Partnerstvo za mir piše: Predrag Lazarević Bez obzira na to koliko se to ne dopada nekim liderima zapadnih zemalja i koliko irituje sve bošnjačke prvake, Srbi koji žive na prostoru Bosne i Hercegovine i oni koji žive u Saveznoj Republici Jugoslaviji čine jednu neraskidivu porodicu, a ista konstatacija odnosi se i na Hrvate iz BiH i one iz Republike Hrvatske. Toga su tvorci Dejtonskog ustava Bosne i Hercegovine bili duboko svesni, pa su preko člana III, stava 2, tačke a, koja govori o pravu enititeta da uspostave specijalne paralelne odnose sa susednim zemljama, omogućili da Srbi i Hrvati, iako podeljeni, funkcinišu kao celoviti narodi. Pa ipak, Srbi, koji su opravdano smatrali da su već u Prvom svetskom ratu izborili pravo da žive u zajedničkoj državi, Dejtonski mirovni sporazum primili su sa skepsom. Međutim, pošto su ga njihovi predstavnici potpisali, oni su, kao državotvoran narod, proučili njegov sadržaj. Utvrdivši da poštuje njihov nacionalni integritet, u dejtonskoj BiH - koju su uspostavila dva entiteta : Republika Srpska i Muslimansko-Hrvatska Federacija, u procesu sporazumevanja preimenovana u Federaciju BiH - postali su branitelji njenog Ustava, dok su Muslimani, koji su se u međuvremenu vratili Kalajevoj nacionalnoj odrednici: Bošnjaci, pokrenuli akciju da se nova država unitarizuje. Hrvati bi, verovatno, kao i Srbi, zagovarali dejtonska rešenja, da u Vašington nisu bili prisiljeni da uđu u Muslimansko-Hrvatsku Federaciju . Odmah treba reći da nametanje promena u smislu vraćanja na stanje pre 1992. godine - bilo preglasavanjem u Ustavnom sudu ili Predsedništvu, bilo proširenjem ovlaštenja visokog predstavnika ili obezvređivanjem demokratskih prava naroda - oslobađa potpisnike Dejtonskog mirovnog sporazuma od obaveze da štite suverenitet i teritorijalni integritet BiH, što neminovno vodi ka referendumskom preispitivanju njenog opstanka. Sumnja u iskrenost tvoraca Dejtonskog mirovnog sporazuma da koncipuju koliko-toliko održivu BiH, koja je prvi put dobila nezavisnost, kuliminisala je kada su NATO-zvaničnici njeno pristupanje Partnerstvu za mir uslovili stvaranjem zajedničke vojske, što iziskuje promenu Dejtonskog ustava, koji su, pre nepunih sedam godina, kreirali. Nameće se pitanje: Nije li Dejtonski mirovni sporazum napravljen da bi se zatim ucenama prilagođavao željama i potrebama Zapada sa SAD na čelu. S obzirom na beskrupulozno ponašanje nosilaca globalizacije i novog svetskog poretka, takve sumnje su potpuno opravdane. Ali, nameće se novo pitanje: Šta se zajedničkom vojskom - čije uspostavljanje priželjkuju Bošnjaci, a uslovljava NATO - želi postići? Bošnjaci je priželjkuju uvereni da na taj način potkopavaju Republiku Srpsku, koju iskonski ne mogu da podnesu, i da istovremeno učvršćuju BiH. A NATO je priželjkuje da bi Srbi i Hrvati, simultano, sprečavali prodiranje raznoraznih al kaida u te oružane snage i tako ih učinili sposobnim da se, u slučaju potrebe, bore protiv islamskih terorista u Evropi. Ipak, ono što čudi jeste da planeri zajedničke vojske, iz nehata ili iz gluposti, predviđaju da je u SFRJ postojala slična armija i da nikom nikakvo dobro nije donela. U JNA, tim nametnutim multietničkim oružanim snagama, jedan mladi vojnik, Albanac, pobio je u kasarni usnule pripadnike drugih naroda, uglavnom Srbe, sa kojima je služio u istoj jedinici, da bi se