http://www.nin.co.yu/cgi-bin/printpage?filename=/2002-12/19/26466.html NIN, 2712, 19.decembar, 2002. Politika: Vinost bez zastite Haski sud se nada da ce priznanje Biljane Plavsic prokrciti put kojim ce krenuti i drugi srpski lideri Otkrice nedelje u Hagu bilo je skidanje tajnosti sa dokumenta kojim je Biljana Plavsic 2. oktobra ove godine priznala svoju krivicu za progon nesrpskog stanovnistva u BiH od jula 1991. do decembra 1992. godine na verskoj, rasnoj i politickoj osnovi (to delo predstavlja najtezi oblik zlocina protiv covecnosti). U dokumentu Biljana Plavsic tereti Slobodana Milosevica za zamisao o "nasilnom etnickom razdvajanju stanovnistva u BiH". U dokumentu pise da se Biljana Plavsic slozila sa navodima Tuzilastva da je "primarni cilj" SDS-a i lidera Srba u Bosni bio da omoguce da svi Srbi iz bivse Jugoslavije ostanu da zive u jednoj drzavi. Kao jedan od nacina za ostvarenje tog cilja rodila se ideja o "razdvajanju etnickih zajednica" u BiH - milom ili silom. Pocev od oktobra 1991. godine, srpski lideri (medu kojim Plavsic imenuje Slobodana Milosevica, Momcila Krajisnika, Radovana Karadzica i Ratka Mladica, koji su osmislili plan), postali su svesni da ce trajno pomeranje stanovnistva zahtevati upotrebu sile. Biljana Plavsic priznala je da je i sama bila svesna da ce taj proces ukljucivati verski i etnicki progon, da je plan podrzavala ali da nije igrala znacajnu ulogu u njegovom sprovodenju i radanju. Predstava Pripreme za ostvarivanje "etnickog razgranicavanja" podrazumevale su i naoruzavanje Srba u Bosni, u cemu su asistirali JNA i srpski MUP, kao i paravojne formacije. Jugoslovensku vojsku i MUP, kao i paravojne formacije, priznanje Biljane Plavsic tereti i za brojne zlocine koje su pocinile srpske snage u Bosni, a koji se navode u tacki 3. njene optuznice. Plavsic je, dalje, priznala da su Karadzic i Krajisnik blisko saradivali sa Milosevicem, i cesto putovali u Beograd na konsultacije. Ona se slozila da je Beograd finansijski i logisticki pomagao VRS, a priznala je i da je izjavljivala da Srbima pripadaju neke teritorije u BiH i da to opravdava upotrebu sile, kao i da je ona licno ohrabrivala dolazak paravojnih formacija iz Srbije u Bosnu. Konacno, Plavsic se saglasila da je ucestvovala u pokusajima da se zlocini prikriju negirajuci javno da su se dogodili, i da je podrzavala vlast u RS iako je bila svesna da ona stoji iza kampanje o nasilnom etnickom razdvajanju stanovnistva. Tri dana posvecena izvodenju dokaza u procesu protiv Biljane Plavsic protekla su u Haskom tribunalu kao besprekorno rezirana i odigrana predstava: tuzioci su bili zadovoljni, sudije su na miru mogle da prate izlaganje svedoka, bez pojacane budnosti i intervencija neophodnih na sudenju Slobodanu Milosevicu; na stolici za svedoke smenjivali su se domaci i strani prijatelji Biljane Plavsic, koji su bili svedoci i Tuzilastva i odbrane, medu svedocima su bili lekar i humanista, bivsi logorasi i ljudi koji su rat i pomirenje vec prosli. Prvo priznanje krivice jednog visokog srpskog funkcionera ocenjeno je kao preokret u medunarodnom sudstvu. Vrhunac je bio kada je glavna tuziteljica Tribunala Karla del Ponte, prilikom rasprave o statusu optuzene do izricanja presude (koje bi trebalo da bude pocetkom iduce godine), upala u rec Plavsickinom advokatu Robertu Pavicu predlazuci da optuzena dotle bude na privremenoj slobodi. To je samo po sebi dogadaj bez presedana u Hagu, kao sto je presedan bio i to sto je Biljani Plavsic omoguceno da na slobodi u Beogradu ostane i nakon sto se 2. oktobra izjasnila krivom, buduci da pravila Tribunala predvidaju da svako ceka na izricanje kazne u zatvoru, i to od momenta