Rat, najsigurniji posao na svetu

Računa se da su Sjedinjene Države od 1891. do 2003. godine intervenisale na oko 150 mesta u svetu

Piše: Branimir Gajić

Masovna opsednutost medija tehničkim novotarijama koje se uvode u arsenal američkih oružanih snaga, započeta kao svojevrsna priprema javnosti za globalnu vojnu akciju Vašingtona, dobila je još jedno poglavlje kada se nedavno pojavila priča o misterioznim zracima smrti, kojima su američke snage spržile iračke trupe na položajima kraj bagdadskog aerodroma. Reč je, navodno, o toliko savremenom i efikasnom oružju da su, bez ikakve štete na objektima ili tehnici, njime u sekundi bile „eliminisane“ stotine Iračana. Nekoliko reportera koji su imali priliku da vide ugljenisane leševe iračkih vojnika tvrdili su da su tenkovi u kojima su stradali Sadamovi borci ostali i bukvalno netaknuti, bez ikakvih tragova da su bili meta nekakvog smrtonosnog napada.

Pravilo da je svaka američka vojna intervencija u poslednjih šezdeset godina bila i promocija nekog novog i revolucionarnog sistema naoružanja, koji je, posledično, donosio ogroman profit tamošnjoj industriji oružja, potvrđeno je i u poslednjem američko-iračkom ratu, čak i ako se zanemare spekulacije o tajanstvenim zracima smrti. Na tom bojištu, ekskluzivnu premijeru imao je najmanje jedan sistem vođenih projektila najnovije generacije označenih kao JASSM - vrh programa superpreciznih i radarski teško vidljivih „stelt“ projektila, čiji je sedmogodišnji razvoj do sada koštao čak tri milijarde dolara. Osim te rakete, na iračke položaje, pored desetina već oprobanih modela bombi i raketa, premijerno su padale i unapređene varijante famoznog projektila „tomahavk“, nazvane „blok III“. Opremljene potpuno novim sistemima navođenja i ispaljivanja, plaćene su proizvođaču preko milijardu dolara.

U svetlu najnovijih najava, da bi ubrzo na meti nove ekspedicije zahuktalih američkih snaga možda mogao da se nađe i Iran, ili čak Severna Koreja, pitanje koje se sve češće javlja jeste: da li u kreiranju globalne politike Vašingtona, čije posledice oseća veliki deo planete, veliki uticaj, pored takozvanih multikorporacijskih i naftnih lobija, ima i „oružarski lobi“?

U redovima velikih korporacija koje razvijaju i proizvode oružje, kao što su Boing, Lokid Martin, Rajteon, Nortrop i slična čuvena imena, neprestano tvrde da rad na novim sistemima naoružanja unapređuje i ostale grane tehnologije i industrije i da dovodi do brze i uspešne civilne primene mnoštva neophodnih stvari. Osim toga, „oružari“ smatraju da predstavljaju najbolju odbranu sopstvenoj demokratiji, ali i mnogim drugim demokratijama u svetu, koje snagom kupljenog oružja uspešno odvraćaju svoje neprijatelje. S druge strane, sve glasniji su i oni koji tvrde da su intervencionizam SAD i tamošnja „namenska industrija“ uzrok mnogih ratova u kojima stradaju nevini i nezaštićeni, kao i da taj lobi svojom agresivnom razvojnom politikom i uticajem na vlast u Vašingtonu često gura svet na ivicu ratnog ambisa.

Intervencionistička politika Vašingtona, kojom se direktno štite interesi SAD ili njihovih najbližih savetnika, uprkos ukorenjenom mišljenju o „mladoj“ američkoj demokratiji sa naglašenim izolacionizmom, nije rezultat hladnog rata i epohe nakon 1945. godine. Još krajem devetnaestog veka, tačnije 1891. godine, vojnici SAD učestvovali su u brojnim ekspedicijama po Čileu, Argentini, Haitiju i Havajima. Tadašnju fazu odlikovala je naglašena želja za kontrolisanjem sopstvenog „dvorišta“, kako su Centralna i Južna Amerika smatrane u najvišim poslovnim krugovima u SAD. Nakon što su nametnuli svoj uticaj u regionu, ti krugovi su pokrenuli akciju premrežavanja širokog prostora Pacifika: od 1894. pa sve do 1910. vojno je intervenisano u Kini, Koreji, na Filipinima i ostrvu Guam. Istovremeno, američki vojnici borili su se i u Nikaragvi, Hondurasu, Panami, Kubi i Portoriku.

