"Blic", 13. septembar 2001. 

Jugoslovenski piloti govore za "Blic"

CIVILNI PILOT NE BI POSTAO KAMIKAZA

Pise: T. Aleksic

BEOGRAD - Ni pod kakvom pretnjom redovni piloti ne bi izvrsili ovakav
samoubilcki akt, kao sto su prekjucerasnji udari u Svetski Trgovinski
centar i Pentagon. U situacijama, kao sto je ovakava otmica, kada je
pilot svestan da je njegov zivot izgubljen jedino cime se vodi je da
spusti avion van naseljenog mesta, kao bi bilo sto manje zrtava. Izvesno
je da su teroristi u jednom trenuku preuzeli kontrolu nad avionom i da
su bili bar donekle obuceni da upravljaju ovakvim letilicama, ocenili su
za "Blic" piloti Jugosloveskog aerotransporta. Boban Todorovic, sef
pilota JAT-a, istice da nikada do sada nije bilo slicnih sitaucija i da
je bilo tesko reagovati.

- Avionom su defnitivno upravljali teroristi, letacko osoblje je bilo
onesposobljeno, ili onesvesceno ili ubijeno. Nije tesko upravljati
avionom kada je u vazduhu, to su mogli da budu i sportski piloti. U
jednom trenutku teroristi su preuzeli kontrolu nad avionom. Sve je bilo
dobro isplanirano i organizovano, i odigralo se jako brzo. Ovako nesto
se prvi put dogodilo. Nije poput klasicnih otimica kada avion kruzi ili
menja destinaciju, pa ima te vremena da reagujete. Tesko je doneti
odluku da se obori civilni aviona put putnika, tek nakon tri napada, dva
na Trgovacki centara i jedan na Pentagon, americke snage su oborile
avion u Pensilavaniji. Prema poslednjim podacima na taj nacin su oborena
jos tri ili cetriri aviona- kaze Todorovic.

Aleksandar Hazijevic, direktor JAT-ove pilotske Akademije u Vrscu,
istice da su teroristi morali da budu upoznati sa izlegedom kokpita, jer
su u ovakim letelicama vrlo sofisticrane komande.

- Nisu su to piloti koji mogu da voze avion iz Amerike u Evropru , ali
odredjeni nivo znanja su morali da poseduju. Danas imate vrlo savremene
simulatore letenja na kojima se piloti obucavaju za letove na raznim
avionim i u teskim siucaijama. Nisu morali nikada da udju u pilotsku
kabinu, a da znaju sve. Mogli su hiljadu puta da uvezbavaju ovu
konkretnu sutaciju, sa tipom aviona, slikom Njujorka i svim okolnim
zgradama- kaze Hadzijevic

On naglasava da su sigurno u pitanju mladi ljudi jer je za ovakvu akciju
potrebno posebno stanje sveti. - Ne mozete naterati starijeg coveka da
bude kamikaza- smatra Hadzijevic.

Aleksandar Ilic, kapetan, istice da avionom kao sto je " boing 767",
koji je jedan od najvecih, ne moze upravaljati neko ko nema nikakvog
iskustva.

- Najteze je poletanja i sletanje, ali i kada je avion u vazduhu
potrebno je izvesno znanje da bi se njime upravljalo. Najmanja brzina
kojom moze da leti ovaj avion je 400 km na sat i pri toj brzini je
trebalo kontrolisati avion i udariti u zgradu. Tako da je napad ili
izrvsio pilot kompanije, sto je malo verovatno, ili terorista koji je
bio za to obucen. Civilni piloti moraju biti stabilne licnosti. Ne moze
se bilo kome prepustiti upravljanje avionom i sudbinom 200 - 300 ljudi.
Postoje i vezbe kako regovati kada se desi otmica. Ono sto piloti rade
je smirivanje situacije i prvenstveno briga o bezbednosti putnika. Kada
dodje do toga da toga da avion mora prinudno da se spusti, onda se bira
ne naseljeno podrucje kako bi se izbegle moguce zrtve. Ni pod kakvom
pretnjom civilni pilot ne bi udario u zgradu prepunu ljudi - kaze Ilic.

"Blic", 13. septembar 2001. 

