Informativna sluzba
               Srpske pravoslavne crkve
               23. avgust 2001. godine

                                                     Licni stav

                        VERONAUKA U SKOLAMA - MOGUCNOST SAZNAVANJA I
OPREDELJIVANJA

               Kada je rec o postovanju tudjeg misljenja u nasoj drzavi,
mirne duse mozemo reci - ta vrsta
               trpeljivosti gotovo da ne postoji. Tako je sa veronaukom,
bilo da je rec o ponekim institucijama ili
               pojedincima, univerzitetskim profesorima, koji, budimo
iskreni, sa svojih katedri vec decenijama
               energicno propovedaju demokratiju i toleranciju u nasem
drustvu. Istina, u ranijim vremenima
               opreznije.

               Slicno govore i poslenici u drugim oblastima.

               Zasto su protiv veronauke? Kazu, to je novi vid
indoktrinacije, deca ce biti "naterana" da postanu
               vernici, a navode i druge "argumente" zaodenute sofizmom.

               Srpska pravoslavna crkva i ljudi u njoj, treba strpljivo
da saslusaju, pa i otrpe opore, cak i grube
               poruke i napade, a vreme ce pokazati da deca koja budu
ucila veronauku ne moraju sva biti vernici,
               ali ce saznavati o religiji i moci ce pouzdanije da se u
sebi opredeljuju. Nema bojazni da ce jos
               nezrela licnost deteta biti nezasticena i povoljno tle za
"indoktrinaciju", jer saznanja ce crpeti i iz
               drugih oblasti. Dakle, moci ce da uporedjuju,
proveravaju, usvajaju ili ne prihvataju. Siromasnija
               znanjem nece biti.

               Generacija potpisnika ovih redova s ljubavlju i
postovanjem pamte i danas odmerene i umne reci
               profesora veronauke Nikole Antica i dr Lazara Milina. Vec
proredjeni njihovi ucenici, prilikom susreta
               generacije, zdusno isticu mudrost i erudiciju
veroucitelja.

               Koliko je ko od nas uspeo da usvoji saznanja iz veronauke
tesko je reci, ali ako nista drugo deset
               zapovesti su bile i podstrek i zapreka za mnoge postupke
u zivotu. A od oko sto osamdeset ucenika
               ni jedan nije postao monah pustinjak, ali ni kriminalac.
Svi su misleci ljudi koji se drze tradicije
               svoga naroda i svoje Crkve.

               Da li treba podsetiti da je Srpska pravoslavna crkva uvek
bila pomirljiva i prastajuca prema
               vernicima. Kada je neko doziveo prekor svog prote zato
sto nije dosao na Bogosluzenje? Ko je
               odstranjen iz crkvene zajednice? U svom bicu nasa Crkva
je dusevna zajednica. Uvek je bila narodna
               Crkva. I pravedna, izuzimajuci gotovo zanemarljive
postupke pojedinaca.

               Kada vec govorimo o pravednosti, prisetimo se jednog
primera iz trinaestog veka. Kada je kralj
               Dragutin, u jesen 1276. Godine, ustao na oca, oteo mu
presto, kralj Uros je izmakao ispred sina
               pobunjenika i otisao u Hum. Zbog nepravde i sile,
Arhiepiskop Joanikije posao je za kraljem u
               dobrovoljno izgnanstvo. Crkva je bila udova, ostala je
oko dve godine bez poglavara. Srpski
               Arhiepiskop je tako postupio u ime pravednosti.

               Crkva Srba kao stozer naroda jedina je vekovima uspevala
da sacuva jedinstvo, iako su se Srbi, vec
               po tradiciji, delili. Jedinstvo Srpske pravoslavne crkve
ocuvano je od Svetog Save do poodmaklih
               decenija dvadesetog veka. U stvari, do raskola u
dijaspori, koji je, srecom, usahnuo.

