CARLOS FUENTES, KULTNI
MEKSICKI PISAC I JEDNO OD VODECIH IMENA SAVREMENE SVJETSKE
KNJIZEVNOSTI:
SRPSKA JESEN PATRIJARHA
osljednji dani Ferdinanda Marcosa u rezidencijalnoj
palaci u Manili, kao i M�rquezov opis patrijarha, tako upadljivo nalikuju
nasmijesenom diktatoru Milosevicu na drzavnoj TV, s njegovom nasmijesenom
suprugom uz njega, s njihovo dvoje djece uz njih, dok kamera snima diktatora
koji mase i otpozdravlja narodu i objavljuje kako on osobno i snage obrane i
reda i zakona ne samo sto imaju situaciju pod kontrolom nego su i pobjednici,
sve je u najboljem redu, samo se vi mirno naspavajte, ceka nas obnova i svijetla
buducnost...
FERAL: Danas vas uz Gabriela Garc�ju M�rqueza smatraju najznacajnijim zivucim latinoamerickim piscem. Kako vi gledate na razvoj sto ga je juznoamericka knjizevnost dozivjela u posljednjih pedesetak godina? Cinjenica je da su romani latinoamerickih pisaca vec godinama na ljestvicama najprodavanijih i najcitanijih knjiga sirom svijeta, pa ipak se, unatoc tom trajnom stanju, jos uvijek govori o boomu hispanoamericke knjizevnosti...
FUNETES: Ne svidja mi se kad se o
latinoamerickom romanu razgovara kao o nepoznatoj egzoticnoj prasumi, jer to je
posve pogresno. Prije svega, najveci dio juznoamericke knjizevnosti napisan je
na spanjolskom, koji je europski jezik, a osim toga svoje korijene ima u
europskom romanu. To sto je latinoamericki roman duboko zaronjen u mnoge drevne
mitove domorodaca jednako kao sto ima mnoge veze s africkim svijetom koji je
presadjen u Juznu Ameriku i sa tzv. mijesanim kulturama, sve to je izvorom
njegove svojevrsne snage, znacajki i osobitosti, ali to ne izdvaja jednog pisca,
roman ili cak knjizevnost.
Cini mi se da se roman danas preobrazio u Welt
Literatur, u jedan univerzalni knjizevni zanr. Prije jedva pedesetak godina malo
tko je mogao zamisliti da ce se pisati romani, i to dobri romani, u Trinidadu,
Egiptu, Nigeriji, Pakistanu, Alziru... Unutar ove goleme prostorne raznolikosti
postoji i jos veca razlika u osobnim sklonostima i izrazavanjima. Tijekom
vremena sve teze je svrstati pisce pod sveobuhvatnim nazivom "juznoamericki
roman", a jos je nepozeljnije upotrebljavati definicije tipa "magicni
realizam".
STRAH OD PRAZNINE
Pa ipak, u svjetskoj se knjizevnoj kritici udomacilo misljenje da ste vi "najbarokniji juznoamericki pisac", dok se za M�rqueza lijepi naziv najsjajnijega zivuceg pisca "magicnog realizma". Kako komentirate ta, i od kritike i od citatelja, opceprihvacena svojstva?
- Naziv "magicni realizam" pripada u
potpunosti jednom jedinom piscu, to je privatno vlasnistvo G. G. M�rqueza,
premda ni on ne voli da ga tako jednostavno definiraju. Zapravo, romanom O
ljubavi i drugim necistim silama M�rquez je posve okrenuo ledja magicnom
realizmu. Cini mi se mnogo prikladnijim da umjesto takvih, prilicno jednostavnih
i povrsnih knjizevnih etiketa upotrebljavamo izraz: knjizevna obitelj. Tako
bismo mogli ustvrditi kako pisci kao sto su G. G. M�rquez, koji je Kolumbijac,
Juan Goytisolo, koji je Spanjolac, Salman Rushdie, koji je Pakistanac, i Jorge
Luis Borges, koji je Argentinac, pripadaju istoj knjizevnoj obitelji koja
izravno potjece iz arapske literature, iz Tisucu i jedne noci. Majka ovih pisaca
je Seherezada.
