Otkriven spomenik �rtvama usta�kog terora u Osovu kod Rogatice
Istina skrivana �ezdeset dvije godine
U selu Osovo kod Rogatice usta�e su 27. 4. 1942. ubile i zapalile najmanje devedesetoro Srba: djece, �ena i staraca. Tek nakon �ezdeset dvije godine �rtvama je podignut spomenik
pi�e: Zoran Janković
U proljeće 1942. godine ustanička vojska rogatičkog kraja, kod koje jo� uvijek nije postojala jasna podjela na četnike i partizane, pritisnuta italijansko-usta�kom ofanzivom, bila je prinuđena da se povlači prema Drini. Sluteći da bi se neza�tićeno stanovni�tvo moglo naći na udaru usta�a, koje su već uveliko vr�ljale ovim krajevima i činile zvjerstva, zbjegovi srpskog naroda krenuli su za vojskom. Tih godina sela su bila prepuna izbjeglica. Posebno ona udaljenija. Stanovni�tvo iz Rogatice i sela bli�e gradu sklanjalo se u udaljenija sela smatrajući da će tamo, gdje nisu bili svakog dana "na očima" usta�ama i usta�kim vlastima, biti sigurniji i za�tićeniji. Najče�će su djecu slali na sela, a oni sami ostajali su da čuvaju imovinu. Tako se desilo da selo Osovo, desetak kilometara udaljeno od Rogatice, te, 1942. godine bude prepuno izbjeglica. U selu se nalazio i poveći zbjeg koji se sa Glasinačke visoravni kretao prema Drini.
Ustanička vojska nije bila odmakla ni desetak kilometara od Osova kad su se sa okolnih kosa pojavile usta�e. Iako već navikli na povremene posjete nezvanih gostiju u crnim uniformama, stariji mje�tani su se zabrinuli sluteći nesreću. Domaća vojska već je bila odmakla i nije im mogla priteći u pomoć, a vojno sposobno stanovni�tvo se ili sklonilo po okolnim �umama ili je oti�lo sa vojskom. Ostala je samo nejač. I to brojna. Dok su se usta�e spu�tale prema prvim kućama, seljani su prekidali radove na njivama i oko stoke očekujući �ta će se dalje dogoditi. A dogodilo se najgore.
Francetićevi crnoko�ulja�i, kojima su se pridru�ili i ovda�nji muslimani, kom�ije, i�li su od kuće do kuće i odvodili stanovni�tvo prema zaseoku Kula. I onima koje nisu sami sproveli naredili su da idu u tom pravcu. Skupili su ih i zatvorili u kuće i �tale Koje Ristanovića i Riste i Mitra Koranjića. Zaselak Kula nalazi se u prilično dubokoj, prirodnoj uvali između dva brda, sakriven i zaklonjen od pogleda. A onda je počeo krvavi, usta�ki pir.
Uvijek neko pretekne
Zakivali su starce ekserima za drvene zidove prostorija, klali su nejač, strijeljali, zlostavljali, �ive spaljivali� Zvjerski je ubijeno najmanje devedesetoro Srba, mada se, prema nekim izvorima, spominje i podatak od stotinu dvanaestoro. Starci, �ene i djeca. Vojno sposobnih nije bilo: Ristanovići, Kovačevići, Lubinići, Koranjići, Balčaci, Bojati, Ga�evići, Zekovići, Tomovići, Paunići, �kundrići� Pobijeni su i zapaljeni u kućama i �talama. Jedini �ivi svjedok zločina je Persa Zeković-Savčić, koja svjedoči: "Vikali su nam: 'Sad ćemo vas pobiti! Sad ćemo vas poklati!' A mi, djeca, poma�emo. Kad smo se malo smirili, rekli su nam: 'Idite savijte mal' (stoku-op.aut.)!' Oti�li smo i savili mal. Onda su nam naredili da idemo. Moja majka je imala jo� četvoro djece, svi manji od mene. A meni je bila jedanaesta godina. Mi samo poma�emo i plačemo. Majka me je uzela za ruku i rekla mi: 'Ajde, sine, bje�i, ostani mi makar ti �iva!' Usta�a me je jedan, onda, uzeo za ruku i rekao mi da idem sa njim. Odveo me je u jednu muslimansku kuću i reko jednoj curici da mi da svoje haljine da obučem. Dimije i ostalo njihovo. Ona mi je dala haljine, a ja ih obukla. Bila sam tu do ujutro. Svu noć sam plakala. Znala sam da su mi svi poklani i popaljeni. E, moja majko jadna! Ujutro vidim oni se pakuju da bje�e. Pitam ih: 'A kud ću ja jadna?' Rekli su mi da će me voditi u Rogaticu sa sobom. A meni ko da je sami bog reko: 'Nemoj ići, bje�i ti!' Skinem one njihove haljine i na onaj kapak neki na magazi dolje siđem đe su goveda, pa onda pobjegnem uz jedno brdo, pa se sakrijem u �evar. Jedan usta�a do�ao je u kuću i pita: 'Đe je mala?' 