http://www.patriotmagazin.com/media/001.htm PATRIOT (Republika Srpska), broj 34, 30.septembar, 2002. Bogdan Tirnanic, clan biblioteke, u seriji tekstova za Patriot Spoljni poslovi: Pink, televizija koja ne poznaje granice Suzama sam lepio tapete Rat protiv turbo-folka usao je u novu fazu: ko nije protiv, taj je strani placenik. Da bi se dokazali kao demokrate, cak i starci danas konkurisu za upis na Muzicku akademiju. Medutim, turbo-folku nista, samo mala kijavica. Pitanje je: ko je njegov novi zastitnik? Vest da se televizija Pink moze ustaliti i u medijskom prostoru Crne Gore, izazvala je momentalno pravu poplavu negativnih reakcija. Kao da je rec o najavljenoj invaziji neke mocne strane armije. Hoce NATO resurse, nego! Lokalni medijski tajkuni, sve osobe guslarskog porekla, koji misle da im pripada prednost u buducem (skorom) dodeljivanju frekvencija, digli su zavidnu galamu po tamosnjim novinama, tvrdeci da bi dugotrajnije emitovanje Pinka izmedu Brda i Mora bilo ravno genocidu. Nista manje. Kako cemo takvi u Evropu? Jedan list je, ipak, otkrio tajnu: ova panika rezultat je straha da ce, ako se Pink legalno emituje juzno od Prijepolja, doci do ponovne preraspodele reklamnog kolaca - svi oglasivaci (njih dvoje-troje) tada ce potrcati u zagrljaj Zeljka Mitrovica, iskljucenog clana JUL-a. Ostalima sipak. Morace nesto da rade. Neka se pripreme. Ali - da se vratimo (laznoj) sustini - odakle ova generalna zebnja? Otuda jer je - kazu crnogorski medijski vlasnici - Pink davno izasao na los glas kao promoter tzv. turbo-folk kulture. Njegove emisione antene su zamena za minaret dzamija. Pod uslovom da je u dzamiji dozvoljen trbusni ples. To je, nema zbora, tacno. Program Pinka je, jednostavno, odvratan - izuzimajuci serije i filmove. Ali ljudi ipak masovno gledaju njegove emisije, oko ne mogu da odvoje. Zasto? Zar je kolektivna glupost postala mera svih (srpskih) stvari? Ne. Elitna kultura? Ne, hvala! Jer je - da se ne lazemo - razumnoj sumnji podlozna tvrdnja da je dugogodisnje konzumiranje ovako ustrojene televizije genetski genocidno. Kao sto se to, misle crnogorski provajderi pokretnih slika, vec dogodilo u Srbiji. Kojoj Srbiji? Imamo posla sa klasicnom zamenom posledice za uzrok. Jeste da Pink neosetno ostecuje psihu, izaziva pojacanu sklonost ka alkoholu, podstice ubilacke instinkte i etablira opstu tupavost, ali je, s druge strane terazija, teza da je njegova zestoka promocija turbo-folka unistila elitnu srpsku kulturu naprosto besmislena. Ona je to tim vise kada se unapred mehanicki primenjuje na crnogorsku kulturnu situaciju, i danas plemenski orijentisanu. Ukoliko ce Mile Kitic unistiti Jevrema Brkovica - e, vala, neka! No, zasto je pomenuta teza besmislena na tipicno srbijanski nacin? Jer se, kod citave te rabote, ne kaze sta bi se to imalo smatrati elitnom srpskom kulturom. Romani Dobrice Cosica? Ili - jos bolje - kvazifeministicke, mirjamovsko-crkvenjacke skrabotine Ljiljane Habjanovic-Durovic? Seks i grad na beogradski nacin? Je li tu negde, mozebiti, skriven duh vladike Nikolaja i pustinjaka Justina Popovica, pravih Srba, onih koji su izbegavali kupanje? Mozda se mislilo na filmove Dide Karanovica, vazda sumnjive po pitanju plagijata? Filmovi Darka Bajica, tezgarosa iz Grcke, elitni su jer po tom pitanju uopste nisu sumnjivi; on svoje price sakuplja po kafanama. Ili je - da stvar svedemo na pravu meru - u pitanju izvorna narodna muzika tipa "od izvora vode dva putica". Ma, jos je tezi zlocin posredi: ima ona pesmica o Miletu i lajkovackoj pruzi, gde se kaze da on, Mile, "poznaje svojega drugara". A kog ce da poznaje? - pita se Momo Kapor. I to je cela prica. Elem, nema sumnje da je uzasni turbo-folk, tokom jedne strasne decenije ratova, izbeglistva, nestasica i gladi, zaposeo neke od prostora koji, po misljenju retardiranih