PATRIOT (Republika Srpska), broj 41, 11.novembar, 2002.
http://www.patriotmagazin.com/media/013.htm
Nakon vise od sedam godina tamnovanja u Seveningenu i njemackim zatvorima Milan Malis uspio da pobijedi cetiri iskonstruisane optuznice, lazne svjedoke i pristrasne tuzioce Haskog tribunala. Ekskluzivno za nas list Malis otkljucava tajne seveningenskih celija:
Pravda na cekanju
Nakon sto su se istrazioci Tribunala u Hadzicima uvjerili da je nena Rabija ziva, Arifa je bila prinudena da promijeni iskaz: saopstila je da nije vidjela ubistvo, o kom su joj, kako je rekla, pricale sve komsije. "Pita sudija Harisa: Ko te je pustio iz zatvora? A mali pokaze prstom na mene i kaze: 'Ovaj cetnik'", zavrsava Malis pricu o "padu" prve optuznice
pise: Zoran Zuza
Tesko je poceti ovu nevjerovatnu pricu bez cesto koristenog upozorenja da ono sto se dogodilo Sarajliji Milanu Malisu moze da se dogodi svakom Srbinu iz Republike Srpske koji je u proteklom ratu nosio pusku. Naprosto morate zakljuciti tako kad pred sobom imate covjeka koga je UN-ova ad hok praonica istine zvana Haski tribunal za ratne zlocine drzala u istraznom pritvoru punih sedam godina, tri mjeseca i 18 dana poslije samo jednog laznog svjedocenja. Poslije su stizale nove "prikolice", kako Malis zove iskonstruisane optuznice po kojima je bio optuzen cak i za saucesnistvo u genocidu, sto je omiljena fraza koju haski tuzioci ne propustaju da prikace uz svakog optuzenika srpske nacionalnosti. Naoruzan istinom i advokatom po sluzbenoj duznosti koji ga je vise prepadao nego branio, Malis je krenuo u bitku s vjetrenjacom koja prijeti da oduva i ono malo vjere da bi pravda, a s njom i pomirenje i povjerenje mogli stici na ove prostore.
I bez Maliseve price jasno nam je zbog cega Haski tribunal postoji, ali iz nje saznajemo kako je i sta taj sud radio sve ove godine i zasto tamosnji prevodioci ne stizu da prevedu Izetbegovicevu optuznicu garniranu sa pedesetak kilograma dokaza o zlocinima nad Srbima. Prece je, naime, pakovati nego otpakivati optuznice, a dok ove gotove dodu na red - ko ziv ko mrtav. Ko ne vjeruje, neka pita Franju Tudmana. U tom ce, valjda, i ta famozna 2004. godina, kada u Hagu planiraju da okoncaju istrage. Sto preostane, stici ce pod oznakom "A" u sudnicu logora "Viktor Bubanj"!
Najmanje 25 za cetnika
Tog januara 1992. Milan Malis, ekonomista u sarajevskom "Centrotrans komercu", nije smio da ode do svog preduzeca i podigne platu. Ona je, doduse, bila mnogo manja nego plata njegovih kolega muslimana i Hrvata, koji nisu, kao on, poslati na cekanje. Bolje i bez para nego bez glave, lakonski je rezonovao nakon sto su mu iz grada na Ilidzu, gdje je zivio, dojavili da ce, dode li u preduzece, biti ubijen. Kada je 19. aprila puklo i na podrucju Ilidze i Hadzica, prihvatio se pistolja: odreden je za komandira obezbjedenja Doma zdravlja u Hadzicima. Ucestvuje u borbama oko Hadzica do pocetka 1993. godine, kada prelazi u policiju na Ilidzi. U policiji je do decembra 1994. godine, kada odlazi u Beograd, a potom i u Njemacku, kod ujaka u Hamburg, gdje su mu bili zena i dva sina. Dejton i mir nisu tada bili na vidiku. Rat dozlogrdio, a po Ilidzi, kako kaze, pukla prica da ce se muslimanima bas kroz tu opstinu ili kroz Hadzice morati dati izlaz iz grada. Mislio je da je bolje otici nego to docekati.
