|
Preživjeli iz tuzlanske kolone traže pravdu – Tuzla 1992, život u
getu
"Dobitnik nagrade za demokratiju" – laže!
Na pitanje zašto o tome niko do sad nije pričao na taj način,
odgovaraju: "Valjda zato što smo nekakav ponosan narod i ne kukamo, valjda
zato što to što je proživio ne smatra nečim važnim i možda najviše zato
što smo u Tuzli navikli da ćutimo. Samo što sada ćutimo o Tuzli?"
I
Del Ponteova, kažu, još uvijek ćuti. Navika ili nešto
drugo?
piše: Mladen Stojanović
Preživjeli učesnici tuzlanske kolone, ogorčeni nedavnom
izjavom nekadašnjeg gradonačelnika Tuzle Selima Bešlagića da su vojnici
JNA 15. maja 1992. stradali od "nepravilo uskladištenih raketa i granata u
transportu", oglasili su se u Bijeljini tokom prošle sedmice. Prema
Bešlagićevim navodima iznesenim u intervjuu novosadskom Građanskom listu,
"samo desetak vojnika je poginulo u pucnjavi, dok su ostali uglavnom
stradali od eksplozija raketa i granata u kamionima". Bešlagić ističe da
nije njegova, već nečija tuđa krivica što je naoružanje transportovano na
takav način i što su "vojnici sjedili na granatama".
"Gnusne laži"
Mika Ristić, Miodrag Vujanović i Radovan Krstić, u ime
svih poginulih i svih preživjelih u mučkom napadu na kolonu, najoštrije su
reagovali na pomenute izjave. "Bešlagić govori gnusne laži! Kako je moguće
da granate same eksplodiraju?! Na nas je pucano sa svih strana i iz svih
vrsta oružja, ne samo iz okolnih zgrada već i sa barikada, puškarnica i
mitraljeskih gnijezda duž puta kojim se kretala kolona. Čak su i sa visa
Inčića iznad Tuzle padali projektili na kolonu. To samo govori da je napad
bio organizovan i pripremljen", ističe Ristić, koji je 1992. obavljao
dužnost vojnog policajca. Naglašavajući da je prethodno upravo sa
Bešlagićem dogovoren miran izlazak, on ističe da je vojnicima u koloni
izdato striktno naređenje da niko ne smije pucati, što je strogo
poštovano.
Radovan Krstić, tada mladi vojnik JNA, na redovnom
odsluženju vojnog roka preživio je dvostruko ranjavanje. "Da li su moji
drugovi u kamionu stradali od guma koje smo vozili? Da li su se to one
same zapalile ili smo doživjeli užasnu kanonadu pucnjeva sa svih strana",
zapitao je Krstić potvrđujući da postoji znatan broj ljudi koji su
preživjeli pakao na Brčanskoj malti i koji su spremni da svjedoče u Haškom
tribunalu. "Da li je zločin to što je meni dok sam ležao ranjen i
bespomoćan iz grupe koja je prolazila, nakon završetka napada, prišlo
naoružano lice i pucalo u usta iz pištolja", pita Krstić, svjedočeći da je
on jedan od rijetkih koji je preživio krvnikov metak, dok su ostale
vojnike koji su nakon ranjavanja tražili pomoć ubili tuzlanski
"teritorijalci". "Da li je to za Bešlagića zločin?!", upitao je
Krstić.
Prema podacima Miodraga Vujanovića, jednog od preživjelih,
danas člana Udruženja za traženje i identifikaciju žrtava tuzlanske
kolone, od oko 300 stradalih u koloni do sada je identifikovano svega oko
30 posmrtnih ostataka. "Tek prije mjesec dana, i to na osnovu DNK analize,
dobio sam potvrdu da su pronađeni posmrtni ostaci moga brata, a pronađena
je samo jedna butna kost", ispričao je Vujanović, naglašavajući da su
posmrtni ostaci ubijenih vojnika zakopavani na tajnim mjestima, prenošeni
sa lokacije na lokaciju. U ovom trenutku se , kako je rekao, očekuje
otvaranje najmanje još dvije masovne grobnice. Upravo zbog opasnosti da
posmrtni ostaci ponovo budu otkopani i prebačeni na drugo mjesto,
Vujanović nije želio da otkriva tačne lokacije. Sa svim je, naglašava,
upoznata Komisija za traženje nestalih RS. U prethodnim razgovorima za
Patriot Vujanović je izrazio nezadovoljstvo zbog nespremnosti međunarodnih
organizacija da aktivno učeštvuju u traženju i otkopavanju masovnih
grobnica u kojima su sahranjeni ubijeni u mučkom napadu na kolonu.
Mika Ristić je iznio i podatke da je Bešlagić znao, te i sam
učestvovao u formiranju muslimanskih oružanih formacija 1992. godine u
Tuzli: "Patriotske lige" i "Zelenih beretki". "Još ranije, dva do tri
mjeseca prije izlaska kolone, počele su provokacije naoružanih grupa.
Pucali su na kasarnu JNA sa okolnih zgrada, čak i sa tada nezavršene
zgrade bolnice kod kasarne." To, prema njegovom mišljenju, govori o
namjerama napadača i kasnijem planiranju napada. "Bešlagić i njegova svita
Faruk Prcić, Mustafa Brkić, Meša Bajrić i drugi nesmetano iznose kojekakve
laži o tuzlanskoj koloni, a siguran sam da će imati priliku i u Hagu da se
o svemu izjasne", zaključio je Ristić.
