Sudnji dan u nastavcima ponedjeljak, 01 septembar 2008 03:20 Vojin Grubač
V.V. Putin - Slabe biju! Rat između Rusije i Gruzije oko Južne Osetije okrenuo je novu stranicu u odnosima Zapada i zvanične Moskve, jer je Rusija, iznenada, prebodila rijeku Rubikon po sistemu stariša Derviša: "Svud su brodi gdje god priđes vodi"! Po mišljenju mnogih nezavisnih analiticara, uvelikoj mjeri se radi o neizbježnom dugotrajnom sukobu oko ogromnih rezervi nafte i gasa Kaspijskog mora, kao i zbog kontrole nad gasovodima i naftovodima, koji preko Gruzije nastavljaju put za Tursku i Jermeniju. Kontrola važnog Kavkazko - Kaspijskog regiona iCentralne Azije u sirem kontekstu je postao jedan od važnijih geostrateških ciljeva SAD i njihovog vojnog instrumenta pod nazivom NATO. Zapad je umjesto korektnog dogovora o pravilima igre sa državama tog regiona izabrao drugi put- pritiske na Rusiju i rat! Za topovsko meso su ovaj put upotrebljeni Gruzini, a sjutra već to mogu biti Ukrajinci. Najnoviji ukaz predsjednika Ukrajine Viktora Jušćenka da operativno važna ruska Crnomorska flota, bazirana u Sevastopolju, mora tri dana unaprijed da obavjesti nadležne organe Ukrajine prije isplovljavanja ratnih brodova, predstavlja još jedan nerazumno loš signal koji su Amerikanci poslali Rusiji iz Kijeva. SAD u skladu sa svojim interesima bukvalo guraju u konflikt Ruse i Ukrajince, sto se može završiti ozbiljnim tenzijama i novim ratom čiji se kraj može već sad predvidjeti - raspad Ukrajine na zapadni i istočni dio, sa neizostavnom mržnjomizmeđu dva najveća slovenska naroda. Ruska strana je takav potez Kijeva ocijenila kao neprijateljski akt, napomenula Jušćenku da Crnomorska flota nije predviđena samo za parade i odbila bilo kakvu mogućnost da se povinuje tome ukazu. U međuvremenu, Amerikanci su "probali ispravnost" balističke rakete Mintmen III, zveckajući pomalo svojim nuklearnim arsenalom, dovlačeći istovremeno svoju ratnu flotu u zonu konflikta. Rusi su odgovorili sa isprobavanjem usavršene balističke rakete Topolj – M, koja je „pogodila cilj” na Kamačatki. Nema sumnje da dolaze nestabilna vremena, te da se rat u trouglu Avganistan- Irak- Gruzija možesistematski prenijeti u njegovu unutrašnjost, sa teškim posljedicama po svjetski mir. U dvorištu smo tinjajućeg Trećeg svjetskog sukoba, čijisu povod – energenti i pokušaj definitivne prevlasti Zapada na svjetskom nivou bez ikakvog dogovaranja s bilo kim! Zato se može realnoočekivati davno priipremljeni napad Zapada na Iran, koji takođe “slučajno” izlazi na Kaspijsko more. U tom smislu, Rusi ojačavajuvazduhoplovne vojne baze u Turkmeniji i Tažikistanu, sa skoro izvjesnim otkrivanjem ratne luke u Siriji. Znaci, trupe se gužvaju! Kakve su šanse SAD na “pobjedu ideje nedogovaranja” u eventualnom paklu rata slikovito govore nuklearni arsenali SAD i Rusije, gdje svaka od te dvije velike i moćne države ima po dvanaest hiljada atomskih bombi. Svaka ruska podmornice strateškog naznačenja klase Ajkula (po zapadnoj klasifikaciji „Tajfun“) nosi na dvadeset raketa KB Makejeva SS-N-20 Sturgeon ukupno dvjesta nuklearnih bombi, od kojih je svaka snage kao pet „Hirošima“. Šest takvih podmornica, koje se nalaze na dežurstvu ispod vječnog leda Sjevernog ledenog okeana, nosi nuklearna potencijale opšte snage šest hiljada bombi bačenih na Hirošimu. Rakete se mogu ispaliti iz dva plotuna, po deset raketa. A to je tek deseti dio ruskog nuklearnog potencijala. Protivraketni antibalistički sistemi tu ne pomažu, kao ni predviđene američke laserske platforme u kosmosu, jer aktiviranje malog dijela tog arsenala bilo gdje i od bilo koga znači kraj planete. Zbilja, kako je do svega ovoga došlo? Zluradost Zapada promijenila Rusiju Gorbačovljev SSSR i Jeljcinova Rusija su poklonili svim državama bivšeg socijalističkog lagera nacionalnu slobodu, a silna i svemoguća ruska armija je, samo dobrom voljom Kremlja, napustila njihove državne prostore. Evropa i SAD su “odahnuli od ruske opasnosti" i kao uzvratni “poklon” darovali Rusiji NATO na njenim granicama i huškanje susjednih "nezavisnih država" na samu Rusiju. Nema sumnje da su dobre namjere Gorbačova i Jeljcina Zapadne sile ocijenile kao teški poraz Rusije, koju treba potom do kraja dotući. Poslje raspada SSSR, i pobjede režiranog anarholiberalizma u vrijeme Jeljcina, situacija u Rusiji je bila stravična. Rat u Čečeniji, rascvatterorizma, desetine miliona narkomana i bolesnih od SIDE, prostitucija i bijela kuga, opšte siromaštvo i beznadežna nezaposlenost, stanovništvo na granici gladi i očaja, oko pet miliona bezprizorne djece koja lutaju velikim gradovima - izbačena iz sopstvenih domova, od sopstvenih roditelja koji su se odali pijanstvu i narkoticima, država na granici tehnoloških katastrofa - je ona druga, manje znana