rts.rs
<http://www.rts.rs/page/stories/sr/story/11/region/2710104/hrvatske-boli-i-tuzbalice-sve-ce-to-narod-pozlatiti.html>
Hrvatske boli i tužbalice: Sve će to narod pozlatiti
RTS, Radio televizija Srbije, Radio Television of Serbia
13-17 minutes
_____
Kakva god da je vlast sedela u Zagrebu u poslednjih sedamdesetak godina, Hrvati
su mogli da budu sigurni u jednu stvar: da posle svake zime dolazi letnja
turistička sezona.
29846661
Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića
Svi oni dugi meseci između dva turistička leta bili su tretirani tek kao
eksperimentalni poligon za simulaciju ekonomskih, političkih i ideoloških
avantura na živom mesu. Ako bi to pošlo po zlu, a obično jeste, nema veze,
dolazi Uskrs kao mala turistička sezona, onda leto kao velika, i eto ti
kompenzacije za zimske tvrdoglavosti.
Jadranska turistička sezona postala je fiksni termin za popravni ispit, rog
izobilja iz kog se svojevremeno namirivala čitava privreda komunističke
Jugoslavije, a od devedesetih godina samo Hrvatska.
Iz kraha Jugoslavije Srbija je, kasno ali ipak, izvukla pouku o konačnosti
greške bez prava na popravni. Za razliku od nje, Hrvatska je euforično
nastavila stazom nepromenjene ekonomsko-ezoteričke škole, čija je glavna
mudrost u tome da iza neukosti, krađe, propalog eksperimenta i zabrljane šanse
dolazi turistička sezona koja će sve to pozlatiti. Kao posledica, u Hrvatskoj
se ne samo kulturno odomaćio već i podržavio pogubni refleks neodgovornosti
prema samoj mogućnosti greške.
Vlada za vladom hladnokrvno donosi strateške odluke koje preko noći menjaju
egzistencijalnu osnovicu hrvatske države i nepovratno je stavljaju na krivi
kolosek.
Premijer za premijerom se penje i silazi s vlasti bez adrenalinskog udara, jer
zna da će se njegovi/njeni propusti i greške pamtiti samo do prve turističke
sezone.
U kontekstu takve hladnokrvne politike čak se i Ivo Sanader pojavljuje kao živi
stvor barem situativno sposoban za emocije straha i panike. Mora da mu je srce
nakratko stalo kad ga je austrijska policija kao običnog "tāta" (lopova)
hapsila na auto-putu u pokušaju bekstva, da mu je srce tuklo kao ptica u
krletki dok je razmišljao šta će mu Hrvati napraviti kad ga se dohvate.
Kad ono, ništa! Danas se podignute glave šeta po Zagrebu, svestan da hrišćanske
kulture tradicionalno vole pokajnike, čak i kad se nisu pokajali. Dovoljno je
da samo stoički ćute kao Jov na đubrištu, ili Jezekilj na balegi.
Za šta da se kaje, kad u Hrvatskoj nijedan političar ne može napraviti grešku,
nijedan biznismen, privatni ili korporativni, ne može doneti pogrešnu odluku,
nijedan Hrvat ne može počiniti ratni zločin!
Hrvatska je zemlja u kojoj niko ni teoretski ni praktično ne može da padne na
ispitu istorije.
Kako je Hrvatska svoju ćerku Ekonomiju udala za "Agrokor"
U komunističkoj Jugoslaviji pravo na grešku je bilo podruštvljeno. U današnjoj
Hrvatskoj ono je najpre podržavljeno, zatim stavljeno u relacioni odnos sa
svežim izvorima prihoda, a onda kao takvo do krajnjih pravnih konsekvenci
relativizovano. Posledica: niko nije kriv.
29846664
Agrokor
Slučaj s "Agrokorom" i njegovim neverovatnim dugom od šest milijardi evra
pojavljuje se kao udarnička značka za reverom državno odnegovane
(ne)odgovornosti skrojene po ideološkim gabaritima ranog srednjeg veka. Radi
lakše razumljivosti, taj tip društvene integracije će se u daljem tekstu
označavati sintagmom "od stoljeća sedmog".
Kakva je struktura tog duga, koja tačna visina, kako su izbalansirani odnosi
imovine i potraživanja, hoće li "Agrokorove" regresivne menice uništiti male
proizvođače, da li će banke-kreditori razviti svest sestara milosrdnica, ili će
država namirivati banke, to je nešto o čemu ovog trenutka nema pouzdanih
brojeva.
