|
Jan Dzonson Sudija te tuzi – sudija ti sudi
(Jan
Dzonson /Ian Johnson/ iz grada Lej u Lankesiru, Engleska, iznosi svoje utiske sa
sudjenja Slobodanu Milosevicu u toku dva dana juna meseca 2002, sa zvucnim snimkom. Ovaj tekst je dokaz da se
javno mnenje na Zapadu polako ali sigurno budi. I da, u
direktnoj srazmeri sa budjenjem svesti, otpor establsmentu raste.
Prevod na srpski: M.Popadic)
U prepodnevnoj pauzi 7 juna 2002
susreo sam u holu jednog mladog Holandjanina. On studira medicinu u Becu, ali
provodi letnje ferije kod dede u Holandiji. Zivo ga zanima sudjenje Milosevicu.
Ne moze, naravno, da prati proces preko TV, pa je dosao u Hag da svojim ocima
vidi kako postupak tece. Video je da pravim beleske pa je stupio u razgovor sa
mnom. Hteo je da
zna da li delim njegovo misljenje. On govori engleski besprekorno. „Ne znam
mnogo o predmetu, ali svako moze da vidi da ovo nije pravedno sudjenje, zar ne?
Sudija je sasvim protiv njega. Zar vam se ne cini da on otvoreno ispoljava
prezir prema Milosevicu? Sta se to ovde desava?” Ja radim kao sudija-porotnik u
Velkoj Britaniji, pa me je perverzija pravde kojoj sam prisostvovao – i u kojoj
ulogu predsedavajuceg igra sudija iz Velike Britanije! - jos vise razgnevila.
Ali preda mnom je stajao ovaj mladi Holandjanin, koji nema veze sa pravosudjem,
a jos manje sa odbranom g. Milosevica,
ali je i on, kao misleci covek, bio uzasnut. On je zeleo da zna zbog cega
njegova zemlja podrzava ovu parodiju sudjenja. “Izgleda da su prekinuli da
prikazuju ovo sudjenje na TV jer znaju da svet, narocito mladi ljudi, ne bi
mogli to da svare. Sta vi
kazete?”
Ovo je
izvestaj Jana Dzonsona.
Dovoljno je provesti samo jedan dan na sudjenju u Haskom tribunalu da se
potvrde i najcrnje sumnje. To sto se dogadja u srcu ”demokratske” Evrope je tako
ocigledno namesten i lisen ligitimiteta proces da baca sramotu kako na sve one
koji u njemu ucestvuju tako i na one koji odbijaju da dovedu u pitanje njegovo
odrzavanje.
Istorijat osnivanja tribunala je
dobro dokumentovan. Na ideju koja je potekla iz Pentagona, Tribunal je osnovao
Savet bezbednosti UN rezolucijama 808 i 827 iz 1993. Taj cin je bio potpuno
lisen pravne valjanosti buduci da Savet bezbednosti UN nema pravnu osnovu za
osnivanje takvog tribunala. Njegovo osnivanje, uostalom, nije u skladu ni sa
Poveljom UN.
Kanadski pravnik Kristofer Blek (Christopher Black) izmedju ostalog kaze:
”…UN se zasnivaju na principu jednakosti njenih clanica, a to je osnovni princip
prava naroda i najveca garantija prava na samoopredeljenje naroda sveta. A ako
neki narod nema pravo na suverenitet, tada je pravo na samoopredeljenje puki
privid. To pravo se potpuno negira osnivanjem ovoga tribunala. Povelja UN kaze
da nista u ovoj Povelji ne moze dati prvo UN da intervenisu u pitanjima koja po
svojoj prirodi spadaju u domen unutrasnje jurisdikcije svake drzave-clanice.
