Pise
Nenad Glisic
Posle pobede u hladnom ratu SAD, kao jedina svetska velesila nisu dolazile u iskusenje da zatezu odnose do granice novog hladnog rata sa ostatkom sveta. A i zasto bi to cinili kada je jasno da je svet poprimio, dobrim delom, status americke, ako ne kolonije, a ono barem interesne zone. UN su postale, vise nego ikad, pateticno bespomocna birokratska struktura bez imalo ugleda. Utisak je kao da Savet bezbednosti postoji da bi dao naknadni pravni okvir za neke buduce ratne avanture jenki-imperijalizma.
Ali, na njihovu zalost, UN su resile da osnuju Medjunarodni krivicni sud (MKS), te tako pocnu da se mesaju u svoj posao. Na neki nacin, MKS je trebalo da predstavlja visi stupanj, novu stepenicu u razvoju medunarodnog prava. Trebalo je... To se, po svoj prilici, nece dogoditi tako skoro, niti tako lako, jer drzava, koja se u praksi ponasa kao vlasnica planete i skoro svega na njoj, ne zeli da prizna da su njeni zlocinci ravnopravni sa ostalima. SAD, u principu, nemaju nista protiv tog Suda, ali njihovi gradani moraju biti iznad njega. Zasto? Da li to znaci da su Amerikanci visa rasa ili oni, prosto, ne cine zlocine? Naravno, nista od svega toga. Oni samo hoce da nekaznjeno cine zlocine. Za to su se, valjda, borili?
Sa druge strane, OUN su dovedene u nemogucu situaciju: njihova najznacajnija (sic!) clanica, a u isto vreme i najveci duznik, jednostavno vrsi opstrukciju. Kompromisom koji je napravljen, da, za pocetak, gradani (eufemizam za osumnjicene zlocince) SAD budu izuzeti od gonjenja u toku prve godine rada MKS, pravnicko novorodence postalo je klinicki mrtvo. Da li ce ikada oziveti? Tesko, jer SAD, posle postignutog kompromisa otpocinju aktivnosti na razaranju ono malo kredibiliteta sto je ostalo tom nesrecnom pokusaju. Aktivnosti administracije SAD kojima podriva nikad steceni autoritet usmerene su, za sada, ka novopecenim sverc-republikama koje su se pokazale kao odlicni saradnici za zastitu nacionalnih interesa SAD, odnosno za podrzavanje najproblematicnijih odluka SAD poput blokade Kube kojom Amerikanci OUN drze u stalnom sahu. Za sada su Izrael i Rumunija potpisale ponudene sporazume. Izrael, doduse, nije sverc-republika, ali je uvek uz SAD po slicnim pitanjima i ima dosta kandidata za MKS sa rukama do ramena u palestinskoj krvi. Rumunija nema kandidate, ali ima ekonomsku katastrofu iz koje pokusava da izade tako sto ce se pridruziti jednom vojnom savezu, NATO.
Na drugoj strani linije, po pitanju MKS, stoji EU i ona je vrlo vatrena zagovornica tog suda. Nevolja je u tome sto stvari sada stoje tako da ko se svrsta sa SAD da bi obezbedio podrsku za ulazak u NATO, moze ostati bez podrske evropskih zemalja za pristupanje EU. Za mnoge lidere sverc-republika, inace tipicne predstavnike kompradorske burzoazije, ova dilema moze niti strasna.
Balkan je posebna prica. Ovde se kompromisi sa Amerikancima mogu podici na mnogo visi nivo od podrske za ulazak u NATO po skracenom postupku. Ne govorim o povecanju standardne crkavice koju ove zemlje dobijaju da pokriju pljacku koja se u njima vrsi i time opravdaju svoj medunarodni rejting. Ovde bi, mozda, mogao i Hag da dode u obzir kao tema za razgovor. Medutim desava se nesto drugo.
Prvo Mesic, a zatim i Kostunica, odbijaju americki predlog. Ni u jednom slucaju se ne radi o evrofiliji jer je jasno da ce EU, kai i uvek, sta god da se dogodi, na kraju progutati americku pilulu, jer je Evropa ipak samo sila drugog reda. Medutim, tu slicnostima dolazi kraj. Mesic je mogao da kupi politicku stabilnost zbog protivljenja desnicara saradnji sa Hagom. To nije hteo da ucini i to treba pozdraviti. Ali, situacija sa druge strane Dunava i Juzno od Prevlake je ipak drugacija, ma kako se sada ta teritorija zvala. Od pocetka svog mandata Mesic se bori protiv nacionalizma, a u Srbiji i Crnoj Gori situacija je mnogo komplikovanija. Predizborna histerija zahvata Beograd, a Crna Gora vec dugo prica o izborima. Kostunica je, iako predsednik savezne drzave (saveza drzava ili cega vec), aktivan samo u Srbiji gde je on opozicija Dindicu i njegovim tzv. reformistima, koji su se do sada ponasali kao miljenici Evrope i njeni ljudi na Balkanu. Da li to Kostunica preotima najmocnijeg saveznika?
U svakom slucaju, ne moze a da ne iznenadi ovakav stav Kostunice, bez obzira na izbore i eventualno Kostunicino ucesce na njima. Iznenadenje se povecava sa saznanjem da Kostunica na tim izborima, mozda, i ne ucestvuje. Tacnije, jos nije odlucio. Kad se sve sabere, cinjenica da je Kostunica odbio Amerikance u trenutku kada treba da hrupi gazda Havijer sa resenjem za Srbiju i Crnu Goru, zato sto odnarodene birokrate dvaju republika ne uspevaju da nadu zajednicki jezik, u trenutku dok se prljavstine na obe republicke politicke scene gomilaju - deluje skoro neverovatno. Da li ce Dindic to pokusati da iskoristi? Kako? Do sada je samo rekao da je tu odluku trebalo doneti po donosenju ustavnih dokumenata nove drzave, a sve je to u uobicajenom maniru - sve sto uradi onaj drugi, to nije dobro, bez obzira na prethodne stavove. Ali, najlogicnije pitanje posle svega glasi: da li je ikoga, u ovoj eri korupcije, sverca, bede, sveopste pljacke i propasti, uopste briga za sve to?
Autor je antiratni aktivista
