"Danas", 18. septembar 2001. 
Uljna blokada
Iako nas ove jeseni ceka bericet, jer su sve poljoprivredne kulture
dobro rodile, pa se ocekuje i visak proizvoda za izvoz, ponavlja se
stara prica - nije dobro kada ne rodi, a nije ni kad rodi.

Nezadovoljni otkupnom cenom do 12 dinara za kilogram suncokreta, umesto
zastitne od 15,75 dinara koju je propisala Savezna vlada,
poljoprivrednici u Vojvodini blokirali su deo saobracajnica u pokrajini
i prema Beogradu. Oni smatraju da su osteceni jer im je proletos obecano
15,75 dinara po kilogramu suncokreta, pa su napokon nasli racunicu da na
vise lanaca nego prethodnih godina zaseju ovu kulturu. Suncokret je, uz
to, bolje rodio nego prethodnih godina.

S druge strane medjutim, Vlada Srbije i uljare nemaju 8,5 milijardi
dinara, koliko bi trebalo platiti za otkup uljarica, pa je seljacima
ponudjeno najpre 11, a zatim 12 dinara, ukoliko je isplata po isporuci,
odnosno 14 dinara ako pare stignu do aprila.

Ako bi Djindjiceva vlada i imala dovoljno novca da isplati suncokret
kako proizvodjaci traze, cena litra ulja skocila bi na najmanje oko 80
dinara, pa bi to izazvalo jos veci bes potrosaca, kojima je i sadasnja
cena previsoka, pa kad ulje stigne u odredjene prodavnice na kasicicu iz
robnih rezervi, odnosno donacija, formiraju se podugacki redovi
penzionera i mnogih drugih sa niskim primanjima.

U svemu je neizbezna i politicka dimenzija igara oko uljarica i ulja.
Prethodna vlast je drzala cene na uzdi, pa je ulje moglo da se kupi
uglavnom samo na "crnom trzistu", a seljaci su odgovarali smanjenom
setvom. Bivsa vlast je, osim toga, posebno "muzla" preradjivace uljarica
reketirajuci ih za predizborne kampanje, ali i mucke oko preprodaje ulja
na cemu su mnogi iz vrha i okoline bivseg rezima dobro "podmazali"
novcanike.

Vlast u Vojvodini podrzava seljacke proteste iz razumljivih razloga, jer
se najveci deo uljarica proizvede u pokrajini u kojoj je i sest uljara,
pa se "zakidanje" na ceni suncokreta dozivljava kao jos jedna pljacka
Vojvodine.

Ni uljarama nije svejedno da li ce proizvodjaci biti (ne)zadovoljni i
kako ce se ova kriza odraziti na proizvodnju u iducoj godini, ali niti
imaju toliko novca, niti im banke mogu ponuditi povoljne kredite za
otkup i preradu uljarica, a osiromasena drzava nema novca da
subvencionira proizvodjace kao sto to rade razvijene evropske zemlje.
Vlast u Srbiji, suocena je sa teskim nasledjem Miloseviceveere i brojnim
poremecajima, pa i u poljoprivredi, koji se ne mogu preko noci
otkloniti. DOS u obliku republicke vlade, medjutim, pa i u ovom slucaju,
suocava sa svojim olako datim obecanjima koja, nazalost, nije bar za
sada u stanju da ispuni. A mozda, opet, nekom ovo sve odgovara da se
politicki protivnici u liku Vlade isture na klizavicu.

"Politika", 18. septembar 2001. 

Pise M. Lakic 

I hakerisanje ima cenu

Kompanija "Amazon" trguje knjigama. Desetine hiljada naslova stampanih
na gotovo svim jezicima sveta mogu se poruciti i preko Interneta.
Dovoljno je odabrati stivo, ukucati broj kreditne kartice i knjiga ce za
manje od mesec dana stici na naznacenu adresu. Postarina je ukljucena u
cenu, a kupac uz paket dobija i Amazonovu zahvalnicu. - "Drago nam je da
ste poslovali sa nama, posetite nas opet".

Elektronska trgovina ne zna za granice. Ukoliko na racunu imate dovoljno
novca, iz Kine mozete naruciti parnu lokomotivu, igle sa Tajvana, ili
mozda pilotsku kabinu rashodovanog bombardera B 52 koji nudi jedan armi
sop iz Los Andjelesa. Cak i ako vam zatreba veca kolicina okamenjene
lave sa ostrva Jave ni to nije problem, ali, samo ukoliko kreditna
kartica i banka koja ju je izdala garantuju isplatu.