kada je krivica utvrdena. Pri nizanju presedana ne treba preskociti ni nacin na koji je Biljana Plavsic otisla u Hag: obavestena da se nalazi na zapecacenoj optuznici, u novembru 2000. konsultovala se sa tadasnjom americkom seficom diplomatije Medlin Olbrajt sta da radi. Ona je sasvim atipican slucaj u Tribunalu jer je jedina osoba sa tajne optuznice kojoj je ponudeno da se sama preda: iskoristila je sansu, da bi joj posle ta dobrovoljna predaja, uz dodatne garancije Vlade Srbije, bila priznata kao razlog da bude pustena na slobodu do sudenja. Uoci predaje dozvoljeno joj je da ode u Beograd i pozdravi se sa porodicom. (Momcilu Krajisniku, koji se takode nalazio na tajnoj optuznici, nije pruzena sansa da se dobrovoljno preda, ali mu je zato posle, kada je uz garancije Vlade Republike Srpske trazio privremeno pustanje na slobodu, odgovoreno da na to ne moze da racuna vec i zato sto se nije dobrovoljno predao.) Iz svih spektakularnih ustupaka koje je Tribunal ucinio Plavsicevoj verovatno ce proizaci i duzina kazne, odnosno mesto i uslovi njenog izdrzavanja. Zanimljivo je da je u toj silnoj slozi koja je ove nedelje vladala izmedu optuzbe i odbrane, Karla del Ponte ipak nastojala da zastiti Biljanu Plavsic od primisli da je postala suvise kooperativna prema tuzilastvu: Tuziteljica je naglasila da Plavsiceva "ne saraduje sa Tribunalom" i da se tu nista nije promenilo jos od momenta kada se predala 10. januara 2001. U javnosti se kod nas naime spekulisalo sa time da Plavsic mozda pomaze Tuzilastvu u sporu protiv Slobodana Milosevica. Bilo je, naime, upadljivo da je Plavsicevoj odobreno pustanje na privremenu slobodu neposredno posle izrucenja Slobodana Milosevica. Biljana Plavsic, medutim, porice da je to tako, i tvrdi da nije obecala Tuzilastvu da ce svedociti protiv bilo koga. Karla del Ponte joj u tome, reklo bi se, javno povladuje. Ona je jos izrazila nadu da ce se to ipak promeniti i da ce ubuduce optuzena saradivati. Odsteta Sama Plavsiceva je uoci poslednjeg odlaska u Seveningen u intervjuu "Politici", sto je jos jedno krsenje pravila Tribunala (treba se setiti kako je Milosevicu zapreceno nakon sto je iz Seveningena dao intervju jednom svetskom stampanom mediju), ponovila da "nije pravila nikakvu nagodbu oko duzine kazne" i da je njen jedini uslov bio da ne svedoci na drugim sudenjima. I u zavrsnoj reci, obracajuci se sudu glasom koji je povremeno podrhtavao, Plavsiceva je rekla da odgovornost za zlocine prihvata individualno i da se ta odgovornost ne proteze na druge lidere, a svakako ne na srpski narod. Ipak, u srpskoj javnosti njeno priznanje krivice nije izazvalo talas kajanja za pocinjene zlocine u BiH, nego zabrinutost kako ce se ono odraziti, ne toliko na sudbinu samog Milosevica i ostalih optuzenika, koliko na onih nezvanicno spomenutih 350 milijardi dolara, koliko iznosi zahtev za naknadu ratne stete koji se BiH sprema da potrazuje od SR Jugoslavije u eventualnom sudskom procesu pred Medunarodnim sudom u Hagu. Formalnopravno, kako je i navedeno u otpecacenom dokumentu, priznanje o planiranju i sprovodenju etnickog razdvajanja je individualan cin. Direktor Centra za antiratnu akciju advokat Ivan Jankovic je objasnio da bi se "cinjenice i okolnosti na koje ona (Plavsic) ukazuje, mogle koristiti onda kada bi ih ona u svojoj izjavi kao svedok na pretresu, dakle pod zakletvom i pod unakrsnim ispitivanjem, iznela". I Milosevicev pravni savetnik Zdenko Tomanovic smatra da se priznanje bivse predsednice Republike Srpske pred Haskim tribunalom ne moze ni na koji nacin odraziti na proces koji se pred tim sudom vodi protiv njegovog klijenta. S druge strane, imajuci u vidu cinjenicu da