22. 3. 2004.
Geopolitički i geostrateški aspekti najnovije kosovske krize
(Ne)kontrolisani haos
Prostor Kosova i Metohije u velikodržavnim albanskom projektu ima izrazit geostrateški značaj, prvenstveno za islamsku dijagonalu, kojom bi se u znatnoj mjeri pojačao tursko-albanski uticaj na Balkanu. U geostrateškim razmišljanjima kreatora novih političkih karata postavljeno je ključno pitanje – da li će Kosovo i Metohija biti most ili prepreka Paktu za stabilnost jugoistočne Evrope, u čemu Njemačka ima predominantan interes. Da zaključimo. Još od Berlinskog kongresa (1878. god.) Kosovo i Metohija su stalna pozornica nemira, ustanaka, terorizma protiv srpskih i jugoslovenskih institucija i stanovništva, posebno sada i za vrijeme II svjetskog rata, kada paradržavni albanski projekat ima obilježje fašističkog režima
piše: Milan Stanić, generalni sekretar SK BiH
Agresija Zapadne vojne alijanse na SRJ (ili bolje rečeno na Srbiju) 1999. godine dugo je pripremana u štabovima američkih snaga, gdje su bili zastupljeni svi sadržaji "sukoba niskog intenziteta". U vojnim doktrinama Zapadne vojne alijanse između ostalog to obuhvata izazivanje krize i njeno upravljanje metodama tzv. "kontrolisanog haosa" radi ostvarenja planiranog cilja/ciljeva.
Ukoliko se projektovanim metodama i dimenzioniranim sredstvima ne postigne željeni cilj, predviđena je upotreba oružanih snaga u najrazličitijim varijantama (zavisno od postavljenog cilja), a za oružani sukob, kao što je bio na Kosovu i Metohiji, korišteni su protivrječni međunacionalni odnosi, istorijsko nasljeđe, u pravilu teška (ili bolje rečeno) dramatična društveno-ekonomska situacija, čiji je sinergizam podstican sa strane vještim legalnim, polulegalnim, a najčešće tajnim, ilegalnim djelatnostima.
Američkoj administraciji je agresija Zapadne vojne alijanse na Srbiju poslužila kao instrument za određivanje granice izdržljivosti žrtve agresije, a za partnere poruka – nivo dominacije nad zemljama Evropske unije, Rusije (pa Kine i Indije). Da li se masivni teroristički akt u Španiji može na neki način (bar hipotetički) povezati sa masovnom eskalacijom terorizma ovih dana na Kosovu, ne samo u znaku islamskog predznaka nego pitanja – šta znači odluka budućeg španskog premijera o povlačenju španskih vojnika iz Iraka?
Glavni cilj agresije Zapadne vojne alijanse na SR Jugoslaviju 1999. godine i na Irak prošle godine od strane Amerike i V. Britanije bio je u funkciji razaranja postojećeg međunarodnog poretka. Marginalizacijom svjetskih institucija kao što su UN, Savjet bezbjednosti i druge međunarodne organizacije, jasno je stavljeno svima do znanja da za SAD ne postoji vaspostavljeni međunarodni pravni poredak, formulišući svoj sebični interes u oblandi "civilizacijskih vrijednosti, demokratiji, ljudskim pravima i borbi protiv međunarodnog terorizma".
U ovim političkim igrama bez granica, dvostrukim standardima duplih kolosijeka, pokušalo se silom stvoriti "lijepo lice" ružne stvarnosti Balkana u postupnom osamostaljenju Kosova i Metohije kao zasebnog državnog entiteta. Stvorena je i plasirana u "NATO-kuhinjama" kovanica: "Standardi prije statusa", u nadi (uzaludnoj) da će albanska populacija prihvatiti bar minimum ljudskih i civilizacijskih tekovina na osnovu čega bi bila verifikovana agresija.