"Kad sam stigao u Hamburg, prijavio sam se vlastima kako bih mogao dizati socijalnu pomoc. Tu sam, na tim salterima, 1. februara 1995. godine i sreo komsinicu iz Hadzica Arifu Sijamic. Prepoznam je i pozdravim, a ona meni: 'J.... ti majku cetnicku!' Nisam htio da se svadam jer je oko nas bilo 90 odsto muslimana, pa sam izasao ne podigavsi novac. Nakon tacno 13 dana, negdje oko pola cetiri ujutro, na vrata mi zalupa policija. Bilo ih je 10 do 15 sa uperenim automatima. Stavise mi lisice i odvedose me u policijsku upravu u Hamburgu, gdje sam bio do po podne dok nije dosao tuzilac iz glavnog njemackog tuzilastva. Dva dana su me ispitivali, a potom prebacili u Hag", prica Malis. Dobro je zapamtio to prvo ispitivanje, i to po jednom detalju. Cim je inspektor otisao po kafu, lice zene koja je prevodila izoblicilo se od mrznje: "Dobices, cetnice, najmanje 25 godina!" "Kad se inspektor vratio, trazio sam i dobio drugog prevodioca. Ta druga zena bila je Svabica. Donijela Bibliju, stavila ruku na nju i rekla mi da je zakleti sudski tumac. 'Ja sam rodena Njemica, ali sam studirala srpski jezik.' Kako rece srpski jezik, a meni odmah lakse."
Spasonosni papagaj
U pritvorskoj jedinici Haskog tribunala zatekao je samo Duska Tadica. Godinu i osam mjeseci trajalo je ispitivanje nakon sto ga je Arifa Sijamic tuziocima opisala kao "cetnika koji je ubijao po Hadzicima". "Ona je izjavila da sam jednu staru nenu Rabiju, komsinicu koja je imala 78 godina, prikovao za vrata kuce u kojoj je zivjela. Ta nena je bila sama i stanovala je preko puta Arife. Ostala je u Hadzicima tokom cijelog rata i ziva je i dan-danas. Trazio sam da se suocim sa nenom, kojoj sam, sjecam se, u kucu donio policijsku bluzu da se ne bi smrzla. Na moj zahtjev za suocenje odgovor je bio: o tom - potom."
Malis je ipak docekao suocenje, ali sa Arifom i njenim sinom Harisom, koga je, kako kaze, bez znanja pretpostavljenog, vratio kuci iz sportske dvorane u Hadzicima, gdje je bio zatvoren zajedno sa jos nekoliko muskaraca muslimanske nacionalnosti. "Pita me istrazni sudija jesam li bio u Arifinom stanu. Jesam, kazem, jer me je zvala i zamolila me da Harisu odnesem dzemper i deku, sto sam i uradio. Kad sam usao u stan, vidio sam da Arifa ima papagaja, koga nije imala cime da hrani. Zato sam usput svratio u napustenu poljoprivrednu apoteku, pokupio tri kutije hrane za ptice i donio ih Arifi. Uh, sto me je ta hrana i ta ptica kasnije spasila!"
Nakon sto su se istrazioci Tribunala u Hadzicima uvjerili da je nena Rabija ziva, Arifa je bila prinudena da promijeni iskaz: saopstila je da nije vidjela ubistvo, o kom su joj, kako je rekla, pricale sve komsije. "Pita sudija Harisa: Ko te je pustio iz zatvora? A mali pokaze prstom na mene i kaze: 'Ovaj cetnik'", zavrsava Malis pricu o "padu" prve optuznice.
Dnevnica svjedoka 800 evra
Milana preuzima njemacka policija i helikopterom ga prebacuje ne u Hamburg, na slobodu, vec u Karlsrue, u zatvor. "Strpali su me u samicu. Gledam oko sebe, a na zidovima sve sami antisrpski natpisi: 'Srbe na vrbe', 'Velika Albanija', 'Alija je Bog!'. Nakon sat vremena pojavise se neki inspektor i prevodilac. Pitaju: Kad bismo mi tebe sada pustili, bi li ti pobjegao u Jugoslaviju? Kazem ja njima da ne bih pobjegao jer nisam kriminalac. Kazu: Bices pusten na slobodu do okoncanja procesa."