Moje barokno izrazavanje jest, prije svega,
dragovoljni izbor stila, koji upotrebljavam u strogo zadanim prilikama. Mozda
stoga jer ja na barok gledam, i tumacim ga, iz posve drugog kuta. Barok se rodio
iz ocajnickog straha od praznine: u Europi, od praznine izmedju ideala renesanse
i jezive stvarnosti katolickih, tj. vjerskih ratova; u Latinskoj Americi, od
praznine izmedju utopije i stvarnosti kolonijalnog izrabljivanja. Taj ocajnicki
strah od praznine i dalje jednako postoji, jer bas svugdje, sirom svijeta,
razmak izmedju stvarnosti i ideala je golem.
Kada gledam grafite po cetvrtima
Los Angelesa cini mi se da je barok u akciji. Jedan cisti dio mora se ispuniti
gnjevom, emocijama, ljepotom, gadjenjem, nije vazno cime, samo da ta praznina
prestane postojati.
Zanima me je li kod vas, kao nekadasnjeg diplomata, i tzv. diplomatski jezik ostavio traga u literarnom izricaju? I obratno - koliko vam je knjizevno iskustvo pomagalo u citanju politickih zbivanja?
- U diplomaciji sam naucio da je diplomatski
nacin izrazavanja svojevrsna "simbolicna sinteza". Jedan od najsnaznijih i
najdojmljivijih pokusaja u simbolicnoj sintezi jest upravo M�rquezov roman Jesen
patrijarha. Njegov simbolizam ide mnogo dalje od likova i zapleta same knjige,
jer posljednjih godina zbilja zivimo svojevrsnu jesen patrijarha... Samo se
prisjetite izopacenih patrijarha sirom svijeta u posljednjih petnaestak godina:
od Pinocheta i Ferdinanda Marcosa preko Ronalda Reagana i Homeinija do Slobodana
Milosevica...
S golemim interesom pratio sam zbivanja oko
Milosevica. Posljednji dani Ferdinanda Marcosa u rezidencijalnoj palaci u
Manili, kao i M�rquezov opis patrijarha, tako upadljivo nalikuju nasmijesenom
diktatoru Milosevicu na drzavnoj TV, s njegovom nasmijesenom suprugom uz njega,
s njihovo dvoje djece uz njih, dok kamera snima diktatora koji mase i
otpozdravlja narodu i objavljuje kako on osobno i snage obrane i reda i zakona
ne samo sto imaju situaciju pod kontrolom nego su i pobjednici, sve je u
najboljem redu, samo se vi mirno naspavajte, ceka nas obnova i svijetla
buducnost... Poput vica koji vec godinama kruzi: "Mozda su se neprijatelji i
izdajnici uvukli u nase redove, ali nasi polozaji i dalje su pod
punom kontrolom."
BANKROT IDEALA
Kako komentirate dogadjaje oko Kosova - spram postojeceg svjetskog poretka i odnosa, s jedne strane, Sjedinjenih Drzava, NATO-a i Zapadne Evrope, i, s druge strane, Rusije, Kine i "nesvrstanih"?
- Bit koju mnogi na Zapadu, ali ni na Istoku,
nisu shvatili jest cinjenica da rusenje Berlinskog zida ne samo da nije rijesilo
probleme nego je jasno pokazalo koliko puno ih postoji, kako na Istoku tako i na
Zapadu. Ti problemi sigurno se ne mogu rijesiti manihejskim stavovima. Primjer
bivse Jugoslavije ili, ako hocete, sadasnjih sukoba Istoka i Zapada oko Kosova
jasno nam ukazuju na to da ni neokapitalizam, ni marksizam, ni svjetsko trziste,
ni NATO, nemaju odgovore na temeljne probleme civilnog drustva.
