RAZGOVOR: DR DEJAN JOVIC, AUTOR KNJIGE “JUGOSLAVIJA – DRZAVA KOJA JE ODUMRLA”
Tudjman, Milosevic i Kucan bili su etatisticki odgovor na anarhiju
Ovo sto se dogodilo krajem osamdesetih godina bio je zahtjev, i to ne samo u Hrvatskoj nego u Srbiji, Sloveniji i svugdje drugdje, za vise drzave, vise reda, za sprecavanje kaosa i anarhije. To drzavotvorstvo, etatizam, odgovor je na gotovo radikalne antidrzavne pozicije koje je socijalisticka Jugoslavija imala
Razgovarao
Neven SANTIC
U suizdanju zagrebackog »Prometeja« i beogradskog »Samizdata B92« ovih ce se dana pojaviti knjiga dr. Dejana Jovica »Jugoslavija – drzava koja je odumrla. Uspon, kriza i pad Kardeljeve Jugoslavije (1974.-1990.)«. S autorom, predavacem medjunarodne politike na Sveucilistu Stirling u Skotskoj, razgovaramo o motivima za pisanje ove knjige i implikacijama teme kojom se bavi na danasnje prilike na prostoru bivse Jugoslavije.
Nitko nije ostao po strani
Zasto je sada uopce potrebno traziti odgovor na pitanje zasto je Jugoslavija propala odnosno, kako Vi kazete, odumrla?
– Prvo, paradoksalno je da u krajevima nekadasnje Jugoslavije, posebno u Hrvatskoj, zapravo nema ozbiljne rasprave o razlozima raspada Jugoslavije, a da istodobno u zapadnoeuropskim zemljama i SAD-u dosad imate vec vise od stotinu knjiga i gotovo tisucu ili vise clanaka koji se bave tom temom. Knjiga je orginalno pisana na engleskom jeziku, ali sam je odlucio najprije objaviti na hrvatskom i istodobno srpskom u Beogradu upravo zbog toga sto mi se cini da je potpuno nenormalno da se rasprava o raspadu Jugoslavije vodi izvan naseg podrucja. Drugi razlog je taj sto mislim da je to doista bio definirajuci dogadjaj ne samo za kolektivne politicke identitete, znaci narode u bivsoj Jugoslaviji i novim drzavama i za njihovu politicku buducnost u Europi i drugdje, nego i za pojedince koji zive ovdje. Gotovo nitko nije bio ostavljen po strani. Svakoga je taj dogadjaj na neki nacin promijenio. Recimo, ako pitate istu osobu danas kako bi definirala sebe, da li je samo nacionalno Hrvat ili politicki Hrvat, kojoj politickoj orijentaciji pripada, i ako pogledate sto bi ta ista osoba rekla prije petnaest godina dok je Jugoslavija postojala, razlike su ogromne. Za mnoge je ljude raspad Jugoslavije bio prekidac koji dijeli osobnu povijest na prije ili poslije, i cesto se dogadja, a mislim da je to vrlo nezdravo, da ljudi danas potpuno negiraju i zaboravljaju sebe same kakvi su bili u razdoblju dok je Jugoslavija postojala. Mislim da nema nikakvog razloga da se to dogadja i da postoje svi razlozi da se otvori pitanje razloga raspada Jugoslavije. I to ne na propagandisticko-politicki nacin nego na akademski. Hrvatsko drustvo mora biti dovoljno zrelo, vjerojatno i jest, da postavi pitanje razloga raspada Jugoslavije.
Izici iz kulture lazi
Mislite da ovakve studije, analize mogu utjecati ne samo na znanstvenike nego i na gradjane i pomoci im u sagledavanju trenutka u kojem danas jesu drzave odnosno drustva u kojima zive?
– Mislim da trebamo izici iz jedne, kako Dubravka Ugresic kaze, kulture lazi u kojoj stalno negiramo nesto sto smo mozda prije bili, ili namjerno zaboravljamo ili potiskujemo u nasem sjecanju neke od uspomena koje imamo kao ljudi, ili smatramo da su one prikladne samo za privatne sfere, a ne za javne. U javnoj me sferi zacudjuje da nemamo ozbiljne rasprave o razdoblju prije 1990. godine. Primjerice, imate hrvatsku modernu historiografiju koja kao da zavrsava 1971. i ponovno pocinje 1990. godine. Kao da se u tom razdoblju od 1972. do 1990. godine nista nije dogadjalo ili se dogadjalo nesto cega bismo se trebali sramiti. Mislim da trebamo izaci iz tog osjecaja da postoje teme koje nisu politicki zgodne ili politicki podobne i koje potiskujemo u svom sjecanju. To je inace nas problem. Jer nikada se ni Drugi svjetski rat u Hrvatskoj niti u Srbiji nije raspravljao kako treba. On se raspravljao na vrlo jednostrane politicke nacine. Dokle god ne budemo u stanju pogledati sebe same u proslosti, prihvatiti i priznati to sto smo bili, vrlo tesko cemo uspostaviti neki kontinuitet i uvijek ce nam se ciniti da zivot pocinje s nekom politickom promjenom i da moramo mijenjati svoje vlastite identitete. To je nezdrava situacija.