Projekat "Velike Albanije"
Prelistavanjem srpsko-albanskih odnosa kroz istoriju neminovno dolazimo do konstatacije da separatizam i iredentizam albanske nacionalne zajednice nije nov. Zbog različitih kultura, konfesionalne pripadnosti, dosegnutog civilizacijskog praga i načina života, albanski separatizam je konstanta. U teškim prelomnim trenucima istorije on je dobivao na dramatičnosti, kao što su u prošlosti bili ratovi između Porte i Austrougarskog carstva, balkanski ratovi, te I i II svjetski rat. Na međunarodnom planu pravljene su krupne i katastrofalne greške, na štetu srpskog i crnogorskog naroda, te drugih etničkih zajednica na Kosovu i Metohiji. Interesantno je napomenuti da to nisu činile samo imperijalne ("kapitalističke") sile, već je to rađeno u ime svjetskog proleterijata i internacionala kao što je politika Staljina i Palmira Toljatija. Radi pragmatičnih geostrateških interesa na Balkanu Staljin i Kominterna su Jugoslaviju smatrali "vještačkom Versajskom tvorevinom". Njihove stavove je slijepo prihvatala KPJ, pa je 1928. godine na IV kongresu donijeta rezolucija o oružanom ustanku protiv tadašnjeg režima i odluka da se osamostali Slovenija, Hrvatska, BiH i Crna Gora, a da se Kosovo i Metohija predaju Albanijji, odnosno tzv. "Šiptarskom komitetu". Na V zemaljskoj konferenciji KPJ, održanoj 1940. godine u Zagrebu, ponovljen je taj stav, s tim što je zaključeno da se kolonisti (Srbi i Crnogorci) deposjeduju, što je praktično urađeno odlukom Vlade FNRJ iz 1945. godine.
Prihvatanje teze Kominterne i Staljina "slaba Srbija, jaka Jugoslavija" i njenom praktičnom realizacijom kroz političke i pravne odluke (Ustav iz 1974. god) imalo je katastrofalne posljedice za Srbiju i nealbansko stanovništvo na toj teritoriji.
Akademik Jelena Jurjeva Guskova (rukovodilac Centra za izučavanje savremene balkanske krize Instituta za slavistiku Ruske akademije nauka) govoreći o istorijskom kontekstu krize na Kosovu i Metohiji i analizom istorijskih fakata, dolazi do zaključka da se kosovsko-metohijska oblast nikada nije nalazila u sastavu bilo kakve organizovane albanske države, jer od 12. vijeka taj geoprostor ulazi u sastav srednjovjekovne srpske države. Po njenom mišljenju, ključnu ulogu u preovlađivanju albanskog nacionalnog elementa u odnosu na Srbe, Crnogorce, Rome i druge etničke zajednice ima formiranje velikodržavnog projekta "Velike Albanije" pod fašističkom Italijom za vrijeme II svjetskog rata. Ona smatra da državno i partijsko rukovodstvo nove Jugoslavije nije uradilo ništa da se povrati ranija etnička struktura Kosova. Naprotiv. Od 1945. godine Kosovo i Metohija dobijaju sve veću teritorijalnu i političku autonomiju – od 1945. godine, kada je bila autonomna oblast Srbije, do 1974. god., kad dobija status samostalnog subjekta jugoslovenskog federalizma. (Vidjeti šemu Geoprostora Kosova i Metohije od 1946. do 1959. god.)
Od nastanka albanske države (1913. god.) Albanija i Albanci postali su interesantni kao narod i politički geoprostor u kome su ostvarivane geopolitičke imperijalne ambicije Turske, Austro-Ugarske, Italije i Njemačke u II svjetskom ratu, SSSR-a i Kine za vrijeme komunističkih režima, te SAD i država Zapadne vojne alijanse na kraju 20. vijeka – naravno, koristeći to protiv Srbije i Jugoslavije. Ostajući u ulozi mostobrana na razmeđu civilizacija između Istoka i Zapada, Albanija je tokom 20. vijeka bila stalna neuralgična tačka ovog dijela Balkana.
Projekat "Velika Albanija" zasnovan je na njihovoj nacionalnoj ideji: "Svi Albanci u jednoj državi". Prema njihovom zvaničnom (uz to i tradicionalnom) političkom obrascu, samo čista etnička država može obezbijediti mir na ovim prostorima, što je u prošlu srijedu izjavio Ibrahim Rugova u Londonu, ne vodeći računa o interesima susjeda. Projekat "Velike Albanije" ne korespondira sa balkanskom realnošću, jer se objedinjuje izvan albanskih granica, objedinjujući čitavu albansku populaciju isprepletenu sa drugim narodima, suprotstavljanjem tradicionalnog eshatološkog obrasca patrijarhalnog društva i novih civilizacijskih tekovina.
Prostor Kosova i Metohije u velikodržavnom albanskom projektu ima izrazit geostrateški značaj, prvenstveno za islamsku dijagonalu, kojom bi se u znatnoj mjeri pojačao tursko-albanski utjicaj na Balkanu. U geostrateškim razmišljanjima kreatora novih političkih karata postavljeno je ključno pitanje – da li će Kosovo i Metohija biti most ili prepreka Paktu za stabilnost jugoistočne Evrope, u čemu Njemačka ima predominantan interes. Da zaključimo: Još od Berlinskog kongresa (1878. god.) Kosovo i Metohija su stalna pozornica nemira, ustanaka, terorizma protiv srpskih i jugoslovenskih institucija i stanovništva, posebno sada i za vrijeme II svjetskog rata, kada paradržavni albanski projekat ima obilježje fašističkog režima.