Ispovest Jugoslovena zatecenih na mestu tragedije u Njujorku

SAPCANKA PREZIVELA PAKAO

Pisu: Tanja Nikolic Djakovic, Aleksandra Delic

Sapcanka Ljiljana Zivanovic (35) prezivela je pakao u Svetskom
trgovinskom centru (STC) u Njujorku. U trenutku udara prvog "boinga"
nalazila se na osamdesetom spratu drugog tornja, gde je radila kao jedan
od vodecih programera u japanskoj banci. Nije joj poznato da je u tim
zgradama bilo jos Jugoslovena, a ona direktno prenosi uzas koji je na
srecu prezivela. "Nismo culi avion, vec se samo osetio jak udarac, kroz
prozor se video dim, papiri, staklici, delovi metala. Prva pomisao bila
mi je da je eksplodirao gas. Liftovi u tim situacijama ne rade, odmah
smo potrcali ka pozarnim stepenicama sirokim taman toliko da se dva
coveka mimoidju. Tu je zavladala panika, guzva, ljudi su vristali,
trcali, plakali, padali u nesvest", prica Ljiljana, koja je uspela da se
spusti 50 spratova nize, kada se oglasio sekjuriti, objavljujuci da je
avion udario u zgradu broj jedan, a da je zgrada broj dva bezbedna, da
ne panice i da se vrate na svoja radna mesta.

"Nekoliko mojih kolega vratilo se. Ja nisam bila od tih koji su hteli da
se vracaju. U Srbiji sam cula sirene kao signal, potom dozivela
bombardovanje. I dok sam trcala onim prokletim stepenicama, mislila sam
samo na bombardovanje u Srbiji i htela da otrcim sto dalje. Svi koji su
se vratili, bojim se, vise nisu zivi", kaze Ljiljana.

Taj identicni strah gonio je da trci sto brze. Negde oko cetrdesetog
sprata izasla je na prozor i ugledala monstruozni prizor: "Ljudi su
iskakali sa prozora susedne zgrade ravno u bezdan. Ljudi oko mene
masovno su se rusili." Na 30. spratu dozivela je drugi strasan udar,
koji je, kako je rekla, iz temelja pokrenuo zgradu. Kroz suze prica da
je pocelo da se trese tlo pod nogama. Gelenderi su joj izmicali pred
rukama, dim i vatra bili su svuda, ljudi u panici skakali su sa prozora.
Iako je povredila noge, uspela je da se nadje na izlazu zgrade STC-a.
"Tu je bila reka policije, prasina, staklo, krv, papiri, stampedo ljudi
trcao je sto dalje. Otrcala sam dva-tri bloka, stala, okrenula se i
videla da zgrade jos uvek stoje, sledeci put kad sam pogledala na to
mesto, nije ih bilo. Okolnim blokovima trcali su ljudi", prica Ljiljana.
Ona je punih deset kilometara pesacila do prvih prijatelja, odakle se
telefonom najpre javila deci, a potom i majci.