'Bogami, nema je! Pobjegla', rekli su mu. A ja sve to čujem. Ja jadna opet � bje�i, bje�i, bje�i� ni�ta ne vidim, samo �uma. Bje�i preko one �ume u Dumanjiće, muslimansko selo. Tu nađem jednog Srbina i jednu Srpkinju. Sve im ispričam. Do jedan sat-dva dođo�e tri muslimanke. Oće ne�to da pljačkaju srpsko. Poznale su me jer sam u Osovu dvije godine u bje�aniji čuvala ovce. Rekle su mi: 'Ajde se ti vrati sa nama, neće oni tebi sad ni�ta.' Ja se vratim sa njima. Dođem kod one Cure, Mikove majke. Pričam joj da smo pobijeni i popaljeni a ona ni�ta nije znala. Poče plakati, to joj je sve rodbina. Vratimo se u selo da vidimo je li ko osto �iv u kući Ilije Kovačevića. Nema nikog, samo kosti, krpa� Pobijeno, popaljeno. U đubretu pobijeni pa zakopani. Bila sam tu sedam dana i onda sa bje�anijom oti�la u Glasinac", priča Persa o događaju od prije �ezdeset dvije godine, koji nikad nije uspjela da zaboravi. Niti će kad uspjeti. Pre�ivjela je pravim čudom. Da li je usta�i djevojčurak ličio na njegovo dijete?; da li se sa�alio nad majčinim vapajima i rije�io da joj spasi bar jedno od petoro djece, ili mu je, u jednom trenutku, jednostavno proradila ljudska savjest? � pitanja su koja će ostati bez odgovora. Va�no je da je bar Persa pre�ivjela. Ona ne zna ko je bio usta�a koji ju je spasio.
Pre�ivjela je i Gojka (Bojat) Zoranović, ali njena sestra i dva brata nisu. Gojka i danas ne mo�e sebi da oprosti, jer neopravdano smatra da je mogla sačuvati �ivot i bratu Radoju. Samo da ju je htio poslu�ati.
"U selu je ostala samo nejač. Izbjeglice. Ja sam ostala sa bakom i dedom. Baka je uzela stariju sestru i mlađeg brata. Oti�li su da pomuzu krave. Meni su rekli da uzmem Radoja, pustim ovce i pretjeram preko sokaka. Ja uzmem Radoja. Baka, Rajka i Momčilo su već oti�li tamo. Ali baka kad je po�la tamo rekla je Radoju: 'Nemoj nigdje ići iz kuće. Sjedi u kući dok se mi vratimo.' Pustila sam ovce, a Radoje hoće da se vrati jer je baka tako rekla. Ubijedim ga da pođe sa mnom pa ćemo se zajedno vratiti. Vratio se sa pola puta i oti�ao kući. Pretjerala sam ovce preko sokaka i do�la do bunara. Tu sam na�la ujka Stanoja i dvojicu Ristanovića, čobana. Rekla sam im da sam dotjerala ovce da ostanu sa njihovim, a ja da se vratim kući. Ka�u mi: 'Eno ih niz Gnilu idu usta�e, sad će u selo. Ne vraćaj se.' Već se počelo pucati. Ka�u mi: 'Bje�imo prema ovom gore brdu.' Ostavili smo ovce i po�li prema Kačarskom brdu. Kad smo do�li na Kačarsko brdo, tetka mi, mamina sestra rođena, gore udata, sa djecom doručkuje. Ka�e mi: 'Hajde, Gojo, da doručkujemo, otkud ti tako rano.' Ispričala sam im �ta se događa. Ka�e ona: 'Neka te, ostani kod mene.' Već se uveliko puca. �to Radoja na silu ne povedoh sa sobom! Nikad to sebi oprostiti ne mogu! Pobjegla sam sa djecom na Gajeve. Na Gajevima dođemo u kuću Ga�evića. Sa Gajeva smo krenuli na Strmac, pa preko Pe�urića do�li smo na Sjemeć. Ugledali smo dim i bilo nam je jasno �ta se događa", priča Gojka. Ona je tada imala devet godina, Momčilo četiri, Radoje �est, a Rajka trinaest godina. Jedino je Gojka ostala �iva.