strana Rusije poslije pada komunizma. Umjesto da tada pruzi Rusiji ruku prijateljstva, saradnje i pomoći, Zapad je pokazao neviđenu zluradost i koristio svaki moment da joj nasoli otvorene rane. Zapad je izdao tu istu Rusiju kojoj je aplaudirao prilikom pada Berlinskog zida. Sprdao se s njenom nesrećom, pljuvajuci joj na čistu dusu i ruski idealizam o vrijednostima Zapada. Iz tog haosa u Rusiji i sudbinskih ruševina lošeg starog i groznog novog sistema, igrom istorijskih okolnosti se pojavio Vladimir Putin, koji je ruskom narodu obećao da će Rusiju staviti na noge. Na pitanje - zašto Rusija mora stremiti ka novom velikom izrastanju na međunarodnoj sceni, te da li je to svrsishodno, Putin je svojevremeno dao sljedeći odgovor kao razlog: “Zato što slabe biju!" Samo ta izjava ruskog lidera govori sve! Haos u kome se našla Rusija poslije pada SSSR, i neskrivena želja Zapada da taj haos sto duže potraje, Rusi su osjećali kao oblik masakriranja njihove velike države i sistematskog rada na uništenju njihovog naroda. Svi parametri stradanja, na žalost, govore upravo to. To je bila gola, gorka istina. Zapad je, prosto, nastavio rat protiv Rusije, ali na drugi način, preferirajuci lagano urušavanje Rusije kao konačni cilj. Tektonski raspad dva svjetska poretka Zato sada imaju posla sa izmijenjenom Rusijom koja je, nekako, čini mi se više igrom sudbine, preživjela njihov prezir, mržnju, zluradost, neosjetljivost, neprijateljstvo, kao i sopstveni transparentni mazohizam. Imaju posao sa trećom Rusijom, koja može u perspektivi, na žalost, postati njihova slika u ogledalu. Kao u carska imperijalna vremena sadašnje rukovodstvo Rusije se suočava sa potpuno istim sugestijama i prijetnjama Zapada- da Rusija može ostati bez prijatelja!? Ruski car Aleksandar III je, svojevremeno, na te opaske duhovito odgovarao Zapadu da Rusija ima samo dva vjerna druga - Armiju i Flotu! Vjerovatno se tome spisku pridodao i treći "vjerni drug" - Nuklearne sile strateškog naznačenja, bazirane na kopnu, u vazduhu, morima i okeanima? Da li su sada samo ta tri očigledna “vjerna druga Rusije” problem Zapada, ili je problem u tome što se iz duboko - alturističkih pobuda plaše za odlazak ”prijatelja” Rusije? Smisao upozorenja da Rusija može “izgubiti sve prijatelje” predstavlja javnu prijetnju da se Zapad može transformisati od otvorenog u jos otvorenijeg neprijatelja Rusije. Ta ogorčenost intervencijom Rusa u Gruziji sastoji se u krahu ubjeđenja da se bez znanja Zapada bilo ko smije usuditi da samostalno opali iz puške na Evroazijskom kontinentu. Eto, desilo se da može, što je nanijelo težak udarac zapadnoj aroganciji i samodovoljnosti. Ratni poraz Gruzije je, bez sumnje, odjeknuo u svijetu kao težak psihološki šamar Vašingtonu, i dao jasan signal .svima da batina ima dva kraja. Pri čemu je sada drugi kraj te batine realan a ne fiktivan, a ogorčeni nosioc batine postao svjestan potrebe da se ona upotrijebi. Kako se, globalno, svijet mijenja? Šta se to dešava? Nešto ranije, priznavanjem nezavisnosti Kosova, poput miniranja velikoljepne i monumentalne statue Bude u Avganistanu, srušen je ugaoni kamen smisla bivstovanja starog svjetskog poretka. Na drugoj strani, slomom ideje ljudskog humanizma pri izvođenju vojne intervencije SAD u Avganistanu i Iraku nanesena je nenednoknadiva šteta smislu postojanja nepravednog jednopolarnog svijeta. Upravo u tom, tektonskom racjepu između srušenog starog i naprslog novog svjetskog poretka ide tinjajuci sukob planetarnih razmjera, koji dobija nove forme. Ruska blagorodnost, koja se projavila u najblistavijoj svojoj suštini poslije pada Berlinskog zida, ubijena je voljom zapadnih “prijatelja”. Zašto je to tako svi znaju, jer, “Svijet je ovaj tiran tiraninu, a kamoli duši blagorodnoj” – što bi rekao vladika Rade. Zapad je gubitkom dobre i zapadno orjentisane Rusije izgubio glavnog strateškog prijatelja, koji je tužno držao dvadeset godina ispruženu ruku za saradnju. Ta ruka je ovaj put povučena, a svako ko je makar malo analizirao lidera Rusije V.V. Putina zna da se ne radi o avanturističkoj ličnosti, već.o vanredno racionalnoj i promišljenoj osobi. U njegovoj neobično složenoj političkoj biografiji teško se može naci komplikovana situacija u kojoj je imao lošu procjenu pravilnog rješenja. Ma koliko to čudno zvučalo, problem zvani NATO sliči dječjoj igrački u poređenju sa avetima protiv kojih se on do sada borio. Izbor pred SAD i Zapadom je vise nego lak- principjelno novi oblik saradnje sa Rusijom i ostalim državama u svijetu ili “ova naša planeta, koja ce možda biti mina u raskrvavljenom nebu”, što je govorio veliki srpski pjesnik Branko Miljkovic. http://in4s.net/x/index.php?option=com_content&view=article&id=2236:sudnji-dan-u-nastavcima&catid=76:kolumna&Itemid=202