Beogradjanka Sandra Radovanovic, zaposlena je u kaficu u neposrednoj
blizini zgrade Svetskog trgovinskog centra u danu teroristickog napada
krenula je na posao u deset sati i kada je naisla na vec zatvoreni
metro, sela je u taksi, ali taksista nije hteo da nastavi voznju u
pravcu iz kojeg je dolazio dim. "U 11.30 policija je blokirala nekoliko
blokova oko STC-a, dok je u saobracaju vladala pometnja. Samo su dve-tri
avenije ostavljene za saobracaj, preostale su rezervisane za hitnu
pomoc, vatrogasne ekipe, policiju. Za nekoliko minuta sve radnje su
zatvorene. Radio se slusao na ulicama, a restorani i kafei nudili su
narodu vodu. Milioni ljudi kretali su se ulicama obuzeti sokom. Mislili
su da je u pitanju zemljotres, bomba, i jedino o cemu su razmisljali
bilo je kako da stignu do kuce. Iako su telefonske veze bile blokirane,
guzve su se stvarale oko telefonskih govornica, ljudi su pokusavali da
pozovu svoje i da jave da su zivi. Oni koji zive na Menhetnu stigli su
kuci tek oko pet- sest sati po podne, a za one u Kvinsu i dalje trebalo
je mnogo vise", prica Sandra, koja je pokusavala da se probije do posla,
da vidi sta je sa ljudima sa kojima radi, ali to nije bilo moguce. Cula
se sa menadzerom sa posla koji je bio na licu mesta. Uzasnut nastalom
tragedijom koju je licno posmatrao iz neposredne blizine saopstavao joj
je detalje, prvo o tutnju koji je cuo nakon kojeg je usledio tresak, a
potom je prevladala vriska, o ljudima koji su iskakali kroz prozore
spustajuci se ravno u smrt. Govorio je o citavom kvartu zatrpanom
kamenjem, prasinom, rastrgnutim telima i ostacima najmocnije zgrade
Amerike. Shvativsi da dalje ne moze, Sandra se vratila kuci, van samog
centra Manhetna peske, tek kasno po podne. "Uvece, u osam sati svi mi
koji zivimo u Njujorku kroz prozor smo gledali jeziv prizor avetinjski
pustog grada u dimu. Po prvi put u zivotu na ulicama Njujorka nije bilo
ni zive duse. Sedeli smo po kucama, gledali vesti. Amerikanci su
uglavnom bili u soku, i jedino sto ih je interesovalo bilo je
prebrojavanje mrtvih. Noc smo proveli uz TV, koji je uglavnom
objavljivao vec cenzurisane vesti i slike, dok su radio-stanice otvorile
tok-soue, sa pricom o velikom napadu na Ameriku, o tome sta je Amerika
radila po svetu poslednjih trideset godina, koliko mogucih neprijatelja
SAD ima i kada ce uslediti odgovor vlade, o strahu obicnih ljudi od
ulaska u rat... Ali, cini se da Njujorcani nisu bili zainteresovani za
ove teme, oni su u soku, i jedino sto ih je preokupiralo u danu napada
bilo je sabiranje zivih i mrtvih. Nase komsije Amerikanci gledajuci celu
noc televiziju neprestano su ponavljali: `Gospode Boze, ne mogu da
verujem!' Svi pricaju o zrtvama, Svetskom trgovinskom centru, niko nije
ni spomenuo Pentagon. Juce ujutru preko medija savetovano je da svi
ostanemo u kucama, da zaposleni ne idu na posao. Pokusavamo da se
medjusobno cujemo, ali lakse je dobiti Beograd, nego li nekoga u
Njujorku", kaze Sandra Radovanovic.

Beogradjanin Srdjan Matijasevic, kreator, vec od devet casova 11.
septembra imao je snimanje na Menhetnu, nekoliko blokova od zgrade
Svetskog trgovinskog centra. "Videli smo dim, paru. Objavili su sta se
desilo, i s obzirom da sam poslednjih dest godina proveo u Srbiji,
doziveo bombardovanje, imam iskustva s tim. Nastavio sam da radim, kao
da se nista ne desava, kao sto to godinama unazad radi narod u mojoj
zemlji, bez obzira na svakodnevnu opasnost."

<Ekonomist> Magazin, 10. septembar 2001. 

Nacrt zakona o radu

BUDJENJE TRZISTA

Pise: Bozo Stojanovic

U okviru neophodnih promena institucionalnog sistema i stvaranja
pretpostavki za uspostavljanje trzisnog ambijenta konacno se stiglo i do
radnog zakonodavstva. Posle nekoliko parcijalnih i privremenih
intervencija, sada se pristupilo njegovoj temeljnoj promeni Sama
priprema Nacrta zakona o radu odvijala se izvan domasaja sire javnosti i
uz aktivno ucesce zainteresovanih aktera - sindikalnih udruzenja,
Privredne komore, udruzenja poslodavaca, domacih i stranih eksperata.
Tako su u pripremu teksta Nacrta bili ukljuceni i predstavnici Vlade
Nemacke, Svetske banke i Medunarodne organizacije rada (MOR). Da je
usaglasavanje islo sporo i da se do konacnog teksta tesko stiglo govori
i cinjenica da je u opticaju bilo pet verzija i da je publikovana tek
njegova sesta verzija. Ona ce da posluzi i kao osnova za siroku javnu
raspravu (republicko Ministarstvo za rad i zaposljavanje vec uveliko
promovise Nacrt zakona po gradovima Srbije). Imajuci u vidu znacaj same
problematike, ne iznenaduje cinjenica da su pojedini njegovi delovi
izazvali burna reagovanja u javnosti i pre formalnog pojavljivanja
teksta Nacrta. Pre predstavljanja i kratkog komentara samo nekih
predlozenih resenja zelimo da podsetimo kakvo je trenutno stanje u ovoj
oblasti. Imamo izuzetno rigidno radno zakonodavstvo koje nije primereno
trzisnim odnosima; masovnu otvorenu i skrivenu nezaposlenost (kolike su
njene stvarne razmere vidi se na primeru kragujevacke "Zastave"); visoko
ucesce mladih u ukupnoj nezaposlenosti, ogromnu socijalnu bedu i
siromastvo, kao i znacajno ucesce "sivog" trzista rada. U svemu, paznju
treba usmeriti na nekoliko kljucnih pitanja: da li ce se ponudenim
resenjima omoguciti postizanje fleksibilnosti trzista rada, odnosno da
li ce zarade i nivo zaposlenosti sada biti prilagodljiviji na promene u
okruzenju, kao i da li ce se podstaci porast efikasnosti upotrebe radnog
resursa?