Osnivanjem Haskog tribunala sudbinski je ugrozen ovaj osnovni princip, koji je
unet u Povelju UN kako Svetska organizacija ne bi mogla da se zloupotrebi od
nekih clanica da zlostavljaju druge. Clanovi Saveta bezbednoti, tacnije njegovi
stalni clanovi, zauzimaju sada suprotne stavove, i ja tvrdim da oni to cine zbog
razloga koji vise imaju veze sa imperijalizmom nego sa
humanizmom.”(1)
Finansiranje Tribunala otkriva njegov politicki karakter. Veliki deo
sredstava dolazi od administracije SAD, delom u gotovini, delom u opremi, dok su
drugi znacajni donatori porodica Rokfeler (Rockefeller), Tajm-Vorner
(Time-Warner), koji je vlasnik CNN-a i ima ekskluzivno pravo da prenosi
sudjenje, te americki multimilioner i finansijer Djerdj Soros. Veza sa
Sorosom je znacajna. Koalicija za medjunarodnu pravdu (CIJ),
koju je osnovao i koju finansira Soros, raspolaze velikim delom pravnog
personala zaposlenog u Tribunalu. Sorosova fondacija Institut za otvoreno drustvo (Open Society Institute) je jedan od
sakupljaca dokaznog materijala za Tribunal, i sto je najrecitije, taj Institut finansira najpoznatiji dnevni
list UCK u Pristini. Taj podatak nikad niko nije pomenuo u sredstvima javnog
informisanja na Zapadu. Politicka
pristrasnost u postupku
Cak i kad covek ne bi poznavao istorijat Tribunala, samo kratko prisutvo
sudjenju Slobodanu Milosevicu u Sali 1 Haskog tribunala bilo bi dovoljno da
pobudi sumnje.
Za razliku od prakse u redovnim sudovima, Haski tribunal je i sam umesan
u oblikovanje optuzbe; stavise, neophodno je odobrenje jednog od sudija da bi se
optuzba podnela.
Ova izuzetna sprega tuzilaca i sudija podriva pravo optuzenoga da se
smatra nevinim. Ta sprega se ispoljava i u svakodnevnom postupku sudjenja u
Haskom tribunalu.
Posetio sam Tribunal u prvoj sedmici juna 2002 i mogu da svedocim da su
sudije i tuzioci u praksi na vise nacina srasli kao nokat i meso.
Slusao sam iskaze nekih svedoka u toku pretresa kome sam
prisustvovao.
Svedoci su davali svoje ponekad veoma razvucene iskaze, koje je zatim
razvijao tuzilac, ponekad su pokazivane i fotografije i geografske karte. Glavni
sudija Ricard Mej (Richard May) nije postavljao vremensko ogranicenje za
tuzilacku stranu. Ali kad dodje red na Milosevica da unakrsno ispita svedoka,
sudija Mej ponekad daje do znanja da je vreme za unakrsno ispitivanje
ograniceno. Kad je
jednom g. Milosevic protestovao, sudija Mej je arogantno izjavio: ”Mi smo
sudije, gospodine Milosevicu, i odlucili smo da imate 45 minuta za unakrsno
ispitivanje toga svedoka.” (7 juna 2002).
U redovnoj sudskoj praksi unakrsno
ispitivanje moze da traje koliko je neophodno, bez obzira da li je rec o deset
minuta ili deset casova, tim pre sto se optuzenom stavljaju na dusu najtezi
zlocini za koje se covek moze optuziti. Ali prema pravilima i postupku ovog
sudjenja sudije se brinu da tako ne bude.
Osim toga, Tribunalu je dato apsolutno pravo da sam utvrdjuje svoja
sopstvena pravila i postupke, sto je bez presedana u pravosudnoj
istoriji.
Nacin na koji sudije pokusavaju ”da brane” tuzioceve svedoke od svih
unakrsnih pitanja koja mogu da bace sumnju u istinitost njihovih izjava, ili da
ih potpuno obesnaze, otkriva punu politicku pristrasnost Suda. Iz izvestaja
drugih ocevidaca saznao sam da je to svakodnevna praksa ovog Suda, ali ja cu se
ovde ograniciti samo na ono sto sam licno cuo i
video.
6-og juna je svedocio izvesni gosp. Bujo, jedan od UCK staresina u
podrucju Racak 1999. On je govorio o navodnom masakru u selu Racak tvrdeci da su
srpske snage prve otvorile vatru. Kasnije u toku iskaza, kad je objasnjavao
ponasanje UCK, on je tvrdio da je njegova jedinica ispalila samo upozoravajuce
hice u vazduh da svojim kolegama stavi na znanje da se srpske snage
priblizavaju.
