http://www.nin.co.yu/2001-09/06/19617.html

Lukasenkov raj
 "Batka" Aleksandar Lukasenko koji svojoj zemlji, za proteklih sedam
godina, otkako je na njenom celu, nije uspeo da podari ista cime bi
njeni gradani mogli da se dice, ali uspeo je da je izlozi medunarodnoj
izolaciji i osudi. Uprkos tome, ocekuje da ce u nedelju ponovo biti
izabran za predsednika

      (Specijalno za NIN)

       Neposredno uoci nedeljnih predsednickih izbora, predsednik
Aleksandar Lukasenko se prvi put pojavio u vojnoj, zlatom izvezenoj
uniformi vrhovnog komandanta oruzanih snaga Belorusije. Pozdravio je
ucesnike dvodnevnih vojnih manevara, ocenom cetiri plus, nekoj vrsti
simulacije odgovora na "intervenciju" NATO-a, koji je u isto vreme
odrzavao svoje manevre u Litvi. "Ni ova provokacija nije mogla da
pokvari predsednikovo dobro raspolozenje" - objavio je nedeljnik "7
dana". Trebalo bi reci provladin nedeljnik, ali u ovom slucaju to je
suvisno, jer sve sto se u Belorusiji objavljuje ili emituje u drzavnim
medijima, dakle sva protezirana stampa, televizija i radio, bez ograde
moze da se krasi tim atributom.
       Lukasenkovo raspolozenje ne kvari ni to sto ima protivkandidate,
ali ga nervira sto glavnog kandidata opozicije Vlodzimera Hancarika ne
moze da posalje u vojsku. Vojnicima na manevrima je, naime, objasnio da
Hancarik uopste ne moze da bude predsednik, jer nije sluzio vojsku:
"Zaista mi je zao sto je tako star, inace bih vec sutra potpisao naredbu
da ga pozovu u armiju, da bi posle odsluzenja mogao da se kandiduje. Nas
predsednik je i vrhovni komandant i morao bi da oseti miris baruta!"
Hancarik ima 62 godine, a Lukasenko 47 i dva puta je bio u armiji, drugi
put na dosluzenju (ali ne kaze se zasto mu ona nije isla otprve).
       Iako je siguran da ce u nedelju pobediti, optuzuje opoziciju da
priprema drzavni udar jer je istakla svog kandidata i zanosi se da moze
da ga porazi.

       Kampanja kao praznik
       Predizborna kampanja je zvanicno pocela pre cetiri nedelje, ali
stranac koji se ovih dana zatekao u beloruskoj prestonici ne bi mogao da
zakljuci da predstoje izbori. I u nedeljama uoci glasanja, koje bi
trebalo da odredi sudbinu zemlje u iducih sedam godina, u Minsku je sve
bilo takoreci kao obicno - novine su pune hvalospeva Lukasenku i
njegovoj dosadasnjoj vladavini: da gradani ponovo mogu da procitaju kako
Belorusija ima dicnog i vrednog predsednika, a koliko je losa i stetna
opozicija koja ga samo ometa u vladavini i jos bi htela da preuzme
vlast. To isto mogu da cuju i preko radija, ali drzavna televizija ipak
nadmasuje ova dva starija
medija: njene reportaze ne ostavljaju sumnju da je Belorusija,
zahvaljujuci svom dobrom predsedniku, srecna zemlja iz bajke, pravi
Lukasenkov raj. O Hancariku, naravno, sve najgore.
       I sada bi neki nezadovoljnici, njegovi protivnici, hteli sve da
pokvare. Pored Lukasenka, koji se deklarisao kao "istoricar, ekonomista
i predsednik Beloruske Republike", a uz to i kao "nepartijac", u
utakmici ucestvuju njegov vrsnjak, lider Liberalnodemokratske partije
Sjerhaj Hajdukevic ("beloruski Zirinovski") i sindikalni lider Vlodzimer
Hancarik, kao zajednicki kandidat inace neslozne opozicije. Registrovao
se bio i bivsi poslanik, voda nevladine organizacije "Inicijativa za
regionalnu Belorusiju" Sjamjon Domas (51), ali odlucio je da se povuce u
korist poznatijeg predsednika Federacije sindikalnih saveza Hancarika, a
u zamenu je ovaj potpisao da ce mu, ako bude izabran, poveriti funkciju
premijera.
       Hancarik je vec deceniju i po na celu sindikata i oni koji ga
podrzavaju racunaju da je jedini koji moze, ako u postojecim uslovima
iko moze, da nadigra Lukasenka. On je licnost, pretpostavlja se, koja ce
privuci ne samo gradane kojima je dosta Lukasenka nego i mnogo onih koji
mu javno klicu i naizgled su njegovi "sigurni glasaci". U svakom
slucaju, on je kompromisan izbor raznorodne opozicije i njegovih
sindikata, u cije ime je cesto "umeo i sa nomenklaturom" iliti drzavnom
birokratijom gornjeg eselona.
       NJegove izglede, ionako nevelike, ugrozava drasticna blokada
kojom ga je vlast okruzila, kao i celu opoziciju, na svim predizbornim
frontovima. NJegove pristalice tajna policija poziva na "informativne
razgovore" i zastrasuje na razne nacine, a cesto se sluzi i njihovim
sefovima u preduzecima gde rade da obave njen zadatak. Konfiskuje
kompjutere i tehniku raznih nevladinih organizacija koje su pokusale da
uspostave centre i pripreme posmatrace za pracenje izbora. Ista sudbina
je zadesila i inicijativu Nezavisni posmatraci, koja je uspostavila
saradnju sa OEBS-om.

