I rejon Banjice bio je stratište
"Banjica nije bila stratište" 14.02.
Neka gospoda učesnici u ovoj maloj raspravi o Banjici govore u davno poznatom komunističkom stereotipu po kome su partizani pobedili jer su bili bolji, hrabriji, pošteniji i - zato što nisu ubijali. Na žalost stvarna istina o svakom građanskom i revolucionarnom ratu je potpuno suprotna - u takvim ratovima pobeđuje onaj ko bolje, pragmatičnije, nemilosrdnije ubija.
Tačno je da je logor na Banjici bio stratište u vreme okupacije tokom Drugog svetskog rata, ali je tačno i to da je ceo rejon Banjice bio stratište posle tog istog rata. Pismeno svedočanstvo o tome ostavio je Milan Trešnjić u svojoj knjizi "Vreme razlaza" (Književne novine, Beograd, 1989. godine). Na početku knjige Trešnjić, tada oficir OZNA, govori o tome kako su osumnjičena lica dovođena u dvorište zgrade policije 22. kvarta na Dedinju a mnogi, odatle, bez suda i suđenja, samo po proceni organa OZNA, odvođeni u rejon Banjice na streljanje.
Devedesetih godina, kada je Vuk Drašković počeo otvoreno da radi na rehabilitaciji Dragomira Draže Mihailovića i njegovog pokreta, u mnogim tadašnjim novinama, od kojih neke izlaze i sada, razni pripadnici oslobodilačkog pokreta, najčešće OZNA, davali su intervjue o sudbini Draže Mihailovića i mestu gde je navodno sahranjen. Bar trojica njih tvrdili su da je Mihajlović (koji je za vreme suđenja u sali Doma garde u Topčideru bio čuvan u podzemnim magacinima za municiju) bio sahranjen na tada neizgrađenom prostoru, približno tamo gde se danas nalazi Ortopedska bolnica, ali i na drugim mestima u rejonu Banjice.
Razume se da takva svedočenja treba primiti sa rezervom, jer su mnoga inspirisana željom da se zločini sakriju i izbriše im se svaki trag. Ipak, još uvek ima mnogo živih svedoka, a meni lično je poznato da spiskovi streljanih postoje, jer sam u jednom beogradskom stanu deo tih spiskova video, razume se, u fotokopiji. Tada mi je rečeno da su svi streljani bili krivi, a na moj predlog da im se onda sudi posmrtno, odgovoreno mi je smehom.
Tačno je, dakle, to da je Banjica stratište u višestrukoj upotrebi – tamo su nas streljali okupatori, ali i oslobodioci. Na žalost.
Branko B. Bojović,
Beograd