Po okončanju Prvog svetskog rata, čiji ishod je odlučilo angažovanje trupa SAD 1917. godine na strani snaga Antante, kojoj je pripadala i Kraljevina Srbija, američki vojnici učestvuju u operacijama na Haitima i ponovo Panami, ali i u Evropi i Maloj Aziji. Prilikom sukoba Italije i novoformirane Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca oko Rijeke i gradova u Dalmaciji, 1919. godine, američke trupe imaće prvi konflikt sa svojim malim balkanskim saveznikom: kao deo međunarodnih snaga koje su branile srpskoj vojsci da zauzme ove gradove, američki vojnici su čak učestvovali u kraćim oružanim okršajima na strani Italije protiv SHS.

Drugi svetski rat predstavlja bum američke intervencionističke politike i, posledično, tamošnje industrije. SAD snabdeva oružjem, hranom, odećom i raznim materijalom, i to u ogromnim količinama, sve svoje saveznike u tom sukobu, od SSSR, Francuske i Britanije do raznih gerilskih pokreta poput Titovih partizana. Tamošnje čeličane, brodogradilišta, auto i avio industrija doživele su tada procvat na kome mnoge od tih kompanija zasnivaju svoju današnju veličinu i moć, poput Forda ili Dženeral motorsa. Rat je iznedrio i znatne domete u nauci, tehnici i elektronici, koji su dodatno stimulisali američki privredni bum u narednim decenijama. Nakon kapitulacije Japana i Nemačke, trupe SAD ostale su trajno razmeštene na teritoriji mnogih zemalja na kojima je buktao najveći ratni sukob u istoriji čovečanstva, od Norveške do pacifičkih ostrva.

Hladni rat koji je došao u prvim poratnim godinama učvrstio je američki stav prema daljem razvoju globalne politike, koja bi se bazirala na vojnoj snazi kao najupečatljivijem sredstvu za ostvarivanje zadatih ciljeva. Od 1891. do 2003. godine, računa se da su Sjedinjene Države intervenisale na približno 150 mesta u svetu, sa promenljivim uspehom, u kraćem ili dužem periodu, i sa brojem trupa koji se kretao od desetak neformalnih članova neke grupe do čak milion i po vojnika koji su prošli kroz devet godina borbi u Vijetnamu.

Prelomnim momentom u novijoj istoriji smatra se operacija za spasavanje talaca zarobljenih u zgradi američke ambasade u Teheranu, izvedena u aprilu 1980. godine. Iako neuspela i sa žrtvama, ta operacija bila je prekretnica jer je označila novu fazu nakon vijetnamskih trauma i prikazala novi sistem rada specijalnih snaga za izvođenje posebnih zadataka. Po veličini minimalna, ta operacija nije zahtevala neko novo oružje, ukoliko se zanemari detalj da su na leševima specijalaca nađeni izraelski pištolji. Ali korak koji je usledio već oktobra 1983, kada snage SAD napadaju karipsko ostrvo Grenada, bio je tek „mali“ znak povratka moći industrije oružja: u tim operacijama se prvi put pojavljuju novi helikopteri UH-60 „crni soko“, firme Sikorski i šlem koji će postati zaštitni znak nove ere američke vojske, popularni model „fric“. Napravljen od materijala „kevlar“, specijalno razvijanog u hemijskom gigantu, kompaniji Du pont, taj šlem je koštao u proizvodnji oko 100 dolara. Procenjuje se da je u operativnu upotrebu do sada uvedeno preko pet miliona komada. Koliko je tek posao sa novim helikopterom bio značajan i veliki, upečatljivo pokazuje podatak da je samo za obnavljanje i održavanje flote helikoptera UH-60 u prošloj godini izdvojeno 297 miliona dolara.

