LIČNI STAV: KOSOVO I METOHIJA BEZ SRPSKE POLITIKE
Gde je srpska priča
Tragedija je što se nigde ne čuje srpska priča. Ono što dolazi iz Beograda nije srpska priča. Dešavanja u Srbiji i Crnoj Gori ne predstavljaju državnu politiku, to je politika klanova. Kako sačuvati vlast radi moći. Srpska priča zahvaljujući našem kukavičluku, intelektualnoj lenjosti, našoj slabosti, još uvek nije ispričana. Pobuna pameti nije samo trening duha, pobuna pameti donosi promene, sigurna sam, na bolje.
Svetlana PETRUŠIĆ
Predsednik Vlade Srbije Zoran Đinđić u pismu komandantu NATO-a za jugoistok Evrope zahteva da se na Kosovo i Metohiju vrati hiljadu pripadnika snaga bezbednosti SRJ pozivajući se na rezoluciju SB 1244. Skandalozno, Čović je odustao od putovanja u Njujork, nije prisustvovao sednici SB koja je bila posvećena Kosovu i Metohiji isključivo zbog toga da bi Štajneru ostavio slobodan prostor da pred SB iznese već poznate stavove kada je u pitanju bezbednost i politička situacija na Kosovu i Metohiji. Čović je po nečijem zadatku uskratio još jednom da se o Kosovu i Metohiji čuje prava istina.
ZLOUPOTREBA MANJINSKIH PRAVA
Đinđić je, baš kao i Čović, samo jedan blefer. U poslednje vreme više puta je ponovio da je poslednji trenutak da počnu razgovori o statusu Kosova i Metohije. Đinđić nas je takođe iznenadio svojom izjavom da Vlada, to jest on, ima strategiju za Kosovo i Metohiju. Malo je čudno da u zemlji u kojoj ne postoji ni državna, ni nacionalna, ni vojna strategija, u zemlji u kojoj nisu definisani šta su to nacionalni a šta državni interesi, predsednik Vlade Srbije govori o strategiji za Kosovo i Metohiju. Pokrenuti pitanje statusa juga Srbije, a istovremeno reći da bez rešenog pitanja statusa nema ni povratka prognanih Srba, nije ništa drugo, nego onemogućiti svaki povratak Srba i učiniti sve da se stvori još veća nesigurnost kod Srba koji su ostali na Kosovu i Metohiji. U saznanju da su ostavljeni od Beograda, krenuće u poslednju seobu. Čak i da se ubrzo pokrene pitanje statusa Kosova i Metohije pred međunarodnim institucijama, to će biti jedan dugotrajan proces. Taman toliko da se završi započeti proces etničkog čišćenja srpskog prostora. I još nešto, mi danas nemamo ljude u vladi koji su kompetentni, dovoljno odgovorni i nacionalno svesni, da se bave pitanjem Kosova i Metohije. Ima mnogo pitanja koja bi predsednik Vlade morao da pokrene, a nije pokrenuo, i mnogo toga što je morao da uradi za Srbe na Kosovu i Metohiji, pa nije ništa uradio.
Pitanje Kosova i Metohije je pitanje od prvorazrednog nacionalnog i državnog značaja. Kosovo i Metohija je Srbija. I tu ne može biti govora ni o kakvom statusu i ni o kakvim podelama osova i Metohije. Jer srpski deo Kosovske Mitrovice - nije jedino Kosovo i Metohija. Što se tiče same teritorije, Kosovo i Metohija je već autonomija. Jug Srbije ulaskom NATO-a 99. godine okupiran je od strane šiptarskih terorista. Srbi koji su ostali žive u enklavama. To su logori u kojima je njihov život omeđen žicom. Srbi danas u najvećem broju žive od milostinje. Predsednik Vlade Srbije kada govori i Kosovu i Metohiji može jedino da govori o oslobađanju Srba, povratku prognanih Srba, o zaštiti prava šiptarske odnosno albanske nacionalne manjine i o primeni rezolucije SB 1244. Đinđić bi, da ima dobre namere, već do sada, kao predsednik Vlade, morao da sazove Konferenciju balkanskih država sa jednom jedinom temom: "Zloupotreba ljudskih prava nacionalnih manjina".
Sme li Đinđić da položaj, kao i celovitost najsrpskije teritorije, Kosova i Metohije, uopšte dovede u pitanje?! Svaka nebriga o državi vodi u veleizdaju. Svaki politički potez koji dovodi u pitanje celovitost teritorije je veleizdaja.
