http://www.pcnen.cg.yu/novi/drugi/08.htm
Prve crnogorske nezavisne elektronske novine (PCNEN)
Drugi pisu:
03.10.2002.
"SRAMNO SUDjENJE SLOBODANU MILOSEVICU" U
GUSLARSKOJ VARIJANTI
Svjestenici, pjesnici i belosvjetski otpadnici
Kad vec nisu mogli u elitnoj dvorani Kolarca, nasli su
se pod svodom sumorne sale zeleznicke stanice
Karadjordje i Djindjic, Vuk Brankovic i Hitler, Medlin
Olbrajt i casni knez Lazar. I naravno Matija Beckovic
Pise: Vladimir Cvorkov
Prica je, dakle, tekla ovako: "Na balkanskim
prostorima, od vremena Karadjordja, rodio se nije
veci, ni Srbinu drazi vodja". "Vila mu dade ime po
Srpstvu i slobodi", a prezime mu jos lepse - po Milosu
Obilicu. Ako vec niste pogodili o kome je rec, sada
cete sigurno: "Kad on dodje, propjevase svjestenici i
pjesnici, al' se odmah oglasise belosvjetski otpadnici".
Ko: Slobodan Milosevic, Obilic s Kosova, naravno.
Gde: u svecanoj sali novosadske zeleznicke stanice, na
guslarskoj veceri povodom izlaska nove kasete
poznatog i nagradjivanog guslara Radovana Sojica
"Sramno sudjenje Slobodanu Milosevicu u Hagu".
Pa se, zatim, "narodni" pesnik obraca direktno
Milosevicu i kaze mu: ti Slobo imas snage da "povratis
moral rodu da se bori za slobodu, vidis dalje nego
drugi, kao da si s neba dosao i doneo vest bratsku od
Lazara i Milosa". Epski junak je, tako, ispravljao ono
sto su komunisti napravili, sve dok nije stigla "depesa"
od NATO-a koja kaze da moraju Srbi da postanu raja
ili ce ih sve pobiti. "Zlocinci" zele da od Srbije naprave
glavnu NATO bazu, kako bi osvojili Rusiju, a Kosovo da
pripoje "mracnoj Albaniji". Naravno, "depesa" je
odbacena, jer zna se kakva je Srbija, "tu se vazda
ratovalo, za slobodu umiralo".
Dok peva, guslaru obrva poskakuje. Publika
odobrava, omakne se i poneko glasno "jeste!" ili "da,
da".
Sinhronizovani i aplauzi
Aplaudira se. U prve tri pesme aplauz je isao posle
drugog stiha, a stalno ga je zapocinjao stariji covek iz
prvog reda, dok bi ostali podrzavali. Vidi se da se ljudi
razumeju u guslanje - ne tapse se samo "ubojitim"
stihovima, vec i muziciranju.
Najgore je, medjutim, doslo tek posle bombi i zlodela
"siptarskih krvoloka". "Kad primirje potpisase, tad za
Srbe, rode mili, crni dani nastadose. Vlast preuzese
NATO sluge sto ispod bombe bezase, sad za marke i
dolare zemlju prodase." Pa pita, sta ucini "Djindjicu,
srpski jade, za poganu saku zlata". Slede srpski
svedoci u Tribunalu, "Brankovici", a "Slobo se muski
brani".
I tako, pita on, gusla i peva, u sumornoj svecanoj sali
zeleznicke stanice, nesumnjivo gradjenoj da bi se u
njoj odrzavali sastanci raznih zeleznicarskih foruma i
komiteta. Sedista presvucena sad vec iscepanim
skajem, reklame su zaostavstina nekog seminara,
valjda, okolo jugoslovenske zastave. Voditelj
programa govori nesto kao "u ovoj zemlji je
zabranjeno guslanje", posle cujemo da im nisu
dozvolili svirku na Kolarcu u Beogradu i jos negde.
