Otvoreno pismo, Zoranu Đinđiću i Vladanu Batiću Zaklinjem se čašću i životom... Kao profesionalni pripadnik Vojske Jugoslavije 1992. godine sam dva puta ranjen na teritoriji BiH. Trećeg maja 1999. teško sam ranjen i na Kosovu posle čega mi je ostao trajni invaliditet 100 odsto ii kategorije. Da li naša država štiti prava boraca (ranjenika, invalida)? Danas u Srbiji postoje udruženja boraca: (1991-1992, 1991-1996, 1998-1999), udruženja ratnih vojnih invalida (1991-1992, 1999), i možda još neko. Međutim, sva materijalna sredstva pripadaju SUBNOR-u a udruženja, jednostavno, ne žele da se udružuju. S ozbirom na novonastalu situaciju, javlja se potreba da se ovo pitanje reguliše opštom pravnom normom. Najveća zaštita ratnih vojnih invalida je rešenje stambenog pitanja. Nebrojani su primeri zaštite prava vojnika kroz istoriju. Čak je i Tito davao privilegije svojim borcima. A ko vodi brigu o nama? Nas tretiraju kao Miloševićeve sluge, iako smo se odazivali na poziv države kad je bilo najpotrebnije. Gospodo, krajnje je vreme da se objasni da smo bili u službi odbrane našeg naroda na teritoriji SFRJ, i da nismo ni u kakvoj vezi sa Miloševićevim režimom, osim što smo najviše nastradali. Pa čiji smo mi? Koja je naša država? Da li je definisano nacionalno pitanje ove države? SAD su dugo imale problem sa "vijetnamskim sindromom". Zamislite naše invalide bez nekog od ekstremiteta, ili sa trajnim psihičkim posledicama nakon rata, kako pokušavaju da se uključe u normalan društveni život. Neophodna je kvalitetna proteza, lekovi su skupi... Treba moliti nekoga za pomoć, a s obzirom da je reč o neiskvarenim mladih ljudima, dostojanstvo im ne dozvoljava da pomoć traže od profitera. Vojne jedinice čiji su pripadnici bili pre ili kasnije ih zaboravljaju (ovim ljudima bi sigurno mnogo značili i pozivi na proslave dana VJ, dana roda ili dana jedinice, obezbeđen prevoz do te proslave i natrag, posete delegacija iz te jedinice bar jednom godišnje). Takođe, veliku pomoć ratnim vojnim invalidima može da pruži crkva. Ovako, ljudi se osećaju odbačenima, zaboravljenima od države. Blagonaklona je bila država prema profiterima, ekstraprofiterima, dezerterima, kriminalcima, ratnim zarobljenicima koji su vršili zločine, dok smo mi invalidi postali nepoželjni, balast za državu jer nismo profitabilni već samo "zavlačimo ruku u budžet". Do radnog mesta za delimično sposobne za rad gotovo je nemoguće doći. Najveća tragedija je što je mnogo mladih ljudi izginulo, a ljudski život nema cenu. Ali, ovde, u ovoj državi, glava srpskog vojnika, borca, patriote (i danas kao i u Miloševićevo vreme), vredi koliko glava jelena kapitalca, ili godišnja primanja sudije ili desetomesečna primanja narodnog poslanika. Ova konstatacija proizlazi iz zauzetog stava Vrhovnog suda Srbije nakon održane rasprave povodom slučaja Vuković. Objektivno, određen je limit, gornji limit glave srpskog borca što je veoma žalosno. Uznapredovali smo, nema šta. Vrhovni sud Srbije je prevazišao samog sebe, i precenio ljudski život jer je u stvari mnogo jevtiniji i vredi samo jedan evro, koliko i metak. Ovakvim rezonovanjem i presuđivanjem logično je da se najteži ratni vojni invalidi obeštećuju upola manje, jer su, pobogu, ostali živi. Kapitalac bez jednog roga je na manjoj ceni pa nema potrebe da "prepolovljeni" srpski vojnik vredi više. U poslednjih desetak godina mnogo mladih ljudi je potražilo bolji život van ove zemlje. Mnogo je mladih nastradalo koji nemaju kud. Ostaje Srbija bez mladosti, znači, bez dalje progresije, što se sve odražava na njenu budućnost. Nismo mi neki tamo nepoznati ljudi koji vas se ne dotiču. Zato