http://www.patriotmagazin.com/media/010.htm

PATRIOT (Republika Srpska), Broj 27, 12.avgust, 2002,

Bogdan Tirnanic, clan biblioteke, u seriji tekstova za Patriot

 Spoljni poslovi: Prica sa hipodroma, pred veliki derbi

 Oj Srbijo, nigde 'lada nema!

 Kostunica je odlucio pobedu na izborima, ali je sva vlast Dindicu.
 Obojica bi da ostanu na svome: Voja da mu se vrati ono sto je
 osvojio 5. oktobra, a Kiza da mu ostane ono sto je prisvojio 6.
 oktobra

 Mozda je glupo da o tome pricam ljudima koji su prosli iskustvo jednog
besmisleno krvavog rata (ciji
 nastavak jos nije iskljucen), ali u Srbiji je stanje prilicno tesko,
bedno. Kao pred neki rat. Koji ce mi
 to rat biti u zivotu?
 Kada je, onomad, "Crvena zvezda" igrala protiv domaceg "Borca", poveo
sam u Banjaluku i svoju
 cerku, cija je krv crveno-bela u potpunosti, bez ostatka. Pred nama je
bio citav dan do utakmice.
 Sedeli smo u basti nekog kafica, na ulici zapravo, a jedan je omanji
covek dolazio u nasem pravcu,
 sam. "Dobar dan!", kaze on. "Dobar dan!", kazem ja. "Ko ti je taj?",
pita posle moja cerka. "To ti je,
 dete, predsednik ove zemlje." "Pa kako se onda usuduje da ide sam, bez
pratnje" - uzbudeno zapita
 devojka, moja cerka, ona koja je prvi put u Banjaluci. "Tako je sada
ovde", kazem ja. "Izgleda da su
 oni svoje prebrinuli. Bar za izvesno vreme". Posle su se, na utakmici,
Radisic i klinka upoznali, sedeli
 su jedno pored drugog u svecanoj lozi; valjda su sada neki prijatelji.
Ah, uvek neko od nasih zavrsi u
 Banjaluci!

 Milosevicevi pilici

 U Srbiji je opisani dijalog nemoguc. Ono posle toga jos manje. Nema se,
prosto, prilike. Svaki onaj
 ko drzi do sebe u politici - a broj takvih meri se vec na milione -
okruzen je bez prekida gomilom
 "gorila" kockaste glave, inace kandidatima za ministre. Ne znam da li
je to refleksno naslede
 prethodne epohe ili je vise stvar simbolickog kontinuiteta sa bivsim
rezimom. Sto bi rekli nasi seljaci -
 moz' da bidne, al' ne mora da znaci! Ili ce ovog puta reci obrnutim
redosledom.
 Ukratko - Srbija je tokom devedesetih godina proslog veka bila klinicki
raspolucena: s jedne strane
 Milosevic sa batinasima, s druge strane opozicija bez devojaka. Sve
nase opozicione partije
 (ukljucujuci tu i navodno opozicione partije) bile su i ostale
milosevicevskog mentaliteta: narod je
 svetinja, ali voda je sve. Zato se srpska opoziciona scena sirila po
principu razmnozavanja ameba,
 prostom deobom: cim se neko naljuti na partiju ciji je clan, on odmah
osnuje novu. Hteli tako sestrici.
 U toj je partiji, razume se, glavni. Pa se kao takav proglasi za,
recimo, knjizevnika. Prvog u Srba sa
 znanjem samo osamnaest slova. Kakva opsta pismenost, takvi i
knjizevnici.
 Ali, sto je bilo vise ovakvih narcisoidnih partija, njihova je
konkretna politicka moc, i individualna i
 zajednicka, permanentno slabila. Jedino je pred frizerskom radnjom onog
Sobote bio sve veci red. I
 celavi bi da se podsisuju. Njihova sansa da promene diktatorski rezim
postala je svremenom
 nistavna. Najpre zbog sujeta. A najvise zarad znane liderske
koruptivnosti: gotovo svi srpski politicki
 igraci, najpre oni koji citavu svoju partiju razvoze jednim taksijem,
odmarali su se, kad-tad, na
 Milosevicevom kanabetu. Uz obavezni viski. Katkada se posluzi i
kavijar.
 S druge strane pak, iz ovde vec opisanih razloga, njihova medusobna
saradnja nije dolazila u obzir.
 Jer su se, kako znamo, medusobno mrzeli. Ono malo opozicionih koalicija
stvorenih u vreme
 panduracije Mire Markovic i njenog muza, koji po kuci nosi isto
prezime, raspadale su se munjevito,
 kao svaka druga trulez. Nije, uostalom, bilo para za sve. Prvo ce biti
samo za nas.
 Onda se neko od opozicionara, valjda neki bivsi komunista, ipak dozvao
pameti: dobro, takvi smo
 kakvi smo, mali smo i sitni, skloni lopovluku i prevarama, ali tek
zajedno, kao ujedinjena opozicija
 svih srpskih opstina, mozemo nesto da ucinimo. Posle ce opet svako na
svoju stranu, ko taksijem,
 ko kombijem, neki peske, a Milosevic ce valjda u Hag. Tako je stvoren
DOS. Nesto sto nije
 potrebno prevoditi. Uz neke nevladine ili "podzemne" organizacije, koje
su takode tezile promenama,
 poput grupe G17 plus ili "Otpora", njegova - dosovska - vecno
potencijalna moc pretvorila se najzad
 u stisnutu pesnicu. Jer je tako krila sibicu kojom ce potpaliti 5.
oktobar. Gorelo je, moja gospodice,
 gorelo je!