Plata po dogovoru

Prvo nekoliko reci o zaradama. Umesto ranijeg koncepta garantovane
zarade sada se predlaze koncept minimalne zarade, ali bez zakonskog
odredivanja njenog iznosa. Na preciziranju iznosa "minimalca"
insistirali su sindikati. Trenutno vazece (prelazno) resenje prema
Zakonu o radnim odnosima je da minimalna zarada predstavlja iznos od 35
odsto prosecne zarade u privredi Republike. Nacrt novog zakona sada
predvida da minimalnu platu u procesu pregovaranja utvrde Vlada
Republike Srbije, reprezentativno udruzenje poslodavaca i
reprezentativni sindikat. Ukoliko do sporazuma ne dode u roku od 10 dana
- vlada ce sama donositi odluku o njenoj visini za period od najmanje
sest meseci. Zaposleni ima pravo na minimalnu zaradu samo ako je radio
puno radno vreme i ostvario standardni ucinak. Minimalna zarada se
utvrduje s ciljem (tako stoji u dokumentima MOR-a) da obezbedi socijalnu
i materijalnu sigurnost radnika i njegove porodice. Elementarna je,
medutim, cinjenica da garantovano moze da bude samo ono sto je stvarno
zaradeno na trzistu. Sve drugo ce se pokazati nerealno i dugorocno
neodrzivo. Socijalnu sigurnost radnika (zaposlenje i dobre zarade) ne
moze da obezbedi zakon, nego samo efikasna privreda. Da je to tacno
pokazuje upravo nase dosadasnje iskustvo, gde je uz formalno postojanje
vrlo visokog nivoa zastite radnika, doslo do njihovog masovnog i
drasticnog osiromasenja. Posebno je, a sa punim pravom, poostreno
pitanje bolovanja. Razlozi su nam dobro poznati i nema potrebe da se
ponavljaju. Preneta je iz Opsteg kolektivnog ugovora i delimicno
modifikovana regulacija naknade zarade za vreme odsustvovanja sa rada
zbog privremene nesposobnosti za rad do 30 dana. Po kolektivnom ugovoru,
ukoliko je povreda ili bolest nastala van rada - poslodavac je bio duzan
da isplati najmanje 80 odsto od
(neto) zarade koju je ostvario u prethodnom mesecu ili u visini 100
odsto iste zarade ako je sprecenost prouzrokovana profesionalnom bolescu
ili povredom na radu. U Nacrtu je predlozeno da to bude 65 odsto,
odnosno 100 odsto (pretpostavljamo bruto) zarade, koja ne moze da bude
niza od minimalne zarade utvrdene u skladu sa ovim zakonom.

Osam razloga za otkaz

Sam proces zasnivanja radnog odnosa je znatno pojednostavljen u odnosu
na dosadasnju vrlo birokratizovanu praksu. Nema zakonske obaveze da se
zaposljavanje obavlja preko javnog konkursa. Predvida se da samo opste
uslove zaposljavanja odreduje zakon (minimalan uzrast i opstu
zdravstvenu sposobnost), a da sve ostale uslove neophodne za dati posao
utvrduje poslodavac. Omoguceni su i oblici fleksibilnog zaposljavanja
(rad na odredeno vreme, rad sa nepunim radnim vremenom, privremeni i
povremeni poslovi...) pri cemu se u svim varijantama zaposlenom
garantuju osnovna prava po osnovu rada. Za razliku od vazeceg resenja
kojim su precizno pobrojane situacije kada je moguce angazovati radnike
na ovaj nacin, Nacrt ostavlja potpunu slobodu da o tome odluci
poslodavac. Oblici fleksibilnog zaposljavanja posebno su znacajni
imajuci u vidu postojeci stepen nezaposlenosti, kao i potrebu da se
stimulise napustanje "sivog" trzista rada.