vas molim, gospodo iz Vrhovnog suda Srbije, da o pitanju obeštećenja ratnih vojnih invalida i porodica poginulih boraca zauzmete stavove kao da je reč o vašim najmilijim jer smo mi najbolji i najodaniji sinovi koje je ova zemlja iznedrila. Nama je čast što smo služili ovoj zemlji. Nije više pitanje šta mi treba da uradimo za ovu zemlju nego šta ova naša država treba da uradi za nas. Najbolje dete se ne "šutira" od sebe, nego se prigrli i voli. Mi najteži ratni vojni invalidi bili smo kao biljke koje vegetiraju, uz neophodnu pomoć zdravstvenih radnika i porodice. Posle intenzivnog tretmana u bolnicama sledili su meseci i meseci rehabilitacionog lečenja po banjama širom Srbije. Učili smo ponovo da hodamo, govorimo, pokrećemo ruke i noge. Bilo je veoma tužno gledati to mnoštvo mladih ljudi osakaćenih, tužnih, nepoverljivih, povučenih u sebe, kako uporno pokušavaju da se vrate u normalan život. Bilo je tužno gledati tu masu štaka, zavoja, proteza, invalidskih kolica. Sve je odjednom bilo drugačije, ništa više nije bilo kao pre. Čuo sam mnogo tužnih životnih priča, mnogo je razorenih brakova i ostavljenih ljubavi zbog trajnog invaliditeta. Nismo samo mi žrtve ovog našeg stradanja. Zamislite koliki bol trpe naše porodice, roditelji, sestre, supruge, deca... Koliko su stresova podneli i podnose zbog našeg stradanja, koliko je posledica sve to ostavilo na njihovu psihu. Živeće sa tugom i bolom dokraja života gledajući nas takve. Gospodine Đinđiću, zbog nemoralnog zahteva Vojnog tužilaštva i neobjašnjivog stava Vrhovnog suda Srbije u slučaju porodice Vuković, Vi ste jedini reagovali pozitivno u duhu ljudskosti i pravdoljubivosti i prekinuli ovu sramnu tragediju. Veličanstveno od Vas, gospodine premijeru, nemam reči hvale o Vašem moralnom činu i normalnom gestu da se već jednom stane na put ovim apsurdima koji su nam, zaboga, ostali iz Miloševićevog režima. Vlada Srbije će isplatiti Vukovićev dug vojsci. Ali to nije rešenje. Koliko je "Vukovića" u Srbiji? Šta sa ostalim poginulim i ranjenim vojnicima od čijih se porodica ili njih samih traži povraćaj dela novca? Molim Vas da pomognete da nadležni i odgovorni donesu uredbu kojom se ubuduće ne bi tražio povraćaj dela novca koji je isplaćen porodicama poginulih vojnika i ranjenim pripadnicima vojske i policije a da se u predmetima gde je to već učinjeno ti zahtevi povuku. Gospodo predsednički kandidati, gospodine Đinđiću i gospodine Batiću, terate nas da zaštitu potražimo sudskim putem. Kada država nešto treba da da, onda je to veliki problem, a kada treba da uzme, kao u slučaju pokojnog Vukovića ili novonastalog slučaja pokojnog Ivana Stankova iz Niša (i mnogih drugih čija imena nisu dospela u javnost), onda se seti svih mehanizama za fizičku prinudu. Ja vas molim da javno odgovorite na ovo pismo, i u medijima iznesete stav o ovoj problematici, kako bi građani Srbije imali uvid u vaše mišljenje. Neka građani Srbije znaju gde šalju svoju decu na odsluženje vojnog roka, koju i kakvu otadžbinu brane, i na kraju kako se ova država odnosi prema svojim ranjenim i poginulim pripadnicima. Mi smo, gospodo, bez obzira na sve što nas je zadesilo u ovoj državi, ponosni što smo branili svoju otadžbinu. Država, bez istinskih patriota i, provereno, najodanijih sinova ove zemlje, nezainteresovana za zbrinjavanje svojih hrabrih invalida, osuđena je na propast. Završio bih ovo pismo zakletvom patriotski orijentisanih boraca: "Zaklinjem se čašću i životom da ću braniti srpski narod ma gde se nalazio". Boban Stingić, Negotin http://www.politika.co.yu/ilustro/ Serbian News Network - SNN [EMAIL PROTECTED] http://www.antic.org/