 Zavrseno emitovanje "Mapet-a sou"

 Prethodno su, ipak, pobedili na predsednickim izborima. Znali su doduse
da Milosevic, po svom
 starom obicaju, nece prihvatiti rezultate glasanja koji ga skidaju sa
vlasti. On je mogao biti svrgnut
 samo silom. Ali je novoj upotrebi sile, vazda jalove u proslosti, bio
potreban ubedljiv alibi: izborni
 pobednik. Nasli su ga.
 Mada o njemu danas mislim sve najgore, Dindic je tada jos imao dobrih
ideja. Kostunica je bio
 njegov genijalni, ekskluzivni izbor. Menadzerskom strucnjaku kakvim
sebe Zoran smatra nije bilo
 tesko da razalovanim komunistima objasni ovakav potez. Njegov
potencijalno najveci politicki
 konkurent - da ne kazemo neprijatelj - jeste covek nedvosmisleno
iskrenog nacionalnog identiteta, ali i
 konzervativni demokrata, licno posten, sasvim neporocan, odan
legalitetu i legitimnosti, koji, osim
 toga, nije imao licnog ucesca u minulim brljotinama opozicije. On
predstavlja nase najbolje lice, a iza
 svoje pozamasne biste krije sve nase propuste, promasaje i izdaje. Osim
toga, Kostunica se retko,
 prakticno nikada, nije sepurio po televiziji. Ljudi ga znaju samo po
cuvenju. I - ko onda jedino sada
 sme da nas pogleda u oci? Ma, bezveze, rekao je Goran Matic, to su oci
Al Pacina!
 Cak ni tunjavi Voja nije imao nista protiv ovakve elaboracije svog
izbora za predsednickog
 kandidata. Mozda je samo zbog toga par puta plakao u kupatilu.
Situacija mu je isla naruku: tek je
 bilo okoncano bombardovanje, onaj rat u kome smo toboze pobedili,
ubijeni su Slavko Curuvija i
 mnogi drugi, dogodio se incident na Ibarskoj magistrali, pa atentat u
Budvi, a Mira Markovic je kao
 bolesnik vidno napredovala, usla joj voda u usi - nagovorila je svog
muza, jednog cinovnika smrti, da
 bas tada izmeni Ustav i raspise prevremene - sasvim nepotrebne -
savezne predsednicke izbore sa
 neposrednim pravom glasa. Valjda je bila srecna kad je videla onoliki
odziv mladih ljudi sa tek
 izdatom licnom kartom. Takvi su se na biralistima zadrzali tek nekoliko
sekundi - da zaokruze ime
 Vojislava Kostunice. Danima su to vezbali kod kuce. Oni su verovali da
ce time stvar biti zavrsena.
 Jos samo da zapalimo televiziju.
 Ali, nije bila zavrsena. Posto je Kostunica izabran po Milosevicevom
zakonu, on je, da bi mu bar
 privremeno ostala tim zakonom zagarantovana moc, bio prinuden na brojne
koncesije. Obecao je, na
 primer, Zoranu Dindicu mesto premijera i bez izborne procene. Time je,
nazalost, garantovao
 opstanak DOS-a i posle okoncanja njegovog jedinog istorijskog zadatka.
Otisao Sloba, 'ajde i mi da
 se rasturamo. Ama, jok! Stvorena sa ciljem da srusi Milosevica (odlican
5), ujedinjena opozicija je
 uobrazila da ce znati i da vlada (nedovoljan 1).

