Kada je povukao obarač na
snajperu, ubica premijera Srbije Zorana Đinđića poslao je najnepristojniju
ponudu svim građanima Srbije prema kojoj bi morali da naprave izbor između
pravde ili mira, sigurnosti ili samopoštovanja, istine ili blagostanja. Nešto
prizemnija poruka, upućena sa neke od zgrada u centru Beograda, lišena je bilo
kakve patetike: mafija u Srbiji je izgleda jača od same Srbije, podzemlje je
deklasiralo političku elitu, a kalibar oružja uništava svaki privid zdravog
razuma
Kada je povukao obarač
na snajperu, ubica premijera Srbije Zorana Đinđića poslao je najnepristojniju
ponudu svim građanima Srbije prema kojoj bi morali da naprave izbor između
pravde ili mira, sigurnosti ili samopoštovanja, istine ili blagostanja. Nešto
prizemnija poruka, upućena sa neke od zgrada u centru Beograda, lišena je bilo
kakve patetike: mafija u Srbiji je izgleda jača od same Srbije, podzemlje je
deklasiralo političku elitu, a kalibar oružja uništava svaki privid zdravog
razuma.
“Sine, samo nemoj da izlaziš
nigde, bio je atentat”, panično je uzvikivala sredovečna žena u Makedonskoj
ulici nakon što je saznala da je ubijen premijer, dok su se oko nje skupljali
znatiželjni građani zapanjenih pogleda i stegnutog lica. “Pa mi smo stvarno
najgori narod na svetu”, uzviknuo je jedan od njih, praćen odobravanjem,
uzdasima i očajem.
Ljudi koji veruju u
sopstvenu mudrost će već reći da je 12. marta leta Gospodnjeg 2003. pukao veliki
čir Miloševićevog nasleđa, u kome su se nagnojili ratni zločini, najteži
kriminal i duboko beznađe. Nešto prizemniji smrtnici to definišu jednostavno:
oni ili mi.
Sve je izgledalo kao triler
sa teorijom zavere u kojoj mafijaši pokušavaju da likvidiraju političke
prepreke, samo što gledaoci u zemlji Srbiji nisu dočekali odjavnu špicu, nisu
imali snage da bilo šta kažu i nekako osećaju da takvu vrstu trilera nikada više
ne bi želeli da dožive.
Naslovna strana
U istoriji NIN-a
malo je bilo slučajeva da se pred samo zaključenje broja menja naslovna strana.
U sredu, 12. marta u 12 sati i 45 minuta, dvadesetak minuta posle atentata na
premijera Vlade Republike Srbije Zorana Đinđića, dileme nije bilo. Zajednička
slika Radovana Karadžića i Ratka Mladića, najtraženijih haških optuženika,
ustupila je mesto portretu srpskog premijera. Nešto kasnije se ispostavilo da
između dve naslovne strane postoji neka ponornička veza, ali je, izgleda, sve to
koncentrisano na optuženike iz našeg sokaka.
Vršilac dužnosti predsednika Srbije,
predsednica Skupštine Srbije Nataša Mićić, na predlog vlade, proglasila je
vanredno stanje. Privremeni vršilac dužnosti premijera postao je potpredsednik
Vlade Nebojša Čović. Uobičajena je praksa u Vladi Srbije do sada bila da je,
svake nedelje, dežuran po jedan od njenih pet potpredsednika, za situacije u
kojima je predsednik odsutan ili sprečen. Ove sedmice, tu dužnost imao je Jožef
Kasa, ali je posle atentata zamolio Nebojšu Čovića da dužnost zamenika preuzme
na sebe. Kabinet je, zatim, na sednici to i
potvrdio.
Odlučeno je i da ministri ne
daju izjave, ne odgovaraju na novinarska pitanja, već da im, samo, Nebojša Čović
ispred članova kabineta pročita saopštenje iz kojeg su se mogli dobiti i prvi
zvanični podaci o atentatu: Na predsednika Vlade Republike Srbije dr Zorana
Đinđića izvršen je atentat u 12 sati i 25 minuta ispred zgrade Vlade Srbije.
Predsednik Vlade podlegao je ranama u 13:30 sati u Urgentnom centru Kliničkog
centra Srbije. Zoran Đinđić zadobio je prostrelnu ranu grudnog koša i trbuha
nanetu vatrenim oružjem...
Kasnije će
se utvrditi da su lekari samo mogli da konstatuju smrt iako je pokušana
reanimacija. U Urgentni centar premijer je donet bez pulsa, pritiska i svesti.
Vest o smrti prva je objavila svetska TV stanica Skaj njuz, odmah potom Rojters
i Bi-Bi-Si.
U sredu uveče, iz Vlade
Srbije stiže i novo saopštenje: prvi put je i zvanično potvrđeno postojanje
zemunskog kriminalnog klana, koji broji oko 200 članova (“Jedan deo čine
pripadnici Jedinice za specijalne operacije, a ostalo su momci Dušana
Spasojevića”, ustvrdio je krajem januara u razgovoru za NIN Ljubiša Buha Čume),
i koji je izvršio atentat na Zorana Đinđića u pokušaju da “započetu borbu protiv
organizovanog kriminala zaustave, a oni pojedinačno izbegnu hapšenja”. U
saopštenju se kaže i da je danas, u sredu, trebalo da bude potpisan nalog za
hapšenje “najveće organizovane kriminalne grupe na prostorima bivše Jugoslavije”
(vidite okvir).
