Srbija u 2018: Pa, Srećna Nova 2018.
Godina kapitulacije
Piše: Prof. dr Slobodan Antonić

       U oktobru ove godine objavio sam na sajtu Fonda strateške kulture za 
Srbiju tekst istog naziva kao i ovaj koji je pred čitaocem. 
       Mesec dana docnije FSK je, kao što je Svedok izvestio (br. 1111-1112, 
str. 29) – jedini među štampanim medijima – brutalno ugašen.
       FSK za Srbiju bio je ruski sajt, sa hostingom u Rusiji (fsksrb.ru), čiji 
su izvori finansiranja bili nezavisni od ovdašnjih vlasti. Ipak, našim vlastima 
je smetao kritički stav većine autora FSK-Srbija prema nosiocu režima. Jer, to 
je bila kritika sa patriotske pozicije. Zato se zvanični Beograd žalio u Moskvi 
kome je trebalo, neprestano i uporno, a postoje i glasine da je i koga treba 
tamo potplatio. Tako je FSK-Srbija, praktično preko noći, ukinut.
       Politički najmoćniji čovek Srbije na FSK-Srbija prvenstveno je 
kritikovan zbog Briselskog sporazuma i prepuštanja Severa Kosova Prištini, kao 
i zbog aktivnog učešća u pretvaranju Srbije u privrednu, političku i kulturnu 
koloniju Vašingtona i Brisela. To je i bila sadržana mog teksta na FSK o 2018. 
kao godini kapitualcije.
       Tvrdio sam da je pogrešna žurba Aleksandra Vučića da „reši“ pitanje 
Kosova, naročito posle secesionističkog referenduma u Kataloniji. Čak je i 
samom Vučiću izletelo logično pitanje Briselu: kako ne može Katalonija, a može 
Kosovo?
       Insistirao sam na tome da je slučaj Katalonije još jednom pokazao svu 
problematičnost jednostrane secesije. 
       Stoga sam se zapitao: zašto naš predsednik žuri držeći se lozinke: „Da 
izgubimo ono što moramo, a da sačuvamo ono što možemo“ (kako je rekao 11. 
septembra)?
       Zašto bismo još bilo šta drugo izgubili u vezi s Kosovom? – pitao sam 
se. Naši prinudni gubici glede Kosmeta završeni su negde 2008. godine. I danas 
mislim da smo, posle toga, gubili praktično samo ono što bi naše vlasti same 
dale. 
       Vučić je sa Severa Kosova povukao institucije države Srbije, dao je 
Prištini međunarodni pozivni broj, naterao je kosmetske Srbe da uđu u 
institucije „Republike Kosovo“ itd. Nikome, međutim, nije jasno šta bi zapravo 
Srbija izgubila da on te poklone nije uručio Prištini.
       Takođe nije jasno kakvo je to moranje koje nas sada prisiljava na dalje 
gubitke u vezi s Kosovom. Posebno je zlokobna Vučićeva rečenica zvaničnicima iz 
Prištine: „Nećete ući u UN, osim ako mi nečim ne budemo zadovoljni“. To je 
zloslutno najavljivanje još jednog srpskog „dobrovoljnog“ gubitka – našeg 
diplomatskog odricanja od Kosova i Metohije.
       I to je upravo ono što sam mislio, i što i dalje mislim, da nam se 
sprema u 2018. godini. „Kosovo“ može da postane članica UN samo ako Srbija na 
to izričito ili prećutno pristane.
       Južni Sudan je, recimo, postao 193. članica UN tako što je, najpre, 
Republika Sudan zvanično priznala nezavisnost Južnog Sudana, zatim je Savet 
bezbednosti jednoglasno usvojio rezoluciju br. 1999 kojom je odobrio prijem ove 
nove države u UN, a na kraju je Generalna skupština UN izglasala najnovijeg 
člana UN.
       Ono što nam se u 2018. godini, po mom mišljenju, sprema jeste „pravno 
obavezujući ugovor“ koji će Vučić, po svemu sudeći, sklopiti direktno sa 
Tačijem, „kao predsednik s predsednikom“. U njemu će stajati da „Beograd i 
Priština neće jedan drugog ometati prilikom apliciranja za međunarodne 
organizacije“. 
       Onda će predstavnik, na primer Švedske, u Savetu bezbednosti, a uz 
podršku SAD, Britanije i Francuske, predložiti da se usvoji rezolucija kojom se 
odobrava prijem Kosova u UN. Moskva i Peking će pitati Beograd za mišljenje, 
zvanični Beograd će se pozvati na „pravno obavezujući ugovor“ sa Prištinom i – 
„Kosovo“ će postati 194. članica UN.
       Činjenice da je Vučić, tokom 2017. godine, najpre prešao na 