Gosp. Milosevic je zapazio ovu protivrecnost u iskazu i ostro postavio
pitanje svedoku: ”Ako je istina da su srpske snage prve otvorile vatru, zasto je
bilo potrebno da ispaljujete upozoravajuce hice u vazduh?” Jedno sasvim umesno
pitanje, cini nam se. Ako je vec otvorena vatra, nema razloga za upozoravajuce
hice u vazduh da se upozori na priblizavanje neprijatelja.
G.Milosevic je pokusao da objasni smisao ove protivrecnosti, ali je
sudija Mej, kad je video da je svedok zapao u skripac, intervenisao rekavsi, ”To
pitanje ste dovoljno razradili. Idemo dalje, gosp. Milosevicu. Predjite na
sledece pitanje.” Tako se
gosp. Bujo izvukao iz skripca.
Jedan drugi svedok, koji je priznao da je njegov brat bio clan UCK,
tvrdio je da je bio ocevidac masakra nad civilima u njegovom selu u blizini Bele
Crkve.
On je tvrdio da su srpske snage upale u njegovo mirno selo, odvojile zene
i decu od ljudi a onda pogubile sedamdeset ljudi, zena i dece.
U svom unakrsnom ispitivanju (sa ogranicenjem vremena) pitao je g.
Milosevic zasto bi odvajali ljude od zena i dece ako su ih sve pogubili. Svedok
je dugo bio bez reci, pa je sudija Mej intervenisao rekavsi, ”Mislim da ne
mozete ocekivati od svedoka da to zna.”
Verodostojnost njegovog svedocenja je jos vise bila dovedena u pitanje
kad je izjavio da nista ne zna o tome da je UCK kidnapovao kako Srbe tako i
Albance iz njegovog sela samo nekoliko sedmica ranije i tvrdio da mora da je on
bio odsutan iz sela u vreme kad se to desilo i niko od seljana mu nije o tome
pricao kad se vratio. Sve do tog trena kidnapovanje gradjana je bilo najveci
dogadjaj u selu koji se desio poslednjih godina. Pa ipak, iako od rodjenja
stanovnik toga sela, on nikad nije cuo da se o tome
govori.
Pretres se odvija prema utvrdjenom
scenariju. Ne treba mnogo pameti da se shvate dve stvari: A) Svedok uvek iznosi
jednu dobro naucenu pricu. B) Ako svedok zapadne u skripac, sudija ce da mu
priskoci u pomoc.
Ovu opservaciju je jos jace potvrdilo svedocenje gosp. Jana Roberta
Hendrija (Ian Robert Hendrie), koji je kao clan Metropolitan policije iz Londona
poslat u OSCE i ulazio u jedinicu za verifikaciju podataka o mestu Racak koju je
predvodio Viljem Voker (William Walker).
Gosp. Hendrie je pricao o svojim opservacijama dok se kretao po prostoru
na kome je pocinjen tzv. masakr pri cemu je pokazao i nekoliko fotosa koje je on
licno napravio.
U toku unakrsnog ispitivanja, kad mu je postavljeno pitanje da li je
posetio mesto dogadjaja sam ili ga je neko vodio, on je odgovorio da je imao
vodica. ”Ko vam je pokazivao mesto gde je izvrsen `masakr�?”, pitao je gosp.
Milosevic. ”Ne znam”, glasio je odgovor svedoka.
Na Sudu je, dakle, davao svoj iskaz jedan od clanova verifikacione misije
koji nije mogao da potvrdi ko mu je pricao o `masakru� i pokazao navodne dokaze.
Ali, ocigledno, svedocenje gosp. Hendrija je za Haski tribunal bilo prihvatljivo
iako nije mogao da kaze ko su bili svedok i tumac. Sudija Mej
je zahtevao od g. Milosevica da postavi novo
pitanje.