       Tajna video-kasete
       Tajnu policiju nije omelo ni prisustvo stranih diplomata i
predstavnika OEBS-a da konfiskuje dokumentaciju za 14 000 nezavisnih
posmatraca, koje su prethodnih meseci pripremali upravo eksperti
Organizacije za evropsku bezbednost i saradnju. Jedan od koordinatora
tog tima je opisao da su agenti "silom prodrli u prostorije, ne
pokazavsi nikakav papir o pretresu". On nije znao sta su radili unutra,
jer njega tamo nisu pustili, a pre odlaska su zapecatili prostorije.
       Na osnovu toga, opozicija u Belorusiji i medunarodne organizacije
i politicari u inostranstvu optuzuju Lukasenka da proganja politicke
protivnike, gusi opoziciju i njene pokusaje da se predstavi biracima, a
Hancarika onemogucava cak da se s njima i sastaje, ogranicava slobodu
medija i krsi ljudska prava. Te optuzbe prati jos teza - da ima svoj
"eskadron smrti" koji likvidira njegove politicke protivnike.
       Nedavno su dva bivsa agenta tajne policije otkrila tajnu
nestanka, pre dve godine, bivseg premijera Viktora Goncara i biznismena
Anatolija Krasovskog. U izjavi, snimljenoj na video-kaseti, oni optuzuju
Lukasenkovog bivseg ministra unutrasnjih poslova Jurija Sivakova da je
narucio njihovo ubistvo. NJegov naslednik Vladimir Naumov, medutim,
kategoricki demantuje tu verziju buduci da je, kako je izjavio, licno
obisao mesto gde su dva politicara navodno bila pokopana. Detektori nisu
otkrili nikakve tragove raskopavanja ili zakopavanja, a jos manje
Goncarov dzip, koji je, prema po toj prici, bio sakriven u sumi.
       Lukasenko nije krio da je ogorcen, pa je tu optuzbu okarakterisao
kao "gnusnu prljavstinu" lansiranu sa Zapada da bi "otrovali beloruski
narod a njega ocrnili u njegovim ocima".
       Jednako odlucno je demantovana i tvrdnja bivseg dzelata u glavnom
drzavnom zatvoru Belorusije, pukovnika Olega Alkajeva kojom se
potkrepljuje video-verzija o likvidaciji Goncara i Krasovskog. Alkajev
je, prema sopstvenoj prici sada je (u Berlinu, gde je emigrirao),
izvrsio na desetine "legalnih smrtnih kazni", ali su mu jednom, 1999, u
godini kad su nestali Goncar i Krasovski, predstavnici Ministarstva
unutrasnjih poslova zatrazili da im pozajmi svoj pistolj kojim je "vrsio
duznost drzavnog dzelata". Ispunio je naredenje, ali je potom otkrio da
su "nestali neki ljudi" (bivsi ministar unutrasnjih poslova i predsednik
izborne komisije koja je odbila da prizna Lukasenkov referendum kojim je
produzio svoj mandat za dve godine) i odlucio da i sam nestane. U strahu
da ce biti optuzen da ubistvo, ako se u glavama zrtava nade olovo iz
njegovog pistolja, legalno je otisao u Rusiju, a odatle u Berlin.
Lukasenko je i to nazvao gnusnom lazi i provokacijom.