Za razumevanje dimenzija katastrofe koja je upravo ušla u fazu direktnog
prenosa, dovoljno je reći da "Agrokorovih" pretpostavljenih šest milijardi evra
duga (pokušajte da vizualizujete 1.000 miliona pomnoženo sa šest!) iznosi nešto
više od jedne desetine hrvatskog bruto nacionalnog proizvoda. Ako se tome
pribroji minus nacionalnog preduzeća za auto-puteve (četiri milijarde evra),
dug se samo iz ta dva izvora penje na 10 milijardi.
Na kolokvijalnom hrvatskom reklo bi se da je država samo po te dve tačke "u
banani" (u buli, na finom srpskom) od jedne petine BNP-a.
Ono što nije sporno jeste ko stoji iza regionalne katastrofe "Agrokora". O tome
"kako je Hrvatska odavno svoju ekonomsku sudbinu oženila s 'Agrokorom'" piše
Jasna Babić u tekstu pod naslovom "Rodno mjesto neponovljivog koncerna: Mali
popis bedastoća oko Agrokora".
Trpeljivost hrvatske javnosti na hrvatske izrabljivače još je za vreme Tuđmana
postala društveni standard. Čak i ako tako postavimo problem, kao "hrvatski tāt
u hrvatskoj lisnici", moguće je primetiti promenu od lošeg na gore.
Kada je, na primer, bila aktuelna već spomenuta epizoda s Ivom Sanaderom, još
se moglo govoriti o vrisku javnosti. Tek što se premijer-pobegulja našao u
austrijskom pritvoru, već su se oko njegovog skromnog, u nekoliko nelegalnih
faza otkupljivanog doma (400 metara kvadratnih) u Kozarčevoj ulici iznad
"Britanca" (popularni naziv za zagrebački Britanski trg) okupile televizijske i
ostale novinarske ekipe. Kao sociolozi-lešinari organizovali su bdenje pored
zatučenog političkog fenomena, čekajući da iz kuće izviri Mirjana Sanader ne bi
li za njom vikali: "A di ti je sad Pikaso!"
Sada nema nikoga ispred Kulmerovih dvora ispod Sljemena. Nijedna televizijska
ekipa ne stoji ispred tog imanja od 55.000 metara kvadratnih gde na 2.000
metara kvadratnih u trostrukoj piano nobile etaži živi obitelj Todorić, a u još
hiljadu rodbina, gosti, kuvari, sobarice, maseri, šoferi i baštovani (portal
24sata.hr od 9. 4. 2017).
Niko da bi bio bezobrazan i povikao "Daj čašu mlijeka!" ili "Iva, jesmo'l sad
svi na dijeti?" Naprotiv, svi se nešto ustrčali oko prava "Agrokorovih" 60.000
zaposlenika na "svečanu blagdansku trpezu" i "miran Uskrs". Najvažnije je da
zaposleni – a u TV pokrivanju to su uvek kasirke trgovačkog lanca "Konzum" –
dobiju plate za praznik, a onda ćemo nekako, dolazi letnja turistička sezona,
sve će to narod pozlatiti.
Autorka ovog teksta je svesna da se u gornjim rečenicama krije poziv na
revoluciju, čak linč, ali nije lako ostati hladan pred socijalnim brodolomom
jedne bliske nacije. Sigurno, i bečke ulice su poslednjih desetak godina pune
prosjaka, ali to su "neki tamo" Bugari i Rumuni, nekad Mađari i Slovaci, pa u
Austriji svima lakne kad za takav razvoj mogu da optuže Brisel i praksu
antiruskog proširenja.
Ovde u Hrvatskoj "Brisel" nije odgovoran za pauperizaciju društva, krivica je
ekskluzivno nacionalna. Hvata vas mučnina dok gledate neke hrvatske gubitnike
nacionalne emancipacije kako u transu otupelog srama kopaju po đubretu da nađu
nešto upotrebljivo. A možda su neki od njih i Srbi, vrag bi ga znao, nikom od
njih ne piše nacionalnost na leđima dok se saginju da pregledaju sadržaj
kontejnera!
Još Hrvatska ni' propála, dok mi živimo!
Poruke premijera Plenkovića javnosti svode se na amoralnu mantru: strpite se
dok ne smislimo kako da sačuvamo firme, poslove, sva radna mesta, supstancu
"Agrokora", kapitalizam, socijalnu državu, jednom rečju, sve što vam padne na
pamet.
29846667
Ivica Todorić (arhivska fotografija)
Rezime: Todorić je proširivao "Agrokor" kao neku vrstu privrednog naslednika
Jugoslavije, odnosno produženje Jugoslavije sredstvima ekonomske integracije.
To je puklo, iz više razloga. Ruševine, ostatke i dugove Todorić kaže da je
poklonio državi, a država da je razvlastila Todorića.