Naredna pitanja su jos vise sterala
g. Hendrija u skripac. On nije mogao da objasni zasto se na njegovim fotosima
vide samo mrlje krvi a ne i lokve, kako bi se moglo ocekivati. Nije mogao da
objasni ni to zbog cega krv neke osobe nije nadjena na nekom drugom lesu, sto se
moglo logicno pretpostaviti ako su svi ti tesno zbijeni ljudi pogubljeni
istovremeno na istom mestu. Tada stupa sudija Mej na scenu. ”Svedok nije ekspert
za obdukciju i od njega se ne moze ocekivati da zna te stvari.” Drugim recima,
strucna kompetentnost g. Hendrija je dvojaka: zadovoljavajuca je kad svedoci
protiv Milosevica, ali veoma manjkava kad je Milosevic dovede u
pitanje.
Komentari poput ovoga, a oni su svakodnevna pojava, mogu da se ocekuju od
tuzioca, ali da li mogu da se ocekuju od od navodno neutralnog sudije?
Na
pitanje optuzenog da li je nekad cuo da se govori o tzv. „parafinskom testu“
(test pomocu kojeg moze da se zakljuci da li je neki covek nedavno rukovao
vatrenim oruzjem) nije odgovorio gosp. Hendrie vec je prepustio sudiji Meju da
izjavi da se ”taj test smatra nepouzdanim”, na sta je g. Milosevic, malcice
sarkasticno, rekao: ”Samo u SAD, ali ne i u Jugoslaviji.”
Gosp. Jemeni je bio poslednji svedok koga sam cuo u toku moje posete u
junu 2002. On je u svom iskazu tvrdio da je bio ocevidac pogubljenja civila u
svom selu na Kosovu. Tvrdio je da se sakrio u potkrovlje svoje kuce odakle je
mogao da prati ”ubijanje” i da je cuo cak i to kako staresine jugoslovenskih
jedinica preko mobiltelefona uporedjuju broj mrtvih sa brojem mrtvih u selu
Racak. Gosp. Jemeni je u svojoj dvadesetcetvrtoj godini predsednik opstine u
svom selu.
U nastavku prenosim unakrsna pitanja g. Milosevica i odgovore g.
Jemenija.
G. Milosevic (u daljem tekstu M): ”Jeste li vi clan
UCK?”
G. Jemeni (u
daljem tekstu J): ”Ne.”
M.: Jeste li clan neke druge politicke
stranke?”
J.: ”Da.”
M.: ”Koje ime nosi vasa stranka?”
J.: ”Demokratska
stranka.”
M.: ”Ko je predsednik vase
stranke?”
J.: ”G.
Taci.” [Taci je bio vodja UCK 1999]
M.: “Kad ste postali clan te stranke?”
J.: “Ne
znam.”
M.: ”Ne znate kad ste postali clan vase stranke? U redu. Otprilike, kad
je to bilo?”
J.: ”Ne znam.”
Sudija Mej: ”G. Milosevicu, idite
dalje. Irelevantno je kad je on postao clan svoje
stranke.”
M.: ”Naprotiv. Veoma je relevantno. Kako to da ste postali predsednik
opstine u vasem selu u tim godinama? To je veoma
neobicno.”
J.: ”Ja sam izabran za predsednika zbog toga sto predstavljam modernu
civilizaciju, za razliku od zaostalih Srba. Modernoj civilizaciji koju mi sad
gradimo na Kosovu potrebni su rukovodioci poput mene da ih izvedemo iz
zaostalosti u kojoj su ih drzali Srbi. Mi sad gradimo jednu civilizaciju koja je
moderna i potrebni su nam inteligentni ljudi poput
mene.”
Sudija Mej
je pustio ovu rasisticku tiradu bez
komentara.
M.: ”Nisam znao da imam posla sa intelektualcem. Ali da vas pitam o onom
razgovoru jugoslovenskih staresina koji ste, kako kazete, slusali.
Gde ste se nalazili kad ste slusali
njihov razgovor?”
J.: ”Bio sam skriven u potkrovlju moje
kuce.”
M.: ”A gde su bile jugoslovenske staresine koje su vodile telefonski
razgovor?”
J.: ”Na balkonu jedne kuce koja gleda prema prozoru mog
potkrovlja.”