       Apel Putinu
       Nije mu, medutim, lako. Iako je samouveren, vise nego siguran u
pobedu, jer mu je popularnost i dalje velika, narocito u selima, uprkos
tome sto se godinama zivi sve gore i sve teze, mora da se pita a sta ako
je to samo privid. Ishod jugoslovenskih predsednickih izbora nije mu
nepoznat, pogotovo sto je i njegova opozicija primenila recept srpske -
ujedinila se bar kad je u pitanju "covek koji moze da se suprotstavi
Lukasenku". Opozicija je, mozda, svesna da Hancarik nije Kostunica, ali
Lukasenko u to ne moze da bude bas sto odsto siguran. A i da jeste,
iznenadenja su mogucna. I Milosevic je bio siguran.
       Opozicija je pokusala da ga uzdrma i sa njegove najbolnije strane
- ruske. Hancarik je javno pozvao ruskog predsednika Vladimira Putina da
odigra ulogu garanta: "Pozivamo vas, gospodine predsednice Ruske
Federacije, da budete garant stvarno pravednih i demokratskih izbora u
saveznickoj Republici Belorusiji." Lukasenkov glavni protivkandidat
javno upozorava ruskog predsednika da "u ovoj stvari ne moze da ostane
po strani, sto bi bilo na mestu da se predizborna kampanja vodi posteno"
- pise Hancarik, koji je i na svojoj kozi osetio o kakvom se postenju
moze govoriti sa svim pritiscima Lukasenkove ekipe.
       Valjda da bi predupredio takvu mogucnost (mada je vise nego malo
verovatno da bi se Putin odazvao apelu iz Minska, do sada, bar, nije),
Lukasenko se javno pozalio da je i sa te strane, kojoj je "jedini
istinski, veran i pouzdan saveznik" - ostavljen na cedilu. Naciji je
objasnio da je isao u Libiju zato sto mu Moskva nije pomogla da spase
beloruski budzet. Sto miliona dolara, koje mu je Rusija obecala, ali
nije uplatila, ponudio je Gadafi. Lukasenka, u stvari, najvise pogada
sto je rusko-beloruski Savez suverenih drzava samo simbolican, a jos
vise to sto njegova ambicija o stapanju dve drzave u jednu nema nikakve
izglede da se ostvari. Sporazum o uniji od pre pet godina, koja bi
trebalo da podrazumeva tesne politicke, ekonomske i vojne odnose, ostaje
samo "slovo na papiru", kao i svaki od sledecih sporazuma o zajednickom
parlamentu i izvrsnim organima, ciji su uloga i znacaj takode
simbolicni.

       Prvi znak za paniku
       Poslednje ispitivanje raspolozenja biraca u Belorusiji otkrilo je
i prvi znak da Lukasenkov rejting nije zasticen za sva vremena. Istina,
pad njegove popularnosti je registrovan samo u Minsku, ali to je osetan
pad. Prema istrazivanju agencije "Ogledalo", Lukasenka podrzava samo
jedna desetina stanovnika prestonice, a broj onih koji su se izjasnili
protiv njega znatno je porastao. Sadasnji predsednik ne moze da racuna
da ce u glavnom gradu dobiti 51 odsto glasova, ni da ce toliko dobiti na
celoj teritoriji, ako se sudi prema pokazateljima s kraja jula za citavu
Belorusiju, koji govore da ima podrsku najvise 43 odsto gradana.
       Ipak, Lukasenko se ne da. On, jednostavno, ne zna za poraz, bar
ne otkako je pobedio na prvim predsednickim izborima u Belorusiji 1994.
NJegov zivotni put do sada je bio put uspona - od onih dana kad je bio
mladi direktor sovjetskog sovhoza, iz kojeg je 1990. stigao u poslanicke
klupe. Aleksandar Grigorjevic Lukasenko je pre sedam godina pobedio
obecavajuci da ce iskoreniti korupciju, a samo godinu dana po
preuzimanju vlasti zatrazio je od parlamenta da se sam raspusti a sva
ovlascenja prenese na njega. Malo se pomucio dok nije uspeo. U jesen
1996. jednostavno je rasterao neposlusne poslanike i postavio nove,
"ispravne", a vec iduce godine na referendumu izdejstvovao sva
ovlascenja koja su mu se cinila zgodnim za jednog pravog predsednika.
       Iako mu je mandat fakticki istekao pre dve godine, nesmetano je
nastavio da vlada u skladu sa ustavnim promenama koje je progurao na tom
istom referendumu. Ako bude ponovo izabran, kostace to Belorusiju novih
sedam godina.

       BRANKO STOSIC


      Siroti Lukasenko
      Uz prijavu izbornoj komisiji kojom se kandidovao za predsednika,
Lukasenko je, kao i njegovi suparnici, morao da podnese i izjavu o
prihodima i imovnom stanju. Prema tom dokumentu, pise list "Zvjazda",
beloruski predsednik je najbedniji medu predsednickim kandidatima:
prosle godine ostvario je prihod od 4 000 dolara i ne poseduje nista, ni
auto, ni stan u Minsku. On i njegova supruga Galina (od koje vec
deceniju zivi odvojeno, ona 170 km daleko od prestonice, u mestu Sklov)
imaju jedino seosku kucu s malom parcelom, gde ona gaji kokoske i
svinje.
             Lukasenkov protivkandidat Hancarik u dolarima stoji
dvostruko bolje (8 000) i ima stan i motocikl.
             "Beloruski Zirinovski", Hajdukevic dolarski je slabostojeci
(samo 500 dolara prosle godine), ali zato poseduje cetiri automobila i
dve prikolice, kucu od 200 kvadrata sa velikom parcelom i stan.






Одговори путем е-поште