Elektronski opismenjeni Jugosloveni, medjutim, godinama unazad bili su
uskraceni za zadovoljstvo kupovine iz fotelje, ustvari, putem
kompjutera, jer nijedna firma iz inostranstva nije zelela da robu salje
tamo, daleko, gde padju bombe i gde se ratuje. Pojedine su mozda cak i
htele, ali sankcije i ostale barijere nisu dozvoljavale platni promet.
Kreditnim karticama, u nasem slucaju, placalo se u "C marketu" i
"Pekabeti", a cvrsta valuta sklanjana je u slamarice i tegle.

Medjutim, sudeci po vestima iz Saveznog ministarstva unutrasnjih
poslova, pojedini "elektronski Jugovici" nasli su nacin da prevazidju
ove probleme. Iz inostranstva stizu zahtevi da se kazne nasi sugradjani
koji su, koristeci brojeve ukradenih i laznih kreditnih kartica, sa
svetom trgovali i u godinama sankcija.

- To nije tajna, samo se o tome cutalo. Mi nismo mogli da narucujemo
robu jer nije postojao teoretski nacin za placanje. Pojedinci su rodbini
u inostranstvu slali novac da uplate na racun, ali je ipak vise onih
koji su na crno dolazili do zeljenih stvari, kaze Dejan,
dvadesetogodisnjak iz Novog Beograda koji je u vise navrata poslovao sa
"Amazonom".

U nemogucnosti da dodje do knjiga o trkama "Formule 1" on je sa posebnih
sajtova skidao brojeve kreditnih kartica sa kojima bi vrsio placanje.
Posto roba nije mogla da stigne u Jugoslaviju, problem je resavao, tako
sto bi kao adresu navodio Grcku, Beograd i dalje ulica i broj.

- Kako niko nije hteo robu da salje u Jugoslaviju, kao zemlju sam
najcesce navodio Grcku ili Madjarsku. Tamo bi u postama uvideli gresku
i, buduci da su nase komsije i da znaju gde se nalazi Beograd, paket bi
poslali na pravu adresu. Na taj nacin ne samo da sam dobijao robu vec se
tako gubio trag, objasnjava Dejan, dodajuci da su njegovi drugovi na
isti nacin narucivali sportsku opremu, muzicke uredjaje, kompakt
diskove... Mada se u ovom trenutku jos ne zna kakve ce mere biti
pokrenute protiv nasih hakera oni, kako isticu, nisu uplaseni vestima.
Ustvari, dozivljavaju ih samo kao opomenu da treba prestati sa daljim
prevarama. Dejan istice da zakon jos ne zna za ovakva dela, ali i da je
mala sansa da ce ostecene firme uopste pokusavati da pronadju
prevarante. Vecina kompanija je osigurana i roba, nestala negde na
Balkanu, odavno je obestecena.

"Glas javnosti", 18. septembar 2001. 

Pise Brankica Ristic 

Beograd, gde to bese

Verovatno ne bih ni primetio da sam u Beogradu da ne poznajem put - rece
Mirce Makedonac, vozac "drumske krstarice", koga smo zatekli kako ispija
pivo sa svojim kolegama na parkingu motela "Nacional" na autoputu.

Krenuo je kuci, ima obicaj da ovde zastane da se odmori.

- Tabla sa natpisom Beograd, na trenutak se zamisli, ima jedna kod
aerodroma, cini mi se, to je odavde desetak kilometara u pravcu Zagreba
- posle krace konsultacije sa kolegama rece. - Iz tog pravca to je
jedina tabla na kojoj pise Beograd.

Proverili smo. U pravu je, kod samog iskljucenja sa aerodroma stoji
viseci element, ogrezao u koroziji, na kome je plava tabla izbledele
boje sa jednostavnim natpisom BEOGRAD. Nista vise. Kao da nije u pitanju
glavni grad Jugoslavije. I sama okolina deluje depresivno. Nepregledne
ravnice i los put ne nagovestavaju putniku da prilazi jednom od
najstarijih gradova u Evropi.

- Vozim ja vec dvadesetak godina ovim putem i video sam svasta -
nastavlja svoju pricu Mirce. - Ovaj put ti je najkraci moguci pravac
koji spaja Zapadnu Evropu sa Bliskim istokom. Ovaj period je vreme
godisnjih odmora i ima mnogo turista i turskih gastarbajtera koji
prolaze ovom trasom, i nije redak slucaj da vidjam zaustavljena vozila
na dvadesetak kilometra od Beograda, iz pravca Nisa, kod onih velikih
tabli gde pise Beograd levo, Beograd pravo, pa se ti snadji. U tom delu
ima mnogo iskljucenja, ali nigde nema obavestenja o ulasku na podrucje
grada Beograda, mozda bi neko od tih silnih stranaca svratio i da
potrosi neku marku u vasem grdu ili obidje neki njegov lepi deo.

