3. 4. 2004.
Intervju : Milorad Pribićević, šef banjalučke kancelarije Dokumentaciono-informativnog centra "Veritas"
Srbi iz Slavonije ne slave Prvi maj
Hrvatska vojska je tenkovima ulazila u kolone, gazeći djecu, starce, žene. Sve što im se u tom trenutku našlo na putu, bilo je bukvalno pregaženo. Tih dana, znači 1. i 2. maja 1995. godine, po "Veritasovom" spisku, nestalo je ili ubijeno 283 ljudi. To je bio pravi masakr. Nemalo je slučajeva da su stradale i cijele porodice – kao porodica Vuković. Djeca su ginula. Putevi su toliko bili krvavi da su krv poslije spirali šmrkovima. Ko se nije domogao mosta na Gradišci, taj je stradao. Jedan manji broj ljudi pokušao je da traži spas preplivavanjem preko Save. Malobrojnim je to i uspjelo. Mnogi su završili u Savi
razgovarao: Miljan Kovač
Dok se širom svijeta obilježava Prvi maj – Međunarodni praznik rada, Srbima izbjeglim iz zapadne Slavonije toga dana nije do slavlja. Na taj dan oni se sjećaju tragedije koju su doživjeli prije devet godina u zločinačkoj akciji Hrvatske vojske zvanoj "Bljesak". Umjesto da idu na prvomajski uranak, preživjeli Srbi Slavonci toga dana će održati parastose svojim najmilijim koji su živote izgubili pod gusjenicama hrvatskih tenkova. Toga dana poslije parastosa već sedam godina polaže se cvijeće u rijeku Savu kod Gradiške na samoj granici sa Hrvatskom. Na drugu stranu rijeke većina izbjeglih u RS ne smije, jer postoji mogućnost da su ih hrvatske vlasti stavile na neki tajni spisak, kao optužene za navodne ratne zločine. A za zločine koje su na vlastitoj koži pretrpjeli i svojim očima vidjeli, Srbe iz Hrvatske danas malo ko pita. " Svi znamo da je 1. maja 1995. godine hrvatska vojska započela agresiju na zaštićeno područje, znači zapadnu Slavoniju. Znajući da je taj prostor mali i vojnički ga je teško održati, oni su pod pričom otvaranja autoputa i uvođenja neke mirne reintegracije krenuli tenkovima. Ali, poznato je u svijetu da niko tenkovima nije otvarao autoput. Pošto Srbi u zapadnoj Slavoniji nisu imali snage da se suprotstave hrvatskoj vojsci, odnosno hrvatskoj državi, morali su da se povlače. Jedini spas bio je povlačenje prema Republici Srpskoj. Srbi se nisu mogli oduprijeti jer je njihovo teško oružje bilo pod kontrolom UN-a. A UN i međunarodna zajednica nisu ni pokušali zaustaviti taj napad", kaže Milorad Pribićević, prvi čovjek banjalučke kancelarije "Veritasa".
"Patriot": Srbi iz zapadne Slavonije i ovaj prvi maj dočekuju sa tužnim sjećanjem na ono što ih je prije devet godina zadesilo. Na koji način oni koji su preživjeli strahote tzv. hrvatskog "Bljeska" obilježavaju ovaj dan?
Pribićević: Već je prešlo u tradiciju da Srbi, prvenstveno iz zapadne Slavonije, pa i iz cijele bivše Republike Srpske Krajine, prvog maja prisustvuju parastosima i polažu cvijeće u rijeku Savu. Centralni parastos se održava u pravoslavnoj crkvi u Gradišci, jer mi ne možemo da pređemo na područje koje sad kontroliše hrvatska država i da položimo cvijeće na te masovne grobnice, koje postoje, koje su vidljive svakom prolazniku. Ostaje nam da se samo na taj način sjetimo i da nikada ne zaboravimo tragediju koja je tih dana zadesila srpski narod iz Slavonije.
Koliko je istina o onome što su Srbi iz Slavonije doživjeli prvog i drugog maja 1995. godine danas izašla na vidjelo?