"Samo zato sto su nacionalisti", tvrdi jedan mladji
muskarac.
Zaista, ko su Novosadjani, koji petak vece provode na
zeleznickoj stanici, slusajuci guslanje o poslednjem
komunistickom vladaru u Evropi i nacionalisti
optuzenom za ratne zlocine? Obican svet, mozda ne
narocito bogat - vidi se po odeci, uz to malo brkatiji od
proseka. Nasla se tu i poneka devojka, mladica je vec
vise. Jedna od njih, verovatno jos ni punoletna, sedi,
sasvim moderno obucena, pored oca. Ovaj razgovara
mobilnim telefonom, pokriva usta rukom da ne smeta
umetniku i slusaocima, ali ne vredi, covek izgleda ne
ume da prica tiho.
Sasvim obican, brkat svet
LJudi su, dakle, sasvim prosecni, nema tu nikog
neobicnog, guslarev sedmogodisnji sin (koji je i sam
guslao to vece pred publikom) trci okolo, juri se sa
drugim decacicem, vriste. Uprkos svoj normalnosti,
cela slika je pomalo egzoticna. LJudi su to koji poznaju
i posveceni su necemu sto malo ko razume. Drugo,
veruju u nesto u sta, valjda, jos malo ko veruje.
Dalje, ocigledno razmisljaju na nacin sasvim stran
savremenom coveku, mnogo blizi ljudima iz epskog,
herojskog doba. Sve ima svoje znacenje, sve je tu
povezano. Zivi su i Karadjordje i Lazar i Hitler, s
njima, ili protiv njih, bore se Sloba, Olbrajtova, Del
Ponteova, "Hag je novi Jasenovac". Sinkretizam izraza
je nedovoljan, stvar postaje eklekticna: Milosevicu je
ime dala vila, a on potom (kad je porastao, valjda)
pomaze Srbima da podignu svoj borbeni moral, sto
svakako nije termin iz recnika kneza Lazara. Publika
ipak sve to razume na zeljeni nacin. Svi su srecni,
smeskaju se, odobravaju. Pesme ce se, jasno je,
prenositi od usta do usta, s kolena na koleno. I jos
brze, zahvaljujuci distributerskoj mrezi "Super tona" iz
Beograda.
U cemu je poenta?
Odgovor stize - a od koga ce drugog - od "pjesnika".
Upravo onog koji je zapevao sa svestenicima kad se
Milosevic pojavio. "Pjesnik", naravno, zna vise od
obicnog sveta, zna tajnu. Cita se pismo Matije
Beckovica. Kaze "pjesnik" ironicno: "Ne mozemo mi
Srbi sa guslama u 21. vijek. Dvadeset vijekova je
moglo, ali u 21. ne moze". Kao, ne zna sta ce: "Mogli
bismo gusle da smestimo u muzej, ali kad bi one
mogle da cute." Pa zakljucuje, sad vec sasvim
ozbiljan, da "imamo vece obaveze prema guslama,
nego prema 21. vijeku. Ako 21. vijek ne moze s
guslama, mozemo bez njega."
Na izlasku, ljubazna zena prodaje Radovanove kasete.
"Draza Mihailovic, junak i mucenik", "Golgota Krajine",
redjaju se naslovi. "Ima ova o Mladicu, i poslednju o
Kosovu, sadasnja je tema i isto je jako dobar tekst",
kaze.
Karla gora neg' vjestica!
Jedine zene koje Sojic pominje u svojoj pesmi
"Sramno sudjenje Slobodanu Milosevicu u Hagu" su
negativni likovi. Moglo se to i ocekivati, u skladu je sa
davnim pesnickim uzorima. Opisuje tako Karlu del
Ponte: "ni'dje kose, tmurnog lica, stoput gora neg'
vjestica. Izgleda tako mrko, od straha bi djavo crk'o".
Medlin Olbrajt "skici, to je dusman srpskog roda, jer
na ljude ne lici".
