16. 08. 2004.
Devet godina od zločinačke "Oluje"
Zločin po nacifa�ističkoj metodologiji
Osim etnocida, kao planiranog akta, neposredni cilj "Oluje" bio je otimanje kuća, privrednih objekata, stanova, radnih mjesta, imovinskih i drugih materijalnih i nematerijalnih prava. Prema istra�ivanjima prof. dr Milorada Muratovića, vrijednost imovinskih i stanarskih prava izbjeglog stanovni�tva procijenjena je na 80 milijardi tada�njih dojč maraka; izbjeglice su potra�ivale �est miliona godina radnog sta�a, a pod uslovom da je njihov prosječni rad mjesečno vrijedio samo 300 DEM. Po toj osnovi potra�ivane su 24 milijarde maraka
pi�e: Milan Stanić, generalni sekretar Saveza komunista BiH
Svake godine od 1995. hrvatsko vrhovni�tvo uz veliku pompu proslavlja 5. avgust kao najveći dr�avni praznik "Dan pobjede i domovinske zahvalnosti", a u stvari to je jedan od najsramnijih datuma u istoriji hrvatskog naroda. Tih dana 1995. godine izvr�en je masovni zločin nad srpskim narodom � zločin etnocida , progonom iz zemlje njegovih pradjedova uz blagoslov i asistenciju najmoćinije svjetske sile (SAD) i "stare dame" (kurve) EU, radi ostvarenja davno planiranog cilja, u čemu su krunsku ulogu imali Vatikan i Njemačka. Time je ostvaren politički naum Katoličke crkve i kleronacionalističkih krugova u Hrvatskoj, instruisanih i podr�anih od konzervativnih snaga Njemačke, Austrije, Italije i Holandije. Krajnji cij je bio konačno i trajno rje�enje pitanja "remetilačkog faktora" (Srba), poznatog u bli�oj istoriji kao "tri trećine" (jednu pobiti, drugu pokatoličiti, a treću protjerati). Postajući jo� u praistoriji svog nastanka politička organizacija, Rimokatolička crkva je u svojim ofanzivnim nastupima �irenja katolicizma na istok krajem 20. vijeka poznatim "pastirskim putovanjima" pape Vojtile stvorila ideolo�ki osnov, na osnovu koga je do�lo i do povampirenja usta�tva 90-ih godina u Republici Hrvatskoj. Onog trenutka kad religija preraste privatnost čovjeka pojedinca kao njegov individualni odnos prema Bogu, crkva postaje i politička organizacija, a njeni vjerski slu�benici različitog ranga preobraćuju se u političare.
Tuđmanov puč
Tuđman je 1990. godine izvr�io u Hrvatskoj termidorski puč uz asistenciju tada�njeg vrha Saveza komunista Hrvatske � njegovog najmoćnijeg čovjeka Ivice Račana, kumrovečkog rektora partijske �kole, koji se jednom rukom formalno dr�ao za Marksov Kapital , a drugom rukom za emigrantsku usta�iju, koja ulazi u Hrvatsku sa "novim vizama" (�u�ak, Milas, Ore�ković). Iz polumraka izlaze opskurne ličnosti: Glava�i, Merčepi, Đapići, Dečaci, Ćesići, Norci ili profesionalne ubice poput narednika francuske legije stranaca (kasnije generala Gotovine, koji trenutno bje�i od Ha�kog suda kao zmija "od kamena do kamena"). Taj polusvijet sa diplomama svr�enih molera, konobara i ponekom fakultetskom priprema i izvodi Vartolomejsku noć. U toj prljavoj raboti posebno je bio interes nove, tzv. "hrvatske ljevice" (SDP-a) da sa fa�istoidnom desnicom stvori opasnu leguru koja će svoje pravo lice pokazati nekoliko godina kasnije.
Iako je Račan tih, 90-ih godina ostavljao utisak zbunjenog i nevje�tog političara, on je u stvarnosti bio izvrsno izvje�bani "anfan teribl" prljavih političkih kulisa. Vrlo brzo se rje�ava intelektualnih konkurenata koji ostaju na liniji jugoslovenstva i koji mogu ugroziti njegov naum. Vje�tim manevrom Savez komunista prevodi u vode neoliberalističke ideologije dajući mu novo, socijaldemokratsko ime, umrtvljujući svako njegovo djelovanje, benevolentno prepu�tajući Tuđmanu i njegovoj bratiji punu inicijativu da uradi najprljaviji dio posla.
"Tuđmanizam" kao nova ideologija i pokret velikom energijom i �arom pokopava socijalizam, otvarajući put za raj "hrvatskog kapitalizma". U velikoj buci i galami uzavrele nacionalističke euforije trebalo je poravnati ideolo�kim buldo�erima pro�lost, početi novu istoriju sa 1990. godinom, kao nultom. Promjenom leksike obilje�ava se novonastajući hrvatski novokomponovani kulturni prostor, vrijeme "hrvatske demokracije" i nacionalnog buđenja, silujući jedinstven ili bolje rečeno drugi dio istog jezika arhaizmima, tragajući za eshatolo�kom grobnicom po onoj poznatoj Tokvilovoj metafori "sići u grobnicu i istra�iti Hrvatsku koje vi�e nema".