Srbi iz Republike Srpske Krajine, kao rijetko ko, sa dubokim žaljenjem očekuju 1. maj jer to je početak pogroma srpskog naroda u tim krajevima. Toga dana su pet puta brojnije hrvatske snage krenule na srpske civile u zapadnoj Slavoniji. Sve što je tom narodu preostalo bilo je da se povlači prema Savi i Republici Srpskoj.
Tada je hrvatska vojska tenkovima ulazila u kolone, gazeći djecu, starce, žene. Sve što im se u tom trenutku našlo na putu, bilo je bukvalno pregaženo. Tih dana, znači 1. i 2. maja 1995. godine, po "Veritasovom" spisku, nestalo je ili ubijeno 283 ljudi. To je bio pravi masakr. Nemalo je slučajeva da su stradale i cijele porodice – kao porodica Vuković. Djeca su ginula. Putevi su toliko bili krvavi da su krv poslije spirali šmrkovima. Ko se nije domogao mosta na Gradišci, taj je stradao. Jedan manji broj zapadnih Slavonaca pokušao je da traži spas preplivavanjem preko Save. Malobrojnim je to i uspjelo. Mnogi su završili u Savi. I danas, nakon toliko godina, nalazimo leševe pored Save koje je voda izbacila od Srpca pa nizvodno. Bojim se da neke leševe nikada nećemo ni pronaći.
Onog trenutka kada su hrvatske formacije ovladale tim prostorom, nastupilo je ubijanje i klanje onih koji su ostali kod kuća. Ja se nadam da ovih dana istina konačno dočekuje svjetlost dana. Na to ukazuje i odlazak nekih hrvatskih generala u Hag, čime je otvoren put da se objelodani istina o tragediji koju je srpski narod doživio u Tuđmanovoj Hrvatskoj. Mnogi su mislili da do toga nikada neće doći, međutim, od pravde se ne može pobjeći.
Koliko je Srba protjerano iz zapadne Slavonije?
U zapadnoj Slavoniji je živjelo oko 15.000 Srba. To su neki okvirni podaci. Prema "Veritasovim" podacima, u zapadnoj Slavoniji je stradalo 1.026 ljudi. To je ukupan broj stradalih Srba iz zapadne Slavonije od 1991. do 1995. godine. Nekoliko hiljada ljudi bilo je zatvoreno po hrvatskim kazamatima, a neki i do dan-danas leže, osuđeni na višegodišnje kazne zbog navodnog ratnog zločina. Sada se hapse i oni koji odu u Hrvatsku da uzmu lične dokumente, po osnovu nekih krivičnih prijava, za neka djela koja su učinili prije. Pa čak i djecu koja su išla u srednju školu u tom periodu oni optužuju za zločine. Optužnice koje se pojavljuju protiv tih ljudi su kolektivne optužnice. Nisu to pojedinačne optužnice, na primjer, da su Petar ili Pavle počinili zločin, da su oni ubili toga i toga, nego na tom se spisku nalazi od deset pa do 55 imena. Na spiskovima su čitava sela i naselja.
Koliko se, prema vašim podacima, vratilo ljudi u zapadnu Slavoniju?
Niko nema tačne podatke o povratku. Hrvatska manipuliše brojem ljudi koji su tamo samo uzeli dokumente ali nisu se i vratili. Mnogi žive u Republici Srpskoj ili u Srbiji i Crnoj Gori, a mnogo je i onih koji su otišli u treće zemlje, tako da se ne bih usudio reći bilo koji podatak. Da kažem da se vratilo pet ili deset hiljada, ne mogu. U zapadnoj Slavoniji su pusta sva srpska sela.
