Title: Message


ZAŠTO SE AMERIKANCI ZAGLAVLJUJU U IRAČKOM PESKU


Lakše je dobiti rat nego mir

Bušova administracija upada u klasičnu zamku kolonijalne istorije: ne uspeva da shvati da uklanjanjem Sadama – koga Iračani mogu da vole ili mrze – nisu osvojili "srce i dušu" naroda jednostavno zato što su – okupatori


Piše: Boško Jakšić

Počelo je tako što je kao glavni cilj označeno obaranje stubova vojne, bezbednosne i ekonomske moći režima u Bagdadu – kako bi se eliminisalo iračko oružje za masovno uništavanje.

Misija invazionih snaga biće razoružavanje režima, ne obavezno hvatanje ili ubijanje Sadama Huseina, izjavio je krajem februara glavnokomandujući operacija u Zalivu, general Tomi Frenks.

Iako Amerikanci najavljuju "iznenađenja" koja bi trebalo da stišaju afere oko manipulacija javnog mnjenja, inkriminisano oružje nije pronađeno pa je shodno tome zamenjena teza: postalo je bitno uloviti Sadama. Živog ili mrtvog. "Pronalaženje svrgnutog iračkog diktatora Sadama je definitivno najvažniji zadatak koji sada imamo", kaže zamenik sekretara za odbranu Pol Volfovic.

Premisa teorije koja stoji iza lova za Sadamom je poprilično uprošćena. Pošto su Sadam i njegovi sinovi vladali terorom, suština ove teorije je: njihovo uklanjanje izazvaće zahvalnost Iračana, vodiće instant-solidarnosti nacije i položiti temelje demokratskoj državi. Tako je preko Iraka bačena nova kamuflažna mreža. Lov za oborenim risom je nova američka mimikrija koja treba da prikrije kolekciju neuspeha. Nevešt pokušaj da eventualno ulovljeni trofejni kapitalac potre negativnu seriju sa kojom se "oslobodioci" susreću svakodnevno.

"Sadam Husein nije više loša vest. On je komad đubreta koje čeka da bude pokupljeno", kaže državni sekretar Pauel u vremenu u kome se potera dramatično pojačala. Pauelova procena je problematična jer mnogo toga ukazuje da "loših vesti" ima napretek.

Prvo sa vojnog fronta. Načelnik združenog Generalštaba, general Majers, priznaje da je Sadamovo sunitsko uporište – potez između Bagdada i Tikrita – "i dalje ratna zona". Više od 50 američkih vojnika poginulo je od 1. maja, kada je predsednik Buš proglasio pobedu. Smrtonosna gerilska kampanja se intenzivira – dnevni prosek je 12 akcija. Zasede, podmetnute mine, granatiranja.

To znači da rat nije završen. Samo se transformisao i pitanje je koliko će dugo trajati. Civilne žrtve nervoze američkih vojnika, koji prvo pucaju a posle postavljaju pitanja, pojačavaju gnev Iračana, pa loša vest stiže i sa psihološkog fronta. Vašingtonski stratezi su iznenađeni. Očekivali su prijatelje među neprijateljima svrgnutog režima. Pokazuje se da je takvih nedovoljno – ne Sadamovih neprijatelja, već američkih prijatelja.

Izjava komandanta okupacione armije može da posluži kao podsećanje zašto mudri Amerikanci traže da vojnici stoje na odstojanju od političke moći. General Sančez tvrdi da otpor predvode "terorističke grupe" koje bi da povrate Sadamov brutalni režim. Gotovo fascinantno pojednostavljivanje. Neki od Iračana koji napadaju Amerikance svakako jesu prosadamovski raspoloženi, ali većinu inspiriše želja da se oslobode strane okupacije. Zašto je to tako teško razumeti?

Bušova administracija upada tako u klasičnu zamku kolonijalne istorije: ne uspeva da shvati da uklanjanjem Sadama – koga Iračani mogu da vole ili mrze – nisu osvojili "srce i dušu" naroda jednostavno zato što su – okupatori.

