RIA "NOVOSTI" O NASTOJANJU STVARANJA VELIKE ALBANIJE
Mirovne snage nijesu uspjele da odbrane srpske crkve
Takvog varvarstva starica Evropa još nije vidjela. Podivljale horde
Albanaca, sa molotovljevim koktelima, kamenicama i u nizu slučajeva sa
vatrenim oružjem u rukama nasrnule su na srpska sela, palile seljačke kuće,
brutalno izbacivale ljude na ulicu, premlaćivale i ubijale. Starce, žene,
djecu. A naročitu agresivnost ta podivljala masa iskaljivala je u onim
srpskim naseljima Kosova, u kojima su još opstale pravoslavne svetinje –
crkve i manastiri. Valjda zato što su te hrišćanske svetinje direktni
svjedoci življenja i opstajanja Srba na teritoriji Kosova od ispokona,
valjda zato što su te svetinje autentična istorija koju niko ne može ni
negirati, ni izbrisati iz narodnog pamćenja. Osim lokalnih Albanaca, tačnije
rečeno onog dijela agresivno raspoloženih ljudi te nacionalnosti, koji bi da
odmah, ili u krajnjem slučaju u doglednoj budućnosti, tu srpsku provinciju
pretvore u nezavisnu albansku državu. I pridruže joj još, naravno, samu
Albaniju, djelove Makedonije, Crne Gore i Sjeverne Grčke.
Ideju o nezavisnosti usadili su u mozgove prostih albanskih ljudi lokalni
političari, koji su u nedavnoj prošlosti bili glavešine terorističke
organizacije, takozvane OVK, ili, kako je šiptari nazivaju – UČK.
Srbi su, naravno, kako na zvaničnom, tako i drugim nivoima, protiv toga, što
je i sasvim prirodno. Jer, oni su ovde živjeli vjekovima, na toj teritoriji
su se i sa oružjem u rukama borili za slobodu. Još od Kosovske bitke 1389.
godine naovamo. I oni sa pravom ne pristaju, a i ne mogu jednostavno tek
tako, otići iz svojih domova u kojima su se rađali, ostaviti grobove svojih
predaka, napustiti pravoslavne svetinje u kojima su krštavani, da bi se nad
svime tim iživljavali podivljali teroristi.
A ti teroristi imaju samo jedno rješenje: ljude istjerati, a ako neće da odu
– pobiti, kuće i hramove zapaliti, groblja zatrijeti da ne ostanu ni
tragovi.
Ta njihova nakana počela se realizovagti odavno već i različitim metodama. U
sve su uložene velike pare, pribjeglo se ucjenama, fizičkom maltretiranju,
paljevinama i ubistvima. Ali je posebno divljanje militantnih Albanaca došlo
do izražaja poslije juna 1999. godine, kada su u pokrajinu Kosovo usle
međunarodne mirovne snage, sa ciljem da "zavedu red, prekinu kršenje
čovjekovih prava i zaštite jadne AlbanceĆ od srpskog terora. I kada se to
desilo, oni su mogli da budu bezbrižni: dojučerašnje žrtve "okorjelog režima
Slobodana MiloševićaĆ bile su pouzdano zaštićene od strane plavih šlemova
NATO, a Srbi – "agresoriĆ morali su se prilagođavati novim uslovima. Ali, ne
lezi vraže. Albancima nije odgovaralo da se Srbi prilagođavaju novonastalim
uslovima, pa su zato veoma brzo stvorili takvu situaciju, u kojoj je srpski
narod morao da spasava živu glavu. I za veoma kratko vrijeme pokrajinu je
napustilo preko 300 hiljada Srba. Militantnim Albancima i to je bilo
premalo. Trebalo je iz korijena iščupati čak i tragove postojanja
pravoslavlja na toj teritoriji. Počelo je sa novim paljevinama i rušenjem
crkava i manastira, sa uništavanjem kulturnog nasleđa Srba, sa napadima na
sveštena lica. Samo u periodu od juna 1999. godine do maja 2001. godine na
teritoriji Kosova u potpunosgti je ili djelimično uništeno 107 pravoslavnih
objekata, 16 kulturnih spomenika od ogromne istorijske vrijednosti. I sve se
to događalo pred očima vojnika mirovnih snaga, koji nijesu uspijevali da
zaštite srpske svetinje. A mogli su da su htjeli. Da bi opravdali svoju
neodlučnost u reagovanju, oni su objašnjavali da su to tek pojedinačni
ispadi huligana. "Ne možemo mi za svakog Srbina, za svaku kuću i crkvu
odrediti vojnika mirovnih snaga da ih čuvaĆ – rekao mi je u ljeto 2003.
godine jedan francuski oficir.
