Ko je pomerao telo Zorana Đinđića

Legijin branilac Slobodan Milivojević tražiće da se utvrdi priroda ogrebotina 
na prednjoj strani Đinđićevog struka, ko je prao tragove krvi i da se rasvetli 
uloga Zorana Janjuševića


Ako prvostepena presuda padne na Vrhovnom sudu i ispostavi se da Zoran Đinđić 
nije ubijen ni iz Gepratove 14 ni iz Birčaninove 6, već iznutra - iz zgrade 
vlade - Srbija će se suočiti sa jednom od najmonstruoznijih zavera u svojoj 
istoriji. Pogotovo ukoliko se eventualno pokaže da prvi premijer demokratske 
Srbije uopšte nije ubijen na samom petom ulazu, nego - dublje u ulaznom hodniku 
prema prvom međuspratu.

Premijer ubijen iz zdanja vlastite vlade - nešto gore u normalnoj i 
demokratskoj državi teško je zaista zamisliti. Takođe, i ako se slučajno pokaže 
da je atentator pucao iz Nemanjine 6 ili Nemanjine 9, zaverenički aspekt i 
dalje će ostati dominirajući.

Stoga bi i u tom slučaju bilo neizbežno pitanje ko je onda bio dovoljno moćan 
da celu istragu i sudski postupak usmeri u pogrešnom pravcu, da diriguje 
„orkestrom“ lažnih i polulažnih iskaza i svedočenja, selekcijom materijalnih 
dokaza uperenom protiv istine, veštačenjima od kojih ni skrivene organizatore 
ni prave počinioce ni malo ne boli glava?

Sudija Nata Mesarović pisanje obrazloženja presude, po kojoj su Milorad Ulemek 
Legija i Zvezdan Jovanović oglašeni krivim i dobili po 40 godina zatvora, 
upravo privodi kraju. Tek će da uslede žalbe osuđenih i njihovih branilaca. A 
možda i žalba zamenika specijalnog tužioca Jovana Prijića na prestrogu kaznu 
Dušanu Krsmanoviću (bez čijeg svedočenja bi optužbe LJubiše Buhe Čumeta i 
Dejana Milenkovića Bagzija protiv prvooptuženih - malo vredele). Sama odluka 
Vrhovnog suda Srbije mogla bi zato uslediti najranije krajem godine.

Dve ekipe profesionalaca

Ne osporavajući prvostepenu presudu u celini, medicinski stručnjak kojeg je 
Sina konsultovala ipak ukazuje na glavno:

- Mnogo je verovatnije da atentator nije pucao ni iz Gepratove ni iz 
Birčaninove, već iz zgrade Vlade Srbije. Iz Gepratove je mogao pucati 
snajperista koji je ranio Milana Veruovića. Da na Đinđića i Veruovića nije 
pucano sa istog mesta niti iz istog oružja svedoči i drastična razlika među 
njihovim izlaznim ranama. Na telu ubijenog premijera ona je veličine 3Dž2,5 
centimetara, a na Veruovićevom - 6Dž7 milimetara. Svi su izgledi da su u 
izvršenju zločina učestvovale dve ili tri „ekipe“ profesionalaca. Takođe, da su 
atentator iznutra i snajperista iz Gepratove bili u „komunikaciji“, neposredno 
ili preko „komandnog releja“, i da su sinhronizovano pucali. Prvi na premijera, 
a drugi na Veruovića i s namerom da poseje paniku i olakša izvlačenje 
atentatora sa mesta zločina.

Stručnjak sasvim dopušta mogućnost - ukoliko je Đinđić ubijen na pola koraka od 
praga petog ulaza i zaista pao unutar njega tako da su mu „virile samo noge“ - 
da su atentator iznutra i strelac iz Gepratove imali zadatak da istovremeno 
pucaju na premijera. U tom slučaju sve je moglo da izgleda ovako:

- Đinđićevo srce je metak atentatora razneo i zato se premijer bukvalno sručio. 
Zbog toga metak iz Gepratove kasni stoti deo sekunda i udara u zid. Raspadnuti 
delovi kamena sa ulaznih vrata i oni iz projektila prave oštećenja na spoljnoj 
strani vrata i sitne povrede na zadnjoj strani Đinđićeve desne noge. A drugi 
metak iz Gepratove, o kome govore i optužnica i presuda, pogađa Veruovića. Ni 
taj metak nije, međutim, nađen. Možda i zato što je nastala prava pometnja. 
Dešava se da u panici neko poneki „materijalni dokaz“ potpuno nesvesno šutne. 
A, ako je po sredi bila široka i perfidna zavera, tek bi trebalo utvrditi šta 
se pred ulazom 5 i u ovom smislu zaista izdogađalo.

