Revizija statusa boračkih kategorija - Moralni dug prema istinskim borcima VRS
Odvajanje žita od kukolja
"Kada smo na kraju sumirali broj podnosilaca zahtjeva za ostvarivanje prava na
borački dodatak dobili smo broj od 77.000 ljudi. Odmah se vidjelo da tu nešto
nije u redu", kaže predsjednik BORS-a. Podsjećanja radi, borcem prve kategorije
smatra se osoba koja je u zoni borbenih dejstava provela najmanje 32 mjeseca,
odnosno 42 mjeseca ukupno u ratu. "Da smo zaista imali toliko tih boraca ni Beč
ne bi bio daleko", pomalo ciničan je Ćurguz. On smatra da je sve preko 70.000
nerealno. Priča tu ne prestaje jer je u međuvremenu još 47.000 podnijelo
zahtjev za korištenje prava na borački dodatak tako da se sada barata brojem od
125-127 hiljada pripadnika prve kategorije
D. Kovačević, S. Govedarica
_____
Nakon tri mjeseca neprekidno provedena u rovu, iscrpljen, prašnjav i
izgladnio srpski borac sa prve linije napokon stiže na par dana zasluženog
odmora i prva osoba koju sreće je poznanik raspoređen na stratešku kotu
brojanje vojničkih cokula u magazinu, obučen u besprekorno čistu i opeglanu
uniformu svježe ukrašenu činom dobijenim za vojničke zasluge. Scena iz «Zone
sumraka»?
Mogla bi biti, ali nije. Zaista se dešava.
Najradije bi u tom momentu raspalio "nadređenog" raspadnutom vojničkom čizmom
(valjda se prilikom brojanja negdje napravio propust, pa nove čizme nisu stigle
do njegove jedinice) ili mu stavio puščanu cijev pred nos (što bi za ovoga
predstavljalo najbliskiji susret sa ratnom opasnošću), ali se nekako suzdržava.
Dva mjeseca kasnije čuje kako nabijeđeni branilac srpstva iz debele zaleđine
nije bio iste sreće dok je u jednoj kafanskoj raspravi pokušao da objasni
prisutnim borcima VRS kako on krvari za srpsku stvar.
Završio je sa metkom u nozi, a borac sa početka priče, dok je slušao detalje o
ranjavanju svog poznanika, skoro da je osjećao zadovoljstvo što je ta
(tragi)komedija dobila takav epilog.
No, ne lezi vraže. Par godina po završetku rata, dok je pokušavao da izganja
neku povlasticu koja mu pripada kao borcu druge kategorije sa 31 mjesec i 10
dana provedenih u zoni borbenih dejstava i tri ranjavanja (20 dana mu je
nedostajalo da po sadašnjem zakonu stekne status borca prve kategorije), ponovo
je sreo onog istog poznanika - koji je, takođe, "ganjao" neke papire.
Ovaj put u svojstvu ratnog vojnog invalida sa uredno priznatim statusom što mu
je otvaralo mogućnost da u najskorijoj budućnosti na ime ratnih zasluga postane
ponosni vlasnik dvosobnog stana vrijednosti 100.000 KM.
Sada ova priča nije više ličila na scenario iz "Zone sumraka" ili na komediju
već na čisti horor. Ili da zaboravimo filmsku terminologiju. Ličila je na
strašnu nepravdu.
Revizija kao moralni dug: Ispravljanje ove nepravde u posljednjih je desetak i
više godina svako malo stavljano na dnevni red što javnih što internih
sastanaka na kojima su se okupljali oni koji su lično ili po službenoj dužnosti
zainteresovani da se bave tom problematikom. No sve je, manje-više ostajalo u
verbalnoj ravni. Dok su jedni tvrdili da revizija statusa boračkih kategorija
treba da bude sistematska organizovana akcija koja bi se sprovela u vremenski
ograničenom periodu, drugi su više bili za varijantu usputne provjere, od
slučaja do slučaja - ako već neko postavi pitanje nečijeg pojedinačnog statusa
borca ili RVI za koji sumnja da je nelegalno stečen.
Nerijetko, ovo je pitanje potezano i korišteno za dnevno političke potrebe,
čime se činila još jedna nepravda prema borcima Vojske RS.
