standard.rs
Kineski sistem: pouke i upozorenja
Миша Ђурковић
12–16 minutes

Kineski napredak u tehnologiji je zaista zapanjujući. Danas su oni, između 
ostalog, dominantni proizvođači električnih automobila. Ali, sa druge strane, 
zemlju prate demografski problemi, fertilitet je praktično zakucan na jednom 
detetu

Dozvolite mi nekoliko tehničkih napomena. Poslednji tekst je izazvao dosta 
reakcija, kao i preko 270 komentara na sajtu Novog Standarda u kojima su me 
ljudi vređali na razne načine. Tri decenije sam na javnoj sceni i navikao sam 
na takvu vrstu tretmana. Uredništvu sam rekao da ostavi sve komentare, sem onih 
u kojima su probali da mi vređaju dete. Ne zamerite, ja sam iz krajeva gde je 
moj pokojni deda Dragoslav kad mu „opsuju žensko dete“ to rešavao sekirom, pa 
da ne dođemo u takvu situaciju.

Drugo, ovo revolucionarno ludilo, magnovenje koje je trajalo godinu dana, 
polako odumire, makar u ovoj fazi, i neki počinju da se bude i da se osvrću na 
brojne posledice koje je to ostavilo na društvo, ljude, odnose i ukupnu 
zatrovanu atmosferu. Gledao sam da budem van svega i da se „ni o koga ne 
ogrešim, ni rečju, ni delom, ni hotimično ni nehotice“, poštovao sam pravo 
ljudi da se bore za ono u šta veruju, na način na koji misle da treba, i kad se 
sa njima nisam slagao.

To, međutim, nije bio slučaj sa nekim ljudima za koje sam mislio da su mi 
prijatelji, saradnici, kojima sam pomagao na razne načine, itd. Dakle, vrlo 
dobro sam obavešten ko je šta o meni pričao tokom proteklog perioda, ko me je 
gde ogovarao, ko je pričao da sam Ćaci, da radim za „Udbu“, da sam se prodao, 
itd. Pošto nisam ni političar ni licemer, zamolio bih taj svet da me se ubuduće 
kloni. Jedan broj ljudi sam naprosto blokirao, a sa ostalima je dovoljno: 
„Dobar dan“ i „Doviđenja“. Oni ubuduće neka rade i nek se druže sa ovim dobrim 
ljudima iz Proglasa, Peščanika itd.
Put u Kinu

Elem, protekle nedelje prvi put sam imao priliku da posetim Kinu. Na poziv 
katedre za međunarodne odnose Tongdži univerziteta iz Šangaja, imao sam 
mogućnost da vidim ovaj neverovatno zanimljiv grad, i da steknem kratko ali 
veoma korisno iskustvo o imperiji koja se ponovo uzdiže na mnogim poljima. 
Nadam se da ova moja zapažanja mogu biti zanimljiva makar ljudima koji nisu 
imali prilike da je posete. Radi se o veoma složenom sistemu, koji se ne može 
svoditi na zapadna merila, iako se Kinezi trude da mnoga od tih dostignuća 
usvoje i na sopstveni način primene.

Šangaj je prestonica kineske ekonomije, grad od 25 miliona stanovnika, dok sa 
širom regijom dobacuje i do 40. I zamislite, nema gužve na ulicama. Čovek ne 
može da se ne pita kako je moguće da to tamo sa tolikim brojem funkcioniše 
izvanredno, slično kao kod Sobjanjina u Moskvi sa 15 miliona, a da u Beogradu 
sa 1,7 miliona ne možete više nigde da idete bez sat vremena mučenja. Tamo 
država postoji, organizuje stvari, rešava probleme, razmišlja kako da ljudima 
učini život lakšim i efikasnijim i da ekonomija bolje radi, za šta je osnovni 
uslov da ljudi i roba mogu da se kreću.
Ulice Šangaja (Foto: Pixabay)

Za rešavanje pitanja kretanja tolikog broja vozila i ljudi, osim svojih 
inžinjera, angažovali su vrhunske konsultante iz Švajcarske. I to stvarno radi 
zapanjujuće dobro. Jedina gužva koju smo videli za pet dana bila je u subotu 
ujutru na auto putu koji nas je vodio ka kampusu tehničkih fakulteta. U samom 
gradu vozi se i kreće bez ikakvih problema. Svi naravno primete da je 
besprekorno čisto, orgnizovano, ulice su kao piste. Popravke se rade noću: 
zatvori se, odradi i vraća u funkciju. Dakle sve suprotno od onoga što stalno 
gledamo.