O ispoljavanju nacionalne netrpeljivosti, o svakojakom maltretiranju Srba od
strane Albanaca, o izrugivanju nad sveštenim licima, monahinjama, starcima i
bolesnima niko nije govorio. Jer, u pitanju su bili Srbi. A čim je Srbin,
znači da je kriv, da je neprijatelj. To je kredo raspojasanih ekstremista
koji su harali Kosovom uz povlađivanje međunarodnih mirovnih snaga. I svaki
put nakon novog paljenja srpskih kuća, uništavanja crkava i manastira, ili
ubijanja Srba, oglašavale su se glavešine iz rukovodstva protektorata i
izražavale saučešće. Kao da drugih metoda uticaja jednostavno nije ni bilo.
Pa prisutni na Kosovu civilna misija OUN i međunarodne mirovne snage, koji
imaju potpunu vlast u pokrajini, protektoratu OUN, zapravo su i instalirani
tamo ne samo da sprovode odrednice rezolucije 1244 Savjeta bezbjednosti OUN,
nego i odrednice Haške konvcencije o zaštiti kulturnog nasleđa na toj
teritoriji.
A onda je došao mart 2004. godine. Nova eksplozija etničkog nasilja. Ovog
puta čak su i zapadni političari, koji su ranije izbjegavali da upotrebe taj
izraz, okvalifikovali događaje na Kosovu kao unaprijed isplanirano etničko
čišćenje srpskog življa. Jedino je šef civilne misije OUN za Kosovo Hari
Holkeri, valjda zato da bi amortizovao sopstvenu odgovornost za sve što se
zbilo, izjavio američkim medijima, da je pojam "etničko čišćenje prejaka
riječĆ, i da je "zapaljeno tek par srpskih objekataĆ.
Ni ovog puta scenarij pristalica nezavisnosti nije se promijenio. Izgon Srba
iz naselja, ubijanje i sakaćenje, spaljivanje kuća i pravoslavnih svetinja.
Za samo nekoliko dana vandali XXI vijeka uništili su u poptunosti ili
djelimično 30 pravoslavnih crkava i manastira. Samo u gradu Prizrenu
uništene su svetinje koje su podignute još u IX vijeku – Saborni hram
Bogorodice LJeviške, crkva Svetog Spasa, manastrir Svetih ahranđela. U
Srbici su vandali zapalili pravoslavni biser Kosova, manastir Devič.
I dok su Albanci "mirnoĆ obavljali svoj posao, danski vojni kontingent, koji
je štitio manastir, `ladno je napustio položaje i svetinju ostavio na milost
i nemilost vandala. Nešto slično događalo se i u drugim djelovima Kosova.
Mirovne snage nijesu uspjele da odbrane srpske crkve, manastire, pravoslavna
groblja i druga materijalna obilježja hrišćanstva. Za tri dana, koliko je
trajalo divljanje militantnih Albanaca, unaprijed orkestrirano u cilju
"opustošenja pokrajineĆ – kako se izrazio italijanski general Alberto
Pimiseri, i rukovođeno, po mišljenju zapadnih predstavnika, iz jedinstvenog
centra, pričinjena je neprocjenjiva materijalna šteta Srpskoj pravoslavnoj
crkvi. A nikakvim riječima ne mogu se iskazati moralna šteta i veličina
uvrede koja je nanesena hrišćanstvu u cjelini.
Tatjana SLABINJKO
http://www.revijad.cg.yu/dan/
Srpska Informativna Mreza
[EMAIL PROTECTED]
http://www.antic.org/