Istupima pojedinih predstavnika boračkih organizacija, posljednjih mjeseci u
prvi plan izbila je priča o velikim novčanim izdacima koje Republika Srpska ima
zbog isplate invalidnina i davanja drugih povlastica pojedinim pripadnicima
boračke populacije koji su svoja prava nelegalno stekli - falsifikovanjem
raznoraznih uvjerenja o učešću u ratu, ranjavanju ili pogibiji člana porodice.
U resornom ministarstvu naglašavaju da je ta priča prenapuhana. No, nije u tome
poenta priče. Možda revizija zaista pokaže da je zanemariv broj onih koji
koriste neka prava na osnovu lažnih uvjerenja, ali je bitno da se to jednom
raščisti, da se odvoji kukolj od žita. Da se pravim borcima i braniocima
Republike Srpske da pravo i status koji im pripada, a onima koji su ga
nelegalno stekli da se oduzme.
I time, što je najvažnije, vrati (samo)poštovanje istinskim stvaraocima RS, da
napokon sa ponosom mogu reći da su bili pripadnici VRS i časno branili svoju
otadžbinu.
Da je ovakva revizija zaista potrebna predstavnicima boračkih organizacija je,
kako kažu, oduvijek bilo jasno i zato se konstantno i uporno insistiralo na
tome. No, odnedavno je to postalo jasno i drugim republičkim strukturama, poput
Fonda PIO ili resornih ministarstva koji su iznenada zatrpani zahtjevima za
ostvarivanje prava na zagarantovanu penziju ili primjera radi na borački
dodatak.
I aktuelni predsjednik Boračke organizacije RS Pantelija Ćurguz kaže da je
jedan od uslova da uopšte prihvati poziciju koju obavlja bio da se upravo nešto
takvo napravi: "Namjera nam je da zaista taj borac prve kategorije osjeti da
znači nešto, da društvo vodi računa o toj boračkoj populaciji i da im stvorimo
uslove za određene privilegije. Više njega boli što kraj njega neko prima to
isto pravo kao on a zna da to pravo nije zaslužio, nego da mu država ne da
ništa", kaže Ćurguz.
U resornom ministarstvu, međutim, spuštaju loptu na zemlju i objašnjavaju da
revizija nije nikakva hajka ili trenutni trend već da je riječ o procesu koji
traje još od donošenja prvog zakona o pravima boraca 1993. godine.
"Revizija je redovna aktivnost koju Ministarstvo sprovodi, to nije nikakva
kampanja. Tema revizije postala je sada aktuelna zato što se ništa ne dešava na
političkoj sceni. Ne bih se uopšte iznenadio da je neko iz medija naručio
izjavu onog nesrećnika iz gradske boračke organizacije i čovjek je lupio neke
podatke koji su sad postali alarmantni", objašnjava Radomir Graonić, pomoćnik
ministra za boračko-invalidsku zaštitu i zaštitu civilnih žrtava rata. On kaže
da treba biti vrlo oprezan kada se iznose podaci o broju lica koji na neki
nezakonit način ostvaruju prava apostrofirajući predstavnike nevladinog
sektora. "Ako jedan NVO dostavi za reviziju imena samo dva ratna vojna
invalida, od čega jednom osporava okolnosti ranjavanja a za drugog kaže da nije
dobro ocijenjen, kako onda mogu pričati o 30 odsto porodica poginulih da su
sporni. To znači svaka treća porodica poginulih po njihovom mišljenju ima
sporan status. Takav podatak nema niko. Ja sam osam godina u ovom ministarstvu
a takvim podatkom nikada niko nije baratao."
Prema njegovim riječima, takvim izjavama stvara se loša slika o otadžbinskom
ratu i o kategoriji ljudi koji su dali dio svog tijela ili izgubili svog
najbližeg. Drugi aspekt problema koji proizlazi iz takvih izjava jeste dodatni
pritisak Međunarodnog monetarnog fonda i Svjetske banke na Vladu RS jer se,
navodno, nerealno troši budžet, dajući sredstva ljudima koji nisu stvarni
invalidi. A prema Graonićevim riječima riječ je o tristo miliona maraka na
godišnjem nivou (dvjesto miliona za boračku populaciju a po osnovu boračkih
beneficija po zakonu PIO još sto miliona).
