ZORAN ĐINĐIĆ: ZADATAK IZVRŠEN - KOŠTUNICA VIŠE NE POSTOJI (1)
Na tajnoj večeri ne priča se o šniclama
Podeljena su mišljenja da li je aktuelni zemljoposednik Zoran Đinđić smaknuo Vojislava Koštunicu "zauvek" ili samo privremeno, dok ovog ne obaveste šta ga snađe. U svakom slučaju, Đinđić se u poslednje vreme nekako razigrao, kao da su mu ispunjeni svi snovi.
Milena M. POPOVIĆ
Premijer Srbije Zoran Đinđić je okončao svoj najvažniji postpetooktobarski zadatak: predsednika DSS Vojislava Koštunicu uklonio je sa mesta predsednika savezne države, DSS je priključio opoziciji a nedostatak skupštinske većine nadoknadio je otimanjem poslaničkih mandata Socijaldemokratiji Vuka Obradovića i Novoj Srbiji Velimira Ilića i kupovinom poslanika iz tabora socijalista i arkanovaca. Pri tome je realizovao istinski parlamentarni perpetuum mobile: dok je on na čelu Srbije, njegova politička opcija će imati većinu: ako iz te "većine" izađu poslanici koji su dobili na izborima podršku antimiloševićevski raspoloženih birača - uvek su spremni da u nju uđu socijalisti nad čijim političim sudbinama lebdi Đinđićeva i Batićeva pretnja krivičnom odgovornošću i fantomom lustracije.
Poraženom Vojislavu Koštunici ostaje da, posle velikog čišćenja institucija vlasti od članova Demokratske stranke Srbije, u svakoj prilici izjavljuje kako je njegova stranka najveća u Srbiji! Đinđićeva "veštačka većina može da se okrene sama protiv sebe i istopi se", predviđa ojađeni poslednji predsednik SRJ. Sluteći da će Đinđić sve učiniti da mu putem izmene Ustava Srbije onemogući izbor na mesto predsednika Srbije, Koštunica će nedavno reći i ovo: "Sada smo na putu da jedan partijski Ustav bude zamenjen drugim. Srbiji je potreban Ustav koji neće biti partijski, koji neće biti plod dogovora dve partije, već će realno odražavati ono što stranke i narod u Srbiji ocenjuju kao najbolje rešenje koje može da potraje. Ako DOS na taj način pokuša da nametne Ustav, s komisijom koja treba da pripremi Zakon za promenu Ustava, Komisijom koja je sastavljena tako da se lažna većina DOS pretvara u još lažniju većinu u sastavu te komisije, onda mogu da jamčim da će to biti najkratkovečniji Ustav koji smo ikada imali. Najgori i najkratkovečniji". Slutimo da ni ova pretnja neće biti realizovana i da će zbog te činjenice Koštuničin rejting u biračkom telu Srbije, nekada miloševićevski visok, biti dodatno umanjen.
TRGOVAC PREZERVATIVIMA PROTIV SNUPIJA
U nizu portreta bivšeg predsednika SRJ Vojislava Koštunice koje su objavljivali najuticajniji svetski mediji odmah nakon petooktobarske revolucije izdvaja se onaj koji je načinio pariski "Mond". "Taj tihi čovek se gotovo ne smeje, ne želi da uđe u Beli dvor, pa i dalje živi u stanu koji je nasledio od roditelja. Takođe, nerado zamenjuje svoj stari beli "Jugo" za neki luksuzni protokolarni automobil". Koštuničin "odnos prema svim pojavama je pre svega moralne prirode", zapaža dalje "Mond" i tu tvrdnju ilustruje podatkom da je naslov Koštuničinog maturskog rada glasio: "Moralna problematika u delu Albera Kamija". Glavne crte Koštuničinog portreta "Mond" dovršava sledećim zapažanjem: "Taj ćutljivi i enigmatični čovek snupijevskog pogleda, a u stvari melanholičan, i sam priznaje da je pesimista i sklon depresiji".
