globalcir.com <http://www.globalcir.com/2017/10/18/hrvatska-ce-platiti-cijenu-historijskog-revizionizma-svjetski-jevrejski-kongres-pokrece-medunarodnu-kampanju-zbog-ustasluka-u-hrvatskoj/>
HRVATSKA ĆE PLATITI CIJENU HISTORIJSKOG REVIZIONIZMA: Svjetski jevrejski kongres pokreće međunarodnu kampanju zbog ustašluka u Hrvatskoj 16-20 minutes _____ Menachem Z. Rosensaft američki je pravnik i aktivist židovskog porijekla koji je rođen 1948. u Bergen-Belsenu u Njemačkoj. Njegovi roditelji uspjeli su preživjeti nacističke logore smrti, što je značajno odredilo njihov kasniji društveni i politički angažman u SAD-u, kao i angažman njihova sina, piše Index.hr. Rosensaft <https://en.wikipedia.org/wiki/Menachem_Z._Rosensaft> je dugogodišnji aktivist oko teme sjećanja na holokaust, bio je bliski suradnik nobelovca Eliea Wiesela, dugogodišnji član američkog Vijeća za sjećanje na holokaust, sudionik u mirovnom procesu između Izraela i Palestine te profesor prava na prestižnim američkim sveučilištima. <http://www.law.columbia.edu/faculty/menachem-rosensaft> Ovaj ugledni američki Židov ujedno je i glavni pravnik-savjetnik Svjetskog židovskog kongresa <http://www.worldjewishcongress.org/en> (WJC), organizacije osnovane 1936. koja danas predstavlja židovske zajednice i više od sto zemalja svijeta, uključujući i Hrvatsku. Misija WJC-a je, između ostaloga, braniti prava i interese židovskih zajednica i pojedinih Židova diljem svijeta, pomoći u osiguranju njihove sigurnosti, zagovarati njihove interese prema vladama i međunarodnim organizacijama, promovirati međuvjerski dijalog, očuvati sjećanje na holokaust itd. Predsjednik WJC-a je ambasador Ronald S. Lauder, a glavni ravnatelj je Robert Singer koji je ovog svibnja bio u posjetu Hrvatskoj. No konkretni povod za intervju s Menechamom Z. Rosensaftom bio je članak koji je nedavno objavio na utjecajnom američko-židovskom portalu Tablet, u kojem je upozorio da “Hrvatska bezočno pokušava sakriti svoje zločine u holokaustu”. U ekskluzivnom intervjuu za Index Rosensaft je najavio kako Svjetski židovski kongres organizira međunarodnu kampanju koja će se pozabaviti situacijom u Hrvatskoj i fašizacijom društva na koju neki upozoravaju, dok je drugi poriču. Što je pokrenulo vaš interes za situaciju u Hrvatskoj kada je riječ o valu revizionizma o kojem ste pisali za portal Tablet? Zapravo, mnogo prije nego što sam se fokusirao na sadašnji revizionizam oko holokausta u Hrvatskoj, postao sam osjetljiv na većinom nepoznatu povijest progona i masovnog ubijanja Židova, Srba i Roma u NDH tijekom Drugog svjetskog rata. Prije mnogo godina dok sam istraživao o kolaboracionistima i sudionicima u provođenju holokausta koji nisu bili Nijemci, naletio sam na zloglasnog fra Tomislava Filipovića, poznatog kao fra Sotona, hrvatskog franjevca koji je bio jedan od najvećih sadista u Jasenovcu. Njegovo divljaštvo i okrutnost za mene su slični onome SS-ova doktora Josefa Mengelea u Auschwitzu i komandanta u Plaszowu Amona Goetha, dakle jasnim personifikacijama apsolutnog zla. Kada sam naletio na fra Tomislava Filipovića, htio sam saznati više o ustašama. Ono što je na mene ostavilo najveći dojam jest to da su ustaše – koji su bili među najentuzijastičniji i najbrutalnijim poklonicima genocidne ideologije nacista – sami provodili ubojstva Židova i Srba, neovisno o uputama ili zajedno sa snagama njemačke vojske ili SS-a. Nakon toga smo moja supruga i ja postali prijatelji s Tamar Rothmueller Hirschl, talentiranom slikaricom koja je rođena u Hrvatskoj i čiji je otac ubijen u Jasenovcu. Ona je kao dijete preživjela holokaust u Zagrebu skrivajući se s majkom. Tamar mi je opisala antisemitizam