|
Srbi iz Hrvatske
Posljednji Mohikanci
(1)
Kao što je Pavelić došao na
vlast uz pomoć italijanskih i njemačkih fašista, tako je Tuđman došao na
vlast uz pomoć Njemačke, ustaške emigracije i Vatikana. Na promociji svoje
nacional-šovinističke stranke HDZ-a u «Lisinskom» 1990. Tuđman će izreći
svoju čuvenu rečenicu – da “NDH nije bila puka fašistička tvorevina, nego
i izraz povjesnih težnji hrvatskog naroda”. Tek će ova izjava trgnuti Srbe
iz “zimskog sna”, koji su do tada ravnodušno spavali kao da se to njih
ništa ne tiče
piše: Milan Stanić, generalni
sekretar Saveza komunista BiH
O Srbima iz Hrvatske teško je pisati, jer su
Srbi kroz svoju istoriju suviše oscilirali od najvećeg ushićenja i
pregnuća, čojstva i junaštva – do potpunog pada i opšte nacionalne
apatije. Razumije se da za to postoje mnogi uzroci koji se u ovoj kratkoj
analizi djelimično prikazuju.
Živjeći vjekovima u graničnim pojasevima
– na susretu zapadne i istočne civilizacije, na razmeđama tri svjetske
religije, turske i austrougarske okupacije, njemačkog “Drang nach Osten” –
srpski narod se kroz svoju dugogodišnju istoriju borio za golu
egzistenciju i bivstvovanje, vjerski i etnički identitet. A, uvjek im je
bilo sve u pitanju: i prošlost i sadašnjost i budućnost, integritet i
vjera, kulturni i nacionalni identitet. “Ti drznici sagradiše svoju
nacionalnu kuću nasred carskog druma”, riječi su Džordža Lojda,
ministra-premijera u britanskoj Vladi 1915. godine.
Apokaliptičan
završetak
Kao poseban problem na ovim prostorima,
vjekovima, biće odnosi između Hrvata i Srba koji proističu iz različitih
kultura, vjere, načina života, ali najviše zbog imperijalne politike
velikih sila pod čijom se jurisdikcijom nalazio teritorij sadašnje R.
Hrvatske, sa poznatom devizom: “Divide et impera” (zavadi pa vladaj), te
unijaćenje srpskih plemena u enklavama, uz davanje zemlje i privilegije za
prelaz iz pravoslavlja u katoličanstvo.
Posebno će istorijski
opteretiti te odnose Vojna krajina, kao vojno-administrativna teritorija
koja je bila pod jurisdikcijom Bečkog dvora.
Nakon dolaska
Habsburgovaca za Ugarsko-hrvatske vladare 1527. godine, jedan široki pojas
današnje R. Hrvatske naseljavan je Srbima iz Bosne, sa Kosova i iz Vlaške
Krajine. Taj pojas se protezao od Senja, Otočca, Karlovca, Banije prema
Virovitici, preko Slavonske Požege, sve do Petrovaradina. S obzirom na
specifičan položaj i vojnu službu koju su obavljali kao graničari, bili su
izuzeti iz jurisdikcije hrvatske banske vlasti. Pod pritiskom Bečkog dvora
Hrvatski sabor je morao 1629. god. priznati im tzv. “Vlaška prava”, po
kojima su bili u obavezi samo u pitanju vojne službe, bez obaveze
kmetstva, čemu je bio izložen hrvatski seljak. Karlovački i Varaždinski
generalitet u duhu tadašnje politike daje im visok stepen autonomije, koja
se ogledala u osnivanju narodne vlasti i lokalne samouprave.
Godinama,
ovo će stvarati zavist i netrpeljivost prema Srbima, u čemu je
Rimokatolička crkva nosila perjanicu mržnje, jer su Srbi proglašeni
“šizmaticima” i “remetilačklim faktorom”, kao “zakleti neprijatelji Svete
katoličke crkve”. Hrvatski nacionalizam i šovinizam bila je stalna
kategorija koja je permanentno opterećivala hrvatsko-srpske odnose. Ante
Starčević (1823–1896), doktor filozofije – kao političar, zastupnik u
Hrvatskom saboru, glavni je ideolog hrvatskog nacional-šovinizma. Taj
rodonačelnik Hrvatske stranke prava o Srbima će reći, kao o “nakotu za
sjekiru”, i dalje: “Narodno jedinstvo treba manifestirati u jednom
jedinstvenom imenu – Hrvatskom imenu, otklanjajući svako drugo ime, a
naročito Serb kao nenarodno i pogrdno.” Njega će u ideološkom smislu
naslijediti Josip Frank (1884 – 1911), advokat, koji radi i djeluje u
Zagrebu kao političar. On osniva Čistu stranku prava, čiji će politički
program u biti postati osnova ustaške ideologije.