kriticara, pripadaju tzv. elitnoj kulturi. Da bi se navedenoj tvrdnji pridala stanovita tezina, u taj turbo-folk ubrojana su i sva ona iole zanimljiva dostignuca ovdasnjeg umetnickog stvaralastva - ukoliko se njihov tvorac drznuo da opali iz topa na Sarajevo. Zasto ga onda ne obese? Jedini problem je, medutim, sto su ti prostori bili prazni u svojoj epohalnoj zapustenosti. Vec decenijama. Ono sto se u Srbiji tretira kao toboznja elitna kultura, zapravo i ne postoji. Kada se malo bolje razmisli, rec je o odurnom nacionalistickom kicu, cesto lose prikrivene komunisticke provenijencije, obaska teskoj dosadi, eklatantnoj nepismenosti i tako dalje, cije smo strasne posledice svi dobro osetili na sopstvenoj kozi. Nije nas unistio rat. Nas je upropastila kultura. Ako se u jednom kratkom romanu (800 stranica) oca nacije, inace bivseg kalemara, dvoje strastno vole dok raspravljaju o sudbini proletarijata u Spanskom gradanskom ratu, ili bice obrnuto, onda je to, hteli-ne hteli, jedna od stepenica kojima se S. Milosevic popeo na vlast. I onda neki kilanderi kazu da inteligencija ne snosi nikakvu odgovornost/krivicu za njegovu desetogodisnju diktaturu. Za cijeg vakta je bilo sta je bilo. Kao sto jednom rekoh, ako su Turci tokom noci usli u grad, neko mora da im je otvorio kapiju. Pa se taj odmah opet odmetnuo u disidente. Turbo-folk: slika u ogledalu U tom haosu najbolje se snasao turbo-folk, koji je postao neka vrsta psiholoske matrice citavog naroda. Pa narod lomi case, ruke mu krvave. Od case? Cini se, otud, da je on, taj turbo-folk, kao osobeni politicki projekat, u kome je Mitrovic igrao ulogu Mrkonjica, posedovao snagu koja ce, kao od sale, pocistiti sve vrednosti srpske kulturne tradicije, te nase stubove od mermera, mislene imenice zapravo. Ni slucajno. Turbo-folk je, po prirodi svojoj, importna pojava, samo sen u ogledalu. Istocnjacki duh u zapadnjackom pakovanju. Sto se njega tice, one tradicije nije ni bilo. I nije. Sta hocu da kazem? Pa, nesto vrlo jednostavno: nije zlocin turbo-folka sto u Srbiji nema vise prave kulture, nego je zlocin prave kulture (u ovom slucaju, mislena imenica) sto se pojavio turbo-folk. Inkubator se nije nalazio u Pinkovoj sarenoj kucici, vec u SANU, domu staraca, razvojno ometenih jos u detinjstvu. Tamo gde nema vojske, razbojnici kolo vode. Iz tog je razloga borba protiv turbo-folka kao metastazne pojave isto sto i mlacenje prazne, trule slame. Jer, i to ce proci. Pitanje - kada? - ima samo jedan odgovor - sutra, cim svane. Zar nije kraljica turbo-folka Ceca vec promenila klupski dres? Ono sto u korist te stvari mozemo uciniti jeste ciscenje Augijevih stala, na celu sa Ministarstvom za kulturu, tim kljucnim proizvodom turbo-folka, koje se, sve izigravajuci evropsku nevinost, onako na note, javlja kao tradicionalni promoter lose, duhom deseteracke, nazadne, mutne i - iznad svega - nacionalisticke kulture, onoga sto spada u kontejner sa pet zvezdica. By the way, takvu kulturu spoziorise svaka vlast. I ova sadasnja, demokratska. Nesto joj milo dode. Znaci da ona nije nista naucila iz proslosti, kada je, porezom na sund, sprecavan prodor tzv. novokomponovane narodne muzike. I kako je to zavrsilo? Danas se o Lepi Lukic govori kao o carici. Nema sta da jede. Udala se za jednog stranca. Ako bi, dakle, shvatili sta se - u kontinuitetu - dogada na polju kulture (gde nice samo strnjika), onda cemo se naci blizu napasti da poverujemo da je demokratija opredmeceni kic. I taj se kic ostrvljuje bas na pojave koje su mu srodne po majcinom mleku. Kao sto je, recimo, turbo-folk. On jeste odvratan, ali je pravo pitanje - da li bi bez turbo-folka uopste bilo demokratije. Sudeci po politickom stanju u zemlji, turbo-folk nikada nije postojao. A demokratija? Serbian News Network - SNN [EMAIL PROTECTED] http://www.antic.org/
