Gost "Svedoka" - Galit Peleg, drugi sekretar Ambasade Izraela u Beogradu
JEVREJI SIROM SVETA JESU POVEZANI,
ALI TO NE ZNACI DA KUJEMO ZAVERE
I ZELIMO DA ZAVLADAMO PLANETOM
@ Gordana BULATOVIC
Izrael, zemlja Biblije, nalazi se na Srednjem istoku i prostire se duz istocnih
obala Sredozemnog mora, cineci deo kopnenog mosta koji povezuje tri kontinenta:
Aziju, Afriku i Evropu. Jevrejski narod proglasio je osnivanje drzave Izrael 14.
maja 1948. Manje od 24 sata kasnije armije pet arapskih zemalja napale su novu
drzavu i tako je poceo prvi rat Izraela koji je trajao vise od godinu. Izrael je
danas opet u ratu – sa palestinskim
terorizmom.
Svedok: Postoji medju Srbima
verovanje da su, tokom Drugog svetskog rata, puno pomagali Jevrejima. Koliko
ima, prema Vasim podacima, Srba koji su dobili "Medalju
pravednika"?
Galit Peleg: Do sada,
ukljucujuci i 2002, ukupno 122 Srba dobilo je "Medalju pravednika". U poslednjih
nekoliko godina medalju, u ime instituta "Jad Vasem", dodeljuje Ambasada
Izraela. Ranije, do 1998. nju je dodeljivao Jevrejski muzej u Beogradu. Inace,
to verovanje koje postoji medju Srbima nije bez osnova. Mogu cak reci da je to
istina. I nije u pitanju samo dodeljivanje medalja, vec kompletna impresija.
Jer, dodeljivanje "Medalje pravednika" podrazumeva odredjenu proceduru. Recimo,
neko iz jevrejske porodice ode u Nacionalnu zaduzbinu za secanje na mucenike i
heroje holokausta "Jad Vasem" i posvedoci da je odredjena osoba, koja nije
jevrejske nacionalnosti, pomogla njemu, njegovim roditeljima ili rodjacima. To
svedocenje se, zatim, proveri i ukoliko se pokaze istinitim, osobi koja je
pomogla Jevrejinu, dodeljuje se "Medalja pravednika". Sigurna sam da postoje
mnogi ljudi koji su pomogli Jevrejima, ali, mozda, nije bilo prezivelih koji bi
to posvedocili. Broj medalja nije znacajan i ne odrazava pravu sliku. Globalno,
utisak je da su relacije Jevreja sa Srbijom najbolje u odnosu na sve zemlje u
regionu. I to je mnogo bitnije od samog broja
medalja.
S: Moze li se, po Vasem
misljenju, napraviti bilo kakva paralela izmedju Srba i Albanaca, i Izraelaca i
Palestinaca na Bliskom istoku?
G.P: Neka
paralela se moze napraviti. Sigurno da i u jednom i u drugom slucaju imate upliv
etnickog, religioznog, zelje za zaposedanje odredjene teritorije i, nazalost,
terorizma. Njega se secamo kao odlike ovog regiona u prethodnom periodu, a to
je, danas, izraelska svakodnevnica. Sigurno da postoje odredjene paralele. Ali,
ipak je razlicito. Prva razlika je mesto koje ovaj konflikt dobija, ne samo od
strana u sukobu, vec i u celom arapskom i islamskom svetu. Pitanje Palestine,
koliko vec postoji, korisceno je od strane arapskih rezima da bi dobili
legitimitet i za medjusobne akcije. Dobar primer je kada je 1990, tokom rata u
Zalivu, Sadam Husein usao u Kuvajt, iz svojih licnih razloga, tvrdeci da to cini
za palestinski narod i da se nece povuci dok se Izrael ne povuce sa Zapadne
obale. Druga razlika je da mi imamo problem sa pronalazenjem partnera na drugoj
strani. Palestinsko vodjstvo nije spremno da obustavi teror, a mi ne mozemo
pregovarati sve dok se teror nastavlja.