Napadom nacističke
Njemačke na Jugoslaviju i debalacijom njenog državnog prostora formirana
je tzv. “Nezavisna država Hrvatska” sa Antom Pavelićem na čelu. O
monstruoznosti i masovnosti zločina prema Srbima, Ciganima, Jevrejima i
hrvatskim rodoljubima demokratske prvenijencije istorija je manje-više sve
rekla. Ovdje spominjemo dio izvještaja njemačkog atašea u Zagrebu Glajse
fon Horstenaua Glavnom stanu Adolfa Hitlera u kome traži da se ustaše
odmah razoružaju, jer, kako stoji u izvještaju, samo do oktobra 1941.
“pobili su preko 300.000 Srba”. KPJ se na V zemaljskoj konferenciji l940.
priprema za rat, koji je već izvjestan. To je jedina politička snaga u
zemlji koja ne pristaje na okupaciju, masovni zločin i genocid – jedina
snaga koja ne kolaborira sa okupatorom! Sve ostale političke partije i
pokreti (osim Oslobodilne fronte u Sloveniji) sarađuju sa okupatorom i
ksvislinzima, bilo direktno ili indirektno. U masi buna i ustanaka koji se
dešavaju uglavnom na područjima gdje živi srpski narod, kao odgovor na
represalije, vješto se ubacuju komunisti, koji preuzimaju glavnu ulogu u
ustanku. Jugoslovenski komunisti i patrioti snažno će pokrenuti borbu za
nacionalno i socijalno oslobođenje od fašista. Samo tako, oružani ustanak
postaje najbolji vid otpora, a on će vrlo brzo rezultirati stvaranjem
krupnijih vojnih formacija, kao što su brigade i divizije, te formiranjem
narodne vlasti na slobodnoj teritoriji. Godine 1942. u Hrvatskoj su
formirane 6. lička proleterska divizija, 7. banijska, 8. kordunaška, koje
ulaze u sastav 1. hrvatskog korpusa NOV-a, čiji je nacionalni sastava bio:
11.400 Srba, 710 Hrvata i 50 pripadnika ostalih nacionalnosti. Ovaj
podatak se iznosi ne da se prenaglasi uloga srpskog naroda u NOB-u, a
posebno u Hrvatskoj, iako on predstavlja njen osnovni ljudski i
materijalni faktor, već radi činjenice što će hrvatski nacionalisti sve
više pripisivati odlučujuću ulogu hrvatskom narodu u toj borbi, a Srbi će
svoju ulogu minimizirati na račun pomirenja, bratstva i jedinstva, čime će
doći do potpune inverzije kolektivne svijesti dva naroda. Da tragedija
bude veća, u potonjem građanskom ratu 1991– 95. Srbi će usvojiti ekstremnu
političku matricu na bazi nacionalističko-četničke ideologije, što će
neminovno voditi atrofiji srpskog nacionalnog bića, međunarodnoj izolaciji
i na kraju apokaliptičnom završetku.
Kako stoje ostale
stvari?
U toku NOR-a ZAVNOH, kao izvršno i zakonodavno
tijelo, na svom III zasjedanju u Topuskom, pored značajnih odluka koje su
donesene u profiliranju federalne države Hrvatske u okviru jugoslovenske
zajednice, donijeće Deklaraciju o posebnom priznanju srpskom narodu za
antifašističku borbu. Hrvatski i srpski narod proglašeni su konstitutivnim
i ravnopravnim narodima. To ide sve do 1990. i “Prosinačkog ustava”, kada
se srpski narod odlukom Hrvatskog sabora lišava svoje konstitutivnosti.