 Nova srpska lutrija

 Taj projekat je realizovan po istom principu: svi u snjur, svako kuci
nosi nesto. Dogodilo se otuda da
 vrlo vazni clanovi Vlade, njeni potpredsednici, postanu patuljasti
politicki lideri koji samostalno ne bi
 presli cenzus ni kod izbora za kucni savet; jedan se kasnije dodatno
afirmisao kao strani spijun, drugi
 se proslavio kao seksualni manijak, a ima i jedan iz okoline Beograda
sa naraslim herostratskim
 ambicijama.
 Situacija je, u svakom slucaju, postala sizofrena. Pobedivsi na
demokratskim izborima - koji su takvi
 bili samo zato posto je on na njima pobedio - Kostunica je izasao iz
statusa politickog marginalca,
 jednog od onih matoraca sa balkona iz "Mapeta", oslobodivsi se tako
titule "majstora kvarisa";
 njegova mala - ili ce pre biti osrednja - partija postajala je svakim
danom sve veca i brojnija, zauzevsi
 konacno lidersku poziciju.
 Ali je, po prethodnom koalicionom sporazumu, sva vlast bila u rukama
Zorana Dindica i njegove
 marionetske vlade, popunjene navodnim ekspertima iz inostranstva, cije
su firme bas u to vreme
 neslavno propadale. Jedan zbog toga, ocajan, kupio je kucu na Dedinju,
oslobodivsi ministarsko
 mesto za tvrdu komunistkinju iz Bolivije. Koje Bolivije? Cak i oni koji
su ga prethodno dobro
 poznavali nisu mogli ocekivati da ce Habermasov diplomac ispoljiti na
vlasti bas ovu meru
 makijavelisticke bezocnosti, koja je svojevremeno krasila njegove
nemacke teroristicke prijatelje.
 Stalno je bazao po Srbiji, tvrdeci da je ona na dobrom (makadamskom)
putu, da su joj reforme
 neophodne ukoliko hoce stvarno u Evropu, gde se detelina vec dugo seje
sirokim pokretima ruke
 sleva nadesno, a ne motikom bez drske. Tako je svojim poslusnicima
stvarao jedan virtuelni svet, u
 kome je bilo i luksuza i bogatstva, i pica i radodajki, "dzipova" i
rasnih konja; jedino se osecaj za
 realnost gubio.
 Glavni Dindicev cilj bio je, razume se, Kostunica. Stalno mu je smestao
zvrcke. Mada je javno izjavio
 da se besplatno setkao po svetu avionima mafijaskog bosa Caneta
Subotica, zvanog Zabac, trazio je
 od predsednika da to dokaze. A predsednik, zna se, nema nikakvu
policiju. Njegova vlast, koju
 ustavno i ne poseduje, topila se svakim danom kao puter na crnogorskom
suncu: Dindic je vladao
 dekretima, u najboljoj tradiciji propalog operskog pevaca Mirka
Marjanovica, ili je Skupstini slao na
 usvajanje protekcionisticke zakone koji ce samo ozvaniciti vec osvojene
pozicije njegovih poslusnika
 u medijima, u privredi, u diplomatiji, u fudbalu narocito.
 I tome je jednom morao doci kraj. Poslanici DSS-a okrenuli su curak
naopako: jeste da su toboze na
 vlasti, ali im ime (DOS) kazuje da su i u opoziciji. Dindic je tada
pustio sa lanca svoje trenirane pit
 bulove: Bebu, Vesica, Cedu Jovanovica; Borisa Tadica je poslao kuci da
bi na miru lecio svoju
 dosadu. Ostadose samo tri musketara. Oni su prvo isposlovali smenu
skupstinskog spikera Dragana
 Marsicanina, jer, zaboga, Seselj tvrdi da je taj stalno pijan. Valjda
bi to i neko drugi primetio. No,
 svejedno, na njegovo mesto je postavljena Natasa Micic (glasala sama za
sebe), zena bez integriteta,
 zavicajnog naglaska, ocito sklona krsenju morala. Pa je tako pocela
skupstinska tiranija. U Srbiji to
 neizostavno lici na ofucani cirkus. Jer, kako svakog dana kroz ona uska
vrata iznositi onolikog
 Vojvodu Bez Brade. Ni to nije pomoglo. Zato se preslo na diktaturu.
Poslanici verni DS-u, pravi
 dosovci, takode cesto pijani, odlucili su da zbog nerada iskljuce
povecu grupu drugih poslanika,
 medu njima cak i sirotog Vesica, no samo sa jednim ciljem - da se klub
DSS-a prepolovi kako bi
 Vlada stekla garantovanu glasacku vecinu. To se nije nimalo svidelo
Momcilu Grubacu iz Ustavnog
 suda, koji je odluku proglasio nezakonitom, dakle nistavnom. Onaj Ceda
Jovanovic, vec citavu
 deceniju odlican student prve godine dramaturgije, rece da se odluka
zakona mora postovati, pa su,
 na njegov velikodusni predlog, iskljuceni poslanici DSS-a vraceni u
redovni skupstinski sastav, da bi,
 odmah zatim, opet na Cedin predlog, onako kvarno, svi poslanici DSS-a
bez razlike bili izbaceni na
 ulicu. Neka ih Momcilo Grubac hrani kada ih vec toliko vodi.