Mrznja stvorena '90-ih
Na pocetku vase studije podvrgate kritici teze velikoj broja stranaca koji su pisali o raspadu Jugoslavije. Oni su parcijalno ili u cjelini po vasem sudu promasili glavne razloge raspada Jugoslavije svodeci ih prakticki na vjekovnu etnicku mrznju, usadjeni nacionalizam, kulturoloske razloge i tome slicno. Za vas je to krajnje pojednostavljivanje?
– Prvo, ideja o drevnoj mrznji zanemaruje cinjenicu da se u Jugoslaviji od 1945. do 1990. godine zivjelo u miru i u dobrosusjedskim, ako vec ne u prijateljskim odnosima. To se dogadjalo u doba dok su neke druge zapadnoeuropske i sjevernoamericke drzave imale etnickih problema unutar samih sebe poput Britanije, SAD, Belgije ili Kanade. Ti autori tvrde da je to potisnuto uglavnom zbog represije u Jugoslaviji. Medjutim, nisam sasvim uvjeren u to. Represija, kao sto se kasnije vidjelo, vrlo tesko moze te stvari zaustaviti ako ljudi zele uci u gradjanski rat. Tu mora postojati neki narativ, govor, koji ljudima izgleda uvjerljiv i objasnjava im zasto zive zajedno. Druga stvar, tu dolazi do zamjene vremena, sto prethodi, a sto je posljedica. Naravno, mrznja je stvorena u devedesetim godinama. Vidjeli smo strahovite zlocine u Hrvatskoj, Bosni, na Kosovu i drugdje koji su rezultat privatne mrznje, zelje za osvetom kod mnogih ljudi, mozda cak ne uvijek nacionalno motivirane. Medjutim, to je posljedica. Centralno pitanje je kako je do toga doslo, kako je ta mrznja stvorena. Ne vjerujem da je ona postojala oduvijek pa se zbog toga Jugoslavija raspala. Mrznja koja je stvorena nakon raspada Jugoslavije je posljedica tog raspada. Prema tome, mi prvo moramo gledati razloge raspada da bismo objasnili ono sto se dogodilo. Mislim da je i za razloge raspada i za rat koji je nakon toga nastao glavni razlog slabost drzave. Nemogucnost drzave da sprijeci konflikt, nemogucnost drzave da regulira odnose unutar same zajednice i da na vrijeme kazni one koji bi zapoceli rat i nasilje. Ona je predugo to gledala i predugo to dopustala sto je bila jedna od posljedica njene slabosti koja je ideoloski uvjetovana. To je na neki nacin paradoksalno. S jedne strane Kardeljeva ideologija je vezala politicku elitu, povezivala i odrzavala Jugoslaviju kao zajednicu da prezivi, a s druge strane, je istodobno rastakala i dovela do njenog raspada.
Ne manje, nego vise Tita
Drugim rijecima, iz vase elaboracije proizilazi da nije krimen Ustava iz 1974. godine cinjenica da su stvorene nacionalne drzave unutar jugoslavenske federacije radi nacionalne ravnopravnosti koja se ideoloski socijalisticki elaborirala, vec u tome sto su oslabljene funkcije drzave da su s godinama poceli odumirati svi njezini mehanizmi?