Kupeći u�urbano istro�ene ideolo�ke otpatke iz napabirčene hrvatske istorije, prave svojevrsnu kompilaciju "hrvatskog lonca", koji umjesto dvije ručke sa strane ima veliko slovo "U", natopljenog "katoličkim vrijednostima" i "domoljubljem", predvođeni u op�toj shizofrenoj paranoji seoskim �upnicima i kapelanima, ali i crkvenim velikodostojnicima sa Kaptola.
U predvečerje građanskog rata, iz sudstva, elektronskih medija, fabrika, ureda, �kolstva treba maknuti Srbe ("Srbočetnike"), rat koji je već izvjestan prikazati kao odbrambeni i domovinski. Na primjeru djevojčice Aleksandre Zec, čije ubojice danas mirno �ive kao "ugledni" hrvatski građani, trebalo je prikazati i pokazati Srbima njihovu sudbinu.
Nacifa�istička doktrina
Nacifa�istički pokret (HDZ) je radikalan i u svom političkom programu postavio je sebi takve zadatke.
Prvo � Razoriti dr�avnu zajednicu jugoslovenskih naroda, iako je njena "osmrtnica" na�alost napisana jo� 1974. godine normativno, a de fakto mnogo godina ranije. Novina je bila samo u tome da se sa srpskim radikalnim nacionalizmom slomi dr�avni projekat Jugoslavije ne pitajući za cijenu koju će platiti njihovi narodi.
Drugo � Obezvrijediti i uni�titi projekat samoupravnog socijalizma i njegove vrijednosti, u čemu ih podstiču inostrani faktori računajući ponovo na formiranje balkanskih kolonija (�to je već danas realnost). Pri tome nemaju u stvarnosti nikakav novi dru�tveni projekat koji je u vezi sa razvojem dru�tva i ekonomije. Ozbiljni ekonomisti taj period su krstili kao "divlji kapitalizam" čiji je glavni moto uni�tavanje privrednog sistema kroz tajkunsku privatizaciju (bezdu�nu pljačku) dru�tvenog kapitala, koji je bukvalno od radničke klase otela etatizirana dr�ava dajući mu kvazidr�avni karakter. Postupajući po paroli "legendarnog" hrvatskog zastupnika u Saboru Ljube Ćesića Rojsa ("Ko je jamio, jamio"), dogodilo se da najveći dio dru�tvenog kapitala u Hrvatskoj pređe u ruke 200 bogatih porodica (računajući Tuđmanovu ćerku i unuka Dejana kao jednog od najvećih ratnih liferanata).
Treće � Očistiti Hrvatsku od srpskog "remetilačkog faktora", �to je zadojeno nacifa�ističkom ideologijom da samo čista nacionalna dr�ava mo�e biti stabilna.
Četvrto � Vratiti granicu Banovine Hrvatske iz 1939. godine, tako da se ostvari vjekovni san hrvatskih nacionalista izlaska na Drinu, �to je bio i strate�ki cilj Rimokatoličke crkve. To je najavio Tuđmanov izaslanik akademik Brozović na osnivačkoj skup�tini SDA u Sarajevu 1990. rekav�i da će se "�ahovnica" vijoriti na Romaniji.
Peto � Stvoriti veliku Hrvatsku na račun teritorije BiH, Srema i dijela Bačke.
Etnocid i pljačka
Osim etnocida, kao planiranog akta, neposredni cilj "Oluje" bio je otimanje kuća, privrednih objekata, stanova, radnih mjesta, imovinskih i drugih materijalnih i nematerijalnih prava. Prema istra�ivanjima prof. dr Milorada Muratovića, vrijednost imovinskih i stanarskih prava izbjeglog stanovni�tva procijenjena je na 80 milijardi tada�njih dojč maraka; izbjeglice su potra�ivale �est miliona godina radnog sta�a, a pod uslovom da je njihov prosječni rad mjesečno vrijedio samo 300 DEM. Po toj osnovi potra�ivane su 24 milijarde maraka.
Hrvatski i muslimanski nacionalisti su inverzijom kolektivne svijesti pripadajućih naroda i medijskim manipulacijama javnim mnjenjem markirale srpski narod kao agresore, iako su njihova stani�ta vjekovima bila u Hrvatskoj i BiH. Problemi Vukovara, Dubrovnika, Srebrenice, Prijedora dignuti su na univerzalni nivo, dok niko vi�e ne spominje etnocid učinjen nad Srbima iz Hrvatske, gdje je samo u pet godina protjerano na ovaj ili onaj način preko 700.000 ljudi.
