http://www.patriotmagazin.com/media/001.htm

PATRIOT (Republika Srpska), broj 34, 30.septembar, 2002.

Bogdan Tirnanic, clan biblioteke, u seriji tekstova za Patriot

 Spoljni poslovi: Pink, televizija koja ne poznaje granice

 Suzama sam lepio tapete

 Rat protiv turbo-folka usao je u novu fazu: ko nije protiv, taj je
strani
 placenik. Da bi se dokazali kao demokrate, cak i starci danas konkurisu
 za upis na Muzicku akademiju. Medutim, turbo-folku nista, samo mala
 kijavica. Pitanje je: ko je njegov novi zastitnik?

 Vest da se televizija Pink moze ustaliti i u medijskom prostoru Crne
Gore, izazvala je momentalno
 pravu poplavu negativnih reakcija. Kao da je rec o najavljenoj invaziji
neke mocne strane armije. Hoce
 NATO resurse, nego! Lokalni medijski tajkuni, sve osobe guslarskog
porekla, koji misle da im pripada
 prednost u buducem (skorom) dodeljivanju frekvencija, digli su zavidnu
galamu po tamosnjim
 novinama, tvrdeci da bi dugotrajnije emitovanje Pinka izmedu Brda i
Mora bilo ravno genocidu. Nista
 manje. Kako cemo takvi u Evropu? Jedan list je, ipak, otkrio tajnu: ova
panika rezultat je straha da ce,
 ako se Pink legalno emituje juzno od Prijepolja, doci do ponovne
preraspodele reklamnog kolaca - svi
 oglasivaci (njih dvoje-troje) tada ce potrcati u zagrljaj Zeljka
Mitrovica, iskljucenog clana JUL-a.
 Ostalima sipak. Morace nesto da rade. Neka se pripreme.
 Ali - da se vratimo (laznoj) sustini - odakle ova generalna zebnja?
Otuda jer je - kazu crnogorski
 medijski vlasnici - Pink davno izasao na los glas kao promoter tzv.
turbo-folk kulture. Njegove emisione
 antene su zamena za minaret dzamija. Pod uslovom da je u dzamiji
dozvoljen trbusni ples. To je, nema
 zbora, tacno. Program Pinka je, jednostavno, odvratan - izuzimajuci
serije i filmove. Ali ljudi ipak
 masovno gledaju njegove emisije, oko ne mogu da odvoje. Zasto? Zar je
kolektivna glupost postala
 mera svih (srpskih) stvari? Ne.

 Elitna kultura? Ne, hvala!

 Jer je - da se ne lazemo - razumnoj sumnji podlozna tvrdnja da je
dugogodisnje konzumiranje ovako
 ustrojene televizije genetski genocidno. Kao sto se to, misle
crnogorski provajderi pokretnih slika, vec
 dogodilo u Srbiji. Kojoj Srbiji? Imamo posla sa klasicnom zamenom
posledice za uzrok. Jeste da Pink
 neosetno ostecuje psihu, izaziva pojacanu sklonost ka alkoholu,
podstice ubilacke instinkte i etablira
 opstu tupavost, ali je, s druge strane terazija, teza da je njegova
zestoka promocija turbo-folka unistila
 elitnu srpsku kulturu naprosto besmislena. Ona je to tim vise kada se
unapred mehanicki primenjuje na
 crnogorsku kulturnu situaciju, i danas plemenski orijentisanu. Ukoliko
ce Mile Kitic unistiti Jevrema
 Brkovica - e, vala, neka!
 No, zasto je pomenuta teza besmislena na tipicno srbijanski nacin? Jer
se, kod citave te rabote, ne kaze
 sta bi se to imalo smatrati elitnom srpskom kulturom. Romani Dobrice
Cosica? Ili - jos bolje -
 kvazifeministicke, mirjamovsko-crkvenjacke skrabotine Ljiljane
Habjanovic-Durovic? Seks i grad na
 beogradski nacin? Je li tu negde, mozebiti, skriven duh vladike
Nikolaja i pustinjaka Justina Popovica,
 pravih Srba, onih koji su izbegavali kupanje? Mozda se mislilo na
filmove Dide Karanovica, vazda
 sumnjive po pitanju plagijata? Filmovi Darka Bajica, tezgarosa iz
Grcke, elitni su jer po tom pitanju
 uopste nisu sumnjivi; on svoje price sakuplja po kafanama. Ili je - da
stvar svedemo na pravu meru - u
 pitanju izvorna narodna muzika tipa "od izvora vode dva putica". Ma,
jos je tezi zlocin posredi: ima ona
 pesmica o Miletu i lajkovackoj pruzi, gde se kaze da on, Mile, "poznaje
svojega drugara". A kog ce da
 poznaje? - pita se Momo Kapor. I to je cela prica.
 Elem, nema sumnje da je uzasni turbo-folk, tokom jedne strasne decenije
ratova, izbeglistva, nestasica i
 gladi, zaposeo neke od prostora koji, po misljenju retardiranih
kriticara, pripadaju tzv. elitnoj kulturi. Da
 bi se navedenoj tvrdnji pridala stanovita tezina, u taj turbo-folk
ubrojana su i sva ona iole zanimljiva
 dostignuca ovdasnjeg umetnickog stvaralastva - ukoliko se njihov tvorac
drznuo da opali iz topa na
 Sarajevo. Zasto ga onda ne obese? Jedini problem je, medutim, sto su ti
prostori bili prazni u svojoj
 epohalnoj zapustenosti. Vec decenijama. Ono sto se u Srbiji tretira kao
toboznja elitna kultura, zapravo i
 ne postoji. Kada se malo bolje razmisli, rec je o odurnom
nacionalistickom kicu, cesto lose prikrivene
 komunisticke provenijencije, obaska teskoj dosadi, eklatantnoj
nepismenosti i tako dalje, cije smo
 strasne posledice svi dobro osetili na sopstvenoj kozi. Nije nas
unistio rat. Nas je upropastila kultura.
 Ako se u jednom kratkom romanu (800 stranica) oca nacije, inace bivseg
kalemara, dvoje strastno vole
 dok raspravljaju o sudbini proletarijata u Spanskom gradanskom ratu,
ili bice obrnuto, onda je to,
 hteli-ne hteli, jedna od stepenica kojima se S. Milosevic popeo na
vlast. I onda neki kilanderi kazu da
 inteligencija ne snosi nikakvu odgovornost/krivicu za njegovu
desetogodisnju diktaturu. Za cijeg vakta je
 bilo sta je bilo. Kao sto jednom rekoh, ako su Turci tokom noci usli u
grad, neko mora da im je otvorio
 kapiju. Pa se taj odmah opet odmetnuo u disidente.

