Na putevima (raz) udruzivanja
|
Posle desetak godina od raspada zajednicke drzave Jugoslavije, jedino se Slovenija bez ikakvih ekonomskih problema uspesno odvojila od ostalih republika i dostigla standard od preko jedanaest hiljada dolara po glavi stanovnika, sto je iznad evropskoh proseka i usla u red visoko razvijenih zemalja.
U cemu je tajna slovenackog uspeha pitanje je za ekonomiste iz nekada zajednicke drzave, ali najverovatnije u poslovicnoj otvorenosti tamosnje privrede i gradjanskom odnosu prema radu. Istovremeno ekonomske razlike sa ostalim bivsim republikama postale su tako velike, da se Slovenija na tim trzistima sada ponasa kao zemlja kreditor, koja investira i u sektore od drzavnog strateskog znacaja, ne samo za lokalne pojmove ogromna sredstva.
Reklo bi se da su teskoce tranzicije u bivsim republikama SFRJ bile pravo vreme za slovenacku ekspanziju, sa obzirom da su im uslovi poslovanja kod "bivse brace" dobro poznati, kao i lokalne ekonomsko proizvodne mogucnosti i mentalitet. Naprimer, takozvana vaucerska privatizacija u Bosni i Hercegovini nije dala zeljene rezultate, pa je nedavno i Ministarstvo privatizacije iz Srbije u Sarajevu predstavilo srpski model tzv. "aukcijske", po kojoj je u Srbiji ove godine prodato oko osam stotina firmi, ali realno gledajuci sa veoma mrsavim finansijskim rezultatima.
U Hrvatskoj je problem privatizacije takodje bolan, iako se tvrdi da je uspesno privatizovano gotovo 80% drustvenih i drzavnih preduzeca, dok one najvece jos traze strateske partnere ili kupce. Istovremeno Hrvatska postize rekord u spoljnom zaduzivanju kod inostranih poverilaca i sa 19,2 milijarde dolara je rekorder medju svim bivsim republikama. Iza Hrvatske je Srbija sa nesto vise od 16 milijardi duga, ali sa duplo manje zaduzenja po glavi stanovnika, sto je merilo zaduzenosti. Slovenija ima spoljni dug od deset milijardi dolara, koliko su upravo i njene nacionalne rezerve, u odnosu na 3,5 milijardi nacionalnih rezervi Srbije, ili 2,4 Hrvatske, 1,9 BIH i skromnih 0,9 Makedonije.
Dok predstavnici medjunarodnih istitucija, kao naprimer Majkl Olson predstavnik Udruzenja americkog privatnog sektora kazu da su porezi u Crnoj Gori na licna primanja od preko 100% najveci u svetu u odnosu na mikroekonomiju sa oko 160 hiljada zaposlenih, dotle ni smanjenje istih poreza ne pomaze Srbiji da se resi 1,7 miliona nezaposlenih, ni Hrvatskoj sa vise od 1,1 miliona. Pa iako su osim u Sloveniji, ekonomske teskoce u ostalim zemljama ex-Jugoslavije manje vise iste, najbolje perspektive za izlazak iz krize imaju mnogoljudnije zemlje , kao sto je Srbija sa desetak miliona stanovnika. Ovo iz razloga sto su za veca trzista, naravno vise nego za oporavak ekonomije, zainteresovani stranci i sto je teret zaduzenja rasporedjen na veci broj stanovnika.
Zanimljivo je da su proteklih godina sve ove zemlje znatan napredak dozivele od donatorske pomoci iz inostranstva. Iako ne najveca, najvise para je dovila BIH, od cega najmanje pet milijardi bespovratne pomoci iz islamskih zemalaja, i jos toliko od medjunarodnih institucija. Druga po redu je Hrvatska, zatim Srbija, pa Makedonija i na kraju Crna Gora. Paradoks je sto je Slovenija usla u red drzava obaveznih da po visini nacionalnog dohotoka po glavi stanovnika mora da daje pomoc nerazvijenima, pa je u te namene za zemlje u razvuju u Fond Ujedinjenih nacija, Slovenija izdvojila vise od 100 miliona dolara.
Na kraju, u poslednje vreme su intenzivirani razgovori izmedju bivsih republika , o stvaranju zajednickog trzista i uskladjivanju carina, kako bi se umesto na daleka trzista obnovila robna razmena sa prvim susedima i pokusali resiti gotovo istovetni problemi, koji su bili karakteristicni i za vreme zivota pod zajednickim imenom.