Malis, medutim, nije osloboden, posto su ga, iz njemu tada neobjasnjivih razloga, ponovo helikopterom vratili u Hag. U Seveningenu je, bez ikakvog objasnjenja ili ispitivanja, lezao puna tri i po mjeseca, nakon cega se sa novom optuznicom u rukama pojavio njegov advokat po sluzbenoj duznosti, Svajcarac Dirk Torsten. "U 'prikolici' je pisalo da sam optuzen za ratne zlocine u borbama oko naselja Otes. Ja jesam ucestvovao u tim borbama, kao i svi drugi, ali nisam napravio nikakav zlocin. Znam da mi ne mogu nista, ali se bojim da opet ne dovedu nekog laznog svjedoka. Jos da sam tada znao da je dnevnica svjedoka 800 evra, puk'o bih k'o ledenica!"
Umjesto Malisa, "pukla" je optuznica, ali je Milan i dalje robijao u Seveningenu. Punih godinu dana bez ikakvog novog ispitivanja i uz nemusto obrazlozenje advokata da je sve jos u "istraznom postupku". Cekala se treca optuznica, a ona je glasila: dejstvovanje snajperskom puskom, po medunarodnim konvencijama zabranjenim oruzjem. "U meduvremenu se pojavilo jos nesto. Pita sudija da li su mi poznata imena Ferida i Hasana Rikala. Kad sam odgovorio da nisu, rekao je da su dana tog i tog odvedeni iz Broda na Drini kod Foce i predati meni. Kaze: U to vrijeme bili ste komandir policije u Foci. Ja ga samo ironicno pogledam jer u Foci nisam bio od 1984, kada mi je umro otac. Kazem: Bog s vama. U zabludi ste. Ako mi dokazete da sam to bio ja, potpisujem da me osudite na smrtnu kaznu. Gleda me sudija, sjecam se, Amado Omar iz Gane, pa izvadi clanak iz novina, ne znam kojih, u kojima pise da je tu dvojicu Rikala preuzeo M. Malis. Ja im kazem da je to cesto prezime u Srbinju i da su me s nekim zamijenili. E, kad su, nakon nekoliko mjeseci, shvatili da su pogrijesili, mislio sam da im je dosta i da ce me konacno pustiti."
I dosad su knjige dolazile...
Ne samo da Malisa nisu pustili nego su krajem maja 2002. godine donijeli cetvrtu "prikolicu", sa najtezim mogucim optuzbama. "I dotad su knjige dolazile, ali takva nikad dosla nije: pomaganje pri masovnom ubistvu nesrpskog naroda, saucesnistvo u genocidu. Neki dan citam u Avazu - ista optuznica tereti i Janka Bobetka", prica Milan i vrpolji se na stolici. Ocigledno, tesko mu je kad se, makar i u mislima, sjeti kroz sta je prolazio. "Dode i moj advokat s pricom da cu biti osuden na onoliko vremena koliko sam lezao i da se mogu nadati da cu biti kod kuce u roku od dva mjeseca. Tad se u meni probudio inat i rijesio sam da se, bez obzira na sve, borim da dokazem da sam nevin. Sjecam se da sam istraznom sudiji rekao da ja nista od toga sto tamo pise nisam uradio, da sam od naoruzanja imao samo pistolj i da se pistoljem ne moze izvrsiti genocid. Jos sam ga pitao kako je moguce da sam imao genocidne namjere, a jednoj ptici, onom papagaju, nisam dozvolio da umre!"
Bio je to posljednji Milanov iskaz koji je dao istraziteljima Haskog tribunala. Nakon tog ispitivanja saopstili su mu da ne postoji osnov za krivicno gonjenje. Sloboda je bila na vidiku, pod uslovom da tuzilac ne ulozi zalbu.
