DIREKTOR AMERIČKOG INSTITUTA ZA MEĐUNARODNE ODNOSE O STVARNOM STANJU NA
KOSOVU I POSLEDICAMA NATO INTERVENCIJE
Trifković: Tamo gdje su prepušteni Albancima, Srbi bivaju ubijeni
U razgovoru sa dr Srđom Trifkovićem, političkim analitičarom i direktorm
Instituta za međunarodne odnose Rokford Instituta u Ilinoju, SAD pokušavamo
da ustanovimo stvarno stanje i posledice intervencije NATO na Balkanu.
Trifković: Razlog za rat 1999. godine retroaktivno je predstavljen kao
zaštita Šiptara od etničkog čišćenja, premda je masovno bjekstvo šiptarskog
stanovništva iz Pokrajine započelo tek nekoliko dana nakon što je
bombardovanje bilo u punom jeku. To njihovo bjekstvo ne bih nazvao etničkim
čišćenjem jer je još uvijek pod znakom pitanja da li su i u kojoj mjeri
srpski organi vlasti organizovano učestvovali u podsticanju njihovog
odlaska. Nema sumnje da je pomjeranje stanovništva najvećim dijelom bilo
prouzrokovano bombardovanjem, da je bilo posledica bombardovanja, što
dokazuje veliki broj Srba koji se sa Kosova i Metohije sklonio u bezbjednije
djelove Srbije tokom akcije NATO.
Tvrditi da je napad NATO prouzrokovan navodnim etničkim čišćenjem bilo bi
isto kao tvrditi da je pokušaj paljenja Bajrakli xamije u Beogradu
prouzrokovao najnovija divljanja Šiptara, uništenje tridesetak srpskih
svetinja, ubistva, paljenje više od 400 srpskih kuća i protjerivanje
dodatnih hiljada Srba sa Kosova i Metohije.
Suštinski razlog za rat na Kosovu je bila želja Klintona i njegovih
levo-liberalnih socijaldemokratskih saveznika i prijatelja u Evropi da
uspostave novi model svjetskog poretka u kojem bi bio relativizovan koncept
nacionalnog suvereniteta. Ta grupa svjesno teži likvidaciji međudržavnog
poretka koji datira još od Vestfalskog mira 1648. godine i koji je
predstavljao osnovu i kamen temeljac međunarodnog prava i diplomatskih
odnosa tokom proteklih 350 godina.
Oni su htjeli da ratom oko Kosova stvore jedan potpuno novi model odnosa
baziran na tzv. Klintonovoj doktrini po kojoj bi "ljudska pravaĆ
predstavljala alfu i omegu međudržavnih odnosa i argument kojim svi ostali
tradicionalni uzusi bivaju potisnuti. "HumanitarniĆ adut je samo nova
varijanta tzv. Breznjevljeve doktrine ograničenog suvereniteta kojom je
pravdana intervencija u Čehoslovačkoj 1968. U oba slučaja jedan izrazito
ideološki koncept se koristi kao izgovor za primjenu grube sile i kao
opravdanje za neobuzdani voluntarizam korisnika te sile. Sovjetski i
Klintonovski totalitarizam imaju zajednicku težnju: negaciju nacionalnih
suvereniteta i relativizaciju granica.
Samim tim što je rat na Kosovu počivao na laži, sve što je iz njega
proizašlo nije moglo da bude dobro. Kao što smo vidjeli već u prvim
nedjeljama poslije završetka rata 1999. godine došlo je do masovnog etničkog
čišćenja nealbanskog stanovništva, prije svega Srba, i uništavanja preko
stotinu srpskih svetinja. Ono što smo vidjeli 17. marta 2004. i u danima
koji su slijedili bio je samo završni čin jedne drame koja već godinama teče
ispred nosa KFOR-a, UNMIK-a i ostalih međunarodnih faktora. Pred tom dramom
oni su uporno zatvarali oči ili su čak izvršiocima zločina pružali makar
prećutnu podršku. Stvoren je "štimungĆ da je ishod debate o statusu već
unaprijed zacrtan, da će prije ili kasnije Kosovo dobiti nezavisnost i da će
Albanci ostvariti svoje nacionalne ciljeve.
Uprkos zaglušujućoj ćutnji političkih krugova NATO zemalja u toku je
preispitivanje dugoročne strategije tih zemalja na području Balkana i
Kosova. Oni polako dolaze do zaključka da provala nesputane i razuzdane
mržnje 17. marta ukazuje da bi Kosovo prepušteno sopstvenoj sudbini, dakle
Kosovo bez Srba, neminovno postalo uporište islamskog fundamentalizma i
opasnost za inetrese zapadnih zemalja. Ovo je u kalkulacijama donosilaca
odluka u Vašingtonu i evropskim prestonicama potpuno nevezano od pitanja
pravde, prava i morala koja bi trebalo da proisteknu iz etničkog čišćenja
srpskog življa.