I Graonić i Ćurguz slažu se da postoji jedan broj ljudi koji je ostvario i
status i prava suprotno zakonu i na osnovu nekih lažnih uvjerenja, s tim da
prvi vjeruje da taj broj nije alarmantan, a drugi tvrdi da ih ima na hiljade.
"Mi smo svjesni da je tu bilo određenih propusta. Mi smo još 2004. godine
naložili Ministarstvu odbrane i MUP-u RS da formiraju revizione komisije i da
izvrše provjere - tada je još postojala VRS i postojali su mehanizmi da se to
uradi. Oni su zaista i formirali komisije ali iskreno da vam kažem efekat je
bio vrlo mali. U mnogim slučajevima su ispravljali svoja uvjerenja i ono što je
bilo za nas sporno zbog čega lica nisu mogla ostvariti pravo oni su ispeglali",
objašnjava Graonić.
Sporne evidencije: Prema slovu zakona, o statusu i pravima boraca odlučuje se u
dva stepena: prvostepeni je opštinska ili gradska služba za boračko-invalidsku
zaštitu a drugostepeni organ je Ministarstvo koje rješava po žalbi i u postupku
revizije. Svi učesnici rata su kategorisani, na ovaj ili onaj način netom nakon
njegovog završetka, međutim, da li su i svi ostvarili prava koja im pripadaju
to je druga priča. Gašenjem Ministarstva odbrane RS, Ministarstvo rada i
boračko-invalidske zaštite preuzelo je evidenciju o učesnicima rata, baš kao i
evidenciju MUP-a i za njih je to validan dokument: "Za nas je to sada službena
evidencija, tačna - netačna ali to je službena evidencija. Ta evidencija ne
može se stavljati van snage niti osporavati bez čvrstog materijalnog dokaza",
kaže Graonić. Jasno je, međutim, svima da ta evidencija i nije u potpunosti
tačna za sve učesnike rata, bilo da je riječ o okolnostima ranjavanja ili
pogibije ili dužine učešća u ratu.
"Najveći problem kod utvrđivanju statusa je nepostojanje pisanog traga o
vremenu koje je neko proveo u zoni a koliko van zone borbenih dejstava jer niko
nije vodio takvu evidenciju", kaže Graonić objašnjavajući da BORS ima
ekskluzivno pravo, još od prvog zakona o pravima boraca, da kaže koliko je neko
bio u zoni borbenih dejstava a koliko van nje. I tu je, međutim, u prošlosti
bilo dosta propusta, čega su svjesni i u BORS-u i u Ministarstvu. Sadašnje
rukovodstvo BORS-a odlučno je da riješi te "repove" iz prošlosti - bar je prvi
utisak takav. S tim u vezi osmišljen je projekat koji finansijski podržava
Vlada RS, i u sklopu njega formirana je zajednička komisija između BORS-a i
Ministarstva koja će još jednom preispitati mišljenja koja je BORS dao za
učesnike rata.
"Prošle godine u maju smo potpisali protokol sa Ministarstvom na tu temu.
Priprema protokola je trajala mjesec i po dana i ja sam smatrao da je to pola
urađenog posla. Onda smo se suočili sa nečim što uopšte nije bilo u planu niti
u mojoj viziji kategorizacije, odnosno revizije stečenog prava. Suočili smo se
sa hrpom novih zahtjeva za određeno priznanje prava", kaže Ćurguz. Ako se ima
na umu podatak da je od prošle godine uveden borački dodatak borcima prve
kategorije onda ne iznenađuje takav razvoj događaja. Da ne bi bilo zabune, nije
riječ o nekakvim silnim novcima, već više o simboličnom iznosu kojim se
pokušava odati priznanje ljudima koji su određeno vrijeme rizikovali svoj život
za RS i ona iznosi tri marke po mjesecu provedenom u zoni borbenih dejstava.