U pravu je. Saznacete da ste u Beogradu te kada svojim ocima ugledate
solitere, ali ako ste stranac, mozete se zapitati da li je bas Beograd
ili neki drugi grad. Jer, sto se tice table sa imenom grada nema nikakve
razlike da li ulazite, recimo, u Prokuplje ili u dvoipomilionsku
evropsku metropolu.

Ibarska magistrala, posebna prica. Ulazak u nas glavni grad sa ove
saobracajnice prava je nocna mora za putnika, jer i ono malo putokaza
nasem narodu je posluzilo kao oglasni prostor i poruke licne prirode
tako da cete, pre nego sto saznate da ste u Beogradu, saznati gde da
kupite pogrebnu opremu, gde je Vidina njiva, da je Verica voljena i tako
te stvari. Sve sem "Dobro dosli u Beograd". I novosadski prilaz je
slican uz dodatak neidentifikovanog visokog rastinja oko putokaznih
tabli. Iduci iz pravca Obrenovca, zastali smo kod kamionceta leskovacke
registracije.

Coveku pukla guma, pitamo ga da li smo na dobrom putu ka Beogradu.
"Jes", rece on i pokaza rukom ispred sebe. "Ene ti ga Beograd, sam
pravo!" "Pa, nigde ne pise, nema table", rekosmo mi. "Ima, ...", rece
on, "...ene, prosli ste kraj nje, tu dole malo nize, u ono zbunje viri
joj cosak, vidis", pokaza nam nervozno i nastavi monolog sa svojom
neposlusnom gumom. Tabla je u korovu, na njoj je ime prestonice
Jugoslavije. Kako li bi je pronasao neki od 2.600 samo americkih turista
koliko ih je u ovoj godini posetilo Beograd, pitamo se.

Vracamo se nasem sagovorniku s pocetka price. Pitamo ga kako izgleda
ulazak u neki od evropskih glavnih gradova.

- Ma ne moze da se poredi sa Beogradom. U bilo kojoj prestonici zemalja
Evrope, iz bilo kog pravca da im prilazite, dobicete mnostvo obavestenja
o tom gradu, sa koje strane sveta dolazite, kako najlakse da pronadjete
ili vidite neku znamenitost po cemu je ta oblast poznata i koliko je
udaljena od samog centra, i sto je najvaznije, svuda imate table sa
dobrodoslicom - zavrsi Makedonac.

Nameravali smo da gradonacelnika Beograda, gospodju Radmilu Hrustanovic,
pitamo: Zasto je Beograd, za razliku od ostalih glavnih gradova zemalja
Evrope, tako siromasno najavljen putnicima? ali nismo imali srece.
Gospodja Hrustanovic je bila na godisnjem odmoru na Zlatiboru. Ostaje
nam da se nadamo da dobro poznaje put ka Beogradu i da nece zalutati.

"Blic", 18. septembar 2001. 

Pise: Tatjana Njezic 

Intervju: Ashen Ataljanc

Na velikoj sceni Narodnog pozorista u Beogradu, 21. i 22. septembra
zaigrace (ponovo) poznata balerina Ashen Ataljanc koja vec nekoliko
godina igra u inostranstvu - prvo u Nemackoj a potom u Italiji, gde se
bavi modernim baletom. Rec je o baletskoj predstavi "Samson i Dalila",
za koju koreografiju potpisuje Lidija Pilipenko. Dosla je Ashen, kako se
to kaze, iz belog sveta, da vidi svoj Beograd i odigra te predstave.
Medju novinarima je prati glas da nerado daje intervjue i da nije uvek
raspolozena za sve teme. Mozda je zato bila pomalo iznenadjena prvim
pitanjem - o cemu ne zeli da govori- i kroz smesak odgovorila. "O onome
sto se zove privatan zivot." Zasto? Vi ste ipak javna licnost. - Zato
sto je privatan zivot - privatan zivot. Dakle, podvlacim ono privatan.

U kojoj meri on utice na vasu profesiju? Tacnije, koliko ste na sceni
distancirani od privatnosti?

- Naravno da utice. Pa, sve sam to ja. Utice na coveka i kada se ne
ispava dobro, a kamoli nesto drugo. No, zaista mislim i verijem da mi se
ne desava nista sto bi bilo zanimljivo za javnost i sto se, u krajnjoj
linije, ne dogadja i drugim ljudima. S druge strane, mislim da o poslu,
odnosno o baletu ima dosta toga da se kaze.

Sta vi u ovom trenutku vidite kao najvaznije kada je rec o baletskoj
umetnosti?