Posebna priča je metro. Dvadeset i jedna linija, uključujući i jedan maglev 
sistem, čini najduži metro sistem u svetu. Sve funkcioniše kako treba, a 
krajnje je zanimljivo da na svakoj stanici imate i besplatan toalet za obične 
ljude, što verujte mi slabo gde možete da nađete u svetu. Najveći utisak na 
mene su ostavili mali edukativni filmovi koje gledate dok se vozite na ekranima 
u vozovima.
Poruke sa autoritetom

To su ozbiljni klipovi, dosta dugački, ali vrlo precizni, informativni i 
naredbodavni. Dobri stari autoritarizam (verovatno jedini sistem koji može da 
funkcioniše u tako ogromnim imperijama, kako su to primećivali još Monteskje i 
Ruso primećivali) ima neke dobre strane među koje svakako spadaju i 
nepostojanje kriminala na ulicama, mogućnost da lakše kontrolišete stanovništvo 
da ne pravi gluposti i pre svega mogućnost obrazovanja za moralno i korisno 
služenje zajednici. To na zapadu više ne smete da radite jer time „kršite 
slobodu“. Moral tamo postaje prevaziđena stvar…

Šangajski metro ima svoju maskotu Čang Čanga, jednu kreaturu u bojama srpske 
zastave, koja leti naokolo i vodi vas kroz sve te edukativne filmove. A njih 
ima podosta. U svim vam objašnjavaju šta ne smete ili ne treba da radite dok se 
tu vozite. Npr. žene da izbegavaju dugačke suknje i haljine, kao i papuče jer 
se to lako zaglavi u stepenice. Ako se to desi, uče vas kako da zaustavite 
stepenice i da oslobodite zahvaćenu stvar, da dama ne mora da skida suknju npr.
Stanica Kineskog muzeja umetnosti na liniji šangajskog metroa (Foto: Wikimedia 
commons/钉钉/CC BY-SA 4.0)

Drugi filmić pokazuje čoveka kome su vrata uhvatila ruku. I tu sledi 
instruktaža kako da zaustavite voz i da sprečite da čovek pogine. Naredni film 
pokazuje dvojicu mangupa tinejdžera koji se voze stepenicama naslonjeni na 
ogradu. Svevideći Čang Čang doleti i izgrdi ih prstićem, što vodi ka tome da se 
odmah isprave i voze kako Bog i partija zapovedaju. Kad ovaj slatki stvor 
zapreti prstićem, iza stoji ozbiljan autoritet i tu nema zezanja.

U metrou je zabranjeno da se jede. To vidite u filmiću u kome putnik vadi neki 
sendvič iz kojeg se širi miris koji ne prija ostalima. Ovo naravno i te kako 
ima logike. Njihova hrana je veoma jako začinjena i često se po ulici širi onaj 
slatkasti miris od sosa u kome kupaju meso.

Stoga je zaista potrebno sprečiti da u zatvorenom metrou morate to da trpite. 
Ne bi se izvetrilo nikada. U istu kategoriju spada film u kome vas uče da – s 
oproštenjem – ne prdite u metrou. Kao što je poznato, ova civilizacija ima 
dosta drugačiji odnos prema podrigivanju, prdežu i sličnim manirima, pa vam 
Čang Čang donosi film u kome mladić leži na klupi voza jer ga boli stomak, i 
onda ispušta gasove koji jasno ugrožavaju druge. Kad Čang zamaše prstićem, 
dečko ustaje i seda kako treba.
Tehnološki razvoj

O ovom gradu svi pričaju kao o gradu 22. veka. Fascinacija i napredak u 
tehnologiji je zaista zapanjujući. Domaćini su nas odveli u posetu tehničkom 
kampusu univerziteta gde smo imali prilike da posetimo dve institucije. Najpre 
smo bili u takozvanom vetrovitom tunelu, koji služi za testiranje vozila, od 
motora do kamiona. To je prvi takav izgrađen u Kini još 2010. godine i radi za 
brojne proizvođače.