Geostrateški aspekti kosovske krize na položaj Srbije
Teritorija Kosova i Metohije obuhvata površinu od 10.800 km 2 , što je ukupno 12,2 % ukupne teritorije Republike Srbije. U planovima Zapadne vojne alijanse kosovsko-metohijska oblast imala je ulogu "velike strateške ploče", posebno interesantnu za masivne vazdušne desante. Ovaj prostor spaja geostrateški i geopolitički Panonsku niziju sa Egejskim morem, ili, bolje rečeno, posredno sa čitavim sredozemnim akvatorijem. Srbija preko Kosova graniči sa Makedonijom i susjednom Albanijom, koje su od raspada Jugoslavije postale vojno i politički zavisne od SAD i zemalja Zapadne vojne alijanse. Kao strateška tačka Kosovo obuhvata 100 km strateške dubine Srbije. Cilj amputacije Kosova i Metohije je svođenje strateške dubine Srbije na svega 50 km (sa juga). Sa Kosova i Metohije preko četiri prolaza ostvaruju se fizičke veze sa srpskim dijelom Raške oblasti, sa Crnom Gorom preko Čakora i Andrijevice, prolazom Gazivode prema Novom Pazaru, preko Rožaja ka Ivangradu, preko Raškog prolaza prema Kraljevu i slivu Zapadne Morave, a sa Ponišavljem se spaja preko prevoja Toplice, koja spaja dolinu Nišave sa slivom Južne Morave. Godine 1991, za vrijeme administracije Džordža Buša starijeg, njegov sekretar (i zamjenik) za nacionalnu bezbjednost Džems Bejker i Lorens Iglberger izrekli su dvije čuvene rečenice: "Srbiju treba svesti na pretkumanovsku Srbiju" i "Potegnuti Kosovo, kad god treba izdejstvovati neki ustupak od Srba".
Za eskalaciju sadašnje krize sa još nesagledivim posljedicama treba utvrditi neke činjenice:
– Očito je da je albanskom separatističkom rukovodstvu dat signal sa strane za postojeću eskalaciju fašističkog divljanja, pošto se politika etničkog čišćenja i etnocida pokazala kao efikasno sredstvo u potonjem građanskom ratu na tlu prethodne Jugoslavije. Najbolji primjer za to je agresija Hrvatske na srpsko stanovništvo u Krajini. Nikom nije palo na pamet od strane međunarodnih faktora da kazni fašistoidnu Tuđmanovu državu za jedan od najtežih zločina poslije II svjetskog rata, jer je agresiju na Republiku Srpsku Krajinu ovjerio tadašnji američki diplomata Džems Perdju, stavljajući svoj paraf na sporazum Granić–Silajdžić u Splitu, u junu mjesecu 1995. godine;
– veći broj današnjih albanskih oficira učestvovao je u zločinima nad srpskim stanovništvom u Hrvatskoj (najbolji reprezent je Agim Čeku, komandant tzv. "Kosovskog zaštitnog korpusa");
– stabilizacija prilika u Srbiji ne ide nikako naruku SAD – pogotovo najavljeni pregovori između umjerenog albanskog rukovodstva i Republike Srbije. U američkom Kongresu, naročito među demokratama, funkcioniše snažni albanski lobi, koji vjerovatno ima značajnog udjela u finansiranju izbornih kampanja. Preuzimanja primata EU, uvezivanjem geostrateškog prostora Bliskog istoka i Turske, ozbiljno bi poremetilo planove američke administracije;
– u izbornoj godini za novu predsjedničku nominaciju Džordž Buš junior mora "pronaći" spasonosnu formulu i za ovaj problem – jer ulog je zaista ovaj put veliki.
Na osnovu dostupnih statističkih pokazatelja Republika Srbija je svakog dana do 1990. godine u Kosovo ulagala 1.250.000 USA dolara! (treba zapamtiti ovu sumu). Bez pretjerivanja se mora konstatovati da nijedan narod u Evropi nije toliko dobio, kao što je albanska nacionalna zajednica u Jugoslaviji. Od činjenice da su samo (dvije ili tri žene) imale obrazovanje do srednje škole, do toga da su krajem 80-ih imali sve vrste škola, univerzitete i Akademiju nauka! Ovo govori da albanska nacionalna zajednica nije ničim bila ugrožena i da nisu postojali objektivni razlozi za secesionistički, separatističko-fašistoidni pokret, već da su bili i ostali u funkciji tuđih slugu kao manipulativni faktor globalne svjetske politike.
