Krah srpske opozicije
Pokazalo se da je ova godina prekretnica u savremenoj stranackoj istoriji
Srbije. Prije osam godina pao je Režim Slobodana Miloševica, ipak kljucna
ideološka i programska podjela je ostala. I politicki konsenzus oko toga šta
treba po svaku cijenu izbjeci takode je opstao. Dakle, velika parlamentarna
vecina nije napustila raniji odnos prema državnosti, Kosovu i Metohiji,
spoljnoj politici, ekonomskom uredenju i socijalnim ocekivanjima... Jedina
razlika bila je sadržana u cinjenici da su vladajuce stranke prihvatile
reforme kao preduslov za strane kredite.
Stranke bivšeg režima (SPS i SRS) ne samo da su opstale, vec ih je od
pobjede na izborima dijelila samo neautenticnost. Naime, više od 600,000
biraca, koliko im je nedostajalo da povrate vlast, bili su razocarani
dogadajima od 2000. godine i nespremni da drugome, osim Slobodanu
Miloševicu, povjere svoj glas i srce. Da su došle u priliku da makar
nakratko dodu na vlast, ove stranke bi nesumnjivo stekle ponovo raniju
podršku. SRS i SPS zato nijesu mijenjale svoju politiku, štaviše u opoziciji
su izledale rigidnije nego ranije.
Ipak, neprimjetno su stranke opozicije postajale tek subjekt u rukama novih
vlasti i naravno zainteresovanih faktora iz Evropske Unije i Sjedinjenih
Država. Rubikon je preden krajem 2003. godine. Tada je SRS od obezglavljene
stranke cija je uloga u padu Živkoviceve vlade bila tek staticna,
staticarska i statisticka, postala predmet interesovanja marketinških
agencija iz krajnje ljevice raspalog DOS-a i njihovih zaštitnika iz
Vašingtona. Odjednom demokratska Srbija pocela je da se trese u strahu da se
borbom protiv DS-a i Jovanoviceve frakcije i svakom kritikom vlasti, naša
politika u stvari „radikalizujeC. Ovaj eksperiment omogucio je radikalima da
predu milion glasova. Na drugoj strani DS je po prvi put postala
najpopularnija reformska stranka u lagodnoj kohabitaciji sa manjinskom
Koštunicinom vladom. Novonastali LDP je postao jedinstven primjer
nepopularne organizacije koja je u svakom trenutku u stanju da jedva prede
izborni cenzus. Konacno, SPS je, svjestan da mu je teško da bude radikalniji
od radikala, pomogao opstanak prve Koštunicine vlade i sve reformske zakone
od sporazuma sa MMF-om do izjednacavanja partizana i cetnika.
Poslije 2007. godine statiranje u opoziciji više nije potrebno sadašnjim
vlastima. DS se okoristio radikalizacijom Srbije kada je na predsjednickim i
lokalnim izborima 2004. izborio svoj status za makar deset narednih godina.
2006. godine opozicija je upotrijebljena za donošenje ustava i medijsku igru
koja je velikim rijecima trebalo da prikrije krah formalnisticke politike
prema Kosovu. Kada je Tadic, medutim, stekao novi predsjednicki mandat a DS
i sateliti stabilnu vecinu u Vladi, došlo je vrijeme za promjenu politike.
Vlada je voljom DSS-a pala, ali je vladina vecina uz pomoc Evropske Unije
uspjela da samo tri mjeseca poslije proglašenja kosovske nezavisnosti odnese
ubjedljivu pobjedu na izborima. Socijalisticka partija Srbije, koja je od
naših stranaka imala svakako najvecu odgovornost za zlu sudbinu Kosova i
Metohije, pridružila se Demokratskoj stranci i njenim satelitima, a u
Beogradu je pomirenje na levici upotpunjeno podrškom LDP-a !
Dakle, borba protiv bivšeg režima, radikalizacije, prošlosti i tome slicno
trajala je sve dok sadašnjoj vlasti nisu zatrebali glasovi u skupštini.
Narodna odlucnost da istraje u politici neprihvatanja nezavisnosti Kosova
izdržala je samo dok Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju (SSP) nije
stavio u izgled investiciju nekoliko milijardi eura u Srbiju, a dolazak
Fijata u Kragujevac po ko zna koji put nagovjestio sapunicni hepi end jedne
socijalisticke privredne tragedije.
Sve to nije bilo dovoljno da radikalizovana opozicija propadne. Krah joj
nije zaprijetio poslije poraza na predsjednickim i debakla na
parlamentarnim, opštinskim i posebno pokrajinskim izborima. Sunovrat je
nastupio kada je i sama prihvatila najznacajnije pravilo marketinških
agencija koje DS i satelite vode iz pobjede u pobjedu. Ovo pravilo svodi se
na poštovanje cinjenice da poslije decenije velikih i mucnih dogadaja biraci
u Srbiji ne ocekuju da teške rijeci ostave bilo kakvu posljedicu osim
utiska. Dakle, kad Tadic kaže da nece prihvatiti nezavisnost Kosova to ne
znaci da ce naša politika na Kosovu postati aktivnija, da ce se naši odnosi
sa državama koje su ga priznale pogoršati, kao ni da ce bilo cija plata biti
za makar dinar manja... Naprotiv. 2008. godina postala je svjedokom da taj
„lažni ratC ne donosi ništa drugo osim glasova na izborima. Kada je prije
skoro dva mjeseca uhapšen Radovan Karadžic na radikalski miting došlo je
manje ljudi nego na bilo koji njihov skup održan u Beogradu tokom proteklih
šest godina. Poruka je bila jasna: radikalizacija je trenutno moguca samo
ako je u interesu Vašingtona, Brisela i Vlade Srbije. Zato je vodstvo SRS-a
tako iznenada i odlucno promijenilo odnos prema SSP-u. Baš kao i prvi ljudi
DS-a, Tomislav Nikolic prepoznao je korist u deklarativnim stavovima. Za
njega je tako bilo prihvatljivo da podrži SSP uz jedan amandman koji EU nece
morati ni da procita, a kamoli da usvoji. To vam je kao kad nekoga psujete u
sebi – slatko i bezopasno.
Vjerovatno bi ova Nikoliceva politika imala izvjesnog uspjeha, ali za
razliku od stranke koja tako pokazuje „formalnuC dosljednost, Šešelj nije u
imaginarnom vec u stvarnom zatvoru. Tako je i stranka postala zatocenica
jednog zatvorenika. Trijumf formalnog medutim nije zaustavljen ovom pirovom
pobjedom cvrstorukaša u SRS-u. Naprotiv.
Piše: Cedomir Antic
http://www.dan.cg.yu/