Stručnjak Sine, u ovom kontekstu, posebno ukazuje da je krajnje problematično 
što je istražni sudija morao da čeka ispred dvorišta vlade trideset minuta da 
bi počeo sa uviđajem. Zato pita: „Kome je to trebalo, kome je to odgovaralo“.

Svoj niz pitanja na koja „proces veka“ nije dao nikakav ili je dao zasnovan 
odgovor - ima i Ulemekov branilac Slobodan Milivojević. On za Sinu, verovatno 
posredno najavljujući i neke elemente žalbe Vrhovnom sudu, naglašava:

- Veliki je propust što ni istraga ni sudski proces nisu se pozabavili 
Nemanjinom 6 i Nemanjinom 9, a ni na pravi način Birčaninovom 6. Na tim 
lokacijama mogla su se nalaziti „snajperska gnezda“. Uostalom, neki svedoci 
među Đinđićevim telohraniteljima izjavljivali su da su se u prvim trenucima 
bili okrenuli prema Biračinovoj i Nemanjinoj i da su čak revolvere usmeravali u 
tim pravcima. Najblaže rečeno, još veći propust je što nije istraženo do kraja 
ko je prao tragove krvi na mestu zločina, da li je sa premijerove odeće bilo 
uklanjanja tragova krvi i barutnih čestica, zašto je uviđajni sudija pre poslat 
u Urgentni centar, pa je tek posle sat i po pušten da radi svoj posao pred 
petim ulazom?

Zagonetni tragovi metaka

Milivojević dalje ukazuje na okolnost da peti ulaz ima dvoja vrata, da su 
unutrašnja u momentu zločina bila potpuno otvorena, i da su na oba ostala 
tri-četiri traga od metaka koji nisu uopšte veštačeni. Prema njegovim rečima, 
te tragove su morala ostaviti najmanje dva metka, pošto jedan, i ako 
rikošetira, može ostaviti najviše dva traga.

- U žalbi ću u ime svog klijenta posebno zahtevati da se rasvetli ko je, pod 
kojim okolnostima i zbog čega oprao krv u ulaznom hodniku pre dolaska uviđajne 
ekipe, otkriva Milivojević. - Tražiću takođe da se utvrdi prava priroda 
ogrebotina na Đinđićevom struku s prednje strane tela. Veštaci Milan Kunjadić 
(balističar) i Dušan Dunjić (obducent) izjavili su da su te ogrebotine nastale 
u toku obdukcije i da zato nisu bitne za sud. A jedan priznati patolog, sa 
kojim sam se o ovome konsultovao, pretpostavlja da su te ogrebotine krajnje 
važne i da su posledica toga što je Đinđićevo telo (licem okrenutim na dole) 
bilo vučeno. Još konkretnije, da su te ogrebotine mogle nastati od premijerovog 
kaiša ili od štake koja se našla pod njegovim telom. Zahtevaću da se sve ovo 
podvrgne podrobno veštačenju.

Legijin branilac najavljuje i da će zatražiti da se detaljno istraži uloga koju 
je 12. marta mogao odigrati bivši Đinđićev savetnik za bezbednost Zoran 
Janjušević:

- Pre dolaska automobila kojim je pred peti ulaz stigao Đinđić sa pratnjom - tu 
se tada nalazio jedino Janjuševićev automobil. U međuvremenu, u dvorište pred 
petim ulazom ušao je i automobil bivšeg ministra prosvete Gaše Kneževića sa 
vozačem-svedokom Sašom Simićem. Tražićemo da se sve to istraži. Posebno 
Janjuševićevo kretanje u minutima pred atentat. Tim pre što je, po nekim 
svedočenjima, on prvi iznutra pritekao u pomoć smrtno pogođenom premijeru, a po 
drugim - to su navodno bili neki ljudi iz obezbeđenja vlade. Insistiraću i na 
utvrđivanju njegove uloge u pomeranju premijerovog tela i pomenutom pranju krvi 
i uništavanju tragova.

Advokat Milivojević skreće pažnju na još dve ništa manje indikativne okolnosti. 
Prva - da je na žardinijeri sa leve strane prednjih vrata petog ulaza ostao 
trag krvi veličine 10Dž10 centimetara koji nije bio ni obeležen ni veštačen, 
niti je odatle uzet uzorak za analizu. Druga - da dežurnog istražnog sudiju i 
dežurnog tužioca o atentatu nije obavestila policija, već su za veliki zločin 
saznali - preko televizije!


Autor:


Agencija <http://www.glas-javnosti.co.yu/autor/30>  SINA

 

 

http://www.glas-javnosti.co.yu/

 

 

 

 

Одговори путем е-поште