Drugi deo pitanja fleksibilnosti trzista rada tice se procesa otpustanja
radnika. Oko ovog pitanja je bilo najvise spora. Tu su gotovo u celosti
prihvacene norme koje sugerise MOR (Konvencija o prestanku radnog odnosa
na inicijativu poslodavca). Sam proces otpustanja je znacajno
pojednostavljen, ukinute su slozene procedure utvrdivanja disciplinske
odgovornosti i prestanka potreba za radom zaposlenog (sto je
karakteristicno za vazeci Zakon o radnim odnosima). Navode se opravdani
i neopravdani razlozi za otkaz. U opravdane razloge za otkaz (clan 104)
ubrajaju se: ako je utvrdeno da zaposleni ne ostvaruje rezultate rada;
ako je utvrdeno da nezaposleni nema potrebna znanja i sposobnosti za
obavljanje poslova na kojima radi; ako zaposleni svojom krivicom ucini
povredu radne obaveze utvrdene ugovorom o radu; ako ne postuje radnu
disciplinu, odnosno ako je njegovo ponasanje takvo da ne moze da nastavi
rad kod poslodavca; ako zaposleni ucini krivicno delo na radu ili u vezi
sa radom; ako se zaposleni ne vrati na rad kod poslodavca u roku od pet
dana od dana isteka roka za neplaceno odsustvo ili mirovanje radnog
odnosa u smislu ovog zakona; ako zaposleni zloupotrebi bolovanje; ako
usled tehnoloskih, ekonomskih ili organizacionih promena prestane
potreba za obavljanjem odredenog posla. Primetno je da prvih sedam
uslova predstavljaju razloge na koje radnik direktno moze da utice. Osmi
uslov je zapravo posledica trzisne dinamike i neizvesnosti. Po
poslednjem osnovu poslodavac moze da da otkaz zaposlenom samo ako ne
moze da mu obezbedi obavljanje drugih poslova, odnosno da ga osposobi za
rad na drugim poslovima. Posebno se regulise pitanje takozvanog
"masovnog otpustanja". Zakon predvida obavezivanje poslodavaca sa preko
50 zaposlenih na neodredeno vreme, a koji namerava da otkaze ugovor o
radu za vise od 10 odsto od ukupnog broja zaposlenih u toku kalendarske
godine zbog tehnoloskih, ekonomskih ili organizacionih razloga - da
prave programe za resavanje problema viska zaposlenih u saradnji sa
organizacijom nadleznom za poslove zaposljavanja (zavod za
zaposljavanje). Program treba da sadrzi predlog mera kojima se stvaraju
uslovi za njihovo zaposljavanje, od kojih su posebno
naglasene: premestaj na druge poslove, rad kod drugog poslodavca,
prekvalifikacija i dokvalifikacija, skraceno radno vreme. Poslodavac je
duzan da ovaj program dostavi na uvid sindikatu. Smanjen je raniji iznos
otpremnine koji je poslodavac obavezan da isplati radniku koji ostaje
bez posla, tako da su smanjeni troskovi otpustanja. Poslodavac je duzan
da isplati otpremninu najmanje u visini dvostrukog iznosa zarade za
radnike do deset godina staza osiguranja, pa do najmanje petostrukog
iznosa zarade za radnike sa preko trideset godina staza osiguranja.
Ukoliko poslodavac nema sopstvenih sredstava, ili mu nedostaju sredstva
za obezbedivanje prava viska zaposlenih utvrdenih zakonom, koristice se
sredstva koja se za tu namenu obezbede u skladu sa zakonom.

Znatno je poostreno pitanje nadzora i kontrole, kao i kaznjavanja u
slucaju nepostovanja odredbi zakona. Ova problematika je u nadleznosti
inspekcije rada. Predvidaju se dva tipa mera: zabranjivanje obavljanja
delatnosti poslodavcu (od 30 do 90 dana) i novcane kazne. Predlaze se
zabrana obavljanja delatnosti ako sa zaposlenim nije sklopljen ugovor o
radu ili drugi ugovor u smislu ovog zakona; ako nije podneo prijavu za
obavezno socijalno osiguranje; ako nije isplatio zaradu, odnosno
minimalnu zaradu, a raspolagao je sa sredstvima na racunu; ako nije
isplatio zaradu u novcu. Ova pitanja nas ujedno vracaju i na kljucnu
ulogu drzave u ovim procesima: da obezbedi da se utvrdena pravila igre
striktno postuju i bez ikakvih izuzetaka. Imajuci u vidu postojece
stanje institucija i njihov kredibilitet, to sigurno nece biti nimalo
lak posao. Upravo ovo pitanje ce biti velika proba za vladu, posebno
kada se ima u vidu postojeci stepen "sive ekonomije".