Zbog sopstvenog interesa oni će biti prinuđeni da preispitivaju svoj stav.
Uvjerili su se da varvarizam i divljaštvo dobrog dijela Albanaca,
uključujući i njihov politički establišment i policijske snage obučavane od
strane međunarodnih faktora, ne smiju biti prepušteni sami sebi.
~ Vi ste upoznati sa radom vladajuće strukture Bušove administracije. Koji
je stav američke administracije po pitanju Kosova?
Trifković: Treba da razdvojimo stavove izvjesnih elemenata bivše Klintonove
administracije i aktivista Demokratske stranke, koji nemaju zvanični status
u sadašnjoj američkoj strukturi moći, od stavova zvaničnika koji rade za tim
za nacionalnu bezbjednost predsjednika Buša.
Između te dvije grupe postoji veliki jaz i priličan sukob. S jedne strane
tzv. Međunarodna Krizna Grupa pod potpunim je uticajem globalističkog stava
i pogleda na svijet oličenog u Đerđu Sorosu. Jedan od istaknutih
predstavnika te grupe je Morton Abramovič koji je u "Vašington postu"
objavio udarni tekst zalažući se za nezavisnost Kosova u najskorijem roku
kao sredstvo prevazilaženja nestabilnosti. Po njemu, onog trenutka – tobože
- kada bi Albanci dobili nezavisnost, oni bi se smirili i postali prijemčivi
za američki koncept multietničnosti i suživota u duhu tolerancije. U duhu
Abramovičevih stavova se izjasnio i neizbježni Ričard Holbruk.
Naravno to su svjesne laži, djelimično inspirisane i materijalnim
interesima: jedan od finansijera, a samim tim i nalogodavaca, ICG je Đerđ
Soros koji ima dugoročne poslovne planove u regiji, npr. u odnosu na Trepču.
Bušova administracija ne može sebi da dopusti luksuz da se sa ovom nebulozom
saglasi. To bi prouzrokovalo duboku nestabilnost i izvjesne nove napetosti
između SAD sa jedne i zapadnoevropskih saveznika sa druge strane – i to
upravo u trenutku kada je Amerikancima stalo da spriječe odlazak španskog
kontigenta iz Iraka i kada im je potrebna saglasnost Evropljana oko nove
rezolucije Savjeta bezbjednosti kojom bi iračka misija dobila imprimatur
svjetske organizacije. Ovo su suviše krupni ulozi da bi Bijela kuća mogla da
ih rizikuje zarad šiptarskih apologeta i lobista.
U Beogradu se čula teza da je najnovije nasilje podsticano spolja, tj. da je
procjena pro-šiptarskih stratega u SAD bila da je sada trenutak da nasiljem
iznude konačan status. Ova tvrdnja ne stoji, ne zato što šiptarski
savjetodavci zaziru od zlikovačkih metoda već samo zato što nijesu skloni
pogrešnim potezima. Naprotiv, šiptarski prijatelji na Kapitol Hilu i u
institutima se sada hvataju za glavu i vajkaju da im je događajima od 17.
marta posao znatno otežan. Privatno čak izražavaju ogorčenu frustriranost:
smatraju da bi bez ove najnovije gužve već koliko dogodine pitanje "konačnog
statusa" bilo stavljeno na tapet i riješeno na način povoljan za Šiptare.
Sada je daleko teže prodati priču Abramoviča i Holbruka da je nasilje plod
gubitka strpljenja sirotih Albanaca zbog toga što im status ostaje
neriješen. Ovo je drski pokušaj ograničavanja štete ali kod republikanaca ta
priča zasigurno vodu ne pije. Međutim, ako demokratama ipak upali kec u
novembru i Keri imenuje Holbruka za Pauelovog naslednika, za Srbe dolaze još
teži dani nego dosad.
U ovom trenutku Beograd ima jedinstvenu priliku da brzim i kreativnim
djelovanjem, a prije svega kontekstualizacijom Kosova u Bušov "rat protiv
teroraĆ i predlaganjem konkretnih modela dugoročnog rješenja, podstakne
scenario koji bi koliko-toliko uvažio srpske interese. Predlozi treba da
budu zasnovani na podjeli pod nekim drugim imenom, na konceptu
kantonizacije. Važno je da u onim djelovima pokrajine gdje su još uvijek
svoj na svome Srbi uživaju potpunu autonomiju i bezbjednost od šiptarskih
organa vlasti i policijskih snaga. Svijet napokon postaje svjestan činjenice
da, tamo gdje su prepušteni na milost i nemilost Šiptarima, Srbi prije ili
kasnije bivaju ubijeni ili protjerani, a njihova imovina ili spaljena ili
opljačkana.
Boba BOROJEVIĆ
http://www.revijad.cg.yu/dan/
Srpska Informativna Mreza
[EMAIL PROTECTED]
http://www.antic.org/