Sad nacionalna vlada obećava čudo prema kojem bi ukazanje Gospe u Međugorju
postalo tek video-instalacija završne klase filmske režije. I to vlada koju
Mirjana Kasapović, profesor sa zagrebačkog Fakulteta političkih nauka, naziva
"žalosnim društvom iz Banskih dvora... koje nas sve više izlaže teroru
političke nekompetentnosti, prividnosti i banalnosti" (iz teksta "Krivi ljudi
na krivom mestu u krivo vreme: Kako je afera 'Agrokor' prekinula reality show
Plenkovićeve vlade", Globus, 15. 4. 2017).
Takva vlada sada tvrdi da će prevariti duh svetskog kapitalizma i ukinuti
zemljinu težu. Odakle vladajuća hrvatska elita izvlači takvu aroganciju?
Odgovor: Iz istorijskog iskustva.
Umesto dublje analize, za koju ovde nema mesta, neka posluži jedna kratka
alegorija. Pita Istorijski smisao Hrvate, negde oko renesanse, tamo gde se ona
polako preliva u barok, šta bi želeli za budućnost. Da oteramo Italijane,
Austrijance, Mađare i Srbe i budemo svoji na svome, kažu Hrvati. I još da nam
ostane pride sve što su oni ikad ovde stvorili, osim naravno Srba, koji su
poslovični neradnici i ne stvaraju nego samo raznose.
"Ih", kaže Istorijski smisao u neverici, "pa ne ide to sve zajedno, nisam ja
Bog, samo skromni racionalni argument. Nema čak još ni Hegela da me opiše, ni
Rankea da me povede na test-vožnju. Za takvu se želju ide u crkvu, a ne kod
mene!"
Ko bi rekao, ali Hrvati su dobili bitku sa Istorijskim smislom i, strpljivo
čekajući na sinergiju pojedinih epizoda, sve isterali: Italijani su im pomogli
da isteraju Mađare, Srbi su im pomogli da isteraju Austrijance, komunisti su im
pomogli da isteraju Italijane, Zapad im je pomogao da isteraju Srbe.
Sad Plenkovićeva pompezno-konfuzna vlada obećava da će iz Hrvatske isterati
logiku svetskog kapitalizma, ali tako da to niko ne primeti, ni Brisel, ni Beč,
ni Beograd, ni Ljubljana, a ponajmanje ruske banke. Poznajući hrvatsku
istoriju, smeh bi bio preuranjen.
Ruski rulet na hrvatski način
Koliko se situacija u Hrvatskoj dramatično promenila nagore, svedoči reakcija
Nikole Lunića iz Srpskog privrednog društva "Privrednik" pri SNV-u. Prošlog
leta ga je brinuo položaj Srba u Hrvatskoj (4,5 odsto stanovništva). Ovog
aprila on je zabrinut za Hrvate, nad njihovom mukom sad zdvaja (očajava)!
Nije Lunić postao Hrvat, niti veći katolik od pape, čak ni sasvim mali, samo
dobro zna da svako dalje ekonomsko urušavanje hrvatske države znači i novi
udarac na preživljavanje oslabljene srpske manjine.
Hrvati i "njihovi" preostali Srbi su spojeni ekonomski lonci: što u
aritmetičkoj progresiji smanjivanja bruto-nacionalnog proizvoda ima manje za
Hrvate, to u geometrijskoj progresiji ima još manje za Srbe.
Lunić dakle nema drugog izlaza nego da se trese nad zdravstvenim biltenom
hrvatske ekonomije, koju je niz loših vlada, ne samo HDZ-ovih, pretvorio u
moribunda (= na samrti).
Računica "što gore to bolje" ne rešava nijedan problem srpske manjine,
naprotiv. Bankrot hrvatske ekonomije povlači za sobom i bankrot države.
Bankrotirana država u principu ne nestaje (osim u gužvi nekog velikog rata),
već ostaje da kao zlobna senka same sebe guši svaku perspektivu vlastitih
građana na pristojan život.
U hrvatskom slučaju to bi značilo dalje jačanje desnice, a za nju ne postoji
drugi "scapegoat", slika neprijatelja, osim sprske manjine.
Na snage građanske, otvorene, evropske Hrvatske u takvom scenariju ne treba
previše računati. One su danas desetkovane, iscrpljene i rezignirane: dvadeset
i sedam godina posle "plebiscitarne pobede HDZ-a" (Tuđman u maju 1990), te
građanske snage govore, pišu i rade prave stvari, a da svaki dan, sa svakom
novom vladom, gube jedan deo svog realnog i simboličkog teritorija.
