Ko dobija, a ko gubi Šešeljevim odlaskom u Hag?
Milan BOŽIĆ
Misterija mirnog, tačnije dobrovoljnog, Šešeljevog odlaska u Hag još dugo će progoniti naše političke analitičare.
Nemam nameru da se u tu raspravu uključujem, ali mogu da dodam svoj mali prilog raspravi koji je više impresionistički nego analitički. Naprosto, Šešelj se uvek razlikovao od drugih u svakom pogledu, pa je tako i njegov odlazak u Hag morao da se razlikuje od odlaska drugih u Hag. Ostalo ostavljam dežurnim naklapačama po kafanama a naročito televizijama koje, u novije vreme, u odsustvu kompetentnosti da se uključe u ozbiljna državna i ekonomska strukturalna pitanja, opasno konkurišu kafanama pošto većina kontakt-emisija gde političari i novinari naklapaju, po nivou i kvalitetu sasvim odgovara osrednjim kafanama u srbijanskim palankama.
Odgovor na jedno pitanje me ipak zanima. Naravno, ne samo mene već svakoga ko se bavi srpskom političkom scenom.
To je pitanje iz naslova.
Na pitanje se može odgovarati dvojako. Odnosno, ono sadrži dva pitanja.
Prvo je, razumljivo, ono koja pada na pamet odmah, "na prvu loptu".
Dakle, da li Šešeljevi nastupi u Hagu - kada, a to je ko zna kada, a zlobnici mogu reći i "ako ikada" - mogu nekome ovde koristiti ili škoditi.
Odgovor je: "Verovatno da, ali malo i sasvim nebitno."
Jer, sa stanovišta samog Haškog tribunala, oni koje Šešelj može okrpiti jesu ili nisu na njihovim optužnicama i doći će ili neće doći na te optužnice po političkim odlukama svetskih centara moći a ne po Šešeljevoj želji ili nameri.
Šešelj, istina, može izblamirati nešto vojnih, policijskih ili "nezavisno novinarskih" protuva koje se u formi ovakvih ili onakvih svedoka optužbe, uvlače u stražnjicu Tribunalu bilo radi para, bilo radi sopstvene zaštite od proganjanja, bilo iz oba razloga. No, to je nebitno pošto je Tribunal sa njima ionako napravio sporazum. Istina, to će ovde malo uveseliti čaršiju ali ti likovi ionako nisu značajni na ovdašnjoj političkoj sceni.
Drugu grupu onih kojima Šešelj ovih dana preti čine političari aktuelnog dosovskog režima. Oni su sigurno pod zaštitom svojih spoljnih mentora i sasvim je nemoguće da bi bilo kakvo Šešeljevo svedočenje ili izjava mogli promeniti stav mentora, osim ako to sami mentori ne odluče, a onda im nikakav Šešelj tu ne treba.
Što se ovdašnje političke čaršije tiče efekat će takođe biti beznačajan. Naime, politička javnost Srbije je toliko prezasićena Šešeljevim senzacionalističkim izjavama - bez obzira što se mnoge od njih ispostavljaju kao nesporno tačne - da će bilo koji njegov nastup protiv političara na vlasti shvatiti kao običnu osvetu. Razume se da će kafana prepričavati detalje - ako oni ikada do nas dođu jer mi se ne čini da će se B92 truditi da prenosi suđenje svom arhineprijatelju - ali će se stvar verovatno na tome i završiti.
Sve u svemu, ako treba da rezimiram moj utisak značaja Šešeljevog prisustva u Hagu, mislim da će taj značaj biti mali.
Međutim, valja razmisliti nad drugim načinom postavljanja pitanja o dobitnicima i gubitnicima.
Naime, važnije od toga ko dobija a ko gubi Šešeljevim prisustvom u Hagu jeste pitanje ko dobija a ko gubi Šešeljevim odsustvom iz Beograda.
E, tu smo već na ozbiljnom terenu.
Đinđićev režim je za ove dve godine uspeo da se stabilizuje, a jedan od važnih faktora stabilizacije svakog režima, pa i njegovog je stanje opozicije.
U tom pogledu Đinđić je izvukao iz političke scene maksimum koji se može postići.