Bum kompjuterske tehnologije u osamdesetim omogućio je takva dostignuća u naoružanju i pratećoj opremi da je već krajem te decenije u snagama SAD revolucionarno promenjen i sam način ratovanja, i to tako da je mnogim razvijenim zemljama trebalo nekoliko godina da uopšte shvate o koliko velikoj promeni je reč. Ako bi se izuzele negativne istorijske konotacije, može se reći da se u Americi krajem osamdesetih začela ideja novog rata sa novim oružjem, koja je za ostali svet bila iznenađenje koliko i Hitlerov „blickrig“ s početka Drugog svetskog rata za tadašnju Evropu. Dolarska suma koja je „u igri“ premašila je sve do sada poznate parametre: u pitanju su stotine milijardi.

Decembra 1989. godine trupe SAD napadaju Panamu, centralnoameričku državu, u kojoj imaju dugu istoriju vojnih intervencija. Naročit momenat u tom kratkom ratu predstavlja jedan avion koji će postati globalno poznat tek dve godine kasnije, prilikom napada na Irak: F-117 nazvan „noćni soko“. Proizveden u ogromnoj tajnosti u kompaniji Lokid, taj avion je bio iskorak u budućnost, imajući u vidu njegove karakteristike i način na koji je trebalo da učestvuje u borbama. Teško vidljiv na radarima, sa neobičnim oblikom, „noćni soko“ je praktično isproban nad glavnim gradom Paname u prvoj noći rata, kada je bio zadužen za lansiranje bombi precizno navođenih pomoću satelitskog sistema globalnog pozicioniranja GPS, još jedne skupe tehničke novine nekoliko velikih američkih firmi.

Kompanija Lokid je nakon posla sa F-117 postala vodeća u svetu borbene avijacije, a novčana suma koja je uložena u razvoj ove spektakularne letelice - nikada nije saopštena. Američko vazduhoplovstvo je do sada nabavilo oko šezdesetak F-117, po ceni od 45 miliona dolara po komadu. Taj avion doživeo je medijsku premijeru u Prvom zalivskom ratu i postao jedan od aduta američke ratne propagandne mašinerije, koja je do maksimuma ekspolatisala njegovu „nevidljivost“ za protivničke radare. Koncern Lokid Martin pobedio je ove godine na konkursu za novi borbeni avion poznat kao JSF (od engleskih reči „Joint strike fighter“). Označen kao F-35, taj avion bi trebalo da bude jedinstveni tip letelice za sve vidove američkih snaga, čak i za marinski korpus, što znači da će biti u upotrebi u većem broju nego ijedan model u poslednjih tridesetak godina.

Na Bagdad su se te 1991. godine, pored preciznih bombi, lansiranih iz trbuha „noćnog sokola“, obrušile i krstareće rakete „tomahavk“, još jedan od elemenata oružja razvijenog za borbe u novom dobu: precizno navođena sa tri različita sistema, ta raketa je bila u stanju da izuzetno precizno pogodi zadati cilj, dok su njeni zagovornici tvrdili da u urbanim uslovima može da „skreće iza ćoškova ulica“. Cena po komadu je bila nešto više od milion dolara, a ispaljeno ih je na hiljade. Proizvođač tog modernog oružja je kompanija Rajteon, jedan od džinova američke „namenske industrije“.