ustaša kako ga je vidjela i doživjela tijekom i poslije rata. Što se tiče najnovijih događaja, duboko sam impresioniran hrabrošću hrvatske Židovske zajednice koja je odbila sudjelovati u prethodnim dvjema vladinim komemoracijama holokausta zbog neuspjeha da zauzme snažan stav protiv povijesnog revizionizma i ponovne pojave ustaša u Hrvatskoj. Znakovito je da Hrvatska ne tretirate kao izuzetak od pravila, nego kao dio šireg trenda u istočnoj Europi. Kako objašnjavate uspon povijesnog revizionizma u novim istočnim članicama Europske unije? Revizionizam oko holokausta postao je duboko uznemirujući nusproizvod općeg uspona neofašističkih, ako ne i neonacističkih pokreta diljem Europe. Trend je započeo sa strankom Jobbik u Mađarskoj i Zlatnom zorom u Grčkoj, ali vidimo ga podjednako i u snažnoj izbornoj podršci koje su dobili AfD u Njemačkoj, Nacionalna fronta Marine Le Pen u Francuskoj i Slobodarska stranka u Austriji. Većinu vremena kroz sedam desetljeća od Drugog svjetskog rata ekstremno desni politički pokreti sa svojim ultranacionalističkim i ksenofobnim ideologijama ostajali su na političkoj margini u svojim zemljama. Proteklih godina izašli su iz sjene i žele biti prihvaćeni kao legitimna politička snaga. S obzirom na to da masovne ubojice baš i nemaju dobru reputaciju, ovi pokreti i stranke žele se osloboditi svojih povijesnih uloga kao sudionici, ili u slučaju ustaša, aktivni protagonisti u genocidu i drugim zvjerstvima koja su se dogodila tijekom Drugog svjetskog rata. Kako bi to postigli, oni ili prihvaćaju, veličaju i repliciraju diskriminatorni stav svojih ideoloških prethodnika ili pak poriču da su ultranacionalisti. Ili jednostavno iskrivljuju, umanjuju ili trivijaliziraju povijesne činjenice. Kada je riječ o Hrvatskoj, mora se naglasiti da ustaše, odnosno njihovi suvremeni poštovatelji nisu dio vlade niti su, u ovom trenutku, značajna politička snaga. Današnja hrvatska vlada je daleko od toga da se može opisati reakcionarnom ili neofašističkom. S druge strane, ključni je problem u tome što hrvatske vlasti pokazuju nevoljkost da uvjerljivo – naglasak je na “uvjerljivo” – osude sve one koji slave ustaše i njihovu reinkarnaciju. Neizbježna posljedica odobravanja ili nesuprotstavljanja ultranacionalističkim sentimentima je često vrlo grub revizionizam oko holokausta, ne nužno zbog otvorenog antisemitizma, nego kao način da se opere povijesni imidž ustaša. Kako se Hrvatsku percipira među američkim Židovima? Postoji li svijet o problemu revizionizma u Hrvatskoj? Amerikanci većinom, ne samo američki Židovi, znaju relativno malo o Hrvatskoj i drugim dijelovima bivše Jugoslavije, a ono malo što znaju većinom je povezano s ratovima i zločinima iz 1990-ih. Vjerojatno je ista stvar i za većinu država izvan Balkana. Ni većina dobro obrazovanih ljudi ne zna za nacističku saveznicu NDH koji su osnovali fašističke ustaše i na čijem je čelu bio Ante Pavelić i u kojoj su ubijeni stotine tisuća Srba, deseci tisuća Židova i Roma. Auschwitz-Birkenau, Treblinka, Bergen-Belsen i Babi Jar postali su simboli holokausta, no mali broj ljudi zna za Jasenovac, kao ni da je bio jedan od najstrašnijih centara ubijanja u Drugom svjetskom ratu. Jasenovac zaslužuje reputaciju “Auschwitza Balkana”. Od kritične je važnosti da međunarodna zajednica razumije kako se holokaust provodio diljem Europe pod nacističkom okupacijom i u većini zemalja koje su stale na stranu nacističke Njemačke te da Nijemci nisu bili jedini počinitelji genocida u Drugom svjetskom ratu. Institucije poput Muzeja holokausta u Washingtonu i Yas Washema u Jeruzalemu pokrenule su značajne obrazovne inicijative u vezi toga. Osobno sam