DNEVNIK
Prve crnogorske nezavisne elektronske novine (PCNEN)
Drugi pisu:
03.10.2002.
"SRAMNO SUDjENJE SLOBODANU MILOSEVICU" U
GUSLARSKOJ VARIJANTI
Svjestenici, pjesnici i belosvjetski otpadnici
Kad vec nisu mogli u elitnoj dvorani Kolarca, nasli su
se pod svodom sumorne sale zeleznicke stanice
Karadjordje i Djindjic, Vuk Brankovic i Hitler, Medlin
Olbrajt i casni knez Lazar. I naravno Matija Beckovic
Pise: Vladimir Cvorkov
Prica je, dakle, tekla ovako: "Na balkanskim
prostorima, od vremena Karadjordja, rodio se nije
veci, ni Srbinu drazi vodja". "Vila mu dade ime po
Srpstvu i slobodi", a prezime mu jos lepse - po Milosu
Obilicu. Ako vec niste pogodili o kome je rec, sada
cete sigurno: "Kad on dodje, propjevase svjestenici i
pjesnici, al' se odmah oglasise belosvjetski otpadnici".
Ko: Slobodan Milosevic, Obilic s Kosova, naravno.
Gde: u svecanoj sali novosadske zeleznicke stanice, na
guslarskoj veceri povodom izlaska nove kasete
poznatog i nagradjivanog guslara Radovana Sojica
"Sramno sudjenje Slobodanu Milosevicu u Hagu".
Pa se, zatim, "narodni" pesnik obraca direktno
Milosevicu i kaze mu: ti Slobo imas snage da "povratis
moral rodu da se bori za slobodu, vidis dalje nego
drugi, kao da si s neba dosao i doneo vest bratsku od
Lazara i Milosa". Epski junak je, tako, ispravljao ono
sto su komunisti napravili, sve dok nije stigla "depesa"
od NATO-a koja kaze da moraju Srbi da postanu raja
ili ce ih sve pobiti. "Zlocinci" zele da od Srbije naprave
glavnu NATO bazu, kako bi osvojili Rusiju, a Kosovo da
pripoje "mracnoj Albaniji". Naravno, "depesa" je
odbacena, jer zna se kakva je Srbija, "tu se vazda
ratovalo, za slobodu umiralo".
Dok peva, guslaru obrva poskakuje. Publika
odobrava, omakne se i poneko glasno "jeste!" ili "da,
da".
Sinhronizovani i aplauzi
Aplaudira se. U prve tri pesme aplauz je isao posle
drugog stiha, a stalno ga je zapocinjao stariji covek iz
prvog reda, dok bi ostali podrzavali. Vidi se da se ljudi
razumeju u guslanje - ne tapse se samo "ubojitim"
stihovima, vec i muziciranju.
Najgore je, medjutim, doslo tek posle bombi i zlodela
"siptarskih krvoloka". "Kad primirje potpisase, tad za
Srbe, rode mili, crni dani nastadose. Vlast preuzese
NATO sluge sto ispod bombe bezase, sad za marke i
dolare zemlju prodase." Pa pita, sta ucini "Djindjicu,
srpski jade, za poganu saku zlata". Slede srpski
svedoci u Tribunalu, "Brankovici", a "Slobo se muski
brani".
I tako, pita on, gusla i peva, u sumornoj svecanoj sali
zeleznicke stanice, nesumnjivo gradjenoj da bi se u
njoj odrzavali sastanci raznih zeleznicarskih foruma i
komiteta. Sedista presvucena sad vec iscepanim
skajem, reklame su zaostavstina nekog seminara,
valjda, okolo jugoslovenske zastave. Voditelj
programa govori nesto kao "u ovoj zemlji je
zabranjeno guslanje", posle cujemo da im nisu
dozvolili svirku na Kolarcu u Beogradu i jos negde.
"Samo zato sto su nacionalisti", tvrdi jedan mladji
muskarac.