Namera Nacrta je da se zakonom regulisu samo osnovni parametri, odnosno
da se uspostave polazna pravila (definisu standardi ispod kojih se ne
moze ici), koja bi trebalo da vaze u odnosu zaposleni-poslodavac, a da
se prepusti procesu kolektivnog pregovaranja regulisanje konkretnih i
specificnih pitanja. Tako se problem fleksibilnosti zarada prebacuje u
najvecoj meri na instituciju kolektivnog pregovaranja. Imajuci u vidu
dosadasnje stanje u ovoj oblasti, bilo bi razumno da se sto je moguce
vise kolektivno pregovaranje decentralizuje. Decentralizovano kolektivno
pregovaranje povecava fleksibilnost i ostvaruje povoljnije efekte na
nivo zaposlenosti. Ovde ostaje problematicno resenje da se ostavlja
mogucnost da ministar nadlezan za poslove rada moze ("ukoliko postoji
opravdani interes") da odluci da se kolektivni ugovor ili njegove
pojedinacne odredbe primenjuju i na one poslodavce koji nisu ucestvovali
u zakljucivanju kolektivnog ugovora. Na taj nacin bi dolazilo do neke
vrste "nasilja" nad trzistem i reakcija poslodavaca je predvidiva -
ukljucivanje radnika sa "sivog" trzista.

Preduzeca bez socijale

Culi su se snazni prigovori da su resenja koja se predlazu "direktno
usmerena protiv radnika", kao i da su "preterano liberalna", posebno po
pitanju otpustanja. Ni jedno ni drugo nije tacno. Ne treba zanemariti
cinjenicu da je Nacrt nastao upravo kao rezultat usaglasavanja
razlicitih interesa. Pri izradi Nacrta se, to se iz teksta sasvim jasno
vidi, pokusavalo usaglasiti nekoliko stvari: pridrzavanje normi MOR-a,
potreba za porastom ekonomske efikasnosti preduzeca, kao i obezbedenje
socijalne sigurnosti radnika. Velika paznja u Nacrtu je posvecena
zastiti maloletnika i zena, a posebno je detaljno regulisano pitanje
zastite trudnica i materinstva. Globalno posmatrano, Nacrt zakona o radu
priblizava odnose u ovoj oblasti zahtevima trzisnog privredivanja, unosi
jedan novi duh, nacin razmisljanja i nova pravila u igru u kojoj je, ne
zaboravimo to, ekonomska efikasnost centralna kategorija. Nastoji se
konacno eliminisati stanje da se preduzeca ponasaju kao socijalne
institucije i omoguciti da pocnu da funkcionisu iskljucivo kao stvaraoci
profita. Takvi odnosi ce podstaci i zainteresovanost stranih
investitora. Nacrt treba razumeti samo kao jedan inicijalni impuls za
proces koji ce biti dugorocan i koji ce da trpi razne uticaje i da
zavisi od stvari koje sada ne mozemo da predvidimo. On se moze
kritikovati i konkretna pitanja mogu (i pozeljno je da budu) predmet
rasprave. O pravnim aspektima resenja trebalo bi da svoje misljenje daju
profesionalci u ovoj oblasti. S druge strane, o nacelima, koja su
zapravo nacela trzisne privrede, morao bi da bude postignut konsenzus.
Dinamika privrednog zivota ce da skrene paznju na to koje je stvari i na
koji nacin potrebno korigovati. Trebalo bi da se ima u vidu i to da je
prave pozitivne efekte moguce ocekivati jedno ako budu izvrsene i sve
ostale neophodne reformske promene, dakle ne samo u radnom
zakonodavstvu, nego u privrednom sistemu u celini.