Konačno spomenik
Jedan broj ljudi koji su sutradan do�li da vide �ta se desilo, mje�tana, Srba, koji su bili skriveni po okolnim �umama, i vojno sposobnih stanovnika koji su pobjegli pred usta�ama, a sada su do�li da provjere da li im je rodbina pre�ivjela, takođe su pobijeni. Usta�e su poku�ale da ne ostave nijednog �ivog svjedoka zločina. Nisu uspjele.
Kad je muslimansko stanovni�tvo zavr�ilo pljačku srpske imovine, rodbina je po izgorjelim objektima poku�ala prikupiti posmrtne ostatke najmilijih. Malobrojni su prepoznati po nedogorjelim dijelovima tijela i odjeće, dok je od većine �rtava ostao samo pepeo i kosti. Posmrtni ostaci su sakupljani, između ostalog, i u drvene sanduke u kojima inače stoji bra�no. Tako su Koranjići posmrtne ostatke za koje su smatrali da pripadaju njihovoj rodbini sahranili u zajedničku grobnicu na bre�uljku ukraj sela. Sve to rađeno je na brzinu jer je ustanička vojska odstupala prema Drini, pa su i civili morali bje�ati za njima, jer je bilo vi�e nego očigledno kakvu su im sudbinu namijenile usta�e. Mjesecima, pa i godinama kasnije, članovi porodica iskupljali su se po zbjegovima u Srbiji, tra�ili jedni druge, nalazili, prebrojavali svoje mrtve i sjećali ih se.
Čak i godinama poslije rata spomenici nastradalim srpskim civilima u Osovu podizani su stidljivo i skoro ilegalno, i to samo u porodičnim, seoskim grobljima, dok mjesto masovnog stradanja nikad ranije nije obilje�eno. Tada�nje vlasti uporno su se pona�ale kao da se zločin nikad nije ni dogodio, dajući do znanja pre�ivjelima da i oni treba da se pona�aju na isti način. Vjerovatno razlog treba tra�iti u činjenici da je jedan broj učesnika u usta�kom masakru u Osovu 1942. godine kasnije promijenio uniformu i predstavljao okosnicu osnivanja Prve muslimanske partizanske čete, a poslije rata su bili "ugledni" komunistički kadrovi.
Marijan Bojat bio je planirao da spomen za svoje troje nastradale djece podigne u vidu spomen-česme pored puta u Radavi, na kojoj bi bila kamena spomen-ploča sa uklesanom jelkom i dva jablana. Kćerka i dva sina. Ideja je bila da se �ednom putniku ugasi �eđ, a on pročita imena nevinih �rtava. Da voda, simbolično, gasi vatru u kojoj su izgorjeli dječji �ivoti. Ploča je urađena, ali vlasti nisu dozvolile njeno postavljanje. Roditelji Marijan i Stana nisu dočekali da za njihovog �ivota bude postavljena spomen-ploča nastradaloj im djeci. Milovan Bojat je 2002. godine realizovao dugogodi�nju �elju svojih preminulih roditelja. Sa stare kamene ploče izbrisan je jedino natpis "spomen-voda" i uklesan krst i slike djece, a sve ostalo na njoj je autentično.
"Kad sam do�ao na mjesto gdje su mi ubijeni sestra i dva brata, sa bakom, u meni se javio čudan osjećaj i kao da mi je neko rekao tačno mjesto na kome su ba� oni ubijeni i sa koga treba da uzmem zemlju da ih sahranim. Sahranio sam tu zemlju, koju smatram njihovim posmrtnim ostacima, pored groba roditelja, na porodičnom groblju u Plje�evici."
Godinama su porodice čiji su članovi pobijeni u Osovu, na zadu�nice, poslije obilaska porodičnih grobalja, obavezno dolazile na grob Koranjića u neposrednoj blizini strati�ta i palile svijeće. A onda bi, kao slučajno, navraćali i na mjesto stradanja iz 1942, zaraslo i neuredno, i prislu�ivali su svijeće paljenice.
Nakon 62 godine porodice pobijenih odlučile su da same isprave istorijsku nepravdu. Organizovali su se, sami prikupili novac, rekonstruisali kameni dio objekta u kome je počinjen zločin, uradili kamenu ploču na kojoj su ispisane sve �rtve čija su imena bila poznata. Spomenik je, ovih dana, otkriven, osvećen, i slu�en je pomen �rtvama. Pomenu je prisustvovalo stotinjak potomaka, rodbine i prijatelja nastradalih, kao i zvaničnici op�tine Rogatica. Konačno je jo� jedna istorijska nepravda ispravljena.