Krokodil, suze i srijeda
"Sedam dana k'o sedam dugih godina. 'Oce se zaliti, nece se zaliti. Nikad necu zaboraviti taj 10. juni. U 1.15 ujutro neko kuca na vrata celije. Mislim: dos'o krokodil (advokat, prim. aut.) i donio novu 'prikolicu'. Nisam mogao da pricam s advokatom bez pica. Odem kod Talica (general Momir Talic, prim. aut.), dade mi vino, kucam kod Brde (Radoslav Brdanin, prim. aut.), i on mi dade vino, kod Galica (general Stanislav Galic, prim. aut.) da kucam, necu - on pije k'o i ja. Eksiram ona vina, zapalim cigaru, stanem pred advokata, a on me moli da stavim slusalice. Cujem: Ti sutra ides kuci. Onesvijestio sam se. Osjecam, polijevaju me vodom. Kad dodoh sebi, napadnem advokata: Sto nisi dos'o sutra da mi to kazes. Veli: Nisam mogao da izdrzim a da te odmah ne obavijestim. Podem od celije do celije. Vidim da svi cekaju da cuju sta je bilo. Vicem: Robovi, ja sutra krecem ka otadzbini! Vidim suze kod Talica, a i ostali samo sto ne placu."
Nakon vise od sedam godina robije iz Seveningena je osloboden nevin covjek. No, Malisevoj golgoti tu nije bio kraj. Pod policijskom pratnjom vracen je u Hamburg, grad u kome je uhapsen, u srijedu 11. juna ove godine. Ne pominjemo slucajno da je bila srijeda: policija je insistirala da Malis bude vracen u bilo koju zemlju bivse Jugoslavije prvim avionom. Da je, kojim slucajem, iz Haga stigao u utorak ili cetvrtak, letio bi za Sarajevo! "Ne daj Boze da su me vratili u Sarajevo. Ne bih izdrzao nova maltretiranja i ispitivanja. Srecom, bila je srijeda, pa sam letio za Beograd. Kad smo sletjeli i kad sam prosao svu proceduru, klekao sam i poljubio lijepu zemlju Srbiju."
Milan Malis sada zivi na Palama. Zahvaljujuci lokalnim vlastima dobio je privremeni smjestaj, dok se ne snade, odnosno dok ne nade adekvatan posao. Prije rata bio je odbojkaski trener i sudija i kaze da bi volio da se vrati tom sportu. Za svoje seveningenske drugove ima poruku. "Tamo je 90 odsto Srba osumnjiceno samo zato sto su Srbi, a svaki drugi svjedok je lazni svjedok koji je dobro placen da prica neistine. Neka im je Bog na pomoci. Pravda je spora, ali, nadam se, i za njih dostizna."
http://www.patriotmagazin.com/media/013.htm
Nakon vise od sedam godina tamnovanja u Seveningenu i njemackim zatvorima Milan Malis uspio da pobijedi cetiri iskonstruisane optuznice, lazne svjedoke i pristrasne tuzioce Haskog tribunala. Ekskluzivno za nas list Malis otkljucava tajne seveningenskih celija:
Pravda na cekanju
Nakon sto su se istrazioci Tribunala u Hadzicima uvjerili da je nena Rabija ziva, Arifa je bila prinudena da promijeni iskaz: saopstila je da nije vidjela ubistvo, o kom su joj, kako je rekla, pricale sve komsije. "Pita sudija Harisa: Ko te je pustio iz zatvora? A mali pokaze prstom na mene i kaze: 'Ovaj cetnik'", zavrsava Malis pricu o "padu" prve optuznice
pise: Zoran Zuza
Tesko je poceti ovu nevjerovatnu pricu bez cesto koristenog upozorenja da ono sto se dogodilo Sarajliji Milanu Malisu moze da se dogodi svakom Srbinu iz Republike Srpske koji je u proteklom ratu nosio pusku. Naprosto morate zakljuciti tako kad pred sobom imate covjeka koga je UN-ova ad hok praonica istine zvana Haski tribunal za ratne zlocine drzala u istraznom pritvoru punih sedam godina, tri mjeseca i 18 dana poslije samo jednog laznog svjedocenja. Poslije su stizale nove "prikolice", kako Malis zove iskonstruisane optuznice po kojima je bio optuzen cak i za saucesnistvo u genocidu, sto je omiljena fraza koju haski tuzioci ne propustaju da prikace uz svakog optuzenika srpske nacionalnosti. Naoruzan istinom i advokatom po sluzbenoj duznosti koji ga je vise prepadao nego branio, Malis je krenuo u bitku s vjetrenjacom koja prijeti da oduva i ono malo vjere da bi pravda, a s njom i pomirenje i povjerenje mogli stici na ove prostore.