Mislim da je indikativna (i iskrena) izjava Tuđmana na "Jelačić placu" u Zagrebu 24. maja 1992. godine kad je rekao: "Rata ne bi bilo da ga Hrvatska nije �eljela. Ali mi smo procijenili da samo ratom mo�emo izboriti samostalnost Hrvatske. Zbog toga smo vodili pregovore i iza tih pregovora smo formirali svoje oru�ane snage." Nalazeći se u izuzetno te�koj situaciji pri kraju 1991. godine, hrvatsko vrhovni�tvo je prenijelo ratni po�ar u BiH izazivajući incidente, formirajući 18. 11. 1991. godine svoju paradr�avu u SR BiH "Herceg-Bosnu" sa administrativnom upravom, policijskim aparatom i pravojskom (HVO). U 24 op�tine, koliko su hrvatski čelnici smatrali da im teritorijalno pripada u BiH, formirali su svoju kompletnu vlast, a početkom 1992. godinu počinju sa napadima na pripadnike JNA, vr�e diverzije i sabota�e, naoru�avaju dio lojalnog stanovni�tva Hercegovine i Posavine. Dvadeset petog marta 1992. godine napadaju �iri rejon Kupresa, i ubijaju najmanje 80 civila i devet pripadnika JNA. U tom napadu učestvuju i regularne jedinice (tada već priznate) Republike Hrvatske. Čitajući ha�ku optu�nicu protiv prof. dr Jadranka Prlića i petorice Hrvata iz BiH ha�ki istra�itelji nigdje ne pominju ovu te�ku inkriminaciju. Pa nije valjda tu�ila�tvo Ha�kog tribunala toliko "nepismeno" da iz optu�nice ispusti ovakvu te�ku inkriminaciju, ali se zato u detalje opisuju zločini učinjeni nad muslimanima.
Da zaista farsa bude kompletna, potrudilo se i Sudsko vijeće pomenutog suda pu�tajući na uslovnu slobodu svu �estoricu optu�enih za najte�a krivična djela, uključujući i hotimično li�avanje vi�e stotina �ivota, prisilne deportacije, silovanja, pljačke i paljevine.
Nakaradna ideologija srpskog nacionalnog korpusa u Hrvatskoj i BiH i�la je naruku neprijatelja � prepoznatljiva po poslovičnom nejedinstvu, čudnim dru�tvenim konglomeratima podijeljenih i zavađenih dijelova: Knin na jednu stranu, istočna Slavonija na drugu, Kordun, Banija i Lika ni tamo ni ovamo. Toliko je formirano i stranaka SDS-a, Karad�ić i Milo�ević se bore za dominatni polo�aj u Republici Srpskoj Krajini.
Psihijatrijsko-stomatolo�ki amalgam (akademik Ra�ković i Milan Babić) ulaze u otvoreni sukob oko liderstva u RSK; takvo stanje je odra�avala Skup�tina, Vlada i Vojska. U vazduhu se osjećalo da ovo neće potrajati. Ako se svemu ovom doda da je "egzistencija" RSK bila (uglavnom) zasnovana na kompromitovanoj četničkoj ideologiji, koja se ovaj put javila kao tragedija, a da je Hrvatska bila nesebično pomagana politički, ekonomski i vojno od Zapadne vojne alijanse, Srbi u Hrvatskoj nisu imali nikakve �anse. Dok su oni �enlučili i nisu znali �ta bi od sebe, udru�eni neprijatelj je bri�ljivo pripremao odmazdu. U junu mjesecu 1995. doći će do tajnog sporazuma između Granića i Silajd�ića, �to je ovjerio penzionisani general američke vojske D�ems Perdju, o zajedničkom napadu na Srbe. Čitavu operaciju bri�ljivo je pripremio "rezervni" general�tab američke armije u Splitu, koji je, osim planske funkcije, zajedno sa pripadnicima francuskog i britanskog kontingenta uzeo direktno uče�će u izviđačkim, obavje�tajnim, psiholo�ko-propagandnim, vazdu�nim i drugim operacijama, gdje je hrvatska i muslimanska vojska imala pje�adijsku ulogu.
Poslije "Oluje" Srbi iz Hrvatske su postali nepostojeći narod � ne samo za sebe nego za čitavu međunarodnu zajednicu. O njima se vi�e niko ne brine, niti je bilo ko na njihovoj strani. Postali su apatridi, bez domova i domovine, posla i dr�avne brige. Umjesto toga, 4.736 ljudi je procesuirano od strane hrvatskog pravosuđa zbog navodno učinjenih ratnih zločina) uz primjenju srednjovjekovnog pravnog instituta "presumpcio iuris" (vjerovatne pretpostavke da je ne�to učinjeno), �to je svojevremeno uveo u sovjetsko pravosuđe Vi�inski za vrijeme Staljina.
Umjesto ličnog mementa jednoj tragediji, podsjetimo se o čemu je nezavisni �panski list Dijario 16 08.08. 1995. godine izvijestio svoje čitaoce:
Cio jedan narod pod stravičnim okolnostima vi�estruko ugro�avan od ratne ma�inerije "civilizovane, tuđmanovski uljuđenje, preporođene i prosperitetne Hrvatske" napu�pta svoja ognji�ta i tra�i spas krećući se �umskim putevima i opasnim područjima koje vojno kontroli�u "bosanski Srbi", a neki nastavljaju put bez povratka ka Srbiji, odnosno Jugoslaviji. Da čovjeku posmatraču srce prepukne.