Da li postoje razumni razlozi da radnici strahuju od predlozenih resenja
i da im se suprotstave? Trziste podrazumeva ostru i nemilosrdnu
konkurenciju, stalnu dinamiku i prilagodavanje i garantuje opstanak
onima koji su efikasniji. Nema nikakvih stalnih privilegija za bilo
koga. Neizvesnost koja pogada poslodavce ne moze da zaobide ni radnike.
Od predlozenih resenja nema razloga za strah kod radnika koji su spremni
da rade, koji su sposobni i odgovorni. Strah bi trebalo da imaju oni
koji su zaboravili sta su prave radne aktivnosti i koji smatraju da je
drzava duzna da o njima brine. Otpori dolaze zapravo od grupa koje
smatraju da je moguce da se ide u reformu, a da se istovremeno nista
bitno (posebno ne njihov polozaj) ne promeni. Samo slobodno
preduzetnistvo i uspesne firme mogu da sacuvaju postojeca i obezbede
nova radna mesta i vise zarade. Sindikate koji prete da ce "upotrebiti
sva sredstva" da sprece radikalnu reformu trzista rada i neizbezna
otpustanja treba podsetiti da pregovaracka moc radnika u trzisnoj
privredi pociva samo na mogucnosti da pronadu novo radno mesto. Sve
ostalo je demagogija.

"Politika", 13. septembar 2001. 

Informaticko opismenjavanje

DO INTERNETA PREKO KABLOVSKE MREZE

Pise: M. Lakic

Agencije za prodaju sati za pristup Internetu kroz svoj esnaf planiraju
da se izumu dvadesetog veka ubuduce pristupa preko kablovske mreze koja
bi vec za tri godine mogla da pokrije sve gradove u Srbiji sa vise od 50
hiljada stanovnika

Provajderi u Srbiji, kako "Politika" ekskluzivno saznaje, privode kraju
pripreme za osnivacku skupstinu svog esnafskog udruzenja. Agencije koje
se bave prodajom sati za pristup globalnoj informacionoj mrezi kroz ovo
udruzenje nameravaju da zauzmu zajednicki stav o razvoju Interneta u
Jugoslaviji i zastite kako svoje tako i interese korisnika svojih
usluga.

- Na osnivacku skupstinu pozvacemo sve provajding agencije kao i
predstavnike "Telekoma Srbija" i Republickog ministarstva za saobracaj i
telekomunikacije. Planiramo da iznesemo sve probleme koji ometaju razvoj
informaticke delatnosti u nasoj zemlji i tom prilikom naglasimo da je
samo njihovim otklanjanjem moguca zastita interesa korisnika i dalje
elektronsko opismenjavanje naroda, kaze Simo Ivaneza, glavni menadzer
YUBC sistema, isticuci da ce jedan od prvih koraka esnafa biti zahtev da
se u novom zakonu o telekomunikacijama Internet odvoji od klasicnih
delatnosti telefonije i zavede kao informaticka usluga.

U razgovorima sa "Telekomom" i Ministarstvom saobracaja provajderi ce
insistirati na obezbedjivanju prava koja ce zastititi dalji razvoj
Internet mreze u Srbiji. Ovaj potez objasnjava se cinjenicom da
"Telekom", kao monopolista u telefoniji i najveci domaci kerijer preko
kojeg se obavlja vise od 80 odsto Internet saobracaja u nasoj zemlji, ne
ispunjava sve tehnicko- tehnoloske zahteve provajdera koji sate izdaju
preduzecima i gradjanima. Ukoliko pregovori sa "Telekomom" ne urode
plodom, problemi koje donosi poskupljenje telefonskih usluga kao i
limitirani kapaciteti telefonskih centrala, mogli bi, prema jednom
planu, biti prevazidjeni izgradnjom posebne infrastrukture koja bi se
samo u pocetku oslanjala na resurse "Telekoma" da bi paralelno sa time
bila postavljena i mreza optickih kablova. Ona bi, prema studijama
strucnjaka, vec u naredne tri godine mogla da pokrije sve gradove u
Srbiji sa vise od 50 hiljada stanovnika, cime bi se, kako istice
Ivaneza, stekla i mogucnost da se u domove, kroz opticku mrezu, uvede i
kablovska televizija. Na taj nacin, Internet bi bio odvojen od
telefonskih usluga koje svojom cenom direktno uticu na razvoj Interneta
i informatickog opismenjavanja nacije, a kvalitet prijema podataka
podignut na odgovarajuci nivo.

Mreza koaksijalnih kablova, na koju ce se prikljucivati domacinstva,
omogucice i nove servise kao sto su digitalni radio, direktno primanje
novosti i raznoraznih informacija, mrezne igre i obavljanje bankarskih
poslova i kupovina iz fotelje.


Одговори путем е-поште