Sjećanje na žrtve ustaškog genocida u Jasenovcu
Anatomija jednog zločina
S obzirom na to da je na prostoru predratne banovine Hrvatske živjelo oko 2.000.000 Srba, trajno rješenje pitanja "remetilačkog faktora" (Srba) po Pavelićevoj teoriji trebalo je riješiti principom: tri trećine: jednu pobiti, drugu raseliti, treću pokatoličiti. U tu svrhu već 1941. donijet je set rasističkih zakona, a NDH je formalno pristupila Trojnom paktu 15. 06. 194l. godine potpisom u Veneciji. Tehnologija ustaškog zločina u cilju potpunog istrebljenja Srba, Židova i Roma planirana je i izvođena na tri načina
piše: Milan Stanić, generalni sekretar SK BiH
U znak sjećanja na žrtve monstruoznih ustaških zločina Nezavisne Države Hrvatske 18. aprila ove godine održana je komemoracija nevinim žrtvama u Jasenovcu i Gradini (sa obje strane rijeke Save). Vjerovatno bi sve proteklo puno dostojanstvenije da se na komemoraciji nisu pojavili političari, koji su tu trebali najmanje biti (ne samo zbog njihove pripadnosti različitim političkim strankama koje su u prošlom građanskom ratu opet bile nosioci zla nego je to mjesto ćutanja i molitve) i da nije ponovo gosp. Slavko Goldštajn počeo prebrojavati žrtve, minimizirajući njihov broj. U svom pledoajeu licitira između: "ne manje od 70.000 tisuća, ni više od 100.000 tisuća", što je za naučnog radnika njegovog kalibra ispod svakog ljudskog i naučnog dostojanstva. Pomenuti gospodin nije imao dovoljno ljudskog poštenja da se poput svog sunarodnika sa druge strane obale Save rabina Josefa Atijasa osvrne na surovu stvarnost Jasenovačkog konc-logora i da mrtvi (već jednom), kako stoji u kripti Kamenog cvijeta – otvore oči živima.
Fašistoidna tvorevina
Nezavisna Država Hrvatska bila je kvislinška tvorevina Musolinija i Hitlera, koji su instalirali na vlast Antu Pavelića, vođu ustaškog pokreta, kao esencijalni izraz najcrnje fašistoidne ideologije temeljene na nacional-šovinizmu Josipa Franka. Ustaški pokret se deklarisao kao hrvatski nacionalistički pokret, iako se formalno nije nazivao fašističkim niti nacističkim, ali se unutrašnja struktura društva uklapala, kako organizacijski, tako i zakonodavno, prema identitetu sila Osovine – totalitarnog i korporativnog društva, sve po ugledu na fašističku Italiju i nacional-socijalističku Njemačku.
Ideološki je ustaštvo bilo orijentisano protiv komunističkog pokreta i poretka i zapadne demokratije, bazirano na rasizmu i antisemitizmu, te vjerskoj isključivosti. Važnu ulogu u širenju i podržavanju ustaškog pokreta u NDH imali su klerofašisti i visoki crkveni velikodostojnici, poput nadbiskupa Stepinca i predstavnika Vatikana. "Bog ne bi bio Bogom, ako ne bi dao hrvatskom narodu NDH" – riječi su sarajevskog župnika Božidara Brale, inače Pavelićevog povjerenika za Bosnu i Hercegovinu. Ideolozi ustaškog pokreta: profesori Oršanić, Crljen, Šegvin, Budak i dr Makanec, dali su teorijsku osnovu ustaštva. Osnova njihove teorije se svodila na to, da Hrvati po svom habitusu pripadaju zapadnoj civilizaciji, a da su se Srbi kroz svoju istoriju razvijali pod uticajem Vizantije i Turaka – šizmatici i nevjernici. Na fonu Vatikanskog koncila iz 1902. godine rimokatolička civilizacija se treba braniti na Drini od šizmatika (Srba), Hrvati su gotskog porijekla, pa su prema tome "viša rasa"...
Tehnologija zločina
S obzirom na to da je na prostoru predratne banovine Hrvatske živjelo oko 2.000.000 Srba, trajno rješenje pitanja "remetilačkog faktora" (Srba) po Pavelićevoj teoriji trebalo je riješiti principom: tri trećine: jednu pobiti, drugu raseliti, treću pokatoličiti. U tu svrhu već 1941. donijet je set rasističkih zakona, a NDH je formalno pristupila Trojnom paktu 15. 06. 194l. godine potpisom u Veneciji.
Tehnologija ustaškog zločina u cilju potpunog istrebljenja Srba, Židova i Roma planirana je i izvođena na tri načina:
Čišćenjem terena i tzv. kaznenim ekspedicijama, gdje se palilo, klalo i ubijalo na licu mjesta sve što se zatekne od stanovništva, ubijanje najsurovijim metodoma u koncentracionim logorima, po ugledu na nacističke logore, i
instaliranjem i djelovanjem prijekih, pokretnih vanrednih sudova, koji su izricali kaznene mjere (uglavnom presude na smrt) na licu mjesta.