Menadžer petooktobarske revolucije, Zoran Đinđić, današnji premijer Srbije (i vlasnik srpskog dela uticaja u državnoj zajednici zvanoj Srbija i Crna Gora), posle petooktobarske revolucije usredsredio se na rešavanje jednog jedinog svoga velikog zadataka: na rušenje ogromnog pozitivnog rejtinga koji je Vojislav Koštunica u javnosti Srbije neočekivano dobio u periodu od nekoliko nedelja svoje predsedničke kampanje. Analitičari javnoga mnjenja i politički analitičari, smatrali su takav cilj (nezavisno od toga ko mu stremi) nedostižnim. Neki od tih analitičara tvrdili su, čak, da je posle petog oktobra došlo do tektonskih poremećaja u biračkom telu Srbije, da su u džinovskim raselinama nastalim u "tajfunu narodne volje", zauvek izgubljene sve političke partije izvan DOS-a, a da je na drugoj strani došlo do izdizanja malih opozicionih stranakaiz DOS-a u džinovske gromade koje će dugo prkositi zubu vremena. Prvu među tim "gromadama", tvrdili su analitičari, predstalja Koštuničina Demokratska stranka Srbije. Zaboravljajući da se među ovim analitičarima javnog mnjenja nalaze i univerzitetski radnici koji nikada nisu ništa ozbiljno u nauci uradili, članovi DSS poverovali su u pomenute teorije do te mere da su se usuđivali i javno da ustvrde kako je upravo Koštunica srušio Miloševića!
Nije neobično to, što je jednom političkom analitičaru poput Vladimira Goatija moglo da izgleda da je petog oktobra prisustvovao tektonskim poremećajima volje biračkog tela Srbije. Ono što je neobično je činjenica da u takvima analizama niko, pa ni Goati, nije ni pominjao posledice koje će napraviti eventualni sukob shvatanja političara snupijevskog pogleda, uz to - melanholika i pesimiste sklonog depresiji, i shvatanja političara razapetog između politike i biznisa kakav je današnji srpski premijer. Da bi se još petog oktobra mogao naslutiti razvoj odnosa između DSS i DS, trebalo je samo proučiti pisane izvore koji su potekli iz same Demokratske stranke. Na primer, u knjizi "Pokrštavanje petokrake" koju je napisao nekadašnji novinar Nenad Stefanović, danas - uticajni Đinđićev partijski drug, mogu se naći mnogi detalji koji svedoče da od dana konstituisanja višestranačja političar snupijevskog pogleda nikada nije imao šanse da se zaštiti od od problema koje mu je Đinđić stvarao sa ciljem da preuzme komletnu kontrolu nad Demokratskom strankom. Najbolji primer koji svedoči sa kakvim protivnikom će u postpetooktobarskom razdoblju imati posla taj političar-melanholik, nalazimo takođe u pomenutoj Stefanovićevoj knjizi. Evo tog detalja: "U njemu (Đinđiću) paralelno egzistira duša biznismena i duša političara. I za razliku od Fausta, kod njega se te dve duše nisu pobile. On je srpski kontra Faust. Jedan svedok mi je pričao o toj fantastičnoj binarnoj podeli u Đinđiću. Na sastanku Glavnog odbora, još u leto 90. Đinđić se došaptavao sa Olegom Golubovićem o uvozu 150.000 prezervativa i 6.000 dijafragmi. Oleg je predlagao da preko svojih veza u Istočnom bloku datu količinu uvezu preko Poljske. U tom trenutku je Đinđić rekao: "Sačekaj trenutak", i izašao za govornicu da replicira Nikoli Miloševiću. (...) Kada je završio repliku, vratio se do Olega i na istom mestu nastavio da ugovara posao. On u tome nije osetio nikakvu koliziju, što mu neće smetati da u intervjuu za "Nin" izjavi: "Smrt je politike kada političar počne da se bavi biznisom".