Takozvana "građanska" Hrvatska (sredinom devedesetih se taj fenomen zvao "druga
Hrvatska") danas je prisiljena da vodi retroaktivne borbe sa klerikalnim
tradicionalistima ne bi li barem sačuvala tekovine iz doba prosvećnosti. Kako
da se liberalna građanska Hrvatska izbori za poštovanje ljudskih i građanskih
prava srpske manjine, kad nije u stanju da se izbori ni za vlastita?
Nije ni klerikalnoj i političkoj desnici lako, jer je sada ostala da kao jedina
pobednička snaga definiše tip državnog sistema (feudalni klijentelistički
kapitalizam) i model društvene integracije ("od stoljeća sedmog").
Država je "tisućljetnji san" samo u poeziji. U realnom svetu, ona je mašina
koju profesionalni aparat održava u radnom stanju. Kao "operativni stroj",
hrvatska državotvorna ideja je već bankrotirala – pobedila u ratu, izgubila u
miru.
Klerikalna i ustašoidna desnica, jednako kao i socijaldemokratski hibrid
nacionalizma i narodne kuhinje, sve su se te snage pokazale nekompetentnim za
vođenje države.
Kako je Hrvatska pala u nesvest
Najgore od svega je što nema nikoga ko bi poneo krivicu za opstrukciju
nacionalnog projekta. Nema više Italijana, nema Austrougara, nema Srba. Prvi
put od stoljeća sedmog, još otkako su Langobardi prelazili "preko ovog
teritorija", Hrvati su ostali sami, svoji na svome.
29846670
Fenomen vlastite krivice/odgovornosti je za Hrvate istorijski i temeljno sasvim
novi pojam. Njihovo nacionalno biće naprosto ne izlazi na kraj s tim izazovom.
Region, kao za inat, pokazuje malo razumevanja za tu vrstu istorijskog
eskapizma: Ljubljana im se, uz prećutnu dozvolu Brisela, sveti i uništava
turističku sezonu, Sarajevo glasno plače za Jugoslavijom, Beograd se naslađuje
i štiti vlastite interese.
Televizijske vesti oko Uskrsa, svejedno da li na HRT-u ili nekom od privatnih
zagrebačkih kanala, dobro odslikavaju aktuelno stanje duha.
Najpre, to je tip informativnog dnevnika na koji gledalac nikad ne stiže kasno
– kad god da se uključi, glavna vest samo što nije počela, čime se javnost
prisilno hipnotiše zurenjem u spiralni "deža vi".
"Agrokor" se predstavlja u socijalnom kontekstu, kroz seriju komentarisanih
vesti (banana je, al' bu dobro). Vesti iz sveta vas pojedinačno iznenade
visokim standardom, na primer kad se HRT-ov novinar Dragan Nikolić javljao iz
Turske (opet Srbin, dokle više...).
Dobar deo dnevničkih emisija otpada na stare običaje, zanate i etnografske
slikovnice iz 16, 17, 19. veka, koji se stilizuju u retroaktivne temelje
hrvatske državnosti, ono što Mirjana Kasapović naziva "simboličkom
legitimacijom svega i svačega".
Duž dalmatinske obale oživljen je tako lokalni festival "Žudija" ("Židovi"), i
još, kako se ponosno ističe u elektronskim medijima, rasprodan do 2045,
minimum. Reč je o etno-performansu tokom kojeg članovi lokalnih "žudijskih"
društava, muškarci između 16 i 33 godine, u kostimima rimskih legionara čuvaju
Hristov grob između Velikog petka i uskršnje nedelje.
"Rimljani" – odnosno Jevreji, tu je sad mala konfuzija na koga se odnosi rasna
etimologija termina "Žudije" – čuvaju grob do Isusovog uskrsnuća, kad
akrobatski popadaju u nesvest jedan preko drugog.
A kad "Žudije" pred kamerama popadaju u nesvest, nema zabavnije vesti tog dana.
Osim možda izjave bivšeg ministra spoljnih poslova Mire Kovača da su na
sarajevskim ulicama pobedu Erdoganovog referenduma slavili "turski studenti u
Bosni".
--
Srpska Elektronska Informativna Mreža - SIEM
---
Ову поруку сте добили зато што сте пријављени на Google групу „Srpska
Informativna Mreza“.
Да бисте отказали пријаву у ову групу и престали да примате имејлове од ње,
пошаљите имејл на [email protected].
Да бисте постављали у овој групи, пошаљите е-поруку на [email protected].
Посетите ову групу на https://groups.google.com/group/siem.
Да бисте видели ову дискусију на вебу, посетите
https://groups.google.com/d/msgid/siem/006501d2bc39%245a0f5e00%240e2e1a00%24%40gmail.com.
За више опција посетите https://groups.google.com/d/optout.
