P O D S E Ć A NJ E
Hrvatski jezik odavno izbačen
Izvorni Hrvati (Zagorci) ne mogu da izgovore pravilno "č" i "ć", pa se dovijaju - govoreći o prvom da je "tvrdo", a o drugom da je "meko"
Udruženje za zaštitu ćirilice i srpskog jezika je, kako pišete, protestovalo zbog izjave Stipe Mesića da Srbi u Hrvatskoj govore hrvatskim, a ne maternjim - srpskim jezikom. Protest Udruženja (kojeg cenim) bio je nepotreban, jer je srpski jezik u Republici Hrvatskoj u službenoj upotrebi.
Narod i jezik
Predsednik ga pogrešno zove hrvatskim, jer je filološka nauka (odstupajući od naučnih principa - povinujući se zahtevima politike imperijalnih sila prošla dva stoleća) srpski proglasila "štokavskim dijalektom", a hrvatski jezik "kajkavskim dijalektom". Pravo je čudo da stotine hiljada školovanih ljudi nisu primećivale da svaki narod ima svoj jezik, a ne samo dijalekt. I danas, najobrazovaniji sloj našeg naroda izgovara da je "štokavski dijalekt srpski". Ne shvata da je to celovit jezik - ne dijalekt nekog od jezika.
Tako, i Hrvati imaju svoj jezik - a ne "kajkavski dijalekt". To je kompletan jezik. Na hrvatskom su napisane knjige iz mnogih oblasti krajem devetnaestog stoleća i prevedena najznačajnija evropska književna dela. Njime je, delimično, pisao i hrvatski pisac Miroslav Krleža.
Nažalost, hrvatski jezik je, krajem 19. stoleća, izbačen iz upotrebe - danas se ne uči ni fakultativno u Hrvatskoj, mada postoji program UNESKO-a o očuvanju od izumiranja svih živih jezika. Hrvatski će, kako vidimo, odumreti, jer ga Hrvati koriste samo u krugu porodice - u Zagrebu.
Pismo u Hrvatskoj
Tim jezikom (hrvatskim), Srbi ne govore u Hrvatskoj. Njime ne govore, kako se da zaključiti, ni Hrvati. Verovatno, ni predsednik Mesić, čiji je zavičaj Slavonija - a u Slavoniji se govori tečnim srpskim jezikom.
Kad je reč o pismu u Hrvatskoj, mora se reći da ono nije hrvatsko, nego je latinsko (latinica). To pismo nije prilagođeno glasovnim vrednostima hrvatskog jezika, nego glasovima u srpskom jeziku. Zato izvorni Hrvati (Zagorci) ne mogu da izgovore pravilno "č" i "ć", pa se dovijaju - govoreći o prvom da je "tvrdo", a o drugom da je "meko". Ništa čudno, slično prolaze svi ljudi kad se koriste stranim jezikom.
Hvala vam na ustupljenom prostoru.
Slobodan Jarčević
Beograd
