http://www.nin.co.yu/2001-09/06/19617.html Lukasenkov raj "Batka" Aleksandar Lukasenko koji svojoj zemlji, za proteklih sedam godina, otkako je na njenom celu, nije uspeo da podari ista cime bi njeni gradani mogli da se dice, ali uspeo je da je izlozi medunarodnoj izolaciji i osudi. Uprkos tome, ocekuje da ce u nedelju ponovo biti izabran za predsednika (Specijalno za NIN) Neposredno uoci nedeljnih predsednickih izbora, predsednik Aleksandar Lukasenko se prvi put pojavio u vojnoj, zlatom izvezenoj uniformi vrhovnog komandanta oruzanih snaga Belorusije. Pozdravio je ucesnike dvodnevnih vojnih manevara, ocenom cetiri plus, nekoj vrsti simulacije odgovora na "intervenciju" NATO-a, koji je u isto vreme odrzavao svoje manevre u Litvi. "Ni ova provokacija nije mogla da pokvari predsednikovo dobro raspolozenje" - objavio je nedeljnik "7 dana". Trebalo bi reci provladin nedeljnik, ali u ovom slucaju to je suvisno, jer sve sto se u Belorusiji objavljuje ili emituje u drzavnim medijima, dakle sva protezirana stampa, televizija i radio, bez ograde moze da se krasi tim atributom. Lukasenkovo raspolozenje ne kvari ni to sto ima protivkandidate, ali ga nervira sto glavnog kandidata opozicije Vlodzimera Hancarika ne moze da posalje u vojsku. Vojnicima na manevrima je, naime, objasnio da Hancarik uopste ne moze da bude predsednik, jer nije sluzio vojsku: "Zaista mi je zao sto je tako star, inace bih vec sutra potpisao naredbu da ga pozovu u armiju, da bi posle odsluzenja mogao da se kandiduje. Nas predsednik je i vrhovni komandant i morao bi da oseti miris baruta!" Hancarik ima 62 godine, a Lukasenko 47 i dva puta je bio u armiji, drugi put na dosluzenju (ali ne kaze se zasto mu ona nije isla otprve). Iako je siguran da ce u nedelju pobediti, optuzuje opoziciju da priprema drzavni udar jer je istakla svog kandidata i zanosi se da moze da ga porazi. Kampanja kao praznik Predizborna kampanja je zvanicno pocela pre cetiri nedelje, ali stranac koji se ovih dana zatekao u beloruskoj prestonici ne bi mogao da zakljuci da predstoje izbori. I u nedeljama uoci glasanja, koje bi trebalo da odredi sudbinu zemlje u iducih sedam godina, u Minsku je sve bilo takoreci kao obicno - novine su pune hvalospeva Lukasenku i njegovoj dosadasnjoj vladavini: da gradani ponovo mogu da procitaju kako Belorusija ima dicnog i vrednog predsednika, a koliko je losa i stetna opozicija koja ga samo ometa u vladavini i jos bi htela da preuzme vlast. To isto mogu da cuju i preko radija, ali drzavna televizija ipak nadmasuje ova dva starija medija: njene reportaze ne ostavljaju sumnju da je Belorusija, zahvaljujuci svom dobrom predsedniku, srecna zemlja iz bajke, pravi Lukasenkov raj. O Hancariku, naravno, sve najgore. I sada bi neki nezadovoljnici, njegovi protivnici, hteli sve da pokvare. Pored Lukasenka, koji se deklarisao kao "istoricar, ekonomista i predsednik Beloruske Republike", a uz to i kao "nepartijac", u utakmici ucestvuju njegov vrsnjak, lider Liberalnodemokratske partije Sjerhaj Hajdukevic ("beloruski Zirinovski") i sindikalni lider Vlodzimer Hancarik, kao zajednicki kandidat inace neslozne opozicije. Registrovao se bio i bivsi poslanik, voda nevladine organizacije "Inicijativa za regionalnu Belorusiju" Sjamjon Domas (51), ali odlucio je da se povuce u korist poznatijeg predsednika Federacije sindikalnih saveza Hancarika, a u zamenu je ovaj potpisao da ce mu, ako bude izabran, poveriti funkciju premijera. Hancarik je vec deceniju i po na celu sindikata i oni koji ga podrzavaju racunaju da je jedini koji moze, ako u postojecim uslovima iko moze, da nadigra Lukasenka. On je licnost, pretpostavlja se, koja ce privuci ne samo gradane kojima je dosta Lukasenka nego i mnogo onih koji mu javno klicu i naizgled su njegovi "sigurni glasaci". U svakom slucaju, on je kompromisan izbor raznorodne opozicije i njegovih sindikata, u cije ime je cesto "umeo i sa nomenklaturom" iliti drzavnom birokratijom gornjeg