JA PREMIJER A TI - NOSILAC LISTE
Do prvih, sakrivenih od javnosti, sukoba između DS i DSS došlo je odmah nakon petooktobarskih događaja. Pripremajući se za parlamentarne izbore koji će biti održani u decembru, Đinđić je želeo da mu se na predsedništvu DOS-a unapred garantuje postavljanje na funciju premijera srpske vlade. Sa takvim ambicijama svaki političar bio je obavezan da se stavi na čelo izborne liste DOS-a za nastupajuće parlamentarne izbore. Međutim, tu svoju obavezu Đinđić je ignorisao. Znao je da bi takva lista sa njegovim imenom donela DOS-u najmanje 15% glasova manje nego u slučaju da lista nosi ime Vojislava Koštunice. U tom slučaju DOS bi u Narodnu skupštinu Srbije ušao sa najviše 140 poslanika pri čemu bi poslanička grupa DSS imala 35 članova i praktično bi bila presudna po stabilnost većine u Narodnoj skupštini. Đinđić je insistirao na tome da Koštunica bude nosilac DOS-ove izborne liste, uveren da će to DOS-u doneti dvotrećinsku većinu u parlamentu. Za ovu svoju "velikodušnost" tražio je od DSS da se složi sa odlukom ostatka DOS-a da se biračkom telu u predizbornoj kampanji objavi da će Đinđić biti premijer Srbije. Privržen svojoj varijanti legalizma, Koštunica se suprostavio ovom Đinđićevom zahtevu tvrdnjom utemeljenom u Ustavu da se mandatar određuje tek nakon konstituisanja Skupštine. Kao odgovor Đinđić je stavio primedbu da ta vrsta odugovlačenja u formiranju "institucija demokratske vlasti", odlaže reforme i odlaže legalizovanje promena nastalih upadima čuvenih DOS-ovih kriznih štabova u sva dobrostojeća preduzeća i institucije u Srbiji. "Vlada koja bi bila formirana u februaru ili martu nema šanse za uspeh i Demokratska stranka u njoj neće učestvovati" - glasio je Đinđićev ultimatum Koštunici. Osim toga Đinđić je poručio lideru DSS da pitanje mandatara buduće vlade Srbije nije personalno, već je reč o načelnoj političkoj poziciji. Pri tome nije skrivao da je on (Đinđić) jedina osoba koju vidi na čelu srpske vlade.
Koštunica je pred ovim ultimatumom ustuknuo i to je bio prvi njegov ozbiljniji poraz u ovom dvoipogodišnjem okršaju sa Đinđićem. To Koštuničino povlačenje otvorilo je prostor Zoranu Šamiju za obmanjivanje javnosti izjavama da sukoba nije ni bilo i da je "sve proisteklo iz pogrešnih interpretacija izjava koje su davane u medijima".
Đinđić je dobio i premijersko mesto i dvotrećinsku većinu u Skupštini što je bio osnovni preduslov da se iz vladajuće koalicije isključi DSS bez štete po skupštinsku većinu. Već u času ove Đinđićeve prevare Koštuničin rejting u biračkom telu počeo je nezaustavljivo da pada.
Paralelno sa akcijom pacifikovanja DSS i Vojislava Koštunice Đinđić je otvorio u okviru DOS-a još jedan front: Vuk Obradović, postavljen na mesto potpredsednika Đinđićevog kabineta (ovakvim kadrovskim rešenjima Đinđić je većinu malih članica DOS-a pretvorio u polititičke satelite DS), pokazao se previše aktivnim u vođenju Komisije za naplatu poreza na ekstraprofit i trebalo ga je ukloniti sa te funcije.
SPAVAJU NA POLITIČKOJ SCENI KAO TIJANA U ROVCIMA
Onoga časa kada je počeo implicitno da preti tim porezom i moćnim finansijerima Đinđićićeve stranke, Obradović se našao na Đinđićevoj crnoj listi. Obradović se, čak, usudio da prognozira da će sredstva dobijena naplatom toga poreza biti višestruko veća od onoga što je Đinđić primenom selektivne pravde planirao (danas se vidi da je taj plan i ostvario): "Mislio sam da će biti dobro ako vratimo nekoliko stotina miliona maraka, što je dobra cifra. Duboko sam sada ubeđen da će ta cifra biti mnogo, mnogo veća. Ako Bog da, biće i koja milijarda maraka. Neće prikupljanje tog novca ići tako lako, to znam, jer najteže je čoveku kad ga udarite po džepu. Biće ljudi koji će morati da plate i po nekoliko desetina miliona maraka. Ja ih pozivam da to plate, mislim da je to i u njihovom interesu: imaće mirniji san. Verujem da baš nije ugodno živeti sa znjanjem da ste zgrnuli ogromno bogatstvo, zidali silne vile, nabavili čitave ergele najskupljih automoblia dok je čitav narod grcao". Kada je Obradovićev rad u komisije počeo da daje i konkretne rezultate, usred sopstvene stranke optužen je za seksualno zlostavljanje svojih partijskih saradnica. Čak se javila i jedna bivša TV novinarka, bliska Miloševićevoj (danas - Đinđićevoj) tajnoj policiji da posvedoči kako je i ona bila seksualno uznemiravana od strane Vuka Obradovića! Đinđić je uklanjanjem Vuka Obradovića ostvario dva cilja: Zaštitio je deo "biznismena" iz Miloševićeve epohe od poreza na ekstraprofit i vezao je poslanike SD za Slobodana Orlića, politički anonimnog Karićevog novinara. Time je uspostavljena kontrola nad SD. Kasnije, poslanici SD dobili su novu centralu: Slobodan Orlić i Žarko Korać osnovali su Socijaldemokratsku partiju koja je nasledila poslanike SD! Već ovaj Đinđićev manevar pokazivao je da je on kao učenik daleko nadmašio učitelja Miloševića.