M.: ”Koliko
je udaljena ta kuca od vase?”
J.: ”Petnaest
metara.”
G. Milosevic pokaze svedoku jednu fotografiju na kojoj se vidi doticna
kuca.
M.: ”Kao sto vidite, nema nikakvog balkona koji gleda prema potkrovlju
vase kuce. I najbliza kuca je nekih 50 metara udaljena od nje.
Je li to
tacno?”
J.: “Ne.”
Sudija Mej: “Predjite na sledece
pitanje, g. Milosevicu. Svedok vam je rekao gde se
nalazio.”
M.: ”Pa dobro. Posto nije bilo pripadnika UCK u vasem selu, kao sto vi
tvrdite, i seljani nisu osecali neku potrebu da beze, kako ste rekli u svom
iskazu, zasto ste osecali potrebu da se sklonite u
potkrovlje?”
Usledila je duga pauza. Onda je svedok pribegao svojoj antri-srpskoj
retorici kako se on bori za novu civilizaciju i protiv srpskog mraka. Sudija Mej
nijednom nije opomenuo svedoka da odgovori na pitanje, niti je pokusao da
zaustavi rasisticku tiradu g. Jemenija.
M.: ”U redu. Kakva je bila atmosfera u selu kad su snage bezbednosti
stigle tamo?”
J.: ”Uzasna. Srbi su stalno pucali u vazduh iz oruzja i galamili na
civile. Ponasali su
se kao divljaci.”
M.: ”I kroz tu uzasnu buku i galamu i salve pucnjeva u vazduh vi ste
uspeli da, kako kazete, sa udaljenosti od 15 metara, cujete telefonski
razgovor?
J.: ”Mi predstavljamo modernu civilizaciju, to je ono za sto se
intelektualci poput mene bore.”
G. Milosevic
je ponovio pitanje.
Sudija Mej:
„Imate li jos pitanja za svedoka, g.
Milosevicu?”
M.: ”Imam jos oko pedeset pitanja.”
Sudija Mej: ”Pa, dajem vam jos deset minuta za ovoga
svedoka.”
M.: ”To samo pokazuje koliko je
ovaj sud pristrasan, kao sto sam vec ranije
konstatovao.”
G. Milosevic
se zatim obratio svedoku pitanjem: ”Iz kog ste polozaja posmatrali ubijanje
civila?”
J.: ”Sa prozora moga
potkrovlja.”
M.: ”Da li su svi civili ubijeni pred prozorom vaseg
potkrovlja?”
J.: ”Ja mogu da vidim celo selo iz mog potkrovlja. Mogu da se krecem
uokolo.”
M.: ”I pored svih tih ubijanja osecali ste se toliko bezbednim da se
komotno krecete po potkrovlju, iako ste bili svega 15 metara udaljeni od snaga
bezbednosti?”
J.: ”U toj buci i galami niko nije mogao da me cuje, pa sam bio
bezbedan.”
M.: ”Buka je, dakle, bila tako jaka da snage bezbednosti nisu mogle da
cuju vase kretanje, ali vama nije smetala da cujete telefonski razgovor na
udaljenosti od dobrih 15 metara. Je li to
tacno ili nije?”
J.: “Vase
vreme je isteklo, g. Milosevicu. Zahvljujem vam, g. Jemeni, sto
ste dosli i dali vase svedocenje pred Medjunarodnim tribunalom. Sad ste
slobodni. Mozete da
idete.”
Arsini
pravde
Kad sam se osvrnuo po Sudnici broj
1 sa njenim sudijama, advokatima, sekretarima i pravnim zastupnicima, shvatio
sam da su ovi ljudi, koji rade za ovaj specijalni tribunal, prodali svoj ponos i
ponos svog zanata novom svetskom poretku.