Pedeset
godina hladni rat je bio svojevrsni izgovor kojim su se sluzile Sjedinjene
Drzave i o njima ovisne vlade juznoamerickih drzava, kako bi u tim istim
drzavama podupirali misljenje da onaj tko trazi socijalnu reformu, onaj tko
zahtijeva pravo na strajk, tko organizira opozicijsku stranku, jest neprijatelj
drzave, jest komunist koji radi u korist Moskve uz podrsku Havane. I u ime te
nacionalne sigurnosti i ugrozenih strateskih interesa odmah su slali
vojsku.
Danas samo politicki brodolomci koji nisi izvukli pouku i iz toga
shvatili po kojim pravilima pusu politicki vjetrovi, ili koji to jednostavno
nece priznati, mogu reci da je do raspada bivse Jugoslavije doslo zbog
unutrasnjih sukoba njezinih republika.
Da, ali ti unutrasnji sukobi bivsih jugoslavenskih republika zavrsili su morem krvi, i svojevrsnim politicko-religioznim diktaturama. Moze li se iz ovih tragicnih ishoda izvuci kakva, makar i zakasnjela pouka?
- Ocito je da rjesenje ne moze biti jedna nametnuta ideja, jer ona kad-tad postaje temeljom totalitarizma. Vjerujem u Adornove rijeci da snaga lezi u razlikama, u multinacionalnim suzivotima, u centrifugalnoj, a ne u centripetalnoj sili. Takodjer vjerujem da smo sve blizi jednom svijetu koji je Max Weber nazvao kulturnim policentrizmom: ali sa zebnjom se pitam tko ce biti sposoban da na svjetskoj internacionalnoj razini poveze sve kulture, a da ne zavrse nacionalizmima, vjerskim nadmetanjima, mrznjama i masakrima. Ulazimo u treci milenij u situaciji apsolutnog bankrota ideala. Koji ce to Novi svjetski poredak biti u stanju jamciti jedinstvo u obilju raznolikosti, sto je najstariji ideal klasicne mediteranske kulture.
Kakvim vi vidite i dozivljavate Mediteran, tu kolijevku starih civilizacija, ili, kako je to Salvador Dali cesto govorio - najljepse djelo koje je stvorio Bog?
- Kao djecak cesto sam sjedio na plazi u Vera Cruzu i zamisljao kako valovi sto zapljuskuju obale istocnog Meksika stizu sa Sicilije, iz Grcke, iz Andaluzije, s Jadrana. Najcesce razmisljamo jednostrano kad kazemo da je Europa osvojila i pokorila Srednju i Juznu Ameriku, i kako je to prouzrocilo jezive dogadjaje na nasem kontinentu. Istina je, ali cesto zaboravljamo kako je iza porobljavanja i porobljivaca postojala jedna golema kultura koja se izmijesala s lokalnim kulturama domorodaca i kako je to najcesce bila kultura jedne zemlje kao sto je Spanjolska koja je, kao rijetko koja druga zemlja, bila tisucu godina otvorena za utjecaje razlicitih kultura: arapske, latinske, grcke, hebrejske. Preko Spanjolske sve kulture Mediterana stigle su u Latinsku Ameriku.
Kad vec razgovaramo o Mediteranu i njegovim raznolikim utjecajima, dio radnje vasega monumentalnog romana "Terra nostra" dogadja se u Splitu. Jeste li ikada bili u Splitu, jeste li ikada prosli tim, kako u romanu kazete, "ulicama koje su bile hodnici" ili je to samo "faktografska veza" u mnostvu povijesnih cinjenica kojima obiluje vas roman?
- Na zalost, razocarat cu vas, u Splitu nisam bio nikada. Citatelj voli da mu se u knjizi sve kaze, objasni. Veliki broj povijesnih detalja koje sam prosirio u svom romanu, pronalazio sam po povijesnim arhivima sirom svijeta. Kao sto znate, jedan od najbogatijih nalazi se upravo u Veneciji i ja sam tu nasao obilje podataka o Dalmaciji, pa tako i o Splitu.
VIVA ZAPATA!