Sto se tice ucesca medjunarodnih snaga, od Srba sam saznala rezultate
neizbalansiranog ucesca medjunarodnih snaga u vasem regionu. Mi se protivimo
tome, zato sto je bilo koji pokusaj medjunarodnih snaga da budu izbalansirane
nemoguc. Izrael je demokratska zemlja, sa organizovanim institucijama i
transparentnoscu prilikom donosenja odluka. S druge strane, imamo palestinske
vlasti i teroristicke organizacije. Medjunarodne snage ce doci i proveriti nase
vojne baze, nase procedure donosenja odluka, ali kako ce proveriti teroristicke
organizacije? Mi ne smemo dozvoliti da se to
dogoditi.
S: Izrael je jevrejska i
demokratska drzava. Medjutim, u njoj zivi 20 odsto muslimana, za koje se zna da
imaju visok natalitet. Razmisljate li o tome da ce "bela kuga" Jevrejima doneti
i situaciju u kojoj ce ostati samo demokratska
zemlja?
G.P: Kada je 1948. osnovana
drzava Izrael, mnogi Jevreji koji su se tu nasli ili su se u narednih nekoliko
godina doselili, bili su, zapravo, oni koji su preziveli holokaust. I prema
Deklaraciji o osnivanju, Izrael je jevrejska, ali i demokratska zemlja. I te dve
osnovne odrednice ne zamenjuju, vec zaista dopunjuju jedna drugu. "Crni rezim"
koji je egzistirao tokom Drugog svetskog rata uticao je da Izrael toliko
insistira na odrednici - demokratija. Istina je da danas u nasoj zemlji zivi oko
20 odsto ljudi koji nisu Jevreji. Ali, oni zive kao ostali svet. Kada je u
pitanju proces povecanog nataliteta, u ocima izraelske drzave, on deluje
pozitivno. Tokom devedesetih, preko milion Jevreja iz bivsih sovjetskih
republika doslo je u Izrael, da tu zivi.
S: Zna se da svi Jevreji koji zive na
mestu gde se otvara neka kriza, dolaze u Izrael. Nazalost, ni u Izraelu vise
nije posebno bezbedno. Kakav je, po Vama, taj odnos priliva i odliva
stanovnistva?
G.P: Ima mnogo onih koji
su davno, u teska vremena, napustili Izrael, ali se i dalje osecaju Izraelcima.
Taj odnos identican je i kod Srba. Jer, i kada odu u Cikago, oni su Srbi. Ali,
kada je kriza, postoje Izraelci koji se vracaju u Izrael. Mnogi stanovnici Tel
Aviva su 1991, kada je Izrael bombardovan od strane Iraka, otisli u Jerusalim,
ali je dosta i onih koji su odlucili da ostanu u svom gradu. Govorili su tada:
"Ne mogu da nas slome. Rodjeni smo u ovom gradu i ostacemo u njemu, pa makar i
poginuli". Nadam se da ce taj duh opstati.
S: Prema vasem ustavu, koliko je
poznato, svako posle izvesnog vremena moze da dobije drzavljanstvo. Stvara li
vam to probleme?
G.P: Mi, zapravo,
nemamo ustav. Imamo nekoliko ustavnih zakona koji, recimo, regulisu institute
predsednika, vlade... Ustav je predmet mnogih diskusija tokom dugog niza godina.
Jedna od spornih stvari je pitanje granice. Jedan od ustavnih zakona regulise i
drzavljanstvo. Ne mogu bas svi dobiti izraelsko drzavljanstvo. Mogu ga dobiti
Jevreji ili oni vencaju sa izraelskim drzavljaninom, koji ne mora biti Jevrejin.
To je pravilo. Bilo je slucajeva da su, iz humanitarnih razloga, drzavljanstvo
dobili i neki hriscani koji su pomagali Jevrejima tokom Drugog svetskog rata.
Ali, to su zaista izuzeci.
S: Kakav je
status "ortodoksnih Jevreja", koji ne priznaju izraelsku drzavu, u tom smislu da
ne placaju porez i sluze vojsku, ali u politickom pogledu cesto budu onaj "tas
na vagi" koji usmerava, na neki nacin, parlamentarni zivot
Izraela?
G.P: Mora se praviti razlika
izmedju onih grupa koje mi nazivamo "ultraortodoksnim" i "ortodoksnih" Jevreja.