    Za rešavanje pitanja kretanja tolikog broja vozila i ljudi, osim svojih 
inžinjera, angažovali su vrhunske konsultante iz Švajcarske. I to radi 
zapanjujuće dobro

Danas su naravno dominantni proizvođači električnih automobila, hibrida i 
elektronskih motora kojih su pune ulice. Na ulicama je otprilike približno 
jednak broj tradicionalnih vozila i ovih nove generacije, što vidite po 
različitim tablicama. Ovi stari imaju plave, a elektronski zelenkaste. Neke 
kompanije su uvele da možete da svratite na „pumpu“ i samo zamenite svoje 
prazne baterije napunjenima, pa ne gubite vreme za punjenje.

Druga zgrada je mesto gde se razvijaju automobili bez vozača, dakle autonomni 
sistemi vožnje, kao i čuveni Vučićevi leteći taksiji, odnosno leteća vozila. 
Dekan ovog fakutleta nam je objasnio da će već do 2030. godine ući u masovnu 
proizvodnju značajan broj vozila koji će imati taj treći samostalnosti.

Dakle, vozač će moći da na izvesno vreme potpuno prepusti mašini da sama 
funkcioniše, i ona će ga pozvati da ponovo upravlja kad to bude neophodno. 
Mercedes je ovo počeo da uvodi. Do 2035. godine međutim skoro 40 posto 
automobila imaće i nivo četiri, koji je put ka punoj automatizaciji. Auto će, 
zahvaljujući veštačkoj inteligenciji, moći da na pola sata preuzme sve 
funkcije, i da vozač odspava ako mu to treba.
Model autonomnog vozila u tehnološkom kampusu Univerziteta u Šangaju (Foto: 
Miša Đurković/Novi Standard)

Da bi danas ovo funkcionisalo morate da pripremtite vozilo sa punim učitavanjem 
mapa ulica koje obilazite. Dakle u Šangaju imaju kvart gde je to urađeno i 
zahvaljujući tome kolege iz Slovenije su isprobale vožnju koju organizuje jedna 
turistička agencija. Pokazali su mi snimke gde oni sede pozadi, a auto se sam 
kreće. Vozili su se nekih pet kilometara, uz stalnu komunikaciju sa 
„automobilom“, koji se, na primer, izvinjavao kad malo jače zakoči.

Posetili smo čuvenu Ju baštu staru oko 800 godina koja se nalazi u centru 
grada, kao i još jednu od tih čuvenih bašti koje su pravili vladari ili češće 
bogati ljudi iz javnog sistema kada završe karijeru. Šangaj je prepun ogromnih 
zgrada i recimo Tošin bulevar se polako pretvara u nešto tako gde se zgradurine 
kače jedna pored druge, bez parkova, igrališta i prostora za disanje između. 
Ako hoćete park, do prvog morate fino da se odvezete. Oni su izvanredni, 
prelepo urađeni, poput umetničkih dela, ali ih je za toliko betona nedovoljno.

Upada u oči da nema mnogo prostora za decu, malo ih možete videti na ulici i 
naokolo. Fertilitet je zakucan na onom jednom nekada dozvoljenom detetu i 
štaviše, u tim ogromnim sredinama ide i naniže. Čini se da je biznis najvažniji 
i da u tom biznisu nema mnogo prostora za decu i njihove potrebe.

S druge strane, na moje pitanje kako rešavaju probleme sa vezanošću dece za 
ekrane, odgovaraju da im se moraju nabaciti obaveze kako im ne bi ostalo 
vremena da uzaludno zevaju u igrice i slično. S obzirom da je konkurencija 
velika, da imaju samo jedno dete, ako se želi uspeh, u njega se ulaže 
neograničeno i tera se da radi, uči, napreduje i bori se od malih nogu.
Snaga tradicije

Ovo je naravno komunizam ili marksizam samo po imenu. O tome se ne priča javno, 
i svaki moj pokušaj na konferenciji da otvorimo debatu o tome kako bi se 
ideološki gledano mogla odrediti tranzicija kineskog društva, na fin ali 
radikalan način je ignorisan.