I bez Maliseve price jasno nam je zbog cega Haski tribunal postoji, ali iz nje saznajemo kako je i sta taj sud radio sve ove godine i zasto tamosnji prevodioci ne stizu da prevedu Izetbegovicevu optuznicu garniranu sa pedesetak kilograma dokaza o zlocinima nad Srbima. Prece je, naime, pakovati nego otpakivati optuznice, a dok ove gotove dodu na red - ko ziv ko mrtav. Ko ne vjeruje, neka pita Franju Tudmana. U tom ce, valjda, i ta famozna 2004. godina, kada u Hagu planiraju da okoncaju istrage. Sto preostane, stici ce pod oznakom "A" u sudnicu logora "Viktor Bubanj"!
Najmanje 25 za cetnika
Tog januara 1992. Milan Malis, ekonomista u sarajevskom "Centrotrans komercu", nije smio da ode do svog preduzeca i podigne platu. Ona je, doduse, bila mnogo manja nego plata njegovih kolega muslimana i Hrvata, koji nisu, kao on, poslati na cekanje. Bolje i bez para nego bez glave, lakonski je rezonovao nakon sto su mu iz grada na Ilidzu, gdje je zivio, dojavili da ce, dode li u preduzece, biti ubijen. Kada je 19. aprila puklo i na podrucju Ilidze i Hadzica, prihvatio se pistolja: odreden je za komandira obezbjedenja Doma zdravlja u Hadzicima. Ucestvuje u borbama oko Hadzica do pocetka 1993. godine, kada prelazi u policiju na Ilidzi. U policiji je do decembra 1994. godine, kada odlazi u Beograd, a potom i u Njemacku, kod ujaka u Hamburg, gdje su mu bili zena i dva sina. Dejton i mir nisu tada bili na vidiku. Rat dozlogrdio, a po Ilidzi, kako kaze, pukla prica da ce se muslimanima bas kroz tu opstinu ili kroz Hadzice morati dati izlaz iz grada. Mislio je da je bolje otici nego to docekati.
"Kad sam stigao u Hamburg, prijavio sam se vlastima kako bih mogao dizati socijalnu pomoc. Tu sam, na tim salterima, 1. februara 1995. godine i sreo komsinicu iz Hadzica Arifu Sijamic. Prepoznam je i pozdravim, a ona meni: 'J.... ti majku cetnicku!' Nisam htio da se svadam jer je oko nas bilo 90 odsto muslimana, pa sam izasao ne podigavsi novac. Nakon tacno 13 dana, negdje oko pola cetiri ujutro, na vrata mi zalupa policija. Bilo ih je 10 do 15 sa uperenim automatima. Stavise mi lisice i odvedose me u policijsku upravu u Hamburgu, gdje sam bio do po podne dok nije dosao tuzilac iz glavnog njemackog tuzilastva. Dva dana su me ispitivali, a potom prebacili u Hag", prica Malis. Dobro je zapamtio to prvo ispitivanje, i to po jednom detalju. Cim je inspektor otisao po kafu, lice zene koja je prevodila izoblicilo se od mrznje: "Dobices, cetnice, najmanje 25 godina!" "Kad se inspektor vratio, trazio sam i dobio drugog prevodioca. Ta druga zena bila je Svabica. Donijela Bibliju, stavila ruku na nju i rekla mi da je zakleti sudski tumac. 'Ja sam rodena Njemica, ali sam studirala srpski jezik.' Kako rece srpski jezik, a meni odmah lakse."
Spasonosni papagaj
U pritvorskoj jedinici Haskog tribunala zatekao je samo Duska Tadica. Godinu i osam mjeseci trajalo je ispitivanje nakon sto ga je Arifa Sijamic tuziocima opisala kao "cetnika koji je ubijao po Hadzicima". "Ona je izjavila da sam jednu staru nenu Rabiju, komsinicu koja je imala 78 godina, prikovao za vrata kuce u kojoj je zivjela. Ta nena je bila sama i stanovala je preko puta Arife. Ostala je u Hadzicima tokom cijelog rata i ziva je i dan-danas. Trazio sam da se suocim sa nenom, kojoj sam, sjecam se, u kucu donio policijsku bluzu da se ne bi smrzla. Na moj zahtjev za suocenje odgovor je bio: o tom - potom."