kao predsjedavajući povjerenstva za postavku u Muzeju holokausta u devedesetima s uspjehom preporučio da Jasenovac bude uključen među najvažnije logore smrti u Drugom svjetskom ratu u muzejskoj Dvorani sjećanja. Napisali ste da bi hrvatska židovska zajednica trebala dobiti više međunarodne podrške u ovoj vladajućoj političkoj klimi u Hrvatskoj. Imate li namjeru staviti tu temu na agendu Svjetskog židovskog kongresa? Već smo u procesu organiziranja međunarodne kampanje koja će skrenuti pažnju na revizionizam oko holokausta u Hrvatskoj i na pokušaje rehabilitacije ustaša. Svrha ove kampanje nije napasti Hrvatsku, nego baš suprotno – pomoći Hrvatima da prepoznaju mračan period svoje povijesti i da odgovarajuće prepoznaju i obilježavaju sjećanje na žrtve Jasenovca i drugih koncentracijskih logora ustaša. Hrvatski nacionalisti će vas nesumnjivo optužiti da ste “antihrvatski nastrojeni” i da “mrzite sve hrvatsko” jer ste pisali kritički o ustašama i onome što se događa u Hrvatskoj. Kako odgovarate na to? Jedina svrha pisanja članka je bila promocija povijesne istine. Nemam ništa protiv Hrvatske ni Hrvata. Baš obratno, Hrvatska smatram prelijepom zemljom s ponosnom poviješću, a posebno cijenimo snažne bilateralne odnose Hrvatske i Izraela. Istovremeno, osuđujemo i odbacujemo te pozivamo sve vlasti i pristojne ljude svugdje ne samo da osude iskrivljavanje i poricanje zločina i pokolja počinjenih tijekom holokausta, nego i da kategorički odbace one koji su bili odgovorni za te zločine protiv čovječnosti. U tu kategoriju spadaju njemački nacisti, od Hitlera pa do SS-ovaca koji su vodili koncentracijske i logore smrti. To je i francuska policija koja je hapsila i deportirala Židove iz Francuske pod nacističkom okupacijom u Auschwitz i druge centre ubijanja. To su i nacistički kolaboracionisti u Nizozemskoj, Belgiji, Ukrajini, Mađarskoj, Srbiji, baltičkim državama i drugdje, te naravno ustaše u Hrvatskoj. Naš cilj je zbližiti Židove i Hrvate. Međutim, to se može postići samo ako hrvatske vlasti, ali i hrvatsko društvo u cjelini osude bilo kakvu novu pojavu mržnjom ispunjenog ekstremizma iz prošlosti te osiguraju sjećanje i komemoraciju svih onih koji su ubijeni rukom ustaša. Kada biste bili u prilici savjetovati hrvatsku vladu u vezi ovih tema, što biste im rekli? Što Hrvatska može učiniti bolje kada je riječ o tamnim stranama svoje nacionalne povijesti? Potaknuo bih hrvatske vlasti da formiraju međunarodno povjerenstvo sastavljeno od uglednih povjesničara koji bi sa stručnim autoritetom izradili izvještaj u vezi događanja u Hrvatskoj tijekom holokausta te da stanu iza tih nalaza, neovisno o mogućim političkim posljedicama. Od kritične je važnosti da takvo povjerenstvo uključuje i predstavnike svih relevantnih dionika, uključujući hrvatsku židovsku zajednicu, kao i predstavnike ili potomke drugih etničkih skupina koje su bile žrtve ustaša. Savjetovao bih i da pokrenu obrazovne programe na svim nivoima, od srednjih škola preko sveučilišta do društvenih skupina svih vjera i nacionalnosti, u vezi zločina protiv čovječnosti koje su počinili ustaše u ime hrvatskog naroda. Pozivamo ih da ne trivijaliziraju i minimiziraju ulogu ustaša u Drugom svjetskom ratu, nego da suprotno tome osude i odbace ponovni uspon ustašluka, neovisno o političkim kalkulacijama. Zanimljivo je da naglašavate kako se kampanja protiv Tita i partizana koristi kako bi se rehabilitirali njihovi neprijatelji u Drugom svjetskom ratu. Što mislite o narativu da su nacistički i ustaški režim zapravo isti kao komunistički režim u Jugoslaviji? Zagovornici tog narativa tvrde da su i NDH i Titova Jugoslavije bili “totalitarni režimi”… Ne