Povodom kolumne Vilijema Montgomerija "Titovo nesrećno nasleđe" (Danas, 26-27. maja)
Jugoslavija nije bila veštačka tvorevina Marko Perković Poštovani gospodine Montgomeri, Fenomenu "Tito", koji se i dalje izučava širom svijeta, ni Vi niste mogli odoljeti. Ključ za razumijevanje Vašeg nezadovoljstva Titovim likom i djelom treba početi tražiti u Vašoj rečenici: "Tito je više od tri decenije upravljao svojim unutrašnjim poslovima bez ikakvog spoljnog nadzora." Navikli na drugačije odnose sa ovdašnjim vladarima poslije Tita, nehotično Titu i državi koju je vodio spočitavate ono što su Vaši nekadašnji šefovi poštovali, a današnji ne praštaju - nezavisnost u vođenju države i naroda. Neprimjereno je nazivati jednu državu vještačkom, ako je ona nastala kao tekovina slavnog NOR-a i kao izraz težnji južnoslovenskih naroda za ujedinjenjem još od Njegoša, Štrosmajera, Radičevića, Mažuranića, Prešerna...Ta "vještačka tvorevina" bila Vam je pouzdan saveznik u II svjetskom ratu, jedan od osnivača UN-a i svih drugih međunarodnih institucija, faktor stabilnosti u čitavom svijetu čiju je miroljubivu politiku slijedilo preko 2,5 milijardi ljudi sa svih kontinenata. I sami nemoćno zastajete pred objašnjenjem činjenice koja najbolje demantuje Vaše konstrukcije: "I danas iznenađuje koliko se mnogo ljudi širom bivše Jugoslavije sjeća onih dana kao zlatne ere." To iznenađuje samo one neupućene ili pak zlurade. S obzirom na funkciju koju ste godinama obavljali i Vašu profesionalnu obavezu obavještenosti, teško da se Vaši kvazineutralni stavovi mogu pravdati naivnošću ili neupućenošću. Prije će biti da je riječ o pokušaju umirivanja savjesti i skidanja odgovornosti sa sebe i administracije čije ste interese zastupali, za sopstveni doprinos krvavoj demontaži naše zemlje. Nestanak Jugoslavije nije plod istorijske nužnosti ili ekonomske neminovnosti, već naprotiv - zlih namjera zbog kojih je u nekom od svjetskih centara moći osuđena na propast. Jugoslavija je tako postala država sa unutrašnjim sagorijevanjem, ali je pogonsko gorivo dobijala izvana, što je rezultiralo proširenjem raznih interesnih sfera na našu z! emlju koju ste u vrijeme SFRJ mogli posmatrati samo iz satelita. Predsjednik Tito je prvi predsjednik neke zemlje kome je neki američki predsjednik ukazao čast da ga dočeka na aerodromu. O tome senator Robert Kenedi kaže: "Predsjednik Džon Kenedi je visoko cijenio predsjenika Tita i bio duboko privržen razvijanju prijateljstva između SAD i Jugoslavije. Predsjednik Kenedi je imao veliko divljenje za sve ono što je predsjenik Tito učinio za Jugoslaviju. Mada dvije zemlje imaju različite poglede i politiku, predsjednik Kenedi je priznavao da je jugoslovenski narod, pod rukovodstvom Tita, postigao veoma mnogo." Ričardu Niksonu, predsjedniku SAD-a sa početka Vaše karijere, naviru sjećanja: "Moja sjećanja me vode natrag, kada su u drugim prilikama u ovoj sali Bijele kuće veliki svjetski lideri sjedali u stolici na kojoj je on sada: Vinston Čerčil, Šarl de Gol, Adenauer, Nehru. Razmišljam o tim i drugim liderima i razmišljam, takođe, o jugoslovenskom predsjedniku Titu, našem večerašnjem uvaženom gostu. Ljudi koje sam spomenuo bili su na čelu većih zemalja od Jugoslavije, i u pogledu teritorije, i po broju stanovnika, ali smatram da mogu bez bojazni da budem opovrgnut, reći da nijedan svjetski lider kome su u ovoj sali odate počasti nije lično sreo i poznavao, u svom svojstvu kao šef države ili vlade, više svjetskih lidera od jugoslovenskog predsjednika Tita. To znači da onaj ko je toliko sretan da ima priliku da sa njim razgovara, razgovara sa nekim ko je toliko dobro, ako ne i bolje, informisan od bilo kojeg svjetskog lidera u cijelom svijetu. To nam nešto g! ovori i o čovjeku i o njegovoj zemlji." Generalna skupština UN je prvi i jedini put vanredno zasijedala povodom smrti jednog predsjednika upravo kada je umro predsjednik Tito. Vaš tadašnji predsjednik Džimi Karter u nemogućnosti da lično prisustvuje Titovoj sahrani delegirao je svoju majku Lilijen, a on uputio telegram saučešća u kome navodi: "Duboko sam ožalošćen viješću o smrti predsjednika Tita. Smrću Josipa Broza Tita, izgubili smo poslednjeg velikog lidera Drugog svjetskog rata i jednog od najhrabrijih državnika posljeratnog perioda, koji je svijetu donio mnogo