Nakon rata 1991. godine, SAD je u protekloj dekadi svoje vojne potencijale upošljavao na još nekoliko mesta u svetu: od Somalije 1992, Haitija 1994, Bosne 1994/95, Sudana i Avganistana 1998, SR Jugoslavije 1999, Avganistana 2001, sve do napada na Irak ove godine. Premijeru su tokom tih godina imali manji, uglavnom elektronski sistemi i to najviše u sklopu poboljšanja performansi postojećih stavki u arsenalu, uglavnom aviona i bombi. Međutim, nad srpskim nebom 1998. i 1999. godine pojavilo se opet potpuno novo oružje: bespilotne letelice Predator sa televizijskim prenosom stanja na terenu u realnom vremenu, smrtonosne kasetne bombe s inercijalnim i GPS navođenjem AGM-154 i „stelt“ bombarderi B-2. Dok su bespilotne letelice i nove bombe imale prilično borbeno opravdanje i nisu nailazile na otpor u vrhovima vojnih planera, bombarder B-2 bio je sporan projekat još od samog početka. Osim što je to preterano skupa letelica, koja košta više od milijarde dolara po komadu, pitanje njene svrhe i upotrebljivosti je pretilo da dovede do otkazivanja narudžbi. Ipak, uprkos nezadovoljstvu dela vojnog establišmenta, za potrebe Ratnog vazduhoplovstva SAD kupljene su dvadeset dve letelice, dok je privremeno obustavljena dalja porudžbina od sedamdeset primeraka. Nad Beogradom, tokom marta, aprila i maja 1999. dokazivana je opravdanost te kupovine od dvadeset i pet milijardi dolara. Izuzetno precizne bombe JDAM, koje su raznele zgrade generalštaba, policije i kineske ambasade, lansirane su iz tog aviona. Zagovornici B-2 su na primeru Beograda dokazivali sposobnost tog aviona da izbegne protivničku PVO i pogodi zadate ciljeve, iako se u realnosti radilo o statičnim metama, koje se lako pogađaju mnogo jeftinijim sistemima i o beznadežno zastareloj PVO. Obaranje F-117 koje je izvela Vojska Jugoslavije poslužilo je združenim proizvođačima B-2, kompanijama Nortrop, Boing i Dženeral elektrik, kao nenadani oslonac u opsežnom lobiranju u Pentagonu: nelagodu koja je tada usledila iskoristili su da sa dodatnom upornošću nameću svoj proizvod, za koji su garantovali da slična stvar ne može da mu se desi.

Američko oružje svuda u svetu

Za vreme mandata predsednika Klintona, prodaja američkog naoružanja po svetu se udvostručila: od 1993. do 1997. godine tamošnja vlada je prodala, pozajmila ili poklonila opreme i oružja u vrednosti od 190 milijardi dolara. Procenjuje se da ne postoji država u svetu u čijim oružanim snagama ne postoji deo borbenih sistema američkog porekla. Industrija odbrane, kako je u SAD nazvano ono što je u Jugoslaviji označavano kao „namenska industrija“, istovremeno je optuživana od sindikata da je u protekloj dekadi otpustila 795.000 svojih radnika. Kroz takozvane ofset aranžmane, zemlje koje su nabavljale američko oružje dobile su mogućnost da kroz svoju privredu kompenzuju deo nabavki: zgodan primer je Južna Koreja, gde je nekoliko hiljada radnika dobilo poslove vezane za avione F-16, koje je vlada u Seulu kupila od SAD. Kompanija Lokid Martin u međuvremenu je otkupila prvobitnog proizvođača F-16 i odmah ponudila Poljskoj da se u tamošnjim fabrikama osnuje centralni pogon za sklapanje F-16 za sve buduće evropske nabavke. Istovetan aranžman je sklopljen sa Turskom još početkom devedesetih za isti tip aviona, što je znatno uticalo na tehnički skok celokupne turske industrije.

Primer Rumunije

Za to kako izgleda kada se jedna siromašna zemlja u tranziciji nađe pred lobistima nabavke novih oružja, može da posluži primer Rumunije. Vlada u Bukureštu je 1995. od SAD dobila na poklon četiri polovna transportna aviona „C-130 herkules“, koje proizvodi Lokid Martin. Iste godine, Bukurešt se odlučuje na kupovinu radara od iste kompanije, po ceni od 82 miliona dolara. Dve godine kasnije, Međunarodni monetarni fond stopira ostvarenje ugovora između Rumunije i američke firme Bel, jednog od najvećih proizvođača helikoptera na svetu. Posao se ticao kupovine borbenog helikoptera starije generacije AH-1, koji je specijalno za rumunsku vojsku bio nazvan „drakula“. MMF je obustavio taj dogovor, jer je cifra koju je već prezadužena Rumunija trebalo da plati Belu iznosila više od jedne i po milijarde dolara, naglašavajući da su Rumuniji potrebniji putevi od oružja. MMF je godinu dana kasnije Bukureštu obustavio dodelu svog kredita od 410 miliona dolara jer vlada nije ispunila proklamovane ekonomske ciljeve, što je dovelo do toga da je Rumunija te godine bila označena kao izuzetno riskantna zemlja za bilo kakvo kreditiranje. Ipak, 1999. godine Vašington odobrava Rumuniji kredit od 20 miliona dolara, ali isključivo za nabavku američkog oružja i opreme poput bespilotnih letelica i simulatora za PVO.


http://www.blic.co.yu/

 

Одговори путем е-поште