branim Titov režim, niti bilo koji komunistički režim od optužbi da su bili, kako vi kažete, “totalitarni” te da su kršili građanska i ljudska prava. Ali to je daleko od počinjenja genocida. Ustaše su ubili stotine tisuća Srba, Židova i Roma. Već ta činjenica njihovu radikalnost stavlja u drugu kategoriju. Diljem istočne i srednje Europe postoje težnje da se izjednače nacizam i komunizam. No činjenica je da optužbe koje možete staviti na račun komunističkih režima nisu ni približno strašne kao zločini protiv čovječnosti koje je počinila nacistička Njemačka sa svojim sudionicima. Također, ne smijemo nikad zaboraviti da su komunisti i partizani koje je vodio Tito spasili i zaštitili mnoge Židove i druge koji su trebali postati žrtve nacista i ustaša. Imate fascinantnu životnu priču, a vaši roditelji su inače preživjeli holokaust. Kako je to utjecalo na vaš javni angažman i na teme koje su vam postale važne? Moj roditelji bili su posebni po tome što nisu dozvolili Nijemcima da ih dehumaniziraju. U Auschwitz-Birkenau moja majka je iskoristila svoje medicinsko znanje kako bi spasila Židovke od plinskih komora, a u Bergen-Belsenu je sa skupinom drugih zatvorenika uspjela na životu održati 149 židovske djece tijekom brutalne zime 1945. i usred grozne epidemije tifusa. Nakon oslobođenja Bergen-Belsena, moj otac postao je vođa preživjelih i nastavio je obnašati tu ulogu sljedećih pet godina, tijekom kojih je Bergen-Belsen postao najveći centar za izbjeglice u Njemačkoj. Moji roditelji su se upoznali odmah nakon oslobođenja Bergen-Belsena, zaljubili se, vjenčali i ja sam rođen u svibnju 1948. Nikad nisu bili ispunjeni gorčinom, nego su uvijek gledali naprijed, s mnogo suosjećanja i empatije. Naučio sam od njih da je pomaganje drugima obaveza a ne teret. Dobitnik Nobelove nagrade za mir Elie Wiesel bio je važna osoba u vašem životu. Kako je on utjecao na vašu filozofiju sjećanja na holokaust? Wiesel je bio moj mentor, učitelj i, iznad svega, jedan od mojih najbližih prijatelja preko pedeset godina. Jedno od njegovih najvećih postignuća je to što je u svijest čovječanstva usadio ne samo sjećanje na holokaust, nego i njegovu ljudsku dimenziju. Naučio me je da sve žrtve genocida i zločina protiv čovječnosti zaslužuju da ih se sjeća ne samo kao apstraktnih brojki, nego kao ljudi koji su bili živi. Za njega je najvažnija lekcija holokausta bila potreba da se borimo protiv svih oblika netrpeljivosti, ksenofobije i mržnje te da tišina nije opcija. Na sveučilištu Columbia u New Yorku predajete o zakonu genocida. Što je to? Kao što znate, genocid u NDH proveden je u skladu s proglašenim rasnim zakonima. Kako objašnjavate potrebu da se kodificiraju pravila za genocid? Zakon genocida je novija pravna disciplina, kao što je i razvoj međunarodnih zakona koji se tiču zločina protiv čovječnosti. Zločini protiv čovječnosti postali su važni prvi put u kolovozu 1945., u povelji Međunarodnog vojnog suda koji je zasjedao u Nürnbergu 1945.-1946. Tada je sudac američkog Vrhovnog suda, Robert H. Jackson, koji je bio glavni američki tužitelj na suđenjima u Nürnbergu, jasno izrazio stav da masovna ubojstva i masovni zločini kršili principe međunarodnog prava i prije nego što se formulirala optužba “zločina protiv čovječnosti”, optuženi su to znali. Jednako važan je i zaključak koji je u 1946. iznio Gustav Radbruch, njemački pravni stručnjak i ministar pravosuđa u ranim godinama Weimarske republike. On kaže da su diskriminatorni zakoni Trećeg Reicha bili nevažeći od samog njihova začeća. Prema Radbruchu, “karakter zakona nedostaje u svim onim propisima koji su ljudska bića tretirali kad da nisu ljudi i uskraćivali im