 Turbo-folk: slika u ogledalu

 U tom haosu najbolje se snasao turbo-folk, koji je postao neka vrsta
psiholoske matrice citavog naroda.
 Pa narod lomi case, ruke mu krvave. Od case? Cini se, otud, da je on,
taj turbo-folk, kao osobeni
 politicki projekat, u kome je Mitrovic igrao ulogu Mrkonjica, posedovao
snagu koja ce, kao od sale,
 pocistiti sve vrednosti srpske kulturne tradicije, te nase stubove od
mermera, mislene imenice zapravo.
 Ni slucajno. Turbo-folk je, po prirodi svojoj, importna pojava, samo
sen u ogledalu. Istocnjacki duh u
 zapadnjackom pakovanju. Sto se njega tice, one tradicije nije ni bilo.
I nije.
 Sta hocu da kazem? Pa, nesto vrlo jednostavno: nije zlocin turbo-folka
sto u Srbiji nema vise prave
 kulture, nego je zlocin prave kulture (u ovom slucaju, mislena imenica)
sto se pojavio turbo-folk.
 Inkubator se nije nalazio u Pinkovoj sarenoj kucici, vec u SANU, domu
staraca, razvojno ometenih jos
 u detinjstvu. Tamo gde nema vojske, razbojnici kolo vode. Iz tog je
razloga borba protiv turbo-folka
 kao metastazne pojave isto sto i mlacenje prazne, trule slame. Jer, i
to ce proci. Pitanje - kada? - ima
 samo jedan odgovor - sutra, cim svane. Zar nije kraljica turbo-folka
Ceca vec promenila klupski dres?
 Ono sto u korist te stvari mozemo uciniti jeste ciscenje Augijevih
stala, na celu sa Ministarstvom za
 kulturu, tim kljucnim proizvodom turbo-folka, koje se, sve izigravajuci
evropsku nevinost, onako na
 note, javlja kao tradicionalni promoter lose, duhom deseteracke,
nazadne, mutne i - iznad svega -
 nacionalisticke kulture, onoga sto spada u kontejner sa pet zvezdica.
By the way, takvu kulturu
 spoziorise svaka vlast. I ova sadasnja, demokratska. Nesto joj milo
dode. Znaci da ona nije nista naucila
 iz proslosti, kada je, porezom na sund, sprecavan prodor tzv.
novokomponovane narodne muzike. I
 kako je to zavrsilo? Danas se o Lepi Lukic govori kao o carici. Nema
sta da jede. Udala se za jednog
 stranca.
 Ako bi, dakle, shvatili sta se - u kontinuitetu - dogada na polju
kulture (gde nice samo strnjika), onda
 cemo se naci blizu napasti da poverujemo da je demokratija opredmeceni
kic. I taj se kic ostrvljuje bas
 na pojave koje su mu srodne po majcinom mleku. Kao sto je, recimo,
turbo-folk. On jeste odvratan, ali
 je pravo pitanje - da li bi bez turbo-folka uopste bilo demokratije.
Sudeci po politickom stanju u zemlji,
 turbo-folk nikada nije postojao. A demokratija?
                                           


                                       Serbian News Network - SNN
                                           [EMAIL PROTECTED]
                                        http://www.antic.org/

Reply via email to