eselona. NJegove izglede, ionako nevelike, ugrozava drasticna blokada kojom ga je vlast okruzila, kao i celu opoziciju, na svim predizbornim frontovima. NJegove pristalice tajna policija poziva na "informativne razgovore" i zastrasuje na razne nacine, a cesto se sluzi i njihovim sefovima u preduzecima gde rade da obave njen zadatak. Konfiskuje kompjutere i tehniku raznih nevladinih organizacija koje su pokusale da uspostave centre i pripreme posmatrace za pracenje izbora. Ista sudbina je zadesila i inicijativu Nezavisni posmatraci, koja je uspostavila saradnju sa OEBS-om. Tajna video-kasete Tajnu policiju nije omelo ni prisustvo stranih diplomata i predstavnika OEBS-a da konfiskuje dokumentaciju za 14 000 nezavisnih posmatraca, koje su prethodnih meseci pripremali upravo eksperti Organizacije za evropsku bezbednost i saradnju. Jedan od koordinatora tog tima je opisao da su agenti "silom prodrli u prostorije, ne pokazavsi nikakav papir o pretresu". On nije znao sta su radili unutra, jer njega tamo nisu pustili, a pre odlaska su zapecatili prostorije. Na osnovu toga, opozicija u Belorusiji i medunarodne organizacije i politicari u inostranstvu optuzuju Lukasenka da proganja politicke protivnike, gusi opoziciju i njene pokusaje da se predstavi biracima, a Hancarika onemogucava cak da se s njima i sastaje, ogranicava slobodu medija i krsi ljudska prava. Te optuzbe prati jos teza - da ima svoj "eskadron smrti" koji likvidira njegove politicke protivnike. Nedavno su dva bivsa agenta tajne policije otkrila tajnu nestanka, pre dve godine, bivseg premijera Viktora Goncara i biznismena Anatolija Krasovskog. U izjavi, snimljenoj na video-kaseti, oni optuzuju Lukasenkovog bivseg ministra unutrasnjih poslova Jurija Sivakova da je narucio njihovo ubistvo. NJegov naslednik Vladimir Naumov, medutim, kategoricki demantuje tu verziju buduci da je, kako je izjavio, licno obisao mesto gde su dva politicara navodno bila pokopana. Detektori nisu otkrili nikakve tragove raskopavanja ili zakopavanja, a jos manje Goncarov dzip, koji je, prema po toj prici, bio sakriven u sumi. Lukasenko nije krio da je ogorcen, pa je tu optuzbu okarakterisao kao "gnusnu prljavstinu" lansiranu sa Zapada da bi "otrovali beloruski narod a njega ocrnili u njegovim ocima". Jednako odlucno je demantovana i tvrdnja bivseg dzelata u glavnom drzavnom zatvoru Belorusije, pukovnika Olega Alkajeva kojom se potkrepljuje video-verzija o likvidaciji Goncara i Krasovskog. Alkajev je, prema sopstvenoj prici sada je (u Berlinu, gde je emigrirao), izvrsio na desetine "legalnih smrtnih kazni", ali su mu jednom, 1999, u godini kad su nestali Goncar i Krasovski, predstavnici Ministarstva unutrasnjih poslova zatrazili da im pozajmi svoj pistolj kojim je "vrsio duznost drzavnog dzelata". Ispunio je naredenje, ali je potom otkrio da su "nestali neki ljudi" (bivsi ministar unutrasnjih poslova i predsednik izborne komisije koja je odbila da prizna Lukasenkov referendum kojim je produzio svoj mandat za dve godine) i odlucio da i sam nestane. U strahu da ce biti optuzen da ubistvo, ako se u glavama zrtava nade olovo iz njegovog pistolja, legalno je otisao u Rusiju, a odatle u Berlin. Lukasenko je i to nazvao gnusnom lazi i provokacijom. Apel Putinu Nije mu, medutim, lako. Iako je samouveren, vise nego siguran u pobedu, jer mu je popularnost i dalje velika, narocito u selima, uprkos tome sto se godinama zivi sve gore i sve teze, mora da se pita a sta ako je to samo privid. Ishod jugoslovenskih predsednickih izbora nije mu nepoznat, pogotovo sto je i njegova opozicija primenila recept srpske - ujedinila se bar kad je u pitanju "covek koji moze da se suprotstavi Lukasenku". Opozicija je, mozda, svesna da Hancarik nije Kostunica, ali Lukasenko u to ne moze da bude bas sto odsto siguran. A i da jeste, iznenadenja su mogucna. I Milosevic je bio siguran. Opozicija je pokusala da ga uzdrma i sa njegove najbolnije strane - ruske. Hancarik je