući živ i zdrav. A onda je poginuo 4. aprila 1999. godine kod Rače Kosaničke, na putu na front na Kosovo. Mamu Gordanu su posle te porodične tragedije zaposlili u "Livnici" MIN-a, ali i njima nikako ne ide i poslednju mizernu platu primili su pre pet meseci. Dok brat Bojan ne završi školovanje, stizaće nam boračka penzija koja mesečno iznosi stotinak maraka, ali ne stiže redovno. Od juna prošle godine MIN je zaposlio mene, ali na određeno vreme i sada sam upravo dobila pismo u kojem me iz "Progresa" obaveštavaju da više ne dolazim na posao..."

Snežana se seća da dugo nisu znali ništa o tatinoj sudbini i početkom devedesetih kada je prvi put, ne krijući se od vojnog poziva, krenuo u rat. A onda, kada se iznenada pojavio živ i zdrav, kao da ih je "ogrejalo sunce". Sekirala su ga i brinula sva srpska stradanja, pa i ona na Kosovu. Gledao je jedne večeri TV, seća se Snežana, video ratni poziv i za svoju jedinicu, odmah obukao uniformu i otišao.

"Nije se više vratio. Vojska se interesovala jedno vreme, sada više ne. Ostali smo sa mamom Gordanom. Zaplačemo često zajedno, ponoseći se što smo imali tatu Momčila, ali ne želimo da živimo od milostinje, već da nam se omogući da se zaposlimo i živimo od svog rada", kaže Snežana Cvetković.

Porodičnu kuću Anđelkovića u prigradskom naselju Medoševac, kraj aerodroma, 7. maja 1999. godine pogodio je NATO projektil. Otac Dragiša je poginuo na kućnom pragu, majka je ranjena i sada je teški invalid, lakše je ranjena kći Suzana (26) koja je sada apsolvent na Ekonomskom fakultetu, dok mlađa sestra Marija (21), ekonomski tehničar, čeka posao.

"Živeli smo skromno, ali srećno u svojoj kući koja je godinama podizana od tatine plate. Mama Slađana je radila kod privatnika kao krojač. Kuća nam je razrušena i sada sa majkom živimo u novopodignutoj zgradi za ratne stradalnike na Panteleju, građenoj na brzinu, koja već tone na jednu stranu. Ostali u Medoševcu, koji su takođe ostali bez krova nad glavom jer smo zbog blizine aerodroma bili stalno pod projektilima, dobili su (ne znamo kako i od koga) pomoć da obnove kuće. Mi smo pisali neke zahteve, popunjavali razne formulare, izlazile su neke komisije da procene štetu, ali još ništa".

Suzana kaže da je boli kada vidi majku kako popunjava neke socijalne kartone i pokušava da sa neredovnom invalidskom od oko 3 hiljade dinara mesečno, sastavi kraj s krajem.

"Posle svega, posustala sam malo i sa studijama i prešla na vanredno studiranje. Ne krijem, odlazimo i u onu sirotinjsku "narodnu kuhinju" za po jedan obrok dnevno. Ali ponos ne da da se žalimo i molimo. Ako dobijemo posao i počnemo da živimo od svog rada, biće to najbolji spomenik našem ocu. I još ne gubimo nadu da će društvo imati razumevanje za nas, makar i pod pritiskom našeg udruženja koje okuplja decu poginulih radnika MIN-a" - kaže na kraju Suzana.

Dirljiva je i sudbina porodice Jovanović, čiji je otac Dragan, radnik "Vagonske" MIN, posle povratka sa ratišta u Vukovaru umro od raka. Ostale su, nezaposlena majka Jelena i kćeri Biljana (19) i Aleksandra (18).
- I naša kuća porušena je u NATO bombardovanju u Medoševcu. Prodali smo jedan plac i nešto skrpili i popravili.

Ja i mama, kao frizerke, uzmemo po neku paru radeći onako na divlje, što bi se reklo, a sestra Biljana radi u privatnom dragstoru. Ipak, to nije nikakva sigurnost, niti dovoljno za pristojan život. Zato se borimo preko naše sekcije koju smo osnovali pri Udruženju boraca, nestalih i ratnih vojnika invalida MIN-u, ne tražeći milostinju, već zaposlenje - kaže Aleksandra Jovanović.

"U reč upada" Suzana Anđelković, koja moli da zapišemo i ovo: "Dolazila je da nas snima neka strana TV, pa pita i da li je naš otac kriv što je ratovao. to me strašno pogodilo i rekla sam im u mikrofon, makar i ne objavili, da moj otac može biti kriv samo zato što je Srbin i što je branio svoju zemlju. I dodala sam da se ja sa njim ponosim".

MILORAD DODEROVIĆ  http://www.glas-javnosti.co.yu/danas/srpski/R02011403.shtml


NSP Lista isprobava demokratiju u praksi
==^================================================================
This email was sent to: archive@jab.org

EASY UNSUBSCRIBE click here: http://topica.com/u/?bUrBE8.bVKZIq
Or send an email to: [EMAIL PROTECTED]

T O P I C A -- Register now to manage your mail!
http://www.topica.com/partner/tag02/register
==^================================================================

<<decapogi.jpg>>

Attachment: spacer.gif
Description: GIF image

Attachment: red.gif
Description: GIF image

Одговори путем е-поште