Plavsiceva nikada nije u potpunosti stekla poverenje kod vrha SDS-a, pitanje je i da li bi ona, ukoliko bi svedocila, mogla ponuditi neke dokaze koji su nesto vise od sadasnje nacelne ravni. Jer prezir koji su neki od funkcionera SDS-a, poput Krajisnika, ispoljavali prema njoj, postao je proporcionalan mrznji koju je ona osecala prema njima. Narocito kada je krenulo sa pljackanjem, kriminalom i bogacenjem u politickom i policijskom vrhu. Kao suvisnog svedoka tada su je istisnuli iz svih vaznih odlucivanja, a ona se onda bavila humanitarnim radom, obilazila je frontove i bolnice, bodrila vojnike, zapravo ispoljavalja ljudsku crtu koje je sve manje bivalo na Palama. Zato su zaista razumljive njene reci kajanja da je "ucestvovala u prikrivanju tih zlocina, negirajuci u javnim izjavama da su se dogodili", jer, naprosto, Biljana Plavsic mnogo toga nije neposredno znala, zato sto nije bila ukljucena u te odluke - sto je, naravno, kako i sama navodi, nije oslobodilo duznosti da kada je saznala, to i objavi i pokusa da spreci. Zato poznavaoci prilika u Tribunalu veruju da ce priznanje Biljane Plavsic o planiranju i sprovodenju "etnickog razdvajanja" koristiti kao putokaz do drugih svedoka koji ce biti spremni da svedoce, a nju ce pozvati kao svedoka samo u krajnjoj nuzdi. Kajanje oslobada Jos jedan od elemenata, koji su uneli preokret u ovom sudenju, a na kome insistira Tribunal, jeste kategorija kajanja i pomirenja koja bi iz toga trebalo da proizade medu narodima. Advokat Plavsiceve Judzin O'Saliven je ukazao da njeno priznanje vidi kao "doprinos pomirenju", a i Del Ponteova smatra da taj njen cin "mora slomiti pokusaje revidiranja i negiranja istine" i podstaci i ostale da se suoce sa zlocinima. S tim ciljem kao svedok u sudnici se pojavio jedan od osnivaca Komisije za istinu i pomirenje u Juznoj Africi Aleks Borejn koji je naglasio vaznost ovog priznanja kao i neophodnost da se i drugi funkcioneri suoce sa zlocinima i prihvate kaznu. "Pomirenje nije moguce sve dok zrtve osecaju da njihov bol nije priznat, unutar sudskog sistema kao i izvan njega." Borejn je rekao da stanovnici bivse Jugoslavije nece moci dobiti novu sansu za buducnost, "a buduce generacije na tom podrucju ce trpeti posledice - ako se lideri i gradani bivse Jugoslavije ne suoce s demonima proslosti". Medutim, kako stvari sada stoje, ova kampanja iz Tribunala medu Srbima ne pada na plodno tlo. Opisujuci atmosferu u Banjaluci nakon priznanja Plavsiceve, novinarka "Los Andeles tajmsa" navela je reci banjaluckog univerzitetskog profesora Miodraga Zivanovica: "I ja sam pre pet godina verovao da ce izvodenje ratnih zlocinaca pred lice pravde doprineti pomirenju, ali sada... kad vidim koliki je posao odradio Tribunal, shvatam da ce ti efekti biti minimalni." Ono sto Del Ponteova vidi kao revidiranje i negiranje istine, Srbi dozivljavaju kao politicku kaznu koju uvek trpe gubitnici. Srednja generacija Srba, koja predstavlja najbrojnije ucesnike u ratu, odgajana je na partizanskim filmovima u kojima se Mirko i Slavko nikada nisu preispitivali, nego su uvek iznova jurisali na nove bunkere i u nove pobede. U tim filmovima saborci koji bi nesto otkucali neprijatelju bili su jednostavno izdajnici, a situaciju koja se ovih dana dogodila pred Tribunalom Srbi kratko opisuju replikom "Zis, klopka" iz kultnog filma Veljka Bulajica "Valter brani Sarajevo". Detaljnijom istorijsko-socioloskom analizom verovatno bismo stigli do cinjenice da je takav stav zapravo samo nastavak jos uvek (verbalno) neresenog ishoda Kosovske bitke. Naprosto, nije srpski priznati poraz. BILJANA MITRINOVIC Serbian News Network - SNN [EMAIL PROTECTED] http://www.antic.org/