javno pozvao ruskog predsednika Vladimira Putina da odigra ulogu garanta: "Pozivamo vas, gospodine predsednice Ruske Federacije, da budete garant stvarno pravednih i demokratskih izbora u saveznickoj Republici Belorusiji." Lukasenkov glavni protivkandidat javno upozorava ruskog predsednika da "u ovoj stvari ne moze da ostane po strani, sto bi bilo na mestu da se predizborna kampanja vodi posteno" - pise Hancarik, koji je i na svojoj kozi osetio o kakvom se postenju moze govoriti sa svim pritiscima Lukasenkove ekipe. Valjda da bi predupredio takvu mogucnost (mada je vise nego malo verovatno da bi se Putin odazvao apelu iz Minska, do sada, bar, nije), Lukasenko se javno pozalio da je i sa te strane, kojoj je "jedini istinski, veran i pouzdan saveznik" - ostavljen na cedilu. Naciji je objasnio da je isao u Libiju zato sto mu Moskva nije pomogla da spase beloruski budzet. Sto miliona dolara, koje mu je Rusija obecala, ali nije uplatila, ponudio je Gadafi. Lukasenka, u stvari, najvise pogada sto je rusko-beloruski Savez suverenih drzava samo simbolican, a jos vise to sto njegova ambicija o stapanju dve drzave u jednu nema nikakve izglede da se ostvari. Sporazum o uniji od pre pet godina, koja bi trebalo da podrazumeva tesne politicke, ekonomske i vojne odnose, ostaje samo "slovo na papiru", kao i svaki od sledecih sporazuma o zajednickom parlamentu i izvrsnim organima, ciji su uloga i znacaj takode simbolicni. Prvi znak za paniku Poslednje ispitivanje raspolozenja biraca u Belorusiji otkrilo je i prvi znak da Lukasenkov rejting nije zasticen za sva vremena. Istina, pad njegove popularnosti je registrovan samo u Minsku, ali to je osetan pad. Prema istrazivanju agencije "Ogledalo", Lukasenka podrzava samo jedna desetina stanovnika prestonice, a broj onih koji su se izjasnili protiv njega znatno je porastao. Sadasnji predsednik ne moze da racuna da ce u glavnom gradu dobiti 51 odsto glasova, ni da ce toliko dobiti na celoj teritoriji, ako se sudi prema pokazateljima s kraja jula za citavu Belorusiju, koji govore da ima podrsku najvise 43 odsto gradana. Ipak, Lukasenko se ne da. On, jednostavno, ne zna za poraz, bar ne otkako je pobedio na prvim predsednickim izborima u Belorusiji 1994. NJegov zivotni put do sada je bio put uspona - od onih dana kad je bio mladi direktor sovjetskog sovhoza, iz kojeg je 1990. stigao u poslanicke klupe. Aleksandar Grigorjevic Lukasenko je pre sedam godina pobedio obecavajuci da ce iskoreniti korupciju, a samo godinu dana po preuzimanju vlasti zatrazio je od parlamenta da se sam raspusti a sva ovlascenja prenese na njega. Malo se pomucio dok nije uspeo. U jesen 1996. jednostavno je rasterao neposlusne poslanike i postavio nove, "ispravne", a vec iduce godine na referendumu izdejstvovao sva ovlascenja koja su mu se cinila zgodnim za jednog pravog predsednika. Iako mu je mandat fakticki istekao pre dve godine, nesmetano je nastavio da vlada u skladu sa ustavnim promenama koje je progurao na tom istom referendumu. Ako bude ponovo izabran, kostace to Belorusiju novih sedam godina. BRANKO STOSIC Siroti Lukasenko Uz prijavu izbornoj komisiji kojom se kandidovao za predsednika, Lukasenko je, kao i njegovi suparnici, morao da podnese i izjavu o prihodima i imovnom stanju. Prema tom dokumentu, pise list "Zvjazda", beloruski predsednik je najbedniji medu predsednickim kandidatima: prosle godine ostvario je prihod od 4 000 dolara i ne poseduje nista, ni auto, ni stan u Minsku. On i njegova supruga Galina (od koje vec deceniju zivi odvojeno, ona 170 km daleko od prestonice, u mestu Sklov) imaju jedino seosku kucu s malom parcelom, gde ona gaji kokoske i svinje. Lukasenkov protivkandidat Hancarik u dolarima stoji dvostruko bolje (8 000) i ima stan i motocikl. "Beloruski Zirinovski", Hajdukevic dolarski je slabostojeci (samo 500 dolara prosle godine), ali zato poseduje cetiri automobila i dve prikolice, kucu od 200 kvadrata sa velikom parcelom i stan.