Taj akt postaje vododijelnica daljih hrvatsko – srpskih odnosa i uvertira
u građanski rat.
Tuđmanovi nacionalšovinisti nisu preuzeli sve
tekovine AVNOJ-a i ZAVNOH-a, nego samo ono što im je u tom trenutku
odgovaralo. A, odgovarale su im administrativne granice SR Hrvatske koje
su proglašene kao državne, Odluka o priključenju Istre i Kvarnerskog
arhipelaga i dijela dalmatinske obale, što je poglavnik Ante Pavelić 1941.
velikodušno poklonio Musoliniju, ali će glavne odluke biti da se
konstitutivnost i ravnopravnost oduzmu Srbima i ostalim narodima koji žive
u Hrvatskoj. Brzo je zaboravljena Deklaracija sa III zasjedanja ZAVNOH-a i
rijeka krvi prolivene u II svjetskom ratu, te ključna uloga srpskog naroda
u antifašističkoj borbi, ali će za to danas hrvatski meštri licemjerja
isticati u prvi plan svoj antifašizam kad god ima zatreba, što predstavlja
vrhunac cinizma i licemjerja, jer takve falsifikate podržavaju i pojedini
međunarodni faktori.
Nakon završetka II svjetskog rata KPJ “ prekriva”
čitav prostor Jugoslavije “ideološkom koprenom”, državi se daje ideološki
identitet pod motom bratstva i jedinstva, te zajedništva. Tim činom II
svjetski rat na ovim prostorom nije civilizacijski dovršen, što će
rezultirati njegovim recidivom 1991.
U Hrvatskoj se dosta rano
manifestuju pritajene nacionalističke pojave, koje su u stvari uvijek bile
prisutne. Stalno su tekle separatističke tendencije od “Radićevih
punktacija” skretanja sa osnovne partijske linije za vrijeme rata, kao što
je (otvoreno) bilo djelovanje Hebranga i GŠ Hrvatske, do djelovanje
“hrvatskih proljećara” (Dapčević-Kučar, Pirker, Šibl, Bobetko, Manolić,
Tripalo, Rukavina, Bauer, Krajačić,Veselica, Đodan, Gamulin) i mnogih
drugih. Oni svoje djelovanje unutra sinhronizuju sa djelovanjem hrvatske
ustaške emigracije, koja je nesmetano djelovala u Austriji, Australiji,
Kanadi, Argentini, SR Njemačkoj, Španiji, Švedskoj itd. – metodama
podzemnog rata i terorizma.
U prenesenom intervjuu njemačkog časopisa
Špigl od 05. juna 1978. Maks Luburić, koljač i ratni zločinac, izjaviće:
“Jugoslavija mora biti razorena bilo pomoću Rusa i Amerikanaca, komunista,
nekomunista ili antikomunista, bilo čijom pomoći ko je voljan da razori
dijalektikom riječi ili dinamitom, ali da je razori po svaku cijenu.”
Spregom sa vanjskom ustaškom emigracijom dovešće Tuđmana i njegovu
nacional-šovinističku stranku (HDZ) na vlast. Hrvatska, svjesna svog
istorijskog prtljaga, izbaciće Sloveniju u prvi plan kao nosioca secesije,
ali je Hrvatska, bez sumnje, bila ideološki i politički centar odakle su
vršene sve pripreme.
(Nastaviće se)
http://www.patriotmagazin.com/media/0013.htm
BROJ 86
13. 10. 2003.
Srbi iz Hrvatske
Posljedni Mohikanci
(2)
Kad je počela "Oluja", sramni,
kukavički i izdajnički establišment RSK već je bio u Beogradu s Milanom
Babićem na čelu. Za ovim pobjegušama bježali su oficiri u automobilima i
transporterima, za njima vojska, a četvrti ešalon činila je civilna
sirotinja, koja je navrat-nanos napuštala svoje domove i otišla na put bez
povratka. Ostavši bez Vlade, Vojske i države Martić je nazvao Miloševića i
pitao ga šta da radi. Milošević je odgovorio: "Ubij se, Milane!" Šta mu je
mogao drugo reći
piše: Milan Stanić, generalni
sekretar Saveza komunista BiH
Kad je nestajao bipolarni sistem simboličnim
rušenjem Berlinskog zida, istorija je dobila sasvim drugi tok. NATO je
dobio odriješene ruke i on je u znaku "parnog valjka" krenuo u rušenje
Jugoslavije. U Sloveniji i Hrvatskoj već je imao pripremljen teren.