Malis je ipak docekao suocenje, ali sa Arifom i njenim sinom Harisom, koga je, kako kaze, bez znanja pretpostavljenog, vratio kuci iz sportske dvorane u Hadzicima, gdje je bio zatvoren zajedno sa jos nekoliko muskaraca muslimanske nacionalnosti. "Pita me istrazni sudija jesam li bio u Arifinom stanu. Jesam, kazem, jer me je zvala i zamolila me da Harisu odnesem dzemper i deku, sto sam i uradio. Kad sam usao u stan, vidio sam da Arifa ima papagaja, koga nije imala cime da hrani. Zato sam usput svratio u napustenu poljoprivrednu apoteku, pokupio tri kutije hrane za ptice i donio ih Arifi. Uh, sto me je ta hrana i ta ptica kasnije spasila!"
Nakon sto su se istrazioci Tribunala u Hadzicima uvjerili da je nena Rabija ziva, Arifa je bila prinudena da promijeni iskaz: saopstila je da nije vidjela ubistvo, o kom su joj, kako je rekla, pricale sve komsije. "Pita sudija Harisa: Ko te je pustio iz zatvora? A mali pokaze prstom na mene i kaze: 'Ovaj cetnik'", zavrsava Malis pricu o "padu" prve optuznice.
Dnevnica svjedoka 800 evra
Milana preuzima njemacka policija i helikopterom ga prebacuje ne u Hamburg, na slobodu, vec u Karlsrue, u zatvor. "Strpali su me u samicu. Gledam oko sebe, a na zidovima sve sami antisrpski natpisi: 'Srbe na vrbe', 'Velika Albanija', 'Alija je Bog!'. Nakon sat vremena pojavise se neki inspektor i prevodilac. Pitaju: Kad bismo mi tebe sada pustili, bi li ti pobjegao u Jugoslaviju? Kazem ja njima da ne bih pobjegao jer nisam kriminalac. Kazu: Bices pusten na slobodu do okoncanja procesa."
Malis, medutim, nije osloboden, posto su ga, iz njemu tada neobjasnjivih razloga, ponovo helikopterom vratili u Hag. U Seveningenu je, bez ikakvog objasnjenja ili ispitivanja, lezao puna tri i po mjeseca, nakon cega se sa novom optuznicom u rukama pojavio njegov advokat po sluzbenoj duznosti, Svajcarac Dirk Torsten. "U 'prikolici' je pisalo da sam optuzen za ratne zlocine u borbama oko naselja Otes. Ja jesam ucestvovao u tim borbama, kao i svi drugi, ali nisam napravio nikakav zlocin. Znam da mi ne mogu nista, ali se bojim da opet ne dovedu nekog laznog svjedoka. Jos da sam tada znao da je dnevnica svjedoka 800 evra, puk'o bih k'o ledenica!"
Umjesto Malisa, "pukla" je optuznica, ali je Milan i dalje robijao u Seveningenu. Punih godinu dana bez ikakvog novog ispitivanja i uz nemusto obrazlozenje advokata da je sve jos u "istraznom postupku". Cekala se treca optuznica, a ona je glasila: dejstvovanje snajperskom puskom, po medunarodnim konvencijama zabranjenim oruzjem. "U meduvremenu se pojavilo jos nesto. Pita sudija da li su mi poznata imena Ferida i Hasana Rikala. Kad sam odgovorio da nisu, rekao je da su dana tog i tog odvedeni iz Broda na Drini kod Foce i predati meni. Kaze: U to vrijeme bili ste komandir policije u Foci. Ja ga samo ironicno pogledam jer u Foci nisam bio od 1984, kada mi je umro otac. Kazem: Bog s vama. U zabludi ste. Ako mi dokazete da sam to bio ja, potpisujem da me osudite na smrtnu kaznu. Gleda me sudija, sjecam se, Amado Omar iz Gane, pa izvadi clanak iz novina, ne znam kojih, u kojima pise da je tu dvojicu Rikala preuzeo M. Malis. Ja im kazem da je to cesto prezime u Srbinju i da su me s nekim zamijenili. E, kad su, nakon nekoliko mjeseci, shvatili da su pogrijesili, mislio sam da im je dosta i da ce me konacno pustiti."