Prva grupa je vrlo mala. Oni sami sebe ne vide kao deo drustva. Ta grupa ne
priznaje drzavu i smatra da ce Jevreji biti spaseni kada dodje Mesija. Ima ih
oko 200, zive u okolini Jerusalima, zvanom Mea Sarim. Vrlo su zatvoreni. Ova
grupa se, i od strane najreligioznijih Jevreja, dozivljava kao grupa fanatika. S
druge strane, postoje ortodoksni Jevreji koji priznaju drzavu i ucestvuju u
politickom zivotu. Jer, u osnovi, politicka borba u Izraelu se vodi izmedju dve
velike grupe - Likud, koji sada cine Saronovu vladu i koji su centar, malo desni
centar, i Laburisti koji su, takodje, centar, ali malo levi centar. U odredjenim
situacijama, jednoj od ove dve velike partije neophodni su ulasci u koalicije sa
manjim strankama. Ali, one, ipak, nemaju neku politicku snagu. Cinjenica da su
manje stranke postale "tas na vagi" je "ahilova peta"
demokratije.
S: Od davnina se govori o
velikoj povezanosti Jevreja u svetu. Mislite li da to zaista
postoji?
G.P: Postoji povezanost, ali se
ona dozivljava na razlicite nacine. Nekada kao vrlo pozitivna cinjenica, a
nekada u izrazito negativnom kontekstu. Hriscanstvo trazi da verujete, a judizam
da cinite. Svakodnevni zivot Jevreja je, uglavnom, u apsolutnoj interakciji sa
judizmom. Ispravite me, ako gresim, ali tako nije u hriscanstvu. Ako i pogledate
u istoriju judizma i jevrejskog naroda, videcete da to nije samo religija, vec i
nacionalnost. I, po tome se razlikujemo. Jer, u modernoj terminologiji imate
drzave i drzavljanstvo. Jevreji su nastali na jednom mestu, danasnjem Izraelu i
kroz istoriju su se nasli u svim zemljama na svetu, i, konacno su se, opet,
vratili na svoju zemlju. I zato svaki Jevrejin na svetu oseca da su mu koreni na
Bliskom istoku. Ne samo kroz religiju, vec i eticki. Ali, mnogi Jevreji su
odabrali da budu lojalni gradjani drugih drzava. U Maroku sam, recimo, srela
Jevreje koji su mi rekli: "Kulturoloski se osecamo kao Jevreji, ali smo i
Marokanci". Mnogi Jevreji sirom sveta pomazu Izrael, bilo kroz donacije ili
moralno. Negativan aspekt price doneo je antisemitizam. Ukoliko si Jevrejin -
imas te i te karakteristike. Ukoliko si povezan, ti si sa nekim automatski
protiv necega. I sve te antisemitske teorije idu toliko daleko da tvrde da je
namera Jevreja da zavladaju svetom. A kada ste Jevrejin, zapitate se - otkud to?
Vezuje nas to sto se odmaramo u isto vreme, sto imamo isto istorijsko nasledje.
I sve te price o zaveri Jevreja, niti su racionalne, niti logicne.
S: Da li je religioznost u Izraelu
dominantna ili, zbog savremenog nacina zivota, i Vasa zemlja preti da se
pretvori u "laicku drzavu"?
G.P: U
jevrejskog drzavi ima nekih pravila kojih se svi pridrzavaju. Neka su regulisana
zakonom, ali se neka i podrazumevaju. Specifican je odnos, recimo, prema hrani.
Jevreji ne jedu svinjetinu. Ali nju, ipak, mozete da kupite u mesari i
pripremite je. Niko vas zbog toga nece poslati u zatvor. U nekim restoranima,
cak, posebno u Tel Avivu, svinjetina se i sluzi. Zakonom je regulisano da
nacionalne kompanije ne rade subotom, drzavne institucije, takodje. Nas
avioprevoznik ne leti subotom, ali je aerodrom otvoren. U Izrael subotom dolaze
sve svetske aviokompanije. Neke prodavnice su, uz posebne dozvole, subotom
otvorene, kao i specijalizovani trzni centri koji se obicno nalaze van gradova.