Kao što je Pavelić došao na vlast uz pomoć italijanskih i njemačkih
fašista, tako je Tuđman došao na vlast uz pomoć Njemačke, ustaške
emigracije i Vatikana. Na promociji svoje nacional-šovinističke stranke
HDZ-a u "Lisinskom" 1990. Tuđman će izreći svoju čuvenu rečenicu – da "NDH
nije bila puka fašistička tvorevina, nego i izraz povjesnih težnji
hrvatskog naroda". Tek će ova izjava trgnuti Srbe iz "zimskog sna", koji
su do tada ravnodušno spavali kao da se to njih ništa ne tiče.
Srpsko
nejedinstvo
Ukazujući na konkretne retrogradne procese u
Evropi (pangermanizam, oživljavanje ideje "MitlEvrope", militantno
ispovijedanje katoličke vjere i "pastoralne" posjete pape Vojtile bivšim
socijalističkim zemljama), Josep Palau Beltebo, španski diplomata i
publicista, u knjizi Jugoslovenska fatamorgana piše: "Nakon pada
Berlinskog zida, 1989, antijugoslovenski pritisak koordiniran je s obje
strane, Njemačke i Vatikana – postaje otvoren i direktan i udružuje se sa
najkonzervativnijim grupama srednjoevropskog demohrišćanskog pokreta i
revanšističkih krugova bivše Bečke imperije i
Njemačke..."
Uspostavljanjem Tuđmanove vlasti u Hrvatskoj nastao je
progon "nepoćudnih" Srba, iako postoji SFRJ i JNA. Šikaniranje, masovno
otpuštanje s posla, podmetanje požara i eksploziva u srpske radnje i
kioske "Borbe", masovna nacionalistička histerija na ustaškoj matrici,
jeste početak čišćenja Hrvatske od Srba.
Tek tada Srbi počinju da
reaguju, ali refleksno, nesvjesno i neorganizovano, apolitično. Savez
komunista Hrvatske, kome bezrezervno vjeruju, okreće se ponovo hrvatskom
nacionalizmu i na X kongresu SKH prestaje da postoji. Dotadašnji partijski
čelnici postaju aktivni promotori nacionalističke politike.
Javlja se
akademik prof. dr Rašković, koji formira SDS i koji želi pregovarati sa
Tuđmanom tražeći kulturnu autonomiju za Srbe u Hrvatskoj. Ali, javlja se i
ratoborni SDS na čelu sa Milanom Babićem, stomatologom iz Knina, koji
odmah pokazuje firerske ambicije. Svoju patološku prirodu i mentalni sklop
najbolje će prikazati na svjedočenju protiv Slobodana Miloševića u
Hagu.
Nakaradna ideologija srpskog nacionalizma u Hrvatskoj rezultiraće
nejedinstvom, čudnim društvenim konglomeratom podijeljenih i zavađenih
dijelova: Knin na jednu stranu, istočna Slavonija na drugu, zapadna
Slavonija na treću, Kordun, Banija i Lika ni tamo ni ovamo. Toliko je
formirano stranaka SDS koje nemaju svoje klasno socijalno uporište u
srpskom narodu, formira se pod uticajem Šešelja i SRS. Karadžić i
Milošević se bore za dominantan položaj u Republici Srpskoj Krajini,
postoji otvoren antagonizam između Beograda i Pala, koji ima pogubne
posljedice za dalju sudbinu srpskog naroda. Nijedne građanske i patriotske
stranke u tom čudnom konglomeratu, a vodi se borba za slobodu i
ravnopravnost građana. Kako? Takvo stanje je odražavala Skupština, Vlada i
Vojska. U vazduhu je mirisalo da to neće dugo trajati. UNPROFOR, koji je
došao u ime UN-a da razdvoji zaraćene strane, pokazao se kao obična
sapunica.
Slično je bilo i sa SR Jugoslavijom, koja je bila iluzorni
garant slobode i prava Srba u Hrvatskoj.