državno-reprezentativno mesto predsednika, sa kog može da pregovara direktno s 
Tačijem, a da je, zatim, otvorio „unutrašnji dijalog o Kosovu“ kojim je 
aktivirao sve kapitulantske snage, ukazuju da 2018. godina doista može biti 
završna u izdaji Kosova.
       Ne treba zaboraviti ni to da je Priština objavila kako je „u dogovoru sa 
SAD i drugim zemljama Kvinte“ privremeno odustala od Uneska. Kosovo nije 
primljeno 2015. godine u tu organizaciju zbog manjka tri glasa, a u međuvremenu 
su tri države priznale „Kosovo“. Među njima je Surinam glasao protiv prijema 
Kosova u Unesko, a Bangladeš i Singapur bili su uzdržani. Sa ta tri glasa 
Kosovo bi 2018. lako dobilo na glasanju i ušlo u Unesko – a ipak je odustalo. 
Zašto? Upravo zato što Priština računa da će u 2018. godini dobiti mnogo više 
od prijema u Unesko – članstvo u UN.
       Kada će se dogoditi pristajanje Srbije na stolicu za Kosovo u UN? Vučić 
je najavio da će „sa predlogom za Kosovo izaći u martu sledeće godine“. On je 
poznat kao neko ko ima prilično „komotan“ odnos prema obećanjima. Nezgodno je 
za to obećanje i što se oko tog datuma očekuju beogradski izbori. Zato, ne 
verujem da će „Vučićevo rešenje“ biti tada obznanjeno.
       No da smo na pragu poslednjeg čina odricanja od Kosmeta u to nema 
sumnje. O tome svedoči i ubrzano prikupljanje podrške za zloslutni „unutrašnji 
dijalog“. 
       U Predsednikovom „dijalogu“, kojim se Srbija propagandno preparira za 
kapitulaciju, učestvovali su već pravnici, univerzitetski profesori i zaposleni 
u naučnim institutima. Šta predsedniku više treba za legitimizaciju odluke koja 
je, očigledno, zapravo već doneta? 
       I evo, kockice se polako sklapaju. Poslednji čin odricanja od Kosova 
odvijaće se 2018. godine. Istina, kao problem se može javiti Ustav, koji 
insistira na Kosovu kao inetgralnom delu Srbije. Ali, za 2018. godinu već je 
najavljena promena Ustava. Kosovo se ne može tek tako izbaciti iz našeg 
najvišeg pravnog akta zbog ustavnog zahteva da se delovi posvećeni Kosmetu 
menjaju referendumom. Zato će, verujem, 2018. godine, biti upriličen jedan 
manji referendum, kojim će se promeniti samo način menjanja Ustava – tako što 
će referendum za ustavnu promenu biti ukinut. 
       Posle toga će sa Ustavom moći Skupština da radi šta god hoće. A u 
sadašnjem sazivu Skupštine apologete Predsednika imaju dvotrećinsku većinu. 
Sasvim dovoljno da se Ustav prekroji po želji Predsednika i njegovih zapadnih 
prijatelja. 
       U intervjuu za AP Vučić je nedavno izjavio: „Jedan od naših glavnih 
ciljeva je punopravno članstvo u EU, to je moj zadatak, to je moj posao, i ja 
ću ga obaviti“. „Punopravno članstvo u EU“ ima svoj apsolutni uslov: „pravno 
obavezujući sporazum“ Srbije i „Kosova“ kojim „Kosovo“ postaje članica UN.
       „To je moj zadatak, to je moj posao, i ja ću ga obaviti!“, kaže 
Aleksandar Vučić. Obaviće ga, po svemu sudeći, u 2018. godini. A mi drugi, koji 
takav „posao“ smatramo kapitulacijom, pa čak i izdajom, izgleda da ćemo samo 
nemoćno da posmatramo kako se takav „zadatak“ opošljava. A sve kako bi njegov 
izvršilac, na kraju 2018. godine, mogao da izvesti:
       „Zadatak izvršen: Srbija se odrekla Kosova

 

.

 

-- 
Srpska Elektronska Informativna Mreža - SIEM
--- 
Ову поруку сте добили зато што сте пријављени на Google групу „Srpska 
Informativna Mreza“.
Да бисте отказали пријаву у ову групу и престали да примате имејлове од ње, 
пошаљите имејл на siem+unsubscr...@googlegroups.com.
Да бисте постављали у овој групи, пошаљите е-поруку на siem@googlegroups.com.
Посетите ову групу на https://groups.google.com/group/siem.
Да бисте видели ову дискусију на вебу, посетите 
https://groups.google.com/d/msgid/siem/05b201d38a60%24d1597270%24740c5750%24%40gmail.com.
За више опција посетите https://groups.google.com/d/optout.

Reply via email to