Podela Kosmeta je izvesna
Platon, u svom čuvenom djelu „Država“, opisuje jednu pećinu gdje su ljudi okovani i gledaju prema zidu te iste. Iza njihovih leđa je realan svijet u pokretu, kojeg obasjava svjetlost. Ali za ljude u pećini realnost su sjenke koje se pojavljuju na zidu ispred njih. Kao i Platonovi likovi, i mi smo, što se tiče Srbije i svjetske scene, zarobljeni prividom kojeg nam serviraju mediji i političari. Sve je komedija ili, bolje rečeno, čitav niz farsi koje nas svakodnevno zaglupljuju do besvjesti. Farsa su jednogodišnji pregovori o statusu Kosmeta jer se je unaprijed znalo da dvije zainteresirane strane, Beograd i Priština, neće doći ni do kakvog sporazuma. Farsa je učešće SAD u pratećoj pregovaračkoj trojci, jer su predstavnici ove zemlje javno izjavili da su već 1999. godine odlučili da Kosovo bude albansko. Farsa je odbijanje EU da sa Srbijom potpiše ugovor o Stabilizaciji i pridruživanju zbog navodne nedovoljne suradnje sa Hagom dok je istovremeno priznato da barem jednog od dvojice glavnih optuženih za ratne zločine štite Amerikanci! Farsa je i aktuelni prijedlog EU da se Srbiji ponudi nekakav politički ugovor, koji je navodno 3/4 Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju; prijedlog je, prema tome, 3/4 sporazuma za 3/4 Srbije! Farsa je bio Rambuje; pregovaralo se, navodno, o miru, a želio se je rat, što je također priznato od zvaničnika SAD. Farsa je politički sud u Hagu kojeg su osnovali isti oni zločinci koji su, bez ikakvog razloga, napali Jugoslaviju/Srbiju i koji, umjesto da dijeli pravdu, kažnjava prvenstveno Srbe. Farsa su najmoćnije nevladine organizacije u Srbiji koje su, navodno, „humanitarne“ a, u stvari, otvoreno zastupaju stavove NATO ubica. Farsične su izjave slovenačke diplomacije koja daje privid da je samostalna, a isključivo slijedi američke instrukcije. Farsa je da se ovo i mnogo toga drugog navodno odvija zbog „humanitarnih razloga“. To što nije farsa već je tragedija su patnje srpskog naroda čija je zemlja bombardirana, stavljena pod ekonomske sankcije, uništavana osiromašenim uranijumom, zemlja čija su bogatstva rasprodata, zemlja sa ogromnom nezaposlenošću, sa milijun izbjeglica, zemlja koju se neprekidno ucjenjuje, zemlja sa stalnim prijetnjama koje se tiču otkidanja njenih teritorija. U toj neobičnoj zemlji tragedija je i to što se heroji koji su je branili kao Ojdanić, Lazarević i drugi, nalaze u zatvoru, a zločinci, kao Solana, koji su rukovodili uništavajućim i nelegalnim napadom na nju, šeću se slobodno Srbijom i uživaju sve moguće počasti. Tragično je i to da će se, kakav god bio rezultat predsjedničkih izbora, pokazati da je srpski narod krajnje podijeljen. Ali, barem što se tiče Srbije, postoji i farsa nad farsama. Ima jedna latinska izreka koja tvrdi „da je historija učiteljica života“. Autor ovih redaka koji posjeduje povijesno pamćenje, sjeća se početaka sedamdesetih, kada su otpočeli pregovori o miru između SAD i Sjevernog Vijetnama. Oni su trajali nekoliko godina i nisu doveli ni do kakvog rezultata. Mediji su svakodnevno izvještavali o tome i držali u napetosti svjetsko javno mnijenje. I dok se ova farsa odigravala pred milijardama ljudi, istovremeno su se vodili tajni pregovori između SAD i Sjevernog Vijetnama o kojima nitko ništa nije znao i koji su rezultirali povlačenjem američkih trupa iz Vijetnama. Možda historijske analogije i nisu uvijek dobre, ali da se nešto „iza brda valja“, to je sasvim izvjesno. Svi znamo da je službeni stav srpske pregovaračke ekipe bio izrazita odlučnost protiv podjele Kosmeta, a nudila se je „suštinska autonomija“. Opcija o podjeli KiM, prema onome što znamo, nikada nije bila stavljena na stol u toku pregovora i rezultat je bio pregovarački fijasko. Međutim, da li je to zaista bilo baš tako? Nije li možda, paralelno, vođena i druga vrst pregovora o kojima mnijenje još ništa ne zna. Jedan detalj, izvjesno je, upućuje na tako nešto. Evo i citata iz intervjua kojeg je ministar za Kosovo i Metohiju, Slobodan Samardžić, dao najgledanijoj albanskoj TV stanici Top Čenel iz Tirane: „Vlada Srbije je čvrsto protiv podele Kosova i Metohije...Srbija neće podržati podelu kao TRAJNO REŠENJE ako do nje de fakto dođe“. I sada, drugi grom iz vedra neba: „Nakon što Albanci budu zaista upravljali svim aspektima svakodnevnog života na KiM (nakon ‘de fakto’, što bi rekao Samardžić, proklamirane nezavisnosti, E.V.), i budu dokazali da su sposobni da budu stvarno odgovorni za svoju upravu, onda se može razgovarati o konačnom rešenju statusa“! Za autora ovih redaka koji je izvršio vremensku i strukturalnu analizu datog teksta, stvari su više nego jasne i svode se na slijedeće: usprkos službenom neuspjehu pregovora, vođeni su paralelni pregovori koji su uključivali SAD, Rusiju, EU, te Beograd i Prištinu i koji su se ticali situacije nakon proglašenja nezavisnosti Kosova; na tim je pregovorima odlučena podjela Kosmeta tako da će buduća granica Srbije biti na Ibru; nakon izvjesnog, vjerojatno dužeg, vremena, kada se stvari u javnosti slegnu, Srbija će priznati nezavisno Kosovo. Naravno, ovo je čist teorijski model koji se u stvarnosti neće baš tako odvijati. Bit će tu žrtava sukoba paravojnih jedinica, bijega ljudi iz enklava, medijskog stvaranja tenzija, „historijskog“ dolaska Srbije na nove granice, itd, ali će se sve to nastojati držati pod kontrolom. Bit će to i test za glavne protagoniste novog hladnog rata, Rusiju i SAD, koji će se potruditi da konfliktne situacije ne postanu previše vruće. Autor: Emil <http://www.glas-javnosti.co.yu/autor/120> Vlajki http://www.glas-javnosti.co.yu/