I dosad su knjige dolazile...
Ne samo da Malisa nisu pustili nego su krajem maja 2002. godine donijeli cetvrtu "prikolicu", sa najtezim mogucim optuzbama. "I dotad su knjige dolazile, ali takva nikad dosla nije: pomaganje pri masovnom ubistvu nesrpskog naroda, saucesnistvo u genocidu. Neki dan citam u Avazu - ista optuznica tereti i Janka Bobetka", prica Milan i vrpolji se na stolici. Ocigledno, tesko mu je kad se, makar i u mislima, sjeti kroz sta je prolazio. "Dode i moj advokat s pricom da cu biti osuden na onoliko vremena koliko sam lezao i da se mogu nadati da cu biti kod kuce u roku od dva mjeseca. Tad se u meni probudio inat i rijesio sam da se, bez obzira na sve, borim da dokazem da sam nevin. Sjecam se da sam istraznom sudiji rekao da ja nista od toga sto tamo pise nisam uradio, da sam od naoruzanja imao samo pistolj i da se pistoljem ne moze izvrsiti genocid. Jos sam ga pitao kako je moguce da sam imao genocidne namjere, a jednoj ptici, onom papagaju, nisam dozvolio da umre!"
Bio je to posljednji Milanov iskaz koji je dao istraziteljima Haskog tribunala. Nakon tog ispitivanja saopstili su mu da ne postoji osnov za krivicno gonjenje. Sloboda je bila na vidiku, pod uslovom da tuzilac ne ulozi zalbu.
Krokodil, suze i srijeda
"Sedam dana k'o sedam dugih godina. 'Oce se zaliti, nece se zaliti. Nikad necu zaboraviti taj 10. juni. U 1.15 ujutro neko kuca na vrata celije. Mislim: dos'o krokodil (advokat, prim. aut.) i donio novu 'prikolicu'. Nisam mogao da pricam s advokatom bez pica. Odem kod Talica (general Momir Talic, prim. aut.), dade mi vino, kucam kod Brde (Radoslav Brdanin, prim. aut.), i on mi dade vino, kod Galica (general Stanislav Galic, prim. aut.) da kucam, necu - on pije k'o i ja. Eksiram ona vina, zapalim cigaru, stanem pred advokata, a on me moli da stavim slusalice. Cujem: Ti sutra ides kuci. Onesvijestio sam se. Osjecam, polijevaju me vodom. Kad dodoh sebi, napadnem advokata: Sto nisi dos'o sutra da mi to kazes. Veli: Nisam mogao da izdrzim a da te odmah ne obavijestim. Podem od celije do celije. Vidim da svi cekaju da cuju sta je bilo. Vicem: Robovi, ja sutra krecem ka otadzbini! Vidim suze kod Talica, a i ostali samo sto ne placu."
Nakon vise od sedam godina robije iz Seveningena je osloboden nevin covjek. No, Malisevoj golgoti tu nije bio kraj. Pod policijskom pratnjom vracen je u Hamburg, grad u kome je uhapsen, u srijedu 11. juna ove godine. Ne pominjemo slucajno da je bila srijeda: policija je insistirala da Malis bude vracen u bilo koju zemlju bivse Jugoslavije prvim avionom. Da je, kojim slucajem, iz Haga stigao u utorak ili cetvrtak, letio bi za Sarajevo! "Ne daj Boze da su me vratili u Sarajevo. Ne bih izdrzao nova maltretiranja i ispitivanja. Srecom, bila je srijeda, pa sam letio za Beograd. Kad smo sletjeli i kad sam prosao svu proceduru, klekao sam i poljubio lijepu zemlju Srbiju."