Jevrejska drzava i drustvo su se, jednostavno, odlucili da postuju subotu kao
neradni dan. Slicno se ponasaju i Jevreji na Aljasci, u Kolumbiji ili bilo gde
na svetu, mada ne govore isti jezik.
S:
Ministar inostranih poslova Izraela sve glasnije zagovara progon Jaseta Arafata.
Mislite li da bi to donelo mir?
G.P:
Osnovni problem, sem terorizma koji je svakodnevni prakticni problem, za Izrael
je nedostatak doslednog partnera za pregovore. U julu 2000, posle dugih i
iscrpljujucih pregovora, tadasnji izraelski premijer, Jehud Barak i Jaser Arafat
imali su sastanak sa americkim predsednikom Bilom Klintonom, u Kemp Dejvidu. I
tada su postigli dogovor. Ali, prakticno se taj sporazum nikada nije sprovodio.
U septembru 2000. sukob je eskalirao. On jos traje, i sve je strasniji i
strasniji. I vise ne vodimo pregovore. Terorizam je otisao tako daleko da smo, u
poslednje dve godine, izgubili vise od 700 gradjana. Od toga, sigurno, dve
stotine dece. Samo prosle nedelje, u eksploziji autobusa u Jerusalimu poginulo
je 11 ljudi, od cega je bilo cetvoro dece, ucenika osnovne skole. Ono sto mi
trazimo je da se zaustavi teror. Pristali bismo na ponovne pregovore, samo kada
bi druga strana zaustavila terorizam na samo jedan dan. Pregovori nemaju smisla
ako je teror svuda oko vas. Ali, oni tvrde da to ne mogu da zaustave. Medjutim,
kada je, recimo, Klinton bio u regionu, terora nije bilo. Nije ga bilo ni kada
je ovde bio Kolin Pauel. Poslednje dve nedelje smo otkrili neverovatne stvari.
Upravo u prostorijama jedne od palestinskih institucija koje bi trebalo, po
poslednjem dogovoru, da bude snaga sigurnosti, i kojoj je misija da zaustavi
teror, izraelska vojska je pronasla planove za izgradnju fabrike hemijskog
oruzja. I, to je frustrirajuce. I svaki put kada izraelska vojska udje u objekte
gde su palestinske snage sigurnosti, pronadju se dokumenti o vezi rukovodstva
PLO i organizacija koje, upravo, oni optuzuju za teror, kao sto je "Islamski
dzihad", "Hamas". Arafat kada govori engleski kaze: "Zaustaviti teror", a onda,
u istom danu, na arapskom kaze: "Krenite u teror". I strasno je priznati da
nemate pravog pregovaraca s druge strane. Izrael ima Vladu, svoje predstavnike i
platformu za pregovore i bez obzira koliko bi odredjena odluka bila teska ili
bolna za narod, vlasti Izraela imaju mandat da je donesu. Rukovodstvo PLO je
uplaseno. Oni moraju da cuvaju svoje fotelje, ali, zbog toga, ugrozavaju svoj
narod. Deca Palestinaca ne idu u skolu. Oni su stalno na ulici, sa zadatkom da
kamenuju svako izraelsko vozilo. I, uopste, razvoj tog naroda nije baza koju
bilo ko zeli. Srednja klasa napustila je ta podrucja. Ne samo hriscana, kojih
ima samo 10 odsto, vec i muslimana. Tamo je sada stanovnistvo sa kojim je vrlo
lako manipulisati. A vodje, oni uvek zive dobro. Voleli bismo da vidimo
palestinsko rukovodstvo koje ce pomoci tom narodu, ne nama. Sa kojim bismo mogli
da nadjemo resenje za sukob. I sada postoje u Arafatovom okruzenju kvalitetni
ljudi, ali on im smanjuje ovlascenja cim to oseti. Ima strah da ce izgubiti
vlast. Nedavno je oduzeo neka ovlascenja svom zameniku Abu Mazenu koji je jedan
od tvoraca mirovnog sporazuma.
S:
Izrael je poznat kao jedan od najvecih izvoznika vojne opreme. Da li Vam je
poznato da je bilo i ilegalne trgovine, kako je to nedavno otkriveno u
Srbiji?