Advokat Kristofer Blek je savrseno sumirao sustinu ovoga tribunala. On
kaze: ”Nijedan gradjanin bilo koje zemlje na svetu ne bi smatrao da mu se
pravedno sudi na sudu koji se finansira, snabdeva osobljem i pomoci od privatnih
gradjana ili akcionarskih drustava, dakle od subjekata koji su neposredno
zainteresovani za ishod sudjenja i koji su prakticno imuni na taj sud. Jedan od
temeljnih pravnih principa glasi da jedna strana u pravnim procesima, kako
gradjanskim tako i krivicnim, ima pravo da zahteva izuzece sudije koji vodi
postupak ako postoje opravdani razlozi da se sumnja u njegovu pristrasnost. U
ovom konkretnom slucaju moze da se navede ubedljiv razlog ne samo da se sumnja u
pristrasnost vec i da je ona realna, i da se to ne odnosi samo na sudiju vec i
na ceo sud, buduci da nije pravna instanca koja zasluzuje medjunarodni ugled vec
tzv. ”kengurski” sud, blef-sud, ciji je cilj da posluzi politickim mocnicima
koji mogu da se identifikuju. Da budem dosledan svojoj tezi, reci cu da je
stvaranje politickog instrumenta koji ima za cilj da povredi i unisti integritet
i suverenitet jedne zemlje zlocin protiv mira prema nirnberskim principima.
Umesto da, kako se tvrdi, resi konflikt, ovaj sud se koristi da se opravda rat,
on je dakle, instrument rata.”
Na pretresu u petak 7. juna zalio se g. Milosevic pred sudom da jos nije
dobio kopiju izjave Viljema Vokera (William Walker), koji je kao bivsi sef
Verifikacione misije OSCE-a, glavni svedok tuzioca. Ocekuje se da ce g. Voker da
se pojavi kao svedok na sudu u ponedeljak. Sudija Mej je rekao da ce ispitati o
cemu se radi.
Tuzilac je pripremao svoju optuzbu godinama, njegovi svedoci su dobro
pripremljeni, glasine se akceptiraju kao dokazi, kao i tajni svedoci, ali se
optuzenom ogranicava vreme za unakrsno ispitivanje. I povrh svega, kao da to
nije dosta, izjave svedoka daju se optuzenome samo nekoliko casova pred
raspravu, sto mu ne dozvoljava da se pripremi za unakrsno ispitivanje.
Dodajte tome fizicke i psihicke okolnosti kojima su g. Milosevic i ostali
jugoslovenski zatvorenici izlozeni. S njima se postupa kao da su vec osudjeni na
robiju, drze se u celijama i pod stalnom prismotrom. Njihova posta se cenzurise,
ogranicene su posete porodice, svaka komunikacija sa porodicama ide na sopstveni
trosak, a tacno je propisano i sta mogu da vide i cuju na radiju i
TV.
Uprkos svemu tome, g. Milosevic koristi ovaj tribunal kao svoje bojno
polje na kome brani svoj narod i svoju zemlju ukazujuci istovremeno ko su pravi
krivci za rat i cepanja na Balkanu: NATO i Medjunarodni monetarni fond. On je
jasno izrazio svoj stav u svojoj besedi u tribunalu 11. decembra 2001. pred
sudjenje: ”Mogu vam reci da sam ponosan sto sam bio vrhovni komandant
jugoslovenskih oruzanih snaga. Doveden sam ovde za kaznu sto sam ustao protiv
opasnosti najvece tiranije koja je ikad pretila
covecanstvu.”
Ocekuje se da ce sudjenje Milosevicu da traje dve godine. Ali bez obzira
koliko ce to sudjenje da traje, bez obzira koliko ce dobro pripremljenih svedoka
tuzilac da izvede, ako je ishod sudjenja unapred odlucen – to je samo predstava
za publiku.
Otpor koji bivsi predsednik Savezne Republike Jugoslavije pruza
nesravnjivo mocnijem protivniku predstavlja ohrabrenje svima koji se protive
ratovima, siromastvu, bedi i patnji koji su dosli kao posledica zavodjenja novog
svetskog poretka.
To join or help this struggle, visit:
http://www.sps.org.yu/ (official SPS website) http://www.belgrade-forum.org/ (forum for the world of equals) http://www.icdsm.org/ (the international committee to defend Slobodan Milosevic) http://www.jutarnje.co.yu/ ('morning news' the only Serbian newspaper advocating liberation) |
Title: Message