Tijekom 1994. godine, kada je doslo do otvorene pobune Indiosa u Chiapasu, u vasoj domovini Meksiku, i poslije cak i do oruzanih sukoba s predstavnicima vlasti, vi ste se javno i otvoreno stavili u obranu i podrsku Indiosa, praunuka drevnih Maja.
- Dobro je poznato da je Chiapas bio kolonijalni rezervat,
jedan dio Meksika koji je, ne zastao, vec potpuno stao u razvoju nakon sto su ga
Spanjolci porobili. Svi su znali da ce prije ili kasnije doci do pobune.
Prirodno je i pravedno sto su se Indiosi i campesinosi iz Chiapasa pobunili
zahtijevajuci postivanje najobicnijih ljudskih prava, porucujuci vladi: i mi
imamo jednu kulturu, mi koji zivimo u drukcijem vremenu od vaseg, i mi imamo
vrijednosti koje jednog dana mogu znaciti nesto i vama koji nemate osjecaj za
smrt, ne znate se brinuti za prirodu, zaboravili ste vaznost rituala i, povrh
svega, niste sposobni vladati.
Upravo taj zlostavljani narod
kojeg su pet punih stoljeca izrabljivali, shvatio je da ako i kod njih stigne,
tj. bude dekretom uvedeno moderno doba, kao sto su namjeravali politicari i
kapitalisti iz Mexico Cityja, da ce im se dogoditi nesto jos mnogo gore od pukog
robovanja i izrabljivanja: totalna marginalizacija. Shvatili su da ce i oni,
Indiosi i campesinosi iz Chiapasa dozivjeti istu sudbinu milijuna nezaposlenih
Europljana i Amerikanaca, izopcenih u ime progresa i
produktivnosti.
Biografija pisca i diplomate Fuentesa
Carlos Fuentes
rodjen je 11. studenog 1928. godine u Mexico Cityju u imucnoj gradjanskoj
obitelji koja se cesto selila nosena zahtjevima diplomatske sluzbe Carlosova
oca. Studirao je u Cileu, Argentini i Sjedinjenim Drzavama. U knjizevnosti se
javio 1954. godine zbirkom prica Preruseni dani, a 1958. godine objavljuje svoj
prvi roman Najprozracnija oblast, za koji se drzi da je navijestio planetarni
prodor novog latinoamerickog romana.
Fuentesova se djela prevode diljem
svijeta, pa ga tako i nasi ga citatelji upoznaju preko kracih romana Aura i Smrt
Artemija Cruza, te preko monumentalnog djela Terra nostra, koje mu 1977. donosi
i najprestizniju hispanoamericku knjizevnu nagradu Romulo Gallegos. Prije dvije
godine u nas je preveden i njegov roman Diana ili boginja koja lovi sama.
Fuentes je znacajan i kao esejist, a tim dijelom njegova opusa dominira tekst
Novi hispanoamericki roman kojim zapocinje polemiku o utjecaju politike na
knjizevnost sto ce potrajati godinama.
Njegov je izravni
politicki angazman cesto bio trnom u oku i meksickih i americkih mocnika. Kod
kuce je napadan kao "guerilla dandy", a State Department mu je zbog
beskompromisnog njegova stava o intervenciji u Vijetnamu zabranio ulazak u SAD.
Fuentes ima i diplomatskog staza - od 1975. do 1977. bio je ambasador Meksika u
Parizu. Posljednju veliku politicku buru izazvao je tijekom 1994., kada je zucno
polemizirao s dobitnikom Nobelove nagrade za knjizevnost, svojim sunarodnjakom i
takodjer svojedobno meksickim ambasadorom (u Indiji) - Octaviom Pazom koji je
stao na stranu vlade za vrijeme pobune Indiosa u meksickoj regiji Chiapas.
S
Carlosom Fuentesom, izmedju ostaloga dobitnikom Miguela de Cervantesa,
najznacajnije spanjolske knjizevne nagrade i dugogodisnjim najozbiljnijim
kandidatom za Nobelovu nagradu, razgovarali smo u Veneciji, gdje je boravio
koncem lipnja.
Vojo SINDOLIC
Preuzeto iz “Feral tribune”