###
http://www.patriotmagazin.com/media/011.htm
Ozrenski nepreboli
Skrivanje mud�ahedinskih zločina
Za poratnih godina iz masovnih grobnica i pojedinačnih grobnih mjesta ekshumirano je 217, uglavnom umorenih srpskih boraca. Jo� ih je četrdesetak neidentifikovanih. U dr�avnoj Komisiji za tra�enje nestalih i zarobljenih lica Republike Srpske ka�u da se na Ozrenu jo� uvijek ni�ta ne zna za vi�e od 180 pripadnika Vojske Republike Srpske, kojima se na ovoj planini gubi svaki trag
pi�e: D. M. Ivetić
Rasute po svijetu, prepu�tene sudbi i vremenu, bespućima �ivota danas lutaju desetine hiljada Srba iz ozrenskih i podozrenskih sela i zaselaka. Prava na pravdu imaju. I da govore o zločinima koje su neljudi počinili, niko im ne osporava... Niko im ne brani ni da pričaju o tome kako nemaju hljeba i krova nad glavom... Ni nade, koja je počela kopniti i nebiti...
Imaju, dakle, pravo na sve. I niko im ni�ta od ovoga ne brani... Međutim, Srbima sa Ozrena i ispod ove planine legende ostalo je samo nebo da se pokriju i kora hljeba ako im je neko drugi da. I ni�ta vi�e.
"Kesten, Krčevine, Borovci, Lazendići, Sjenokos, Trnjak, Ćurići, Prokopići Podvolujak, Medići, Potpaljenik, Hrge, Kamenica, Savčići, Bresnica, Vasovine i jo� tridesetak sela i zaselaka u kojima su prije rata �ivjeli samo Srbi, danas je avetinjski prazno. Ni srpske majke da zaplače na grobu pretka. Ni djece da idu u �kolu. Ni dima na kućnoj numeri... Ničeg vi�e nema u četrdesetak sela i zaselaka ovog dijela krvlju natopljene zemlje. Nema pod Ozrenom ni pravoslavnih bogomolja, ni crvenih krovova, ni ispraćaja u vojsku, ni novorođene djece srpskih povratnika. Mo�e li biti veće etničko či�ćenje od ovoga pod Ozrenom i na Ozrenu?" � pita se Vlado Petrović, srpski izbjeglica i jedan od ratnih komandanata na Ozrenu.
Niko danas nema tačnih podataka, ali ako je suditi po pričama prognanih iz podozrenskih mjesta i mjesta na Ozrenu, izbjeglo je, odnosno protjerano sa vjekovnih ognji�ta i djedovine, ne�to manje od sto hiljada Srba. Osam godina poslije rata u zavičaj se nije vratilo ni hiljadu ljudi.
"Svi smo protjerani uglavnom u jesen devedeset i pete, kada je na ovim prostorima počinjeno i najveće zlo. To zlo do�lo je sa mud�ahedinima, koji su ovdje poklali i mučili sve �to im je do�lo pod ruku. Zato smo i bje�ali. Zato smo, umjesto u rodnom kraju, danas rasuti svugdje. Od Novog Grada do Vi�egrada", nastavlja Vlado svoju priču.
Zločini i izmje�tene grobnice
Za poratnih godina iz masovnih grobnica i pojedinačnih grobnih mjesta ekshumirano je 217, uglavnom umorenih srpskih boraca. Jo� ih je četrdesetak neidentifikovanih. U dr�avnoj Komisiji za tra�enje nestalih i zarobljenih lica Republike Srpske ka�u da se na Ozrenu jo� uvijek ni�ta ne zna za vi�e od 180 pripadnika Vojske Republike Srpske, kojima se na ovoj planini gubi svaki trag.