novoga. Predsjednik Tito predvodio je uspješnu borbu za nezavisnost i jedinstvo Jugoslavije. Svojim odlučnim zalaganjem za pravo svih nacija na nezavisnost, jednakost i nemiješanje spolja, postao je primjer i inspiracija svijetu. Kao jedan od prvih neimara nesvrstanog pokreta, takođe je dao doprinos zaštiti i odbrani interesa svijeta u razvoju..." Patriotizam sopstvenih državljana koje SAD ponosno i bučno promovišu, kod drugih postaje problematična vrijednost. "Problem je", kako kažete, "u tome što su mnogi Jugosloveni zaista vjerovali u sopstveni sistem". Po Vama, nije trebalo da vjeruju u stvarnost u kojoj su živjeli i sami je kreirali, već u nečiji tuđi marketing. Tako ste se na kraju demaskirali kao još jedan od prodavaca "američkog sna" na ovim prostorima, sna koji je za mnoge u svijetu postao noćna mora. Lako je biti poslije boja general. Sve i da ste oduvijek ovako mislili, te da Vaš tekst nije plod Vaše naknadne pameti, Vi ste se kao diplomata od karijere kretali u okvirima zvanične politike, znajući da je neuputno praviti se boljim poznavaocem prilika od svojih predsjednika. Uostalom, nisu sve demokratije iste. Sjetih se anegdote koju ste Vi lično ispričali: - Koja je najdemokratskija zemlja na svijetu? - Amerika? - Zašto? - Zato što u njoj nema američke ambasade! Lijep je pogled iz Cavtata. Ali mudri Iguman Stefan reče: "Ko na brdu ak’ i malo stoji, više vidi no onaj pod brdom." Autor je generalni konzul SFRJ u Tivtu ============================================================================== Titovo nesrećno nasleđe Vilijem Montgomeri Izuzetnim tajmingom, hrabrošću i veštinom, Josip Broz Tito stvorio je jedan veštački svet u jednoj veštačkoj zemlji zvanoj Jugoslavija. Njegov smeli raskid s Moskvom 1948. omogućio mu je da između dve supersile ureže specijalnu nišu za sebe i svoju zemlju. Duže od tri decenije mogao je da igra za ili protiv jedne ili druge, dobijajući pomoć i podršku obe i upravljajući svojim unutrašnjim poslovima bez ikakvog spoljnog nadzora. Jedan rezultat toga bio je da je u poređenju s ostatkom Centralne i Istočne Evrope iza "gvozdene zavese" Jugoslavija izgledala kao raj. Doslovno svako je mogao slobodno da putuje bilo kuda širom sveta; svako je imao radno mesto koje nije zahtevalo mnogo truda; a plate su bile dovoljne da omoguće sve veću količinu potrošačkih dobara (opet u poređenju sa zemljama Varšavskog pakta). I danas iznenađuje koliko se mnogo ljudi širom bivše Jugoslavije seća ovih dana kao "zlatne ere". Takođe je zanimljivo da su Jugosloveni radije gledali na Istok i razmišljali koliko je njima bolje nego što su gledali na Zapad i videli koliko zaostaju. Ekonomski sistem koji je Tito uspostavio odražavao je njegovu komunističku ideologiju. On je imao ozbiljne mane, što će biti kasnije opisano, ali je u to određeno vreme i u tom prostoru funkcionisao prilično dobro. To je bilo moguće zahvaljujući gastarbajterima koji su slali novac iz Zapadne Evrope; prihodu od turizma; zaradama građevinskih kompanija koje su radile u zemljama trećeg sveta; finansijskim kreditima Zapada; zatvorenom unutrašnjem tržištu; i obimnim barter trgovinskim aranžmanima sa Sovjetskim Savezom koji su Jugoslaviji omogućavali da prodaje drugorazredne proizvode za naftu i druge resurse. Ovaj sistem nije mogao da preživi transformaciju koja se dogodila u ostatku sveta nakon pada Sovjetskog Saveza, kraj specijalnog statusa Jugoslavije i, ono što je veoma važno, sopstvene ozbiljne nedostatke. Neki nedostaci bili su slični iskustvima u drugim komunističkim zemljama. Preduzeća su imala daleko više zaposlenih nego što je potrebno kako bi se održala "puna zaposlenost" u zemlji. Često su bila podizana na potpuno nelogičnim, ekonomski neisplativim lokacijama da bi se zadovoljili politički ciljevi - da u svakoj republici postoji čeličana ili da se osigura da izvesni regioni imaju dovoljno mogućnosti za zapošljavanje. Država je nacionalizovala i konfiskovala ogromnu imovinu. Narod su redovno učili da je "kapitalizam" zlo i da su "vlasnici" koji zapošljavaju ljude u stvari živeli na račun rada drugih. Osim u veoma ograničenim i propisanim slučajevima (porodično vođeni pansioni ili restorani, na primer), privatno preduzetništvo bilo je zabranje! no. Bile su zabranjene i strane investicije. Tito je, međutim, u komunistički