G.P: Imamo saradnju u vojnoj
industriji sa mnogim zemljama, ali, ne sa onima koje dozivljava kao
neprijatelja. Izraelske kompanije ne mogu da snabdevaju oruzjem zemlje kao sto
su Iran, Irak, Sirija. Bilo je odredjenih napisa o ilegalnoj trgovini po
novinama, ali legalno ne.
ZA IRAK I
BIN LADENA IZRAEL JE AMERIKA
S: Poznato je da imate
veliku podrsku SAD. U cemu je ona
iskazana?
G.P: Imamo tradicionalno
dobru saradnju sa SAD. Ona datira iz vremena hladnog rata, tacnije iz
vremena formiranja nase drzave. SAD su na Bliskom istoku imale Izrael kao
prijatelja, dok je vecina arapskih zemalja bila orijentisana ka SSSR-u.
Pored toga, Izrael je jedina demokratska zemlja na Bliskom istoku. Delimo
isti odnos prema vrednostima kao sto su ljudska prava i sl. Nemamo podrsku
u svemu, ali nas, generalno, podrzavaju. Postoji i odlicna saradnja u
mnogim oblastima – ekonomiji, nauci, kulturi, odbrani. Jevrejska zajednica
u SAD je, takodje, vrlo jaka. Ova posebna veza donosi i odredjene
probleme. Recimo, odnos Iraka koji sada kaze: "Izrael je Amerika" i zbog
toga preti da isplati projektile na Izrael u slucaju da ih Amerike
napadne. Isti odnos ima i Bin Laden i njegovi
sledbenici.
NISMO
POLITICKI PODRZALI
BOMBARDOVANJE SRBIJE
S: Kako, posle
tri i po godine od NATO agresije, gledate na cinjenicu da su medju
potpisnicima apela za bombardovanje Srbije bili i Tedi Kolak,
gradonacelnik Jerusalima, ali i Eli Vizel – dobitnik Nobelove nagrade za
mir?
G.P: Medju sest miliona
Izraelaca, ili 12 miliona Jevreja sirom sveta, ima, sigurno je, razlicitih
misljenja i zelje da se podrze razlicite stvari. Ipak, podsetila bih da
premijer Izraela, Arijel Saron, nije podrzao akciju NATO. Ali, citav svet
odisao je osecanjem da je to bombardovanje nesto sto je neminovno. To nije
bila politika parlamenta Izraela. A, kada je u pitanju pismo koje
pominjete, Tedi Kolak ga nije potpisao kao gradonacelnik Jerusalima, vec
kao privatno lice. Pretpostavljam, u svakoj naciji cete naici na ljude
koji misle razlicito. Pritom, ta kampanja bila je uperena protiv jednog
rezima, i na to se ne moze gledati drugacije. I to nema nikakve veze sa
osecanjem prema Srbima, jer u svakodnevnom kontaktu sa izraelskim
biznismenima, politicarima i svim ostalim, vidim da izuzetno cene
Jugoslaviju i Srbiju i da, kada dodju, mislim da ce to uraditi bez ikakvih
ograda, cak i sa posebnim, pozitivnim osecanjem. Sigurno da i u samoj
Srbiji ima onih, koji su u vreme kampanje NATO, to mogli
opravdati.
http://www.svedok.co.yu/index.asp?show=33210
NECEMO
PRVI UPOTREBITI ATOMSKO ORUZJE
S: Svojevremeno, kada se, u
jednom momentu vasa drzava nasla u opasnosti, svim jevrejskim zajednicama
u svetu poslato je cirkularno pismo u kome je pominjana i varijanta da, u
slucaju da je to neophodno, Izrael upotrebiti i atomsku bombu. Mislite li
da do toga ikada moze doci?
G.P:
Ima toliko privatnih inicijativa koje cirkulisu internetom. Definitivno,
to nije moglo biti nista zvanicno. Izrael je uvek izjavljivao da nece biti
prvi koji ce u bliskoistocnom konfliktu upotrebiti nekonvencionalno
oruzje. Izrael je relativno mala zemlja i svaka upotreba takvog oruzja bi
uticala na sve zemlje u okruzenju, ukljucujuci i onoga ko upotrebi to
oruzje.
