Title: Message
 

           LICNI STAV
 Ritualno samoubistvo
            Kad neko sebi oduzme zivot u znak politickog protesta, takav
dogadaj nikada ne prolazi nezapazen. A kad to ucini skorasnji ministar
unutrasnjih poslova, i uz to i haski optuzenik, u znak protesta protiv tek
donetog zakona o navodnoj saradnji s Haskim sudom, a uistinu o zrtvovanju
vlastitih drzavljana haskom Minotauru, onda takav cin nikoga ne ostavlja
ravnodusnim i potpuno podeli svekoliku javnost.

            Vlajko Stojiljkovic je oduzeo sebi zivot na ritualni nacin
(mozda smrt, koja je odmah nastupila, predstavlja medicinsku indikaciju
smrti). Dugo je razmisljao gde, kada i kako da izvrsi ovaj strasni cin da bi
sto jace odjeknuo, pa je o tome obavestavao ne samo svoje najblize, nego i
veci broj svojih prijatelja, pa i slucajnih poznanika.

            Naposletku je cvrsto odlucio da se ubije u trenutku kad bude
usvojen pomenuti zakon i svoju smrt preobrati u strasnu optuzbu protiv onih
koji su za njegovo donosenje najzasluzniji. Ucinio je to pred portalom
Savezne skupstine, naocigled nekoliko svojih kolega poslanika i prisutnih
novinara, da bi se potom svi koji su za to culi najpre uzasnuli, a potom i
duboko zamislili sta taj cin znaci i cemu vodi.

            Trenutno vodeci politicari, a narocito vlastodrsci, prosto su se
utrkivali da daju svoje "videnje" ovog tragicnog cina, pre svega u nameri da
umanje njegov znacaj i navodno smire javnost, a da pritom i nisu bili svesni
da otkrivanjem svog dozivljaja i razumevanja tog cina otkrivaju i sami sebe,
a narocito svoju niskost i bedu.

            Zanimljivo je da se od tolikih hriscana i demohriscana niko, ama
bas niko, nije prisetio kako nasa vera prosuduje samoubistvo i neograniceno
raspolaganje vlastitim zivotom, koji je uvek Boziji dar. Onima koji to ne
znaju valja navesti Sekspirovog Hamleta, koji ustaje protiv nepravde kad
kaze da je njegovo vreme izaslo iz zgloba, da je svet oko njega pun
neoplevljenog korova, da lici na mracnu tamnicu. I sve dok ga sticaj
okolnosti ne navede da krene u borbu u kojoj gine, on razmislja o napustanju
ovog sveta i zali sto je Bog dao "zakon svoj protiv ubistva sebe".

            No, u ovom casu nije rec o teoloskom znacenju nego o politickom
smislu i domasaju Stojiljkovicevog samoubistva. On, nazalost, nije imao
skoro nikakav izbor. Dugo je slusao jednog zutokljunca kako "Saja i Vlaja",
i jos poneki, moraju u Hag, i gledao pacenicko lice opreznijih zvanicnika
koji nas neprestano uveravaju da se pojedinci, tj. haski optuzenici, moraju
zrtvovati zarad dobra naroda i spasa drzave.

            U meduvremenu je, pak, saznao da se u Hagu jos niko od videnijih
Srba nije odbranio, te da jedino moze da bira izmedu dozivotne robije i
sramnog spasavanja svog bednog zivota tako sto ce "svedociti" protiv
Slobodana Milosevica i time, koliko-toliko, spasti ugled te nakaze od suda.
Kako ovo drugo nije hteo, njegov izbor je bio potpuno suzen izmedu casne
smrti i sramnog dozivotnog ropstva.

            Posle Stojiljkovicevog odsudnog izbora, nama jedino preostaje da
razmotrimo sudbinsku dalekoseznost visokog merila koje je ovim cinom
postavio i nacin na koji je u svom poslednjem dahu dovrsio i ogolio ovaj
karakter.

            Ima medu nama i takvih pojedinaca za koje je osobena vrsta
casti, zdruzena s preziranjem opasnosti, duh na kojem pociva ili, bolje
receno, treba da pociva, ceo jedan stalez. Rec je, naravno, o vojnim
staresinama. Njihov autoritet, iz kojeg izvode pravo da komanduju u ratu i
svoje potcinjene izlazu pogibelji, pociva, pored ostalog, i na spremnosti da
smrti gledaju u oci.

            Takvi pojedinci - a njih ce Haski sud tek poceti da u vecem
broju optuzuje i potrazuje - bice posle ovog Stojiljkovicevog cina na
velikom iskusenju, iako su i pre toga sigurno promisljali sta im valja
ciniti kad im "glasnici" Dusana Mihajlovica uskoro zakucaju na vrata. A
ljudi koji celog svog veka barataju oruzjem, ponekad ga i upotrebe: ne samo
protiv sebe, nego i protiv drugih.

            Stojiljkovic je naposletku pokazao da se u zivotu bas nista ne
mora ako je covek na sve spreman i da prelazak one odsudne granice moze biti
i najveca potvrda vlastite slobode. Uz to nam je stavio do znanja da covekov
karakter nije nesto sto je samo dato, nego i zadato i da kod politicara,
vojnika, drzavnika i jos ponekih poslednji cin moze da baci svetlost ili
senku na ceo prethodni zivot.

            Kakav god da je do sada bio, Vlajko Stojiljkovic umro je kao
Covek - slobodan i uspravan.
 
 
 

Одговори путем е-поште