prilaz uneo svoj jedinstveni dodatak kroz razvoj koncepta "samoupravljanja". U idealnom smislu, to je značilo da su radnici preduzeća bili njegovi "vlasnici" i odlučivali o svemu u vezi s rukovođenjem i raspoređivanjem resursa. Oni su kolektivno birali sopstveni menadžment, koji je za uzvrat njima polagao račune. Problem je u tome što su, za razliku od zemalja Varšavskog pakta, koje su imale mnogo gore ekonomske uslove, mnogi Jugosloveni zaista verovali u sopstveni sistem. Radnici i dan-danas veruju da imaju više prava i privilegija u svojim kompanijama nego njihovi parnjaci u drugim zemljama. Oni nisu shvatili ni procenili činjenicu da je jugoslovenska ekonomija bila "kuća od karata" osuđena na propast i da su svi postignuti uspesi bili posledica jedinstvenog položaja Jugoslavije u jedinstvenom vremenu. Verovanje u ovaj defektni, netržišni sistem sa svim njegovim socijalističkim aspektima, uz izazove demontaže infrastrukture i drugih delova sistema, upravo jeste ono što predstavlja Titovo nesrećno nasleđe ostavljeno zemljama bivše Jugoslavije. Sve vlade u svim zemljama bivše Jugoslavije moraju da vode dnevnu bitku s ovim nasleđem. I dan-danas u preduzećima širom regiona ima previše zaposlenih i svaki pokušaj da se smanji njihov broj i dalje predstavlja političko samoubistvo. Rukovodstva društvenih ili državnih preduzeća plaše se da će izgubiti vlast i privilegije i stoga namerno blokiraju pokušaje da se ta preduzeća privatizuju. U tome često imaju podršku radnika, čak i ako kompanija stalno gubi novac i nije sposobna da plaća svoje zaposlene. Kompanije koje bi u normalnim prilikama odavno bankrotirale i bile zatvorene ostaju na površini zahvaljujući vladinim subvencijama i neplaćanju dugova. Strane kompanije koje uspeju da kupe privatizovane firme gotovo uvek se suočavaju sa značajnim radničkim nemirima i opstrukcijom, zasnovanim velikim delom na vrednosnom sistemu usađenom tokom Titove ere. Uporne sumnje ili predrasude protiv privatnog sektora znače da su, umesto suštinske podrške i oh! rabrenja, male firme u ovom regionu daleko više izložene čestim posetama "finansijske policije". Doslovce svaka vlada u regionu odbila je da se potpuno odrekne velike količine zemljišta, zgrada i drugih poseda što ih je tokom Titovih godina akumulirala država. Ovo odražava ne samo trajnu privrženost fudamentalnim vrednostima socijalizma koje je postavio Tito već i praktičnu realnost da kontrola ove imovine otvara vrata mogućnostima za privilegije, političku korist i znatnu korupciju. Kontrola snabdevanja električnom energijom koju, na primer, ima vlada Republike Srpske, omogućila je gramzivim zvaničnicima da velike količine struje prodaju na međunarodnom tržištu po nižim cenama, uz navodno odgovarajuće protivusluge. Koliko je stanova koji pripadaju gradskim vlastima u zemljama u regionu dato besplatno ili budzašto za političke usluge ili plaćanje ispod stola? Koliko je državnih firmi dato političkim ljubimcima ili tajkunima za daleko manje novca od njihove tržišne vrednosti? Koliko vladinih zvaničnika besplatno letuje u "gostinskim kućama" što ih poseduju i održavaju vlade? Koliko je državne zemlje dato ljudima s uticajem i novcem, dok obični ljudi čak nemaju priliku da znaju da je ta zemlja na raspolaganju? Upravo zbog svih ovih pomenutih razloga, zemlje ovog regiona nalaze se gotovo na samom dnu evropskih zemalja na "Indeksu ekonomskih sloboda" Fondacije Heritidž za 2007. Hrvatska se nalazi na 109. mestu u svetu; Bosna na 115, a Srbija čak nije ni rangirana. Sveobuhvatni godišnji izveštaji svake vlade o imovini, akcijama i svemu što poseduju i iznos prihoda koje od toga ostvaruju otkrili bi mnogo toga. Ni za šta od ovog nikom se ne polažu računi. Svaka privatna firma koja investira u neki projekt mora tačno da pokaže šta je sve potrošila tokom godine i koliko je zaradila. Zemlje u ovom regionu ne moraju da prave takve izveštaje i ne postoji javni uvid u njihovo delovanje. Jedini razlog da takav naopaki sistem može opstati jeste to što javnost o njemu ne zna dovoljno, a oni koji znaju su još pod uticajem Titovog nasleđa. Više od bilo čega drugog, ovo nasleđe odlaže ekonomski rast regiona, a time i njegovu političku stabilnost. http://www.danas.co.yu/ Srpska Informativna Mreza [email protected] http://www.antic.org/