– Tako je. Sto je potpuno suprotno vecini interpretacija u Europi, koje su isto dobrim dijelom ideoloski uvjetovane, da su socijalisticke drzave bile prejake, a drustvo preslabo. Mozda je to tako bilo u SSR-u i drugim zemljama istocne Europe, ali u Jugoslaviji koja se temeljila na antisovjetskom konceptu podrustvljavanja drzave drustvo je bilo prilicno jako, a drzava slaba. I ne samo da je ta drzava bila slaba iz ideoloskih razloga, jer glavni smisao socijalizma uostalom jest podrustvljavanje drzave, nego civilno drustvo nije bilo tako pozitivno kako cesto autori na Zapadu nekada vide. Ako pogledate tri velike i znacajne institucije civilnog drustva, kao sto su crkve, mediji i asocijacije nogometnih navijaca, one nisu igrale pozitivnu ulogu u sprjecavanju konflikta nego su cesto igrale upravo negativnu ulogu. Ovo sto se dogodilo krajem osamdesetih godina bio je zahtjev, i to ne samo u Hrvatskoj nego u Srbiji, Sloveniji i svugdje drugdje, za vise drzave, vise reda, za sprecavanje kaosa i anarhije. Tako da je to drzavotvorstvo, etatizam ako zelite, odgovor na gotovo radikalne antidrzavne pozicije koje je socijalisticka Jugoslavija imala. Tudjman, Milosevic i Kucan su etatisticki odgovor na samoupravljanje, na anarhicnu situaciju koja se dogodila krajem osamdesetih. Ljudi u osamdesetima nisu htjeli manje Tita nego vise Tita i novog Tita. I u tom smislu se naravno Milosevic, Kucan i Tudjman pojavili kao ljudi koji su obecali drzavu i zato je to bilo tako iznimno popularno.
Golema odgovornost JNA
U trenutku kada se otvorio prostor visestranacju i demokraciji, dakle, nacionalizam se ponudio kao odgovor na zateceno stanje pa je postao ne samo emotivan nego i racionalni odgovor na situaciju?
– Nacionalizam definiram kao doktrinu, politicku akciju i ideologiju koja u svom sredistu ima zahtjev za uspostavu, jacanje i ocuvanje nacionalne drzave. U tom smislu, naravno, zahtjev za uspostavom nacionalne drzave, to jest nacionalizam, postao je logican odgovor na samoupravni Kardeljev koncept protivan nacionalnoj drzavi. E, sada, pitanje je bilo koja je to nacionalna drzava, pa ste krajem osamdesete imali i porast jugoslavenskog nacionalizma, ali takodjer i separatnih nacionalizama. I u tom je smislu nacionalizam jest bio logican odgovor jer je po svemu bio drukciji od socijalizma, ciji su zagovornici iskreno vjerovali da je socijalizam jedini nacin da se sprijeci nacionalizam.
Jesu li onda sukobi i ratovi zapoceli iz jednostavne cinjenice da su se preklapala podrucja na koje su aspiracije imali pojedini nacionalizmi?
– On je poceo zbog toga sto su drukcije definirali sto je nacija, da li u nju ulaze svi gradjani jednog teritorija bez obzira na nacionalnu odnosno etnicku pripadnost, ili joj pripadaju svi po etnickom kriteriju pa su se granice preklapale. A drugo, rat je poceo jer su se uspostavile privatne vojske, koje su radile sto su htjele, a nije postojala drzava koja ce zaustaviti ilegalno naoruzavanje te kazniti one koji poticu, nacionalnu, rasnu ili vjersku mrznju i pozivanje na oruzje. U tom je smislu golema odgovornost za ono sto se dogodilo lezala na snagama reda, vjerojatno JNA, jer nisu postupale po zakonu i ostale etnicki neutralne ne tolerirajuci nikome krsenje zakona.
***
U knjizi se suzdrzavate od bilo kakvih vrijednosnih sudova. No i taj pristup moze kod nekoga na ovim prostorima, ovisno iz koje sredine dolazi, izazvati prigovor da ste, upravo zbog toga, ili nedovoljno »ostri« ili »nepravedni« prema, primjerice, Milosevicu?
– Ne bih se zacudio prigovorima, ne samo na prostoru bivse Jugoslavije nego i u svijetu. Postoji sklonost da se stvari gledaju crno-bijelo, pa je onda netko ili dobar ili los. Mene to ne zanima. Svakom gradjaninu treba ostaviti na volju da sam, prema svojoj politickoj poziciji, procijeni da li mu se netko svidja ili ne svidja, ukljucujuci ljudi za koje vecina drugih ljudi smatra da su negativni ili pozitivni likovi, i u tom smislu ne mislim da znanstvenici imaju pravo monopolizirati gradjansko pravo na vlastito misljenje. Meni kao povjesnicaru i politologu zadaca je samo objasniti sto se dogodilo i zasto, a ne davati politicke sudove i nametati vlastitu politicku volju nekome drugome. Za to postoje politicke stranke i politicki aktivizam.
www.pcnen.cg.yu/