U tu svrhu osnovani su konc-logori u Jasenovcu, Staroj Gradiški, Đakovu, Koprivnici, Donjem Miholjcu, Sisku,Virovitici, Vinkovcima, Slavonskoj Požegi, Tenji (kod Osijeka), Slanom na ostrvu Pagu, Jadovnu kod Gospića. Najstrašniji od svih bio je logor u širem rejonu Jasenovca. On je postao simbolom nezapamćenih zvjerstava, ustaške mašinerije za uništavanje ljudi. Bezbrojne kolone i transporti ljudi sa Kozare, iz Srema, Slavonije, Bosne i Hercegovine završavali su svoj život u najstrašnijim mukama. Anketna komisija za utvrđivanje ratnih zločina 18. 05. 1945. godine obišla je logor Jasenovac i u svom zapisniku je između ostalog konstatovala: " ...Okrutnost pokazuje karakteristike najdivljijeg sadističkog iživljavanja, pa doista samo psihološko-patološki elementi mogu da objasne sve ono morenje glađu i žeđu zatočenika u posebnim ćelijama – krletkama, zabijanje čavala pod nokte, rezanje živog mesa, a zatim soljenje rana, upotrebljavanje vagine žene kao pepeljare za cigarete i otpatke... spaljivanje živih ljudi u pećima za pečenje cigle, odrezivanje spolnog uda, bacanje djece u zrak i dočekivanje na bajonte, lomljenje kostiju, vješanje, davljenje u Savi itd."
Slobodan Šnajder, pozorišni režiser, hrvatski intelektualac slobodnog uma, praveći paradigmu između njemačkih i ustaških zločinaca u jednoj kolumni "Opasne veze" u Glasu Istre od 11. 01. 1999 kaže:
"Jedan Đapić, doduše onaj koji misli da je duhovit svojim kukuruznim prispodobama, reći će da između ustaša i SS imade razlika. Kojih? Kojih razlika između ustaških čuvara u radnom logoru Jasenovac i SS – čuvara u Auschwitzu?
Ima jedna.
Ta jedna u neku ruku ostala je i do današnjeg dana. Mjereno njemačkim mjerilima. Hrvatska je još uvijek u nekoj vrsti predindustrijskog doba. Razlika između Aušvica i Jasenovca jest razlika između industrije smrti i obrta smrti. Prva se oslanjala na 'tekuću vrpcu' i 'organizaciju rada'. Obrt pak više je pitanje ručnog rada, dakle kame i malja. Drugih razlika između ustaša i SS trupa nema. Obje su grupacije bile 'partijske vojske' koje su ubijale iz svjetonazorskih, odnosno rasističkih motiva. Obje su ubijale...".
Ponavljanje zločina
Običnom čovjeku, koji govori srcem a ne jezikom politike, ostaće toliko toga nejasno kako se na volšeban način moglo preći preko strašnog zločina učinjenog od predstavnika jednog naroda – kako i zašto je došlo do recidiva te politike 1991. godine i tzv. "domovinskog rata", u kome je nasilna secesija i etnocid nad jednim narodom (ponovo srpskim) dobila međunarodnu podršku i to, nažalost, od onih zemalja koje su za Hrvatsku predvidjele 50 godina međunarodnog protektorata u cilju eradikacije nacional-šovinizma i fašizma, poslije II svjetskog rata.
Uvertira u konačno rješenje srpskog pitanja prepuštena je HDZ-u i njegovom vrhovniku Franji Tuđmanu, koji u predvečerje nasilne secesije od Jugoslavije u "Lisinskom" 1990. godine svojom "čuvenom rečenicom" da "NDH nije bila samo puka fašistička tvorevina nego i izraz povijesnih težnji hrvatskog naroda", najavljuje ponovnu restauraciju nacional-šovinističke histerije, podržanu (ponovo) od istih mentora (Njemačke i Vatikana), kao u II svjetskom ratu, uz (naravno) obnovu fašizma u Hrvatskoj.