Život u getu
Kao podršku zahtjevima da se organizuje suđenje bivšem
gradonačelniku Tuzle i njegovim saradnicima, dvojica građana "civila" iz
1992. govore za Patriot o životu neposredno prije i tokom rata u tom
gradu. Jedan od zaposlenih u tadašnjem Hotelsko-ugostiteljskom preduzeću
"Solaris" svjedoči da je znatno ranije, još početkom marta, bila javna
tajna da se na obodu Tuzle skupljaju i za napadačke akcije uvježbavaju
uniformisana lica okupljena u "Patriotsku ligu" i "Zelene beretke". Nakon
protesta građana oni su sklonjeni u napušeni kamenolom, ali je za njih i
dalje u kuhinji spremana hrana, 72 obroka. Nakon jedne od dostava, vozač
kamiona, Srbin po nacionalnosti, nije mogao da sakrije uzbuđenje i
zbunjenost jer se sam uvjerio da se "ti naoružani ljudi" otvoreno spremaju
za napad na do tada zajedničku vojsku. Istovremeno je upotrebom minskih
sredstava i eksploziva izvršeno zaprečavanje svih izlaza iz Tuzle. Za taj
posao Faruk Prcić je, kaže, birao uglavnom ljude iz mješovitih brakova. Na
zaprekama je vršeno legitimisanje. U gradu je širena priča kako se sve to
radi jer su u Požarnicu stigli "arkanovci i Bijeli orlovi". "Pričalo se da
su maltene napali grad. Imao si utisak da se iza svakog grma na padinama
Majevice skriva po jedan bradati četnik sa kokardom, a ovi u gradu, eto,
sve nas štite od napada. Nije pomogao ni veliki naslov u Frontu slobode.
Preko čitave strane jedno jutro je izašlo: "Lažu, nema četnika". Taj
novinar je valjda poslije toga jedini Hrvat koji je nazivan četničkim
vojvodom. A čovjek, jednostavno, slobodno otišao u Požarnicu i tamo prošao
kad je htio i – nikoga nije našao."
Srbi koji su ostali u gradu nakon
napada na kolonu, pogotovu oni čiji su članovi porodica tada ili tih dana
izašli iz Tuzle, bili su sumnjičeni da su četnički saradnici. Slijedila su
privođenja i maltretiranja. "Kada su Požarnicu zauzeli pripadnici
'Patriotske lige' i 'Teritorijalne odbrane', na tom pravcu izlaza iz grada
bilo je pet punktova. Trebalo je hrabrosti da se neko pješke zaputi i nada
da će proći svih pet. Tu zonu su oni proglasili 'ratnom' i u nju se
ulazilo samo sa posebnom propusnicom. I drugi izlazi iz grada bili su
blokirani na sličan način. Kada sam konačno izašao nakon dvije godine,
ćutao sam skoro po čitav dan. Tako skoro dvije godine. Jednostavno, tako
sam se bio navikao", svjedoči naš sagovornik. Na upitni pogled, drugi,
takođe bivši "Tuzlak", koji je kao "sumnjivi četnik" prošao "policijsku
obradu", kroz ironičan osmijeh odgovara: "To ti je savim normalno. Niko to
ne zna dok ne prođe. Zato što si Srbin ne samo da si mogao biti optužen za
bilo šta već je zbog pogrešno protumačene riječi glava mogla odletjeti.
Zato su skoro svi naučili tako da govore da je to bilo šaputanje po
stanovima. To ti je kao da pričamo ovdje, a za ovim susjednim stolom se
ama baš ništa ne čuje." Obojica govore i o sječenju telefonskih žica od
strane "patriotski nastrojenih" komšinica. Za godinu dana, kažu, u
stanovima nije ostalo skoro ništa. "Kada pričaju da su umirali od gladi,
to nije istina. Dolaze odavde iz Janje izbjeglice u Tuzlu. Onda se
rasporede: jedan član porodice ide u Crveni polumjesec, drugi u Crveni
krst, treći u Merhamet, četvrti u neku drugu humanitarnu oganizaciju i
onda se vraćaju kući sa kesama. Mi ne samo da nismo mogli nigdje izaći već
bi svako ko je pretresao stan odnio ponešto. Nisi mogao reći da ne može. A
pretresa je bilo i po pet sedmično", svjedoče obojica upoređujući život u
"slobodnoj Tuzli" sa životom u getu.
Na insistiranje supruge jednog od
njih da ne govore tako jer je Bešlagić dobitnik "nagrade za demokratiju",
čuje se samo uzdah pun gorčine propraćen teškim odmahivanjem rukom.
A
zašto o tome niko do sad nije pričao na taj način, odgovaraju: "Valjda
zato što smo nekakav ponosan narod i ne kukamo, valjda zato što to što je
proživio ne smatra nečim važnim i možda najviše zato što smo u Tuzli
navikli da ćutimo. Samo što sada ćutimo o Tuzli?"
I Del Ponteova,
kažu, još uvijek ćuti. Navika ili nešto drugo?
Zaboravni Bešlagić
"Bivšem gradonačelniku Tuzle bilo bi najbolje da ne
zaboravi argumente koje je iznio o tuzlanskoj koloni dok se haški
istražitelji ozbiljno ne zainteresuju za počinjeni zločin i njegovu ulogu
u njemu", kratko je Bešlagićeve tvrdnje objavljene u Građanskom listu
prokomentarisao predsjednik Boračke organizacije RS Savo Cvjetinović,
navodeći da su brojni svjedoci koji znaju istinu o dešavanjima na
Brčanskoj malti 15. maja 1992. i koji su spremni da o tome pričaju i u
Hagu.
|