Govori se o podeli Kosova i Metohije. Ko je dao DOS-u mandat da se bavi najvažnijim i najosetljivijim srpskim pitanjem od nacionalnog i državnog značaja. Srpski narod nije dao mandat ni DOS-u da i dalje bude na vlasti. Narod je samo hteo da sruši jedan nakaradni Miloševićev režim. Samo u jednoj maloj Velikoj Hoči danas ima 13 crkava. Na prostoru Kosova i Metohije ostalo je preko 150 hiljada Srba, zajedno sa 112 porušenih crkava koje su u prisustvu NATO-a Šiptari digli u vazduh. Ko to može i ko to sme da deli? Na Kosovu i Metohiji nema stope koja nije srpska. Uostalom, zašto Đinđić ne pominje katastarske knjige. Narodu su potrebni parlamentarni izbori. Narodu je potrebna pametnija, mudrija, odgovornija vlast nego što je ova. Narodu je potrebna srpska vlast koja će pokazati brigu za državu. Svaki narod želi da on sam bira svoju vlast. Za svoje ciljeve i svoj novac. Nijedan narod ne želi marionetsku vlast. Posebno ne naš, srpski koji je 60 godina žrtva marionetskih vlasti.
NEĆE DA SE "BAVI"
Đinđić izjavljuje kako je razočaran što međunarodna zajednica govori jedno, a radi drugo. Ta međunarodna zajednica koja ima svoje ime i prezime, nikada nije ni krila svoje apetite kada je u pitanju Balkan, a posebno srpska teritorija. Belosvetska politička mafija oduvek je pronalazila ljude unutar našeg prostora koji su njihov plan izvodili do kraja, ali često i bez ikakve obaveze da te usluge i plati. U ambicioznom Đinđiću, uostalom kao i celoj vladajućoj garnituri, pronašla je, baš kao i u Miloševiću nekada, kooperativnog saradnika. Što se obećanih para tiče, istina je da je Đinđić ostao kratkih ruku.
Kad je Đinđić seo u stolicu predsednika Vlade izjavio je da on neće da se bavi Kosovom i Metohijom. I zaista, sve vreme se i nije bavio. Za vladu Zorana Đinđića postoji Kosovo i Metohija i Srbija, pa onda Srbija i Vojvodina, Srbi se nazivaju manjinom, a šiptarska ili albanska nacionalna manjina zove se samo Albanci, za Rašku oblast kažu Sandžak, Turci Osmanlije kao da još uvek nisu proterani sa srpskog prostora. Đinđić je Čoviću poverio nešto što je od posebnog nacionalnog značaja, da se bavi pitanjem Kosova i Metohije. Čović kao i Dušan Mihajlović, nekadašnji su Miloševićevi podrepaši, tačnije bili su deo jednog pogubnog i kriminalnog režima.
Štajner intenzivno radi na otcepljenju juga Srbije, to jest stvara državu od Kosova i Metohije. Čović sve što radi ide u željenom pravcu Štajnera. A sada mu javno u tome pomaže predsednik Vlade Srbije. Đinđić bi najradije i da plati, samo da se reši lukavog Čovića. Međutim, Čović puca na veće mesto. Ukoliko bude bio ugrožen od strane Đinđića, pokrenuće pitanje poverenja Vladi.
Srbi na Kosovu i Metohiji nemaju slobodu. Prognanim Srbima onemogućeno je da se vrate svojim kućama. Prognanima se manipuliše. Devedeset posto Srba na Kosovu i Metohiji živi od milostinje. Ništa nije preduzeto da vlade zemalja koje imaju svoje zone odgovornosti dobiju ozbiljniju informaciju o fizičkom i duhovnom genocidu nad Srbima. Privredna komora Srbije nije dobila zadatak da pronađe način kako da pomogne mladim i radno sposobnim, koji već, četiri godine čekaju pomoć iz Beograda. Regulisati radni staž i obezbediti posao Srbima, to znači zadržati ih na Kosovu i Metohiji. Takođe, neko namerno blokira svaku mogućnost da preduzeća iz centralne Srbije, koja trguju sa Šiptarima, otvore svoja predstavništva tamo gde su srpske zajednice na Kosovu i Metohiji. Advokatska komora Srbije takođe nema zadatak da se bori za prava Srba. Srbi na Kosovu i Metohiji kažu da su bez ozbiljnije advokatske zaštite. Takođe, nije organizovano stalno prisustvo lekara na celom prostoru gde su Srbi iako ima pravnog osnova u zajedničkom dokumentu potpisanom 5. novembra 2001. između Hekerupa i Čovića. Ništa se ne čini da se crkvena zemlja vrati SPC.