Scenarij postaje isti, prilagođen "kulturnim i civilizacijskim dosezima uljuđene i demokratske Europe". Više se ne ubija maljem i kamom (sem u strogo kontrolisanim zatvorenim prostorima kao što je to bio zatvor u "Lori", Kralovcu, Gospiću), nego topovskom granatom i metkom, istina ponovo se sve pljačka i pali, a za svjetske TV-mreže režira se predstava "hrvatskog humanizma", pa se izbjegličkim kolonama na autoputu Zagreb – Beograd prestrašenom i ojađenom narodu dijele hrana i sokovi, a na jednom izbjegličkom traktoru se vozi i Piter Galbrajt, američki ambasador u Hrvatskoj, kao zaštitnik od nekontrolisanog zločina, da bi samo dva mjeseca ranije u Splitu njegov kolega penzionisani general Džems Perdju u ime SAD stavio svoj paraf na tajni dokument o zajedničkom napadu na Srbe od strane hrvatske države i bosanskih muslimana, po istom onom scenariju i analogiji iz 1941. godine. Nije sporno njihovo direktno učešće u "Oluji" – od detaljnog planiranja, do direktnog učešća njihovih vazdušnih snaga.
Tuđman i HDZ nakon dolaska na vlast u Hrvatskoj postavili su sebi tri strateška cilja:
očistiti Hrvatsku od "srpskog remetilačkog faktora" – zadojeni nacifašističkom ideologijom da samo čista nacionalna država može biti stabilna;
proširiti granice Hrvatske na nekadašnje granice banovine Hrvatske iz 1939. godine – ostvarivanjem vjekovnog sna hrvatskih kleronacionalista da granice budu na Drini, što je bio i strategijski cilj Rimokatoličke crkve, i stvaranje "Velike Hrvatske" na račun teritorija BiH, Srema i dijela Bačke (vidjeti Haške optužnice protiv hrvatskih generala Čermaka i Markača i šestorice bosanskih Hrvata). Od ta tri cilja realizovan je samo prvi, uz veliku cijenu koju je platio hrvatski narod i koju će tek platiti. Danas hrvatska država ima vanjski dug od preko 25 milijardi USA dolara, i zadužuje se na sve strane, uz propadanje krupnih industrijskih kapaciteta, posvemašnom pljačkom društvenog bogatstva, sa učinjenim ogromnim demografskim lišajevima "čuvenom 'Olujom'" u Dalmaciji, Lici, Kordunu, Baniji i zapadnoj Slavoniji. Naravno, sve ovo ide uz prateću socijalnu patologiju, manifestnu pojavu korpucije, organizovanog kriminala svake vrste, nepotizma, međunarodnog šverca ljudima, pojavu bolesti ovisnosti koje poprimaju epidemijski karakter itd.
I sad u Jasenovac dolazi glavom i bradom Šeks! Tuđmanov aparatčik, garderober, jedan od tvoraca "hrvatske algebre od 3 do 5% Srba", ljudska i intelektualna bijeda, robijaš – da govori o antifašizmu, o ubijanju, mučenju. Normalnom čovjeku dođe da mu se utroba preokrene od bijesa! Pa, zar je u toj Hrvatskoj za ovih 14 godina "slobodnog pada" došlo do takve društvene aberacije i gubitka moralnih skrupula, da se i mrtvima rugaju šaljući jednog Šeksa da im u ime hrvatske države drži antifašističko političko opijelo? Sramota!
Gospodo političari, okanite se posjete ovakvim mjestima, jer ni po Božijim ni po ljudskim zakonima ovdje vama nije mjesto, jer je politika izmišljala i realizovala ovakva gubilišta: Jasenovac, Buhenvald, Aušvic – 50 godina kasnije Pakračku poljanu, Gospić, "Loru", Keraterm, Srebrenicu, Konjic, Mostar, Kazane i ne znam šta drugo. Završavajući ovaj kratki osvrt, podsjetih se na antologijsku Hristovu rečenicu izgovorenu njegovim mučiteljima: "Bože, oprosti im, ne znaju šta rade!"