"Kada smo na kraju sumirali broj podnosilaca zahtjeva za ostvarivanje prava na
borački dodatak dobili smo broj od 77.000 ljudi. Odmah se vidjelo da tu nešto
nije u redu", kaže predsjednik BORS-a. Podsjećanja radi, borcem prve kategorije
smatra se osoba koja je u zoni borbenih dejstava provela najmanje 32 mjeseca,
odnosno 42 mjeseca ukupno u ratu. "Da smo zaista imali toliko tih boraca ni Beč
ne bi bio daleko", pomalo ciničan je Ćurguz. On smatra da je sve preko 70.000
nerealno. Priča tu ne prestaje jer je u međuvremenu još 47.000 podnijelo
zahtjev za korištenje prava na borački dodatak tako da se sada barata brojem od
125-127 hiljada pripadnika prve kategorije.
"Kada smo analizirali kakvim tempom stižu ti zahtjevi, shvatili smo da državni
službenici to namjerno rade - dobiju zahtjev koji mogu po službenoj dužnosti da
završe jer nema argumenata, nema materijalnih dokaza... Umjesto toga oni ga
proslijede komisiji BORS-a da bi mi onda dali negativno mišljenje a oni imali
alibi", kaže Ćurguz. Sve to, kaže on, predstavljalo je gubljenje i energije i
vremena a prijetilo je i da novoformirana komisija, kao i prethodne, ponovi
iste greške. "Zato sam od Ministarstva zatražio da nam dostave baze podataka.
Međutim, oni to kriju za sebe kao zmija noge. Kada se moj predsjednik boračke
organizacije obrati načelniku Odjeljenja za boračko-invalidsku zaštitu ili što
je još gore, načelniku Odjeljenja za opštu upravu u lokalnim zajednicama gdje
nema tih odjeljenja, onda on kaže: Ma, nemamo mi šta razgovarati. To je
službena tajna i ne možete vi raspolagati s tim podacima. A mi najviše problema
imamo upravo tu - u odjeljenjima za boračko-invalidsku zaštitu i sa pojedincima
u Ministarstvu odbrane koji su sebi svašta dozvoljavali. Doskora je čovjek,
koji je sebi pribavio prvu kategoriju na lažnim dokumentima sjedio na čelu tog
odjeljenja za vođenje vojne evidencije. U njegovom dosjeu bile su dvije izjave
da je određeno vrijeme proveo negdje na Treskavici a on ni vidio Treskavice
nije", pomalo rezignirano dodaje Ćurguz.
Primjedbe na revizije koje sprovode Ministarstvo i BORS imaju i u Organizaciji
porodica zarobljenih i poginulih boraca i nestalih civila RS. Predsjednik te
organizacije Nedeljko Mitrović za "NR" kaže da se u toj reviziji ne ide toliko
istrajno i duboko: "Više je to formalno: uputi se zahtjev za provjeru, potvrdi
ili ne potvrdi rješenje i sve se na tome završi. Razumijem da i ovi koji
pokreću tu reviziju ne znaju odakle da počnu. Oni ako zatraže od lokalnih
odjeljenja boračko-invalidske zaštite dokumente ovi će im dostaviti uglavnom
ono što već imaju. Niko ne ide dalje od toga."
Nećemo da se zamjeramo: I Mitrović, kao i druga dva naša sagovornika kaže da
donekle razumije zašto bi svi najradije da sav taj posao prođe "mimo njih".
"Suština je da je ovo i humanitarno, i socijalno i emotivno težak problem.
Teško je nekome ko je uživao određena prava deset godina reći da više tih prava
nema. Neki su od toga živjeli", kaže Mitrović.
Socijalni momenat često je igrao značajnu ulogu i prilikom izdavanja prvobitnog
rješenja o statusu borca, invalida ili člana porodice poginulog.
«Mi smo toga bili svjesni u startu. Komandanti ili komandiri jedinica izdavali
su uvjerenja da je pripadnik VRS stradao vršeći vojnu dužnost i onda kada je to
lice stradalo nesrećnim slučajem dok je bio na dopustu daleko od zone borbenih
dejstava, upravo zbog tog socijalnog momenta, odnosno želje da mu se pomogne da
ostvari pravo na zdravstvenu zaštitu.
Kasnije su ta lica to zloupotrebila i sa tim uvjerenjima podnijela zahtjev za
ostvarivanje statusa i prava koja im ne pripadaju», kaže Radomir Graonić.