ljudska prava”. Radbruchov je stav bio da su svi takvi propisi – a to uključuje i rasne zakone NDH – bili “primjeri ozakonjene nepravde” te stoga nevažeći od početka. Drugim riječima, autori svih rasnih zakona iz 1930-ih i 1940-ih u Njemačkoj, Francuskoj ili Hrvatskoj znali su da ti zakoni krše osnovne principe međunarodnog prava, a isto su znali i svi koji su te zakone provodili. Efraim Zuroff je poznata javna osoba iz židovske zajednice te je i on bio prilično kritičan u vezi onoga što se događa u Hrvatskoj. No postoji jedna tema oko koje se vas dvojica žestoko ne slažete, a to je Srebrenica. Možete li objasniti koja je razlika u mišljenju između Zuroffa i vas? Imam veliko poštovanje za Efraima Zuroffa i Centar Simon Wiesenthal. Važno je i naglasiti da Zuroff ne poriče ubijanje oko osam tisuća bosanskih muslimana u Srebrenici, muškaraca i dječaka starosti od 12 do 77 godine te da to smatra užasnim zločinom i zločinom protiv čovječnosti. Ne slažemo se oko toga je li to što se dogodilo u Srebrenici genocid ili ipak ne. Zuroff smatra da nije, ja sam pak uvjeren da se po zakonu u Srebrenici dogodio genocid. Genocid nije apstraktan i fleksibilan filozofski koncept, nego zapravo prilično usko definiran pravni izraz koji je kodificiran 1948. u UN-ovoj Povelji o sprečavanju i kažnjavanju genocida kao ubijanje članova neke skupine “s namjerom da se uništi, u cjelini ili dijelom, ta nacionalna, etnička, rasna ili vjerska skupina kad takva”. Međunarodni sud pravde 2007. je presudio da su “zločini počinjeni u Srebrenici bili počinjeni sa specifičnom namjerom da unište djelomično skupinu muslimana u BiH, te kao takvi su ti zločini predstavljali genocid”. Postoje i razne presude Međunarodnog tribunala za bivšu Jugoslaviju koje su došle do istog zaključka. Ove sudske presude su nedvojbene i konačne. Povrh toga, uvjeren sam da moramo uzeti u obzir i moralnu dimenziju. Moj petogodišnji brat, sin moje majke, i moji djedovi i bake ubijeni su u genocidu koji je bio i holokaust. Počinitelji pokolja u Srebrenici nisu ništa bolji od SS-ovaca koji su mojeg brata i djedove i bake ugurali u plinske komore. Kao predavač na Columbiji i Cornellu prije nekoliko godina imao sam studenticu Adisadu Dudić koja je kao dijete provela tri godine u bosanskom izbjegličkom kampu s majkom i sestrama. U jednom radu za moj predmet opisala je to iskustvo: “Moja domovina je uništena, članovi moje obitelji su razbacani diljem svijeta, tisuće bosanskih žena i djevojčica su silovane i zlostavljane, tisuće bosanskih muškaraca i dječaka su mučeni u konc-logorima i zakopani u masovnim grobnicama, mnoge ljude su poubijali neprijatelji koji su htjeli doći do svake osobe koja se identificirala kao bosanski Musliman.” Uvjeren sam da je protiv savjesti i neprihvatljivo da netko kaže mojoj studentici Adisadi kako užasi koji su počinjeni nad bosanskim Muslimanima u Srebrenici nisu bili genocid, kao što bi bilo grozno da netko poriče genocid u kojem su ubijeni moj brat, moji djedovi i bake i milijuni drugih europskih Židova su istrijebljeni. (Gloobal CIR/Agencije) -- Srpska Elektronska Informativna Mreža - SIEM --- Ову поруку сте добили зато што сте пријављени на Google групу „Srpska Informativna Mreza“. Да бисте отказали пријаву у ову групу и престали да примате имејлове од ње, пошаљите имејл на [email protected]. Да бисте постављали у овој групи, пошаљите е-поруку на [email protected]. Посетите ову групу на https://groups.google.com/group/siem. Да бисте видели ову дискусију на вебу, посетите https://groups.google.com/d/msgid/siem/027401d348e4%24835e1200%248a1a3600%24%40gmail.com. За више опција посетите https://groups.google.com/d/optout.