Oficiri su bili posebna
priča. Na njih se može primijeniti konstatacija francuskog državnika
Klemensoa. Poučen iskustvom on je izjavio: "Ako hoćeš pobijediti u ratu,
najprije se oslobodi oficira koji su prethodni rat izgubili." Ako se ovoj
srpskoj skalameriji od države (RSK) doda da je opstojnost i borba srpskog
naroda bila zasnovana na propaloj i kompromitovanoj četničkoj ideologiji,
"koja se javila kao tragedija" (Hegel), a da je Hrvatska bila premrežena
njemačkom i američkom obavještajnom službom, Srbi iz Hrvatske nisu imali
nikakve šanse. Dok su oni šenlučili i nisu znali šta bi od sebe, hrvatski
nacionalisti u sprezi s međunarodnim faktorom spremali su odmazdu.
"Remetilački
faktor"
U junu 1995. doći će do potpisa tajnog
Sporazuma između Hrvatske i oficijelne BiH (Granić – Silajdžić), koji je
ovjeren od strane američkih sponzora u Splitu, sa ciljem: zajednički napad
na Srbe.
Kad je počela "Oluja", sramni, kukavički i izdajnički
establišment RSK već je bio u Beogradu s Milanom Babićem na čelu. Za ovim
pobjegušama bježali su oficiri u automobilima i transporterima, za njima
vojska, a četvrti ešalon činila je civilna sirotinja, koja je navrat-nanos
napuštala svoje domove i otišla na put bez povratka. Ostavši bez Vlade,
Vojske i države Martić je nazvao Miloševića i pitao ga šta da radi.
Milošević je odgovorio: "Ubij se, Milane!" Šta mu je mogao drugo reći.
Dolaskom HDZ-a i Tuđamana na čelo hrvatske države postavljena su tri
strateška cilja:
1. Očistiti Hrvatsku od "srpskog remetilačkog faktora"
–nacifašistička ideologija da samo čista nacionalna država može biti
stabilna.
2. Proširiti granice Hrvatske na nekadašnje granice Banovine
Hrvatske iz 1939 – ostvarenje vjekovnog sna hrvatskih kleronacionalista da
granice Hrvatske budu na Drini, što je bio i strategijski cilj
Rimokatoličke crkve. To je najavao Tuđmanov izaslanik akademik Brozović na
osnivačkoj skupštini SDA u Sarajevu 1990. rekavši da će se "šahovnica"
vijoriti na Romaniji! (ni manje, ni više).
3. Stvoriti "veliku"
Hrvatsku na račun teritorije BiH, Srema i dijela Bačke.
Osim etnocida
izvršenog nad srpskim narodom u Hrvatskoj, čime je napravljen veći zločin
od onog u II svjetskom ratu jer je "Olujom" poništen čitav jedan narod uz
pravljenje prave demografske pustoši u Slavoniji, Baniji, Kordunu, Lici,
Kninskoj Krajini, Hrvatska je izgubila u ostvarenju svojih strateških
ciljeva. Danas ta državica ima vanjski dug od oko 19 milijardi USA dolara,
bez mogućnosti otplate anuiteta, zadužuje se na sve strane, propadaju joj
krupni industrijski kapaciteti, sprovodi se posvemašna pljačka društvenog
bogatstva, uz pravu najezdu socijalne patologije, Katolička crkva
interpolira se ne samo u društveni život nego direktno u državnu upravu...
Istina, okoristila se (Hrvatska) trenutno otimajući Srbima kuće,
zemlju, stoku, stanove i stanarska prava, radna mjesta i materijalna
prava. Prema istraživanjima prof. dr Muratovića, vrijednost imovinskih i
drugih prava izbjeglog stanovništva iz Hrvatske i BiH se, 1997. godine
procijenjena je na 80 milijardi tadašnjih DEM, vrijednost opreme
(inventara) u domaćinstvima i stanovima na sedam milijardi, izbjeglice su
potraživale šest miliona godina radnog staža, i to pod uslovima da je
njihov prosječni rad vrijedio samo 300 DEM mjesečno (po toj obavezi
potraživalo se 24 milijarde tadašnjih DEM).
(Nastaviće
se) |