"Mi svoj posao nikako ne mo�emo zavr�iti. Ne mo�emo po�to druga, dakle bo�njačka strana čini sve kako bi prikrila zločine koje su počinili uglavnom strani plaćenici. Iako su slike o njihovim zlodjelima obi�le svijet, zločin mud�ahedina malo koga interesuje. Da ga prikriju, poma�u im svi u bo�njačkom vrhu vlasti... Eto, preko noći je izmje�tena grobnica u Gostovićima, u kojima su bila sahranjena �ezdeset i četiri srpska borca i civila. Kada smo do�li da ekshumiramo mrtva tijela, ona su bila izvađena i premje�tena na neku drugu lokaciju. A ne treba zaboraviti da su u pitanju srpski borci i civili nad kojima je izvr�en neviđen zločin. Mo�da najte�i na Ozrenu... Mnogi danas ne znaju ili, mo�da je bolje reći, ne �ele da prihvate priču o masakru koji su, uglavnom nad srpkim �enama, dakle srpskim majkama i sestrama, počinili mud�ahedini sredinom1993. godine. Oni su tada u selu Jeličiću poklali �ene, nakon čega su sa njihovm grkljanima u rukama i�li selima govoreći kako su im to kurbani... Svijet neće da čuje priču ni o zločinu jednog, danas veoma grlatog, hod�e koji je, na Ozrenu, kao pomoćnik komandanta jedne od muslimanskih brigada, u selu Pijunovići, na zvjerski način ubio zarobljenog, a uz to i ranjenog srpskog borca. Danas taj vjerski slu�benik ubija pričama o demokratiji i o neizbje�nosti su�ivota i zaborava. A pitam ga da li majka čijeg je sina on umorio mo�e njega imati za svoga kom�iju?", opet će Vlado Petrović.
Čini se da je zlo na Ozren do�lo sa mud�ahedinima. Njih (odnosno sljedbenika muslimanskog ekstremizma iz reda Bo�njaka) ostalo je i danas u Bočinji, bosanskom Kandaharu, kako ovo mjesto u maglajskoj op�tini danas mnogi imaju običaj zvati.
"Raskopati njihovu zajednicu u Bočinji � jedini je spas za nas srpske povratnike u ovu, prije rata najveću mjesnu zajednicu u maglajskoj op�tini. Sa njima ne mo�emo �ivjeti. U Bočinji su kupili �est srpskih kuća, a na njihovoj zemlji nedavno su sagradili i novi vjerski objekat. Za njihovih bogoslu�enja petkom, odnosno za vrijeme d�ume, osim tridesetak domaćih dođe jo� nekoliko puta vi�e mud�ahedina i njihovih istomi�ljenika iz brojnih drugih mjesta. Ima ih, a to sve treba da posebno zabrine, i iz Austrije i Njemačke. Ko zna, mo�da tu dolaze i ljudi povezani sa Al Kaidom, odnosno sa međunarodnim terorizmom. Ne bude li nam neko pomogao u ovom poslu i ne budu li se anga�ovale vlade Federacije BiH i Republike Srpske, mi ćemo biti prisiljeni da opet krenemo u svijet i da negdje na drugom mjestu potra�imo neku svoju novu Bočinju. Da tamo potra�imo svoj novi krov nad glavom", ka�e Bo�ko Jovanović, prvi srpski povratnik u Bočinju.
Nagrada za zločin
Očekivalo se da će Bo�njaci prikrivati, odnosno dati sve od sebe da bi, makar od javnosti, sakrili zlo koje su počinili. Međutim, danas su tu ljudi nagrađeni veoma odgovornim funkcijama, koje obavljaju "uzdignuta čela".
Tokom rata i naj�e�ćih borbi na Ozrenu, Ned�ad Polić bio je pripadnik jedinice "Asim Čamd�ić". Ona je tokom devedeset i treće godine u�la u sastav brigade "El mud�ahid", čiji su pripadnici počinili najveće zločine nad Srbima. Taj Polić danas je premijer Zeničko-dobojskog kantona. Pomenuću i imena Mirsada Kadića, ratnog �efa policije u Zavidovićima, Huseina Zilkića, koji je za vrijeme rata obavljao du�nost predsjednika op�tine Zavidovići. Oni su zajedno sa Polićem vidjeli sedamdesetak zarobljenih, dakle �ivih pripadnika srpske vojske. Svi ti Srbi kasnije su izmasakrirani i do danas nisu prona đ eni. Dakle i Polić i Zilkić i Kadić znali su za zločin, a nisu ni�ta učinili da ga spriječe. Uz to, Polić je bio u brigadi čiji su pripadnici počini taj zločin. Osim Polića, koji je prvi čovjek kantona, Zilkić je danas direktor carine u Zenici, Kadić član Upravnog odbora Kantonalne bolnice, takođe u Zenici.
Polić i danas ka�e kako se "po�elio da nosi pu�ku i kako �eli da opet osjeti krv". Eto tako se u Zeničko-dobojskom kantonu "nagrađuju" ratni kadrovi bo�njačkog političkog vrha.