Monopol partije i njene oficijelne ideologije na upravljanje sistemom je po 
njima neophodan, iako faktički postoje i neke druge partije čiji pripadnici 
mogu da savetuju i nude zakonske i političke predloge. Otud se i ideolgija ne 
dovodi u pitanje, iako to nema nikakve veze sa realnošću. Ovo je totalni, 
brutalni kapitalizam, zasnovan na preduzetništvu, inovacijama i snažnoj 
konkurenciji. Šangaj možda nije skroz reprezentativan jer je uvek bio centar 
kapitalističkog otvaranja, ali po svemu što čujem slično je i u drugim mestima

Jako je zanimljivo kako oni i dalje strahovito uče. Oseća se da im je poraslo 
samopouzdanje, i to vidite po raznim simbolima, uključujući i oblačenje, 
masovno prisustvo zapadnih brendova na sve strane koji se proizvode u Kini itd. 
No, uprkos i dalje velikoj fascinaciji Zapadom, i problemom koji imaju što 
dosta loše govore engleski jezik, vidi se da oni sve nas gledaju kao prostor za 
istraživanje, razmenu i učenje.

Odlični su domaćini, posetili smo i jedan osamsto godina star konfučijanski 
hram uz koji je postavljena fantastična izbloža o tačno 1300 godina (605-1905) 
razvoja fascinatnog sistema državnih ispita za ulazak u imperijalnu birokratiju.
Dr Miša Đurković u Šangaju (Foto: Miša Đurković/Novi Standard)

Osim rada sa domaćinima i sa odličnom ekipom stručnjaka za Evropu koje su 
doveli, našao sam i par naših ljudi koji su ovde profesori. Janko Šćepanović iz 
Podgorice je vanredni profesor na međunarodni odnosima, a Dragan Pavlićević iz 
Smederevske Palanke je tu od 2000. i takođe predaje međunarodne odnose na 
jednom kineskom univerzitetu.

    U Kini je na snazi totalni, brutalni kapitalizam, zasnovan na 
preduzetništvu, inovacijama i snažnoj konkurenciji

Moj prijatelj sa Valdaja, Nelson Vong, odveo me je na večeru na čuvenom Bundu u 
zgradu koju je naslednica Istočnoindijske kompanije podigla početkom prošlog 
veka. Pogled na toranj i sva ona čuda prekoputa je impresivan. Posetio sam i 
izvanredan privatni Long muzej, ali sam ostao uskraćen da vidim čuvenu 
Modiljanijevu sliku No kuše, odnosno Crveni akt zbog koga sam pre svega tamo 
otišao. To je najskuplja Modiljanijeva slika, prodata za 150 miliona dolara pre 
deset godina, a nama zanimljiva jer je pokojni Piko Stančić to dao Idolima za 
legendarni prvi mini el pi, o čemu ovih dana pišem naučni tekst. Trenutno je 
negde u Hong Kongu.

E, da, susreo sam i jednog našeg zanimljivog pisca, sportistu, stručnjaka za 
istočnjačku misao, jednu renesansnu figuru, koji je proveo više godina u 
manastiru Šaolin. Kod Kineza je u gostima više od dve decenije. Imali smo veoma 
zanimljiv razgovor nekoliko sati o međunarodnim odnosima, kretanjima kod nas, a 
dobio sam i novu knjigu na poklon. Zanimljivo, u zemlji mu izlazi i treće 
izdanje najpoznatije studije, koju sam i sam citirao u Koridorima.

Čini se da te teme nikad nisu bile aktuelnije nego sad…

Miša Đurković je direktor Centra za geopolitiku na Školi za međunarodne odnose 
budimpeštanskog Matija Korvin Kolegijuma. Ekskluzivno za Novi Standard.

Izvor: Novi Standard

Naslovna fotografija: Miša Đurković/Novi Standard

BONUS VIDEO:


-- 
Srpska Elektronska Informativna Mreža - SIEM
www.antic.org
--- 
Ову поруку сте добили зато што сте пријављени на Google групу „Srpska 
Informativna Mreza“.
Да бисте отказали пријаву у ову групу и престали да примате имејлове од ње, 
пошаљите имејл на [email protected].
Да бисте погледали ову дискусију, посетите 
https://groups.google.com/d/msgid/siem/SN6PR03MB41733DEF7575C3AFF4018E3CAEA6A%40SN6PR03MB4173.namprd03.prod.outlook.com.

Reply via email to