 Labusov labudi pev

 Ispostavilo se da je Zoran Dindic u ovakvim radnjama bio vestiji od
svojih pajtasa, te je na adresu
 Vojine stranke uputio pismo sa toboze primamljivim predlogom da se svi
deesesovci vrate u
 poslanicke skamije, ali pod izvesnim uslovima: ima da slusaju, da
zaobilaze skupstinski restoran.
 Slicnog predloga nije bilo u istoriji politicke demokratije. Cak ni u
onoj Boliviji. Za fasizam nisam bas
 sasvim siguran. Ali, ne samo zbog toga, Marsicanin i drugovi su
premijerovo pismo mirno preselili u
 kos za otpatke. Zasto?
 Zato sto je ona brbljiva Natasa Micic, sasvim nepotrebno, u nevreme, a
da je niko nije tukao po
 usima, raspisala predsednicke izbore u Srbiji, pokazujuci i time da
intimno spada u one koji su protiv
 redefinisanja zajednice sa Crnom Gorom. Prosto receno: ona je Kostunici
pruzila sansu da postane
 predsednik pre nego sto prestane da bude predsednik. U njegovu pobedu
niko ne sumnja. Jedino on
 mozda opet place u kupatilu. Zato i Milosevic hoce da se kandiduje.
Mozda ovog puta ude u "drugi
 krug", puste ga zbog toga privremeno iz zatvora, a on.
 Dindicu se od svega toga dize kosa na glavi. Tu ni Sobota vise ne
pomaze. Zato je on sve svoje
 snage, i 10 miliona evra koje mu je iz dzepa sorca za plazu pozajmio
guverner Dinkic, upregao u
 kampanju Miroljuba Labusa, pristojnog coveka, na prvi pogled mentalno
slicnog Kostunici, kome
 predsednicki polozaj treba koliko i piletu sise, sa planom da taj u
"drugom krugu" osvoji neke
 odlucujuce glasove svojih mladih komsija sa Dorcola. Iso Lero je vec
spreman. Ili da, cak, u tom
 slucaju, i pobedi. To bi premijeru dalo predah do 2004. godine. Jer je
to jako daleko. Za to vreme i ja
 mogu da naucim da plivam, pa da me izaberu za kapitena vaterpolo
reprezentacije. Ili to bese
 odbojka? Nema razgovora.
 Kako tvrde ozbiljni analiticari domicilne politicke scene, Labus ima
jedino sanse da postane labud.
 Skoro da se rimuje. Ali, svejedno, sto da ne - u novoj vili Zorana
Dindica postoji i prostrani vrt.
 Medutim, sta ce biti za Dindicem? Mozda ce postati premijer Ceske? Ili
ce se vratiti u Nemacku da
 sa Joskom Fiserom obnovi FRA. U Crnu Goru vise sigurno ne moze. Tamo bi
ga naterali da
 (pro)pusi.
 A sto se nas Srba tice, mi smo naucili lekciju: nikad ne veruj coveku
koji je kod vodeceg levicarskog
 ludaka doktorirao na Marksu, pa se posle toga odrekao. Ima li taj covek
majku?
                                       

                           Srpska Informativna Mreza

                                [EMAIL PROTECTED]

                            http://www.antic.org/

Одговори путем е-поште