On dodaje, da je to sada jako teško dokazati, jer osim što nedostaje pisani
trag i evidencija, jako je malo pojedinaca koji su spremni pod punom
materijalnom i krivičnom odgovornošću da posvjedoče pred Odjeljenjem za vojnu
evidenciju da je neko ostvario pravo i status na osnovu lažno prikazanih
okolnosti, odnosno falsifikovanih rješenja.
«Ide se po principu 'nećemo mi da se zamjeramo'», kaže Pantelija Ćurguz,
dodajući da nema sumnje da je problematično nekome oduzeti pravo ali da se s
tim moramo suočiti. «Moramo biti pravični, prije svega zbog onih više od 24.000
poginulih, zbog njihovih porodica i potomstva, ali ponajviše zbog rezultata
rata», kategoričan je predsjednik Boračke organizacije RS.
On nije protiv toga da se i učesnicima rata čiji je doprinos u stvaranju RS
daleko manji nego što je to slučaj sa borcima prve i druge kategorije, to na
neki način prizna, ali je za to da se napravi razlika i konačno tačno kaže
kolika je čija zasluga i koje mu pravo po tom osnovu pripada. "Ne može porodica
čiji je muž ili otac umro za stolom radeći posao administrativnog radnika u
organima uprave i nikada nije bio mobilisan, imati status porodice poginulog
borca, a da porodica borca koji je poginuo u saobraćaju ali u zoni borbenih
dejstava krećući se u namjeri da izvrši borbeni zadatak, nema taj status. To ne
možemo tolerisati. Kao što ne možemo tolerisati da neko ko je jednom u dva
mjeseca odvozio na ratište materijalno-tehnička sredstva i onaj ko je cijeli
rat proveo u rovu imaju jednak status - borca prve kategorije», kaže Pantelija
Ćurguz.
On pojašnjava da čak i ljudi koji bi trebalo aktivo da učestvuju u procesu
revizije ne shvataju poentu. A, oni koji su, često po službenoj dužnosti,
izdavali razna uvjerenja plaše se da bi zbog toga mogli da odgovaraju. "Onda ja
moram da objašnjavam da nije poenta u tome i da neće nekome glava otići ako je
pogriješio. Poenta je da se to ispravi", kaže naš sagovornik.
Nema sumnje da je pred Komsijom za reviziju ogroman posao. Prvi dio posla,
ciljana provjere spornih vojnih pošti, te provjere rješenja za koja je Boračka
organizacija dala negativno, a Odjeljenje za boračko-invalidsku zaštitu
pozitivno mišljenje trebalo bi da se završi do kraja godine, nakon
čega slijedi hvatanje u koštac sa borbenim rasporedom jedinica.
Uporedo s tim, naglašava predsjednik BORS-a, trebalo bi početi sa radom na
novim zakonskim rješenjima, jer su neke odredbe postojećeg zakona odavno
prevaziđene ili čak diskriminišuće.
Između ostalog, novim bi zakonom trebalo ustanoviti osnovnu podjelu koje sada
nigdje nema, a to je podjela na borce i učesnike rata.
Postojeća statistika kaže da je negdje oko 400.000 lica prošlo kroz rat, tj.
obuklo uniformu i provelo u njoj od jednog dana do više od četiri godine.
Nažalost, neki od njih iskoristili su gužvu i pribavili sebi prava i status
koji im ne pripadaju. Kao rezultat toga dešavalo se da status borca dobije i
«jajara» koja je sa ratišta pobjegla čim joj se ukazala prva prilika, a poslije
to objasnila svojom intelektualnom visprenošću i sposobnošću da na vrijeme
shvati da samo budale ratuju, a pametni gledaju svog posla. Ako ni zbog čega
drugog, a ono zbog duševnog bola koje su im nanijeli ovakvi «pametnjakovići»
koji su svoju teoriju nerijetko sproveli u djelo stvarajući poslovne imperije,
dok su pravi borci trunuli u rovovima, dilema da li treba stvari napokon
nazvati pravim imenom, ne bi smjela da postoji.
http://www.novireporter.com/look/reporter/nr_article.tpl?IdLanguage=11&IdPublication=2&NrIssue=286&NrSection=5&NrArticle=3574
