DODIKOVA OSTAVKA
Piše Emil Vlajki Čovjek je od pamtivjeka bio u kušnji da li da ima s đavlom posla ili ne. U Geteovskoj, faustovskoj, moralističkoj verziji, čovjek je iskonski dobar, bude trenutačno privučen, korumpiran vragom, ali se od toga otrgne i ponovno postaje dobar. Kod Stivensona, u čovjeku obitavaju moralna osoba i đavol. Kada doktor Hajd bude prevladan đavlom, mister Đekilom, povratka više nema. Kod Bulgakova, u Majstoru i Margariti, satana se poigrava s ljudima, te ljudska nakana da se od đavla može profitirati, ostaje čista iluzija. Ono što pisci koji su se bavili problemom odnosa čovjeka i đavla nisu shvatili, to je da je vragu također potrebno da sebi osigura (obilnu) egzistenciju i da mu je to jedino moguće eksploatirajući čovjeka, ljude, narode. Globalizacija je učinila da se eksploatacija ljudi vrši na svjetskom nivou. Vrhovni satana, SAD, na čelu zapadnog đavolskog korpusa, korumpirao je najveći dio elita zemalja u razvoju i tako osigurao svjetsku dominaciju. On sam, sa 5% svjetskog stanovništva troši 30% svega onoga što se u svijetu za godinu dana proizvede. Takvu pljačku ne bi mogao sprovesti jedino silom da nije napravio takav sistem korupcije koji se oslanja na sve ljudske slabosti koje su mnogi autori isticali pišući o odnosima čovjek-đavol. Svjetski đavolski sistem izgleda ovako. Na čelu su SAD. Niži, vladajući rang, sastavljen je od zapadnih zemalja. Političke i intelektualne elite zemalja u (lošem) razvoju su korumpirane i u službi su svojih gospodara. One uživaju mnoge pogodnosti, a dozvoljeno im je i da pljačkaju vlastiti narod. Čitava pučanstva u tim zemljama žive na rubu egzistencije ili pak umiru od gladi. Za gospodare svijeta je važno da su marionetske ekipe nerazvijenih zemalja što korumpiranije i što više ogrezle u zločinu jer ih tako lakše mogu ucjenjivati i kontrolorati. Povrh svega, glavni satana sa svojom zapadnom „konjicom“ trudi se da Nerazvijene iscijepa na što veći broj banana-drzava koje će, s obzirom na sičušnost i na „parlamentarnu demokraciju“ gdje vlada rat svih protiv sviju, izgubiti svaku ekonomsku samostalnost. Na bivšem jugo prostoru, vrhovni je satana u svemu uspio. Šest banana-državica već su skoro dva desetljeća u dubokoj ekonomskoj krizi, sa ogromnom spoljnom prezaduženošću, sa nelikvidnošću većine preduzeća, sa dvostruko većim uvozom od izvoza, porastom javne potrošnje, poplavom tajkuna, sa korupcijom i organiziranim kriminalom, sa nezaposlenošću od preko 30%, sa spregom dijelova političkih vrhova, mafije i dijelova „međunarodne zajednice, i slično. Ekonomski nemoćne, sve više zapadaju u ralje međunarodnog kapitala i svjetskih, ucjenjivačkih monetarnih institucija kojima upravljaju SAD i koje nameću sve teže uvjete privređivanja što se nerijetko završava bankrotom takvih novih „mini-demokracija“. Evo kako je „Washington Times“ opisao djelovanje jedne marionetske vlade povodom nedavne ostavke hrvatskog premijera Ive Sanadera: „On i hadezeova elita opljačkali su državna sredstva, obogatili se mutnim privatizacijskim dugovima, pronevjerom iz budžeta i podmićivanjem. HDZ u bankama u Austriji ima više 80 tajnih računa na kojima krije 500 milijuna dolara ukradenog novca. Za vrijeme svoje vladavine Sanader je sakupio ogromno bogatstvo koje uključuje ilegalnostečene nekretnine, raskošnu vilu i luksuznu kolekciju satova koja vrijedi više od 200 000 dolara. Korupcija je hrvatske građane koštala najmanje jednu milijardu dolara.“ Ova ocijena liči na one koje inače donosi tjednik „Stav“ o miloradu Dodiku na krajnje neukusan način gubeći tako svaki kredibilitet. Točno je, međutim, da BiH, a time i RS, spada među najkorumpiranije zemlje na svijetu i da se može okarakterizirati kao razbojnička država. U toj umjetnoj tvorevini gdje svatko svakoga mrzi i gdje se vremenom ta mržnja samo povećava, nema značajnijeg političara koji nije pod nekom optužbom za zločinaštvo i korupciju. To što se nikom ništa ne događa, samo je potvrda politike Velikog Satane koji je, dok mu je trebalo, podržavao najstrašnije diktatore i zločince u svijetu dok mu je trebalo, na primjer Batistu, Markosa, Pinočea, Valdhajma itd. Ovdje se jednostavno radi o sindromu Đukanović koji, što ga više optužuju i usprkos jačini dokaza o njegovoj krijumčarskoj aktivnosti, jače zasijeda u stolici. Možda Dodik, za koga još ništa nije dokazano, doživi istu ugodnu sudbinu. Što bilo da bilo, primjetno je kako mu se optužnica stegla oko vrata i kako ga sve više davi. Indikacija za to ima i previše. U nizu situacija, Dodik je davao radikalne izjave koje bi sutradan jednako radikalno demantirao. Sjetimo se njegovog suprotstavljanja Lajčaku povodom funkcioniranja BiH sistema kada je „odlučno“ odbijao pravnu interpretaciju Lajčakovih zahtijeva, tražeći pismenu promjenu odgovarajućeg teksta da bi nakon kraćeg vremena prihvatio meritornu pravnu interpretaciju. Ili Kada je izjavljivao da nikada neće primiti Holbruka, tog srbomrsca, koji je bio u posjeti BiH, da bi ga sutradan primio. Najnovija je bila ona o povlačenju srpskih vojnika u okviru NATO vježbi u Gruziji kako se ne bi kvarili odnosi sa Rusima, da bi nakon toga istakao neophodnost BiH angažmana u NATO-u. Dakle, svaki put „prekrdaši“, „međunarodna zajednica“ ga udari po prstima govoreći: „Pazi što radiš, jer ćemo ti, koliko sutra, poslati SIPU da te uhapsi.“ Sve u svemu, ne ulazeći u meritum stvari, u Dodikovu krivicu, breme koje nosi onemogućuje mu bilo kakvo istinsko funkcioniranje, pa bilo dobro za narod da jedan takav političar podnese ostavku. Dodik to, naravno ne može uraditi. Kao političar na funkciji uvijek može tvrditi kako je podignuta optužnica protiv njega političke (politikantske) naravi. I ona to jest, što ne znači da navodi optužnice možda nisu i točni. S druge strane, kao običan građanin, Dodik ne uživa više nikakvu zaštitu. I na kraju jedna „sitnica“. Zbog predstojeće vježbe sa NATO-om koja će se u jesen održati u Banjaluci, naređeno je uklanjanje spomen-ploča srpskim borcima nastradalim u toku rata 1992-1995. godine koji su živote dali za ovu Republiku. Na ovakvu sramotu Dodik šuti i time, još jednom, pada u vodu sva njegova retorika o očuvanju Republike Srpske, a jasno govori o njegovom sadašnjem položaju, a i o njegovom budućem ponašanju prilikom predstojećih ustavnih promjena. Vlajki Emil