ČOVIĆ SPASAO ŠTAJNERA
Čović je lično odgovoran za registraciju prognanih Srba po diskriminatorskim uslovima UNMIK-a, odnosno Hekerupa. Stvara koaliciju Povratak koju uvodi u šiptarski parlament. Njihovo prisustvo je, što se tiče Srba, bez rezultata. Izvodi Srbe na lokalne izbore, a pritom Srbe ne pita koga bi oni želeli da ih predstavlja. Iako se početkom 2002. znalo da će biti raspisani lokalni izbori, Čović namerno ništa nije učinio kako bi Srbe pripremio na izlazak ili neizlazak na izbore. Zbog kraha koalicije Povratak na izborima, Čovića niko nije pozvao na odgovornost. Takođe, pod njegovim patronatom organizovani su lokalni izbori u Bujanovcu. Lično je odgovoran što je na listu stavio kompromitovane Srbe. Time je stvorio razdor i podelu među Srbima i oslabio pozicije srpske strane. Rezultat je postignut. Šiptari su dobili na ovim izborima. Čović je spasao Štajnera lokalnim izborima na Kosovu i Metohiji. Izborima je bila dovedena u pitanje misija UN-a. Štajner je dobio onaj broj Srba koji mu je bio i potreban da bi stvorio Šiptarima institucije i predstavio postojanje, tobože, multietničkog Kosova i Metohije. Čović, dalje, organizuje povratak Srba sa ciljem da se nikada i ne dogodi. To ne samo da potvrđuju rezultati na terenu, već i zaključci sa sastanka jedne strane nevladine organizacije. Zaključili su da Koordinacioni centar nije zainteresovan za povratak Srba. Osim, verbalno. Da bi prognane Srbe držao pod kontrolom, Čović organizuje skupštinu udruženja prognanih Srba, a radi samoreklamerstva najavljuje da će država Srbija da otkupljuje imovinu, pre svega siromašnih Srba na Kosovu i Metohiji koji su zbog svoje nemaštine prinuđeni da je prodaju. Novac iz Fonda za otkup imovine ne ide tamo za šta je namenjen. Čović parama Fonda na razne načine kupuje podršku pojedinih članova Koordinacionog centra, kao i ljudi njegove pogubne opcije. Čović je izmanipulisao Srbe u severnoj Mitrovici. Obećao im je formiranje opštine i potpunu bezbednost. Štajner je tek sada pojačao pritisak na Srbe. Čović Prištinu i ne pominje. On podržava multietničko Kosovo i Metohiju samo tamo gde Srbi čine većinu. Podržao je sramni odlazak Karića i njegove svite u Albaniju. Udruženje industrijalaca, kako su se nazvali, u zemlji razorene industrije, srpskim žitom hoće da hrani Albaniju. Naravno, Karić se nije postideo što trguje sa Šiptarima dok Srbi na Kosovu i Metohiji gladuju. Uostalom, što bi se i postideo, kada je svojim parama finansirao dolazak Demaćija, ideologa terorističke UČK usred Beograda. To je bio njegov poklon DOS-u. Čović takođe nije odgovorio Srbima šta će srpski meci u šitarskim puškama, makar se one zvale i lovačke. Čović je jedno zlo koje, uostalom kao i ceo DOS, treba što pre ukloniti sa vlasti.
KOLONIJALNA LOGIKA
Imperijalne i kolonijalne sile danas, kao što su Engleska, Nemačka, Francuska stavljene pod barjak SAD-a, imaju svoj cilj i svoju priču. Evropa zbog svojih kolonijalnih apetita ponovo otvara vrata panislamizmu usred Evrope. Pred očima hrišćanske Evrope, hrišćanska srpska zemlja pod fizičkim terorom i duhovnim genocidom nestaje. Papa Jovan Pavle misli da je Bog na zemlji. Rečju i delom doprineo je delovanju terorističke takozvane UČK na Kosovu i Metohiji. Izgleda da je najvažnije da katolički Zapad pokori pravoslavni Istok. Evropa doživljava svoj duhovni, moralni, intelektualni i hrišćanski sunovrat. Kupa se u licemerju, dekadenciji, destrukciji. Zar bi, inače, Rugova, jedan od lidera šiptarskih u vreme nabujalog šiptarskog terorizma 1998. godine dobio nagradu Saharov od Evropskog parlamenta u Strazburu. Šiptarski terorizam nije osveta, to je program i plan zacrtan još u programu Prizrenske lige napisanom od strane saveznika u stvaranju velikoalbanske ideje. Cilj je stvaranje etnički čistog Kosova i Metohije. NATO bombardovanjem 1999. saveznici su taj cilj sproveli u delo. Ali, to je kolonijalna priča, priča sile i priča o intelektualnoj truleži. Tragedija je što se nigde ne čuje srpska priča. Ono što dolazi iz Beograda, nije srpska priča. Dešavanja u Srbiji i Crnoj Gori ne predstavljaju državnu politiku, to je politika klanova. Kako sačuvati vlast radi moći. Srpska priča zahvaljujući našem kukavičluku, intelektualnoj lenjosti, našoj slabosti, još uvek nije ispričana. Pobuna pameti nije samo trening duha, pobuna pameti donosi promene, sigurna sam, na bolje.