Deo opozicije, predvođen Koštunicom je pacifikovan odnosno pretvoren u neku vrstu gunđajućih kolaboracionista. Bilo da nemaju snage, bilo da su podmićeni učešćem u lokalnoj vlasti, ambasadorskim mestima ili direktorskim funkcijama na nivou sitnih funkcionera ili klepetanjima o ustavu i sistemskim promenama i spasu zajedničke države Srbije i Crne Gore na nivou ideološkog kruga oko samog Koštunice, deesesovci su pretvoreni u groblje opozicionih glasova. Iako je jasno da su milioni opozicionih glasova koji su upali u Koštuničine kutije tokom druge polovine prošle godine bili glasovi protiv Đinđića, a ne za neku Koštuničinu politiku, potonji ni prstom nije mrdnuo da tu politiku promeni.
Drugi deo, pak, opozicionih glasova se okrenuo Šešelju. Nazovimo ih uslovno, "nepacifikovani" glasovi. Naprosto, to su glasovi onih koji žele radikalne promene u državi odnosno pad aktuelne vlasti. Taj korpus glasova sadrži i nekoliko stotina hiljada "ličnih" Miloševićevih glasova, odnosno onih glasova koje je Šešelj dobio zahvaljujući Miloševićevoj neposrednoj podršci. Trenutno, ako je meriti po proteklim predsedničkim izborima, Šešelj je "u posedu " nešto više od milion glasova. Unapred se treba pomiriti sa time da je ta procena "aljkava", ali da tačnija ne može ni biti. Konačno, Šešelj i njegovi radikali su zabeležili oscilacije nezapamćene u kratkoj istoriji srpskog parlamentarizma - od 600.000 do 1.700.000, sa svim mogućim rezultatima između.
Jasno je, dakle, da Šešeljev odlazak u Hag ne može da ne ostavi traga na stranku sa tako velikim, a tako nepouzdanim biračkim telom. Iako se ne može proceniti koliko birača glasa za njega i njegovu stranku zbog Šešeljeve harizme, sasvim je sigurno da je taj broj ogroman. Konačno, sve stranke u Srbiji su liderske a radikali su možda i "ponajliderskiji", ne zato što mislim da potcenim Nikolića i njegovu ekipu, već naprosto zato što biračka javnost uvek obavlja personalnu identifikaciju.
Sigurno je, takođe, da će broj glasova koji će se odliti od radikala zavisiti i od toga kada će biti sledeći izbori ali i od stanja u zemlji.
Sve to ne može da se tačno proceni ali je sigurno da će se jedan deo birača vratiti natrag Miloševiću odnosno stranci koju prepozna kao njegovu. Deo će, verovatno manji, ali ipak, otići Koštunici kao, posle Šešelja, sledećem najistaknutijem simbolu zaštite nacionalnog identiteta. Konačno, i SPO ima svoju šansu jer je bar deo naših birača, razočaran ovim ili onim, prišao radikalima.
Očigledno nije lako identifikovati "dobitnike", a pogotovu ne kolika će im biti "dobit", Konačno, možda će značajan deo radikalskih birača ipak nastaviti da glasa za svoju stranku iz čistog prkosa.
Iako nije jasno ko će dobiti Šešeljevim odlaskom u Hag i da li će uopšte dobiti, ipak je jasno nešto drugo.
Jasno je da Đinđićev DOS jedini neće dobiti ništa!
To je verovatno i razlog odsustva oduševljenja u režimskoj štampi. Uporedite reakciju medija sada, sa egzaltacijom kada je Milošević izručen, i sve će vam biti jasno.
U tom smislu sam Šešeljev dobrovoljni odlazak u Hag ostavlja utisak u politički ne posebno pismenoj javnosti, kao da je Đinđić još nekoga izručio Hagu.
Naravno, nasilnom prekompozicijom Skupštine i počinjanjem zaludnog rada na pravljenju novog ustava izbori su verovatno u Srbiji još dalji nego pre nekoliko meseci, tako da se efekti događanja oko Šešelja verovatno neće odmah osetiti.
Ipak, vladina većina se ovim može osećati još ugroženijom, pogotovu što počiva na otetim poslanicima Novoj Srbiji, socijalistima, i socijaldemokratima Vuka (ko to beše?) Obradovića. Takođe, ukazuje se prilika za prestrojavanje opozicije koje je uvek potrebno i korisno.
Šešelj je, tako, čini mi se, svojim odlaskom u Hag označio početak jedne političke godine koja neće biti bogata napetim događanjima ali će se zato akumulirati političke napetosti koje će kad-tad morati da eksplodiraju.
Kome i kako i o čijem trošku, ostaje još da se vidi. Ali, i da se politički radi.