Milan Malis sada zivi na Palama. Zahvaljujuci lokalnim vlastima dobio je privremeni smjestaj, dok se ne snade, odnosno dok ne nade adekvatan posao. Prije rata bio je odbojkaski trener i sudija i kaze da bi volio da se vrati tom sportu. Za svoje seveningenske drugove ima poruku. "Tamo je 90 odsto Srba osumnjiceno samo zato sto su Srbi, a svaki drugi svjedok je lazni svjedok koji je dobro placen da prica neistine. Neka im je Bog na pomoci. Pravda je spora, ali, nadam se, i za njih dostizna."
Milosevic i Karadzic
"Pita mene sudija volim li ja Slobodana Milosevica. Kazem: Nit ga volim, nit ga mrzim. Pa, on je tvoj predsjednik, veli sudija. Ne, kazem ja, moj predsjednik je Radovan Karadzic."
Odsteta
Malisev advokat Dirk Torsten napisao je odstetni zahtjev Haskom tribunalu. Milan ocekuje da ce dobiti odstetu i podsjeca na slucaj Milenka Dajica, koji je u Hagu lezao pune cetiri godine, koliko je sudu trebalo da ustanovi da nije rijec o Dajicu iz Srbinja koji je osumnjicen za ratne zlocine, vec o covjeku koji je roden u Kozarskoj Dubici.
Robijao bih za Duska
"Najteze mi je bilo kad je Dusko Tadic u obnovljenom procesu dobio jos 20 godina i kada je otisao na izdrzavanje kazne. S njim sam proveo najvise vremena i on mi je bio kao brat. Savjetovao sam mu da se okane corava posla i da ne ide na obnovu procesa, ali me nije poslusao. Bio je petak kad je otisao, a u subotu mu dosla zena u posjetu. Nije znala da je dobio jos 20 godina, a ja nisam imao srca da joj to kazem. Slobode mi moje, da je to moguce, ja bih trazio da barem 10 godina lezim za Duska."
Tata, Momo i Biljana
"Milosevic uglavnom nema dodira sa ostalim zatvorenicima. U setnju uglavnom izlazi sam i navece, a danju priprema odbranu. Naidem kraj njegove celije, otvorim prozorcic i pitam: Tata, treba li ti sta? On samo klimne glavom i rukom pokaze da mu nista ne treba.
Sto se Krajisnika tice, s njim nisam kontaktirao. On se ponasa slicno kao i Milosevic, uglavnom je u papirima, ili pise, ili se priprema za sudenje.
Ni Biljana se ni s kim nije druzila, ali je ona u pritvoru imala drugaciji tretman, kakav imaju oni koji se dobrovoljno predaju. Po mom misljenju, a tako se pricalo i u zatvoru, ona ce sahraniti tatu i Krajisnika. Talic, koji je inace jedna prava ljudina, vojskovoda, nije htio da cuje za nju i njeno ime i prezime. Kad su je vracali za Beograd, bilo je obezbjedenje k'o da vode Tita iz groba."
Pozdrav s Blaskicem
"Sa muslimanima nismo imali kontakata, a sa Hrvatima smo se druzili. Kad je Tihomir Blaskic posao u Sevilju na izdrzavanje kazne, pozdravio se sa svima. Pita on mene: Hocemo li se pozdraviti? Hocemo, kazem, ako cemo se poljubiti tri puta. I poljubi me tri puta. A ja iz fontane zagrabim vode i polijem za njim. Nek i njega sreca prati."
Beograd - Bar - Milano - Hamburg
"U Beogradu sretnem prijatelja iz firme. Posao u Bar da proda kamion. Ja krenem s njim i pomognem mu da pazari. Dao mi je 5.000 maraka. Ukrcam se u Baru na trajekt za Bari s nekim kamiondzijama. Pocaste carinike picem i ne gledaju pasose. Iz Barija s jednim od njih dodem do Milana. Sta cu sad?! Imam para za kartu, ali nemam vize u pasosu za Njemacku. Kad odjednom, na stanicu nagrnuse navijaci "Milana". Igra se utakmica sa "Hamburgom" u Hamburgu. Odem ja i kupim sal i kapu "Milana" pa u voz, medu navijace. Niko nas nista nije pitao do Hamburga."