               Ali, vratimo se spornim misljenjima u vezi sa veronaukom.
Nije li oprost mozda izrecena u ime
               pomodnosti i mondijalizma? Zar nam nije bilo dovoljno
internacionalizma u proslim decenijama, bas
               na stetu srpskog nacionalnog bica. Srbi, i Srpska
pravoslavna crkva, ne mogu prihvatiti ni zatiranje
               nacionalnog identiteta, a nisu ni za zatvaranje i
ogradjivanje od celog sveta, sto bi bio svojevrsni
               geto. Imaju srednji put koji moze ocuvati nacionalno
bice, postovati drugacija uverenja, uvazavajuci
               zivotnu zakonitost - niko ne moze sam ziveti. Svakako
moze pomoci upoznavanje nase Crkve koja
               vec poodavno ima dijalog sa drugim crkvenim zajednicama
i, naravno, saradnju.

               Mozda je usamljeno i pomalo jereticko misljenje da
promene posle pola veka treba da ozivotvore
               generacije koje su najmanje, ili postenije reci, nisu
dovoljno pripadale svetosavskom duhu. Srecom
               velika je mnozina izuzetaka. A mnogi su zbunjeni,
otudjeni od nacionalnog bica i Crkve koja je cuvar
               srpske tradicije i identiteta. I ranije i sada.

               Takav zakljucak, mozda nedovoljno utemeljen, posto nemamo
istrazivanja koja bi to odredjenije
               potvrdila, cini se moglo bi se podrzati misljenje jednog
pisca i politicara u vezi sa gradnjom hrama
               Svetog Save. "... do mog rodjenja, a rodjen sam 1946.
godine, nase crkve, nase manastire, nasu
               kulturnu bastinu i spomenike rusili su, palili i
pljackali Turci, Arnauti, latinski krstasi, hrvatske i
               muslimanske ustase, razne tudje vojske.

               Nekako mojim rodjenjem, zapocela je "revolucionarne era"
kada su se Srbi latili poslova koje su do
               tada, ponavljam, iskljucivo obavljali srpski dusmani...
To i takvo pokoljenje srpsko dobija u zadatak
               da zida hram Svetog Save... Kako da ne budem postidjen?"

               Valja dodati da svetogrdja nisu cinili samo Srbi.
Naredbodavci i poslovodje bili su izdanci drugih
               nacija. Ali ni Srbi nisu nevini, priznajemo.

               Ipak, hram Svetog Save kao - narodna pokajnica - smireno
se uzdize na Vracaru i pored smetnji i
               zabrana...

               Mogli ste nedavno procitati misljenje autoritativnog
poznavaoca koji dokazuje da je 1981. godine
               potpisana deklaracija u Ujedinjenim nacijama o
eliminaciji svake vrste diskriminacije i netolerancije
               na religioznoj osnovi. Potpisnik je bila i Jugoslavija.
Jedan od zakljucaka autora koji je u
               inostranstvu radio na unapredjenju ljudskih prava je -
Srpska pravoslavna crkva imala bi prava da
               trazi zastitu od Ujedinjenih nacija. Misljenje je
dobronamerno, svakako, ali mozemo mi to resiti i u
               sopstvenoj kuci, bez Ujedinjenih nacija. Iskustva nas
opominju.

               Srpska pravoslavna crkva nije okostala dogmatska
institucija. U njoj su mnogi uceni teolozi sirokih
               vidika, a veliki broj monaha, profesora i svestenika su
ljudi na visokoj intelektualnoj ravni i znalci su
               ne samo teologije, vec filozofije, etike, sociologije i
drugih nauka.

               Zasto unositi sumnju da ce oni deci govoriti o istoriji
Crkve, naroda, hriscanstvu, iz "tamnih dubina"
               i na taj nacin "zarobiti" njihovu svest.


PETAR SAVKOVIC

                              Gospodin Petar Savkovic je ugledni novinar
i autor televizijskih emisija iz Beograda



                           Srpska Informativna Mreza

                                [EMAIL PROTECTED]

                            http://www.antic.org/

Одговори путем е-поште