- Smatram da u XXI veku takozvani beli balet i moderan balet postaju
svojevrsna celina. Znate, pre nego sto sam pocela da se bavim modernim
baletom govorila sam kako je klasican balet stub i okosnica a da ga
moderan pridrzava. Sada moram reci da nisam bila u pravu. Tehnike su
vrlo slicne, cesto bivaju i iste. Klasican balet jako brzo napreduje,
jer se nacin rada sa igracima menja od prvih jutarnjih vezbi pa nadalje.
I moram priznati da mi je zao sto nisam pocela da igram moderan balet
pre deset godina jer bi moja igra i u klasicnim delima bila drugacija.
To tek sada vidim.

Koliko je tacna prica da ste se potpuno okrenuli modernom baletu i da su
vam predstave "Samsona i Dalile" poslednje iz domena klasike?

- Ne bih se bas potpuno slozila sa tim da je "Samson i Dalila" potpuno
klasicna predstava. No, u svakom slucaju volela bih da se sledeci put
pojavim na toj sceni sa necim novim i zajedno sa kompanijom "Aterbaleto"
u kojoj sada radim. To su mi, onako, potajne zelje. Jer, moram reci da
mi je sada, profesionalno, mnogo lakse nego kada sam, na primer, igrala
tokom 1999. Imala sam tada cetiri predstave za vreme NATO bombardovanja
i dve posle toga. U to vreme ste bili u Nemackoj, angazovani u "Stach
operi".

Kako ste se osecali dok ste igrali u Beogradu? Govorilo se tada da su
vas na izvestan nacin isterali iz Narodnog pozorista.

- Niko mene nije isterao iz Narodnog pozorista. Jednostavno, isterao me
nacin zivota i rada. Pravazisla sam to. Moram reci da je najnormalnija
stvar da igraci menjaju kuce i sredine. Pa, to je podsticaj za svakog
umetnika. Ja sam sada, recimo, vrlo inspirisana nacinom rada u trupi
"Aterbaleto" i Maurom Bigonzetijem. Puno se putuje i divno se radi. Kada
se krajem ovog meseca vratim u Italiju ubrzo potom ceka nas turneja po
Francuskoj, Portugalu, Litvaniji, Nemackoj i Svedskoj. To je do Nove
godine, a imamo planove i posle toga.

Niste mi odgovorili na pitanje kako ste se osecali dok igrate na sceni
Narodnog pozorista u Beogradu za vreme bombardovanja?

- Zaista to vreme pamtim kao strasno. Profesionalno sam, kao sto je
poznato bila angazovana u Nemackoj, telefonske veze sa Jugoslavijom
uglavnom nisu funkcionisale, nisam mogla da kontaktiram ni sa porodicom
ni sa prijateljima. Osetila sam strahovitu potrebu da dodjem i nesto
uradim za ovaj grad i ove ljude. A sta ja drugo umem i mogu osim da
dodjem i igram predstave. Bile su to, na izvestan nacin, najlepse
predstave u mom zivotu. Sve je bilo prepuno simbolike i uzvisenosti
upravo zbog konteksta. Opera je pevala rekvijem. Predstava je igrana
besplatno u 16 casova, a brojna publika je, bez obzira na opasnost, bila
ispred vrata namerna da i u tim okolnostima gleda balet.

Sta vas je zapravo odvelo iz Beograda i nacionalnog teatra u Nemacku?

- Ja sam iz Beogradskog baleta koji je u osnovi bio klasican i
staromodan, a takav je i ostao, otisla jer sam osetila prezasicenje.
Bila sam 13 godina u toj kuci i pozelela sam da radim nesto drugo.

Kako danas vidite situaciju u Narodnom pozoristu?

- Zaista volim Narodno pozoriste, ali nista tu sustinski nije
promenjeno. Ne mogu nikoga da krivim, jer je najveci problem materijalni
faktor. Balet je elitisticka i skupa umetnost. I ako hocete vrhunske
igrace onda im morate obezbediti adekvatne uslove, a ne da se pogadjaju
oko sitnih stvari kao sto su, recimo, baletske patike. Meni je zao, ali
ponekad mi se cini da ljudi ostaju ovde jer su inertni ili im to ipak
odgovara. Ima mnogo trupa u svetu, mnogo audicija. Bila sam i ja u toj i
takvoj situaciji pa sam je promenila. To je stvar izbora, svako moze da
bira svoj zivot. A treba reci da baletskim igracima najlakse da promene
sredinu, jer im nije potrebno dobro znanje jezika.

Da li su vam politicke promene u ovoj zemlji olaksale, recimo, resavanje
tehnickih pitanja u tim vasim putovanjima?

- I dalje imam istih problema. Prosle godine sam, na primer, propustila
jedan festival u Argentini upravo zbog problema sa vizama. Ne srecem se
samo ja sa tim poteskocama, tu muku muce i mnogi drugi. Sto se nove
vlasti tice mislim da im je jako tesko, jer za sve je potrebno vreme, a
prvi su koraci uvek najtezi.


Одговори путем е-поште