posle tog gnusnog čina ubio ili se dao ubiti, kako - ukoliko bi progovorio - lažno bratstvo i jedinstvo naroda i narodnosti SFRJ ne bi bilo narušeno. Da tada istina nije bezočno zataškana po modelu: mrtva usta ne govore, možda bi krvoproliće pri raspadu druge Jugoslavije, koju su samo Srbi prihvatili za svoju državu, bilo izbegnuto. Osim toga, ta zajednička vojska - kakvu otprilike zahteva NATO, a priželjkuju Bošnjaci - raspala se čim se multietnička država počela da cepa po unapred pripremljenim nacionalnim šavovima. A verovalo se, čak i na Zapadu, da je JNA postojana, jer je na okupu drži ideologizovana oficirska kasta. Prosečno inteligentnom čoveku nije teško zamisliti šta bi se tek, u prvoj kriznoj situaciji, desilo sa zajedničkom bosanskohercegovačkom vojskom, kada bi se mogla uspostaviti, ali, na sreću sva tri naroda, ne može. Na to ukazuje i aktuelno stanje u oružanim snagama Federacije. Istina, neki misle da bi se jedinstvena vojska lakše ostvarila kada bi je morala prihvatiti sva tri naroda, jer se tada Hrvati ne bi mogli zaklinjati iza devize: kad ne moraju Srbi, ne moramo ni mi. Ali, ovakvo rezonovanje u suštini je infantilno, pa se na njega ne treba obazirati. Imajući sve ovo u vidu, a svesni da je nemoguće ostvariti ideju o zajedničkoj vojsci, neki fleksibilni srpski političari predložili su demilitarizaciju BiH, što su bošnjački lideri odbili, s motivacijom da Srbima i Hrvatima s bosanskohercegovačkog tla ima ko priteći u pomoć, a njima nema. Iz toga sledi zaključak da oni ne odbacuju mogućnost novih sukoba ako se njihovi planovi, uz pomoć Zapada, ne ostvare. Naravno, za krvoproliće bi, opet, pokušali da optuže Srbe. Osim toga, Bošnjaci su samo prividno rastrzani između islamskog sveta i Evrope. Zdušno se zalažu za sve evropske integracije, ali istovremeno nastoje da BiH, u kojoj hrišćani imaju apsolutnu većinu, postane stalna članica Islamske konferencije, što je apsurno. U ovakvoj, na izgled raspolućenoj politici, ne treba benevolentno gledati balansiranje između želja i mogućnosti, jer i Turska nastoji da bude primljena u Evropsku zajednicu. Ne bih rekao da se radi o inklinaciji od islamskog korpusa, jer je Turgut Ozal svojevremeno izjavio da će se Turska u budućnosti prostirati do Kineskog zida na istoku, ali ne mogu da se setim da li bi zapadna granica dosezala samo do Beča ili čak do Atlantika . U duhu ove Ozalove vizije treba razmišljati o nastojanju islamskih naroda sa evropskog tla da se infiltriraju u zapadnu alijansu, kao prethodnica islamske ekspanzije i podrška islamskim kolonijalnim reliktima u skoro svim članicama Evropske unije. Na to upućuje i činjenica da evropeizacija Turske - koju je pod uticajem ili pritiskom (?) Zapada radikalno sproveo Kemal Ataturk - pomalo jenjava. Politički analitičari često predviđaju da je bujanje fundamentalizma zapretilo da destabilizuje modernu tursku državu, i da bi se stanje koliko-toliko popravilo, za predstavnika Vlade izabran je već ostareli političar, gospodin Edževit, koji je zbog turske invazije na Kipar (sic!) dugo bio potisnut iz političkog života. Ni američko civilizovanje Irana nije uspelo. Iako je šah Mohamed Reza Pahlavi široko otvorio vrata zapadnim uticajima, njegove reforme su brzo usahnule pod uticajem fundamentalističkih ideja ajatolaha Homeinija. Treba pretpostaviti da su Evropa i njena kulturna