|
Bitan Ešdaun, a ne HolbrukPune tri godine su protekle otkako imamo demokratsku vlast, a naši zvaničnici i dalje s pokornošću primaju strane političke inkasante koji naplaćuju stare dugove Slobodana Miloševića. Među tim dugovima, dva – Hag i Kosmet – teško da uskoro mogu da budu namirena, iako nam se u poslednje vreme nagoveštava da bi rešavanje oba pitanja valjalo ubrzati. Karla del Ponte, glavni tužitelj haškog tribunala, toliko nam je česta gošća da napamet znamo njene izjave: saradnja sa Hagom je bolja, ali ne i dovoljno dobra, dok god se ne isporuči Ratko Mladić. Ona zna, iz pouzdanih izvora, koje ne želi da otkrije, da je Mladić u Srbiji. Nova vlast je izručila Hagu dva bivša šefa države, jednog bivšeg premijera, jednog bivšeg ministra odbrane sa brojnom oficirskom svitom, pola tuceta visokih državnih funkcionera i – još nije dovoljno kooperativna. Dokazaće punu kooperativnost tek ako uhapsi i izruči Hagu građanina druge, susedne države, za kojeg tvrdi da ne zna gde je. Karlu del Ponte primaju najviše državne ličnosti. Svi joj se ljubazno smeše i obećavaju da će saradnja sa Hagom biti još bolja. Jedni predlažu da naša policija, zajedno sa haškim islednicima i NATO-om, lovi Mladića, ako nam tužiteljka otkrije mesto gde se on skriva. Drugi kažu da će biti odmah uhapšen, ako se ovde pojavi. Treći su izričiti: Mladić nije kod nas. Proizlazi da je Karla del Ponte ubeđena da je naše najviše državne ličnosti lažu. Ili, ako se stvari pogledaju s druge strane, proizlazi da naše najviše ličnosti misle da tužiteljka blefira ili da čak – daleko bilo – i sama laže, ne bi li, olakim prozivanjem Srba kao dežurnih krivaca, nadomestila razne praznine iz haških optužnica. Štetno je po naše nacionalne interese ako se u svetskoj javnosti održava predstava iz Miloševićevih vremena o odbojnoj, nekooperativnoj i lažljivoj Srbiji. Zato je krajnje vreme da se ovo besmisleno preganjanje prekine. Moglo bi se prekinuti tako što bi premijer odlučno izjavio da je naša policija pretražila i nebo i zemlju, kako to voli da kaže ministar unutrašnjih poslova, i da srpska vlada garantuje haškom tribunalu da Ratko Mladić nije u Srbiji. Ako bi se pojavio, bio bi, razume se, odmah uhvaćen i izručen Hagu. Zanimljivo je da se u priči o potrazi za Mladićem uglavnom ne pominje, ni od haškog tribunala ni sa naše strane, ime Pedija Ešdauna, u čiju nadležnost spada zavođenje reda i zakona u Bosni i Hercegovini, pa dakle i hapšenje i izručenje optuženih za ratne zločine. Lord Ešdaun, čiju vladavinu u BiH mnogi porede sa vladavinom vicekraljeva u nekadašnjim britanskim kolonijama, morao bi dosad tačno da zna gde se kriju Karadžić i Mladić. Ima i dugo iskustvo obaveštajca, i najmoderniji vojnoobaveštajni mehanizam, i silu da zapreti, i pare da plati doušnike. Pretpostavka je da neke poverljive informacije, koje haška tužiteljka pominje, prirodno dolaze iz krugova bliskih Ešdaunu. Bilo bi nelogično da Hag ne sarađuje sa izvorom koji bi trebalo da bude najpouzdaniji. Ako je, dakle, tako, a SFOR samo naslućuje da je Mladić u Srbiji, postavlja se pitanje nije li Ešdaun, preko Karle del Ponte, dobar deo svojih briga prebacio na desnu obalu Drine. Srpska vlada mora da se pravda i dokazuje da nije kriva, a on ne mora. U svemu tome jedna stvar je neubedljiva: ako neko danas tvrdi da zna gde se optuženi skriva, onda begunac poput Mladića zasigurno već sutradan nije na tom mestu. Malo je verovatno da će neko na tekućem zasedanju Generalne skupštine UN, na kome će Karla del Ponte još jednom govoriti o nedovoljnoj saradnji Beograda sa Hagom, postaviti pitanje zašto Ešdaun nije dosad uhapsio Karadžića i Mladića. Ali, kod se nas može postaviti pitanje: zašto Ešdaun, ako zna da je Mladić u Srbiji, o svojim saznanjima ne obavesti vladu Srbije? Šta će i njemu i nama Karla del Ponte kao posrednik? Od starih znanaca u poseti su nam ovih dana bili, u tandemu, i Ričard Holbruk i Bernar Kušner da bi sa našim zvaničnicima razgovarali o našem drugom krupnom problemu – Kosovu i Metohiji. I oni su, iako su ovde bili privatno, primljeni na najvišem nivou. Čak su zamoljeni da utiču na rukovodstvo kosovskih Albanaca, kao da su nam i oni postali neki posrednici. Publicitet koji je poseta ove dvojice bivših diplomata dobila – a koji je podstaknut samim visokim tretmanom posetilaca – u potpunoj je nesrazmeri sa njihovim sadašnjim položajem i njihovim mogućim uticajem na rešavanje problema Kosmeta. Malo je verovatno da ti ljudi mogu da budu od neke koristi Srbiji. Holbruk je provereni neprijatelj Srba i zalaže se, u osnovi, za nezavisno Kosovo. Od Kušnera tek ne vredi ništa očekivati, znamo kakav je bio na Kosovu. Očigledno je da ova dva posetioca, željna međunarodnog publiciteta, još jednom koriste aktuelna zbivanja na Balkanu za ostvarenje nekih svojih ličnih ciljeva i političkih ambicija. Holbruk je već nagovestio da će njegov lobi u Vašingtonu biti aktivan u rešavanju jednog pitanja važnog za SAD: tražiće da se američke trupe ne povlače iz Bosne i sa Kosova. Naše muke sa nekim starim znancima potiču iz vremena kad smo imali status izopštenika. Mi smo tada dobijali nalogodavce vične iznuđivanju i prisili. Valjda su ta vremena prošla. Karla del Ponte je visoki predstavnik međunarodnog suda, ali ne bi trebalo da ima trosed u Belom dvoru kakav je pod Miloševićem imao Holbruk. Istovremeno, ako nam je Ešdaun za rešenje jednog od problema bitan – jer očekujemo da on uhapsi Karadžića i Mladića pre nego što oni preplivaju Drinu – Holbruk nam stvarno nije rođak iz Arilja. |