Od drveta se ne vidi šuma. Bela kuća ne želi da prizna da su Iračani pripravni na otpor okupaciji. Najlakše ih je proglasiti "plaćenicima", kao ih naziva general Majers, "teroristima" ili grupicama lojalista iz raspuštene partije BAAS.

U međuvremenu, američki vojnici prečešljavaju region Sadamovog rodnog grada Tikrita. Pripadnici "Task fors 20", tajnovite jedinica koja upravlja lovom, računaju na nov trag, dojavu koja donosiocu obezbeđuje 25 miliona dolara ili Sadamovu "grešku u koracima" dok menja lokacije.

Svrgnuti despot se u međuvremenu ponovo oglašava. Nova loša procena. Buš i oni oko njega očekivali su da će pogibija Sadamovih sinova obeshrabriti otpor, ali događaji na terenu posle operacije u Mosulu pokazuju suprotno. Morbidni nekrofilski TV-marketing paradiranja telima Udaja i Kusaja nije dovoljan. Mnogo je Iračana koji nisu demoralisani.

Uprkos tome, Amerikanci smatraju da će hvatanje Sadama biti prelomni trenutak. Kraj otpora. Potera se nastavlja. I dok koalicija slavi privođenje novih likova iz špila karata, a Sadam oplakuje "mučeničku" pogibiju svojih sinova u svetom ratu – džihadu, citira Kur'an i obećava pobedu, Iračanima nedostaju struja i voda.

Nova loša vest. Infrastruktura, uništena tokom 12 godina sankcija UN, dokrajčena je ratnim razaranjima. Stanovništvo je frustrirano jer nema sigurnosti u "demokratskom poretku" koji američki vojnici brane tenkovima i puškama.

Nema stabilizacije na iračkom unutrašnjem političkom frontu. "SAD nisu naš prijatelj", pokazuje nedavno američko istraživanje iračkog javnog mnjenja. "Mnogi Iračani misle da Amerikanci nisu došli zarad dobrobiti iračkog naroda već zbog sopstvene koristi, posebno da bi ostvarili svoje ekonomske interese".

Davno se, još pre početka invazije, postavljalo pitanje: da li je Buš više zainteresovan za uklanjanje Sadama ili za iračke rezerve nafte, druge na svetu? Kako vreme više odmiče a predsednički izbori u SAD se približavaju, sve su jasnije konture ekonomskog interesa.

Uz zašećereno obećanje da će jednog dana Iračani ovladati svojim najvećim bogatstvom, nafta je stavljena pod kontrolu. Obezbeđena je velika energetska premija koja treba da pokrije mesečni trošak od četiri milijarde dolara. Američke korporacije monopolski komanduju rekonstrukcijom zemlje, dok Vašington deobu ostatka kolača sa drugima politički uslovljava i bogato naplaćuje.

Nova vlast u Bagdadu – koju ne priznaje ni Arapska liga – jedva je uspela da se dogovori oko prvog predsedavajućeg Vladajućeg saveta. Rotacija koja sledi tek će – mi smo to imali prilike da vidimo – pokazati dubinu raskola između 25 političkih, verskih i etničkih lidera koje je Vašington ubacio u ovu privremenu vladu. Iraku preti fragmentacija.

I još jedna loša vest: posle tri decenije Sadamove sekularne diktature, Iračani danas traže upravo ono što Amerikanci ne žele: povratak islamskim vrednostima.

Sve u svemu, od lošeg ka gorem. Sadam će možda biti uhvaćen, pre mrtav nego živ, ali to neće rešiti ključni problem Amerikanaca u Iraku: oni nisu dobrodošli.

Kako Vašington planira duži boravak svojih vojnika između Tigra i Eufrata, situacija će biti sve teža. Umesto da isključivo love Sadama, Amerikanci bi morali da se pozabave ovom kolekcijom lošeg. To su, nekad, bili prioriteti o kojima su govorili. Nekad.

Dobiti rat često je lakše nego dobiti mir.

Back

 
http://www.politika.co.yu/

Одговори путем е-поште