depandansa: Amerika, konačno shvatile da njihov civilizacijski model odgovara samo onom tipu duhovnosti i kulture čiji su koreni helenizam i hrišćanstvo, a da islamskim zemljama treba prepustiti da izgrade svoju specifičnu civilizaciju. Uostalom, čak ni bosanskohercegovački Muslimani, iako po poreklu Evropljani, nakon raspada druge Jugoslavije nisu u potpunosti zadržali evropski način života koji im je titoizam nametnuo. Titoisti su, na primer, dekretom skinuli zar muslimankama, ali se mnoge mlade Bošnjakinje već vraćaju tradicionalnoj ili stilizovanoj feredži. I to je, verovatno, samo "vrh ledenog brega". Evidentno je, dakle, da u BiH žive tri naroda čije se duhovnosti bitno razlikuju. Oni toga donedavno nisu bili ni svesni, pa su te međusobno sukobljene razlike nekontrolisano nagrizale njihovu podsvest, a samim tim i međunacionalne odnose. Ni mnogim elitnim intelektualcima nije bilo jasno da su analize većine narodnih pesama u nacionalno mešovitim razredima emocionalno delile učenike, produbljujući konfesionalni jaz, nastao u vreme turske i austrijske okupacije. Na primer, pesma "Kraljević Marko i Musa Kesedžija" sigurno je razdvajala srpsku i muslimansku decu u dva prikrivena tabora, ostavljući učenike hrvatske narodnosti ravnodušnima. Stranci i bošnjački političari namerno previđaju te činjenice, ali su one toliko nametljive da je svakom razumnom čoveku jasno da BiH - ukoliko Zapad i dalje insistira na njenom opstanku - mora voditi polivalentnu spoljnju politiku. To znači da, bar u dogledno vreme, ne bi trebalo da uđe ni u Partnerstvo za mir, ni u Islamsku konferenciju, ni u ma koju sličnu međunarodnu asocijaciju. Njena spoljnja politika mora biti potpuno neutralna, što podrazumeva negovanje dobrih odnosa i sa NATO-om, i sa Islamskom konferencijom, i sa Rusijom i Kinom. Samo takvom politikom može se izbeći da, u slučaju međucivilizacijskih sukoba, narodi BiH kontrolišu jedni druge za neke tuđe interese. A takvi sukobi nisu isključeni. Nije li predsednik Buš, neposredno nakon 11. septembra 2001. godine, pomenuo krstaški rat. Ne znam da li je u pitanju Frojdova psihopatologija svakodnevnog života, ili Jungovo kolektivno nesvesno; to treba pitati psihijatre, ali i laiku je jasno da takva ideja cirkuliše u podsvesti jednog od moćnika. Savet bezbednosti još nije uspeo da napravi svoju definiciju terorizma, pa je teško reći šta stoji u pozadini hajke protiv Iraka: državno nasilje, neokolonijalizam ili početak civilizacijskog sukoba širih razmera. Bez obzira na to o čemu se radi, BiH, ukoliko želi da opstane, ne sme se u to mešati. Zato je najpametnije da kao država odustane od Partnerstva za mir i da se striktno pridržava člana V, stava 5, tačke a, Dejtonskog ustava, koja glasi: "Svaki član Predsedništva ima po svojoj funkciji civilnu komandu nad oružanim snagama. Nijedan entitet neće pretiti silom ili koristiti silu protiv drugog entiteta i ni pod kojim okolnostima neće oružane snage jednog entiteta ući na teritoriju drugog entiteta ili na njoj boraviti bez saglasnosti vlade ovog drugog entiteta i Predsedništva Bosne i Hercegovine. Sve oružane snage u Bosni i Hercegovini delovaće u saglasnosti sa suverenitetom i teritorijalnim integritetom Bosne i Hercegovine." Sic! http://www.patriotmagazin.com/media/004.htm Serbian News Network - SNN [EMAIL PROTECTED] http://www.antic.org/