Zaista, ko su Novosadjani, koji petak vece provode na
zeleznickoj stanici, slusajuci guslanje o poslednjem
komunistickom vladaru u Evropi i nacionalisti
optuzenom za ratne zlocine? Obican svet, mozda ne
narocito bogat - vidi se po odeci, uz to malo brkatiji od
proseka. Nasla se tu i poneka devojka, mladica je vec
vise. Jedna od njih, verovatno jos ni punoletna, sedi,
sasvim moderno obucena, pored oca. Ovaj razgovara
mobilnim telefonom, pokriva usta rukom da ne smeta
umetniku i slusaocima, ali ne vredi, covek izgleda ne
ume da prica tiho.
Sasvim obican, brkat svet
LJudi su, dakle, sasvim prosecni, nema tu nikog
neobicnog, guslarev sedmogodisnji sin (koji je i sam
guslao to vece pred publikom) trci okolo, juri se sa
drugim decacicem, vriste. Uprkos svoj normalnosti,
cela slika je pomalo egzoticna. LJudi su to koji poznaju
i posveceni su necemu sto malo ko razume. Drugo,
veruju u nesto u sta, valjda, jos malo ko veruje.
Dalje, ocigledno razmisljaju na nacin sasvim stran
savremenom coveku, mnogo blizi ljudima iz epskog,
herojskog doba. Sve ima svoje znacenje, sve je tu
povezano. Zivi su i Karadjordje i Lazar i Hitler, s
njima, ili protiv njih, bore se Sloba, Olbrajtova, Del
Ponteova, "Hag je novi Jasenovac". Sinkretizam izraza
je nedovoljan, stvar postaje eklekticna: Milosevicu je
ime dala vila, a on potom (kad je porastao, valjda)
pomaze Srbima da podignu svoj borbeni moral, sto
svakako nije termin iz recnika kneza Lazara. Publika
ipak sve to razume na zeljeni nacin. Svi su srecni,
smeskaju se, odobravaju. Pesme ce se, jasno je,
prenositi od usta do usta, s kolena na koleno. I jos
brze, zahvaljujuci distributerskoj mrezi "Super tona" iz
Beograda.
U cemu je poenta?
Odgovor stize - a od koga ce drugog - od "pjesnika".
Upravo onog koji je zapevao sa svestenicima kad se
Milosevic pojavio. "Pjesnik", naravno, zna vise od
obicnog sveta, zna tajnu. Cita se pismo Matije
Beckovica. Kaze "pjesnik" ironicno: "Ne mozemo mi
Srbi sa guslama u 21. vijek. Dvadeset vijekova je
moglo, ali u 21. ne moze". Kao, ne zna sta ce: "Mogli
bismo gusle da smestimo u muzej, ali kad bi one
mogle da cute." Pa zakljucuje, sad vec sasvim
ozbiljan, da "imamo vece obaveze prema guslama,
nego prema 21. vijeku. Ako 21. vijek ne moze s
guslama, mozemo bez njega."
Na izlasku, ljubazna zena prodaje Radovanove kasete.
"Draza Mihailovic, junak i mucenik", "Golgota Krajine",
redjaju se naslovi. "Ima ova o Mladicu, i poslednju o
Kosovu, sadasnja je tema i isto je jako dobar tekst",
kaze.
Karla gora neg' vjestica!
Jedine zene koje Sojic pominje u svojoj pesmi
"Sramno sudjenje Slobodanu Milosevicu u Hagu" su
negativni likovi. Moglo se to i ocekivati, u skladu je sa
davnim pesnickim uzorima. Opisuje tako Karlu del
Ponte: "ni'dje kose, tmurnog lica, stoput gora neg'
vjestica. Izgleda tako mrko, od straha bi djavo crk'o".
Medlin Olbrajt "skici, to je dusman srpskog roda, jer
na ljude ne lici".
DNEVNIK