Pri svemu ovome glavna linija fronta (prema DSS) bila je neprekidno pod Đinđićevom najvećom kontrolom što je dovelo do toga da je Koštunica gubio bitke sa Đinđićem i na sopstvenom terenu. Najvažnija od njih odvijala se u okviru pregovora o budućnosti zajedničke srpsko-crnogorske države. Bilo je samo pitanje dana kada će Đinđić preuzeti ingerencije saveznih institucija u tim pregovorima. Bilo je očigledno da se u tom smislu stvarala situacija analogna onoj u fazi raspada SFRJ: i Milošević je sa republičkih pozicija postepeno preuzimao primat u odlučivanju o sudbini savezne države. Kada je postalo očigledno da će mu ta aktivnost ozbiljno ugroziti opstanak na vlasti, Milošević je učinio niz poteza koji su učvrstili njegovu diktaturu a rasturili saveznu državu. Đinđićevo delovanje bilo je potpuno analogno ovome Miloševićevom. Kada mu je postalo jasno da bi mu jaka savezna država onemogućila da daje primat republičkom nad saveznim ustavom kad god bi on ustvrdio da su republički interesi ugroženi (ovo je takođe Miloševićev izum!) i time ostvaruje neograničenu vlast, Đinđić je svoje političko delovanje prilagodio Đukanovićevoj želji za otcepljenjem Crne Gore. Tako je i napravljen savez država Srbije i Crne Gore. Kao protivuslugu Đinđić je dobio potpunu saglasnost da savezne institucije imaju mala ovlašćenja i da prvi ciklus izbora bude obavljen partijskim delegiranjem poslanika kao u početnoj fazi Miloševićeve vladavine!
Đukanović je na taj način od Đinđića dobio sve što je tražio za Crnu Goru i u Miloševićevo vreme. Ako Đukanovića Liberalni savez CG optužuje za izdaju samostalne Crne Gore, to je samo zbog političkog slepila izazvanog saznanjem da mu savez sa tom partijom više nije potreban. Svoje učešće u razbijanju savezne države Đinđić je nazvao preuzimanjem odgovornosti na sebe za sudbinu nove državne zajednice umesto onih koji spavaju na političkoj sceni Srbije poput Bećkovićeve Tijane u Rovcima!
Ovim je Đinđić zatvorio manje važan segmet Koštuničinog političkog delovanja. Naime, prosto ga je počistio sa savezne političke scene!
Borba za apsolutnu prevlast u Srbiji nastavljena je još intezivnije nakon afere sa Vukom Obradovićem. Oslanjajući se u prvoj fazi otpora Đinđiću na saveze koje je uspostavio sa delom promiloševićevskih visokih oficira u vojsci i policiji (posebno - sa načelnikom GŠ VJ generalom Nebojšom Pavkovićem i načelnikom RDB Radomirom Markovićem) Koštunica je pokušavo da destabilizuje Đinđića suprostavljajući u procesu hapšenja i izručivanja Slobodana Miloševića Haškom tribunalu svoj formalni legalizam Đinđićevom pragmatizmu koji je bio zasnovan na očekivanju da će se u Srbiju sliti milijarde evra finansijske pomoći sa zapada čim se Milošević nađe U Hagu. U suštini, Koštuničino zalaganje da se Milošević izruči Hagu tek nakon usvajanja Zakona o saradnji sa tribunalom, zakona čije donošenje je opstruisala upravo DSS, predstavljalo je pružanje ruke prijateljstva prema posustalim ptristalicama Miloševića i Socijalističke partije Srbije. Koliko je ovo Koštuničino koketiranje sa nacionalistima sa levice bilo uspešno jasno je pokazao drugi krug prvog ciklusa proteklih predsedničkih izbora: pokazalo se da je Koštuničin predsednički program među pristalicama Miloševićeve partije najomiljeniji posle Šešeljevog.
(Nastaviće se)
