|
Intervju: Savo Štrbac,
direktor Dokumentaciono-informacionog centra "Veritas"
Hrvatska se suočava s
prošlošću
Haški sud je do sada podigao
optužnice protiv tri generala za zločine nad Srbima: Rahima Ademija i
Janka Bobetka za zločine u Medačkom džepu, te Ante Gotovine za zločine u
"Oluji" u sektoru jug. Međutim, nijedan od njih nije trenutno u
Ševeningenu, zatvoru Haškog suda
razgovarao: Miljan Kovač
Sudsko vijeće Županijskog suda u Rijeci
donijelo je 24. marta presudu u procesu protiv trojice okrivljenih da su
kao pripadnici Hrvatske vojske počinili ratne zločine nad srpskim
civilima.
U presudi se navodi da su Tihomir Orešković, Mirko Norac i
Stjepan Grandić krivi za odvođenje najmanje 50 civila iz Gospića i
Karlobaga i njihovu likvidaciju na lokacijama kod Pazarišta i Lipove
Glavice. Petoročlano sudsko vijeće sa sutkinjom Ikom Šarić na čelu osudilo
je Oreškovića na 15, Norca na 12, a Grandića na 10 godina zatvora.
Savo
Štrbac, direktor Dokumentaciono-informacionog centra "Veritas", za Patriot
otvoreno govori o zločinima koje je činila ova, tzv. "gospićka grupa" kao
i o drugim zločinima koje je počinila regularna Hrvatska vojska.
"Patriot": Gospodine Štrbac,
kako vi komentarišete proces pred riječkim sudom, koji je trajao 14
mjeseci, i presudu za zločine počinjene u Gospiću i okolini u jesen 1991.
godine?
Štrbac: U odnosu na dosadašnju praksu hrvatskih
sudova, kad su u pitanju suđenja pripadnicima Hrvatske vojske i policije
za zločine nad Srbima, moglo bi se reći da je ovo neki pozitivan pomak.
Prije ovoga suđeno je grupi Gošić i Varivode za ubistvo 16 staraca
poslije "Oluje", pa je tužilac u ponovljenom postupku odustao od optužbe.
Suđeno je i grupi "Lora". To je bila farsa od početka do kraja – svi su
oslobođeni. Ista situacija bila je i sa grupom Bjelovar. Trojica iz grupe
Virovitica dobili su po godinu dana zatvora za dokazani ratni zločin, a
jedan je oslobođen. Ubica trinaest rezervista JNA sa Koranskog mosta i po
drugi put je oslobođen. Suđeno je i tzv. grupi Prokljan za ubistvo i
paljenje staraca poslije "Oluje". Opet su svi oslobođeni.
Za razliku
od prethodnih, ovaj postupak u Rijeci je ličio na nekakvo suđenje. Do
prije dvije godine važeće je bilo ono mišljenje koje je formirano na
Vrhovnom sudu Hrvatske da hrvatski vojnici i policajci u odbrambenom ratu
nisu ni mogli da počine ratne zločine nad neprijateljem, bez obzira na to
šta da urade. Međutim, iako je sada učinjen neki pozitivan pomak, ja lično
smatram da je ovakva presuda truli kompromis. Htjela se zadovoljiti
međunarodna zajednica, posebno Haški sud, a htjela se zadovoljiti i domaća
javnost. Kad kažem da se htjelo udovoljiti Sudu u Hagu ili međunarodnoj
zajednici, onda imam na umu da je slučaj "Gospić" bio procesuiran pred
Haškim sudom, da je tužilaštvo vodilo intenzivnu istragu nekoliko godina i
da je taman pred podizanje optužnice, dogovorom između Haga i Vlade
Hrvatske, slučaj prepušten hrvatskom pravosuđu. Spekulisalo se tada da bi
u protivnom, s obzirom na to da je u pitanju bio Norac kao nacionalni
heroj, moglo doći i do pada Račanove vlade.
Da li je ovo pravična
kazna? Na "gospićku grupu" primenjuje se zakon koji je važio u vrijeme
počinjenja djela. To i jeste univerzalni princip koji danas preovlađuje u
demokratskom svijetu. Prema sada važećem krivičnom zakonu u Hrvatskoj,
maksimalne kazne su četrdeset godina – onda su bile dvadeset. Laički
gledano, razlika između 15 godina, koliko je dobio Orešković, i dvadeset
godina maksimalne kazne nije velika. Međutim, postoji velika simbolička
razlika. Kad se kaže da je neko dobio maksimalnu kaznu, bez obzira na to
kakva je ona u tome momentu, onda znači da bi je dobio i da je smrtna
kazna u pitanju. Zamislite, njima je Sud utvrdio da su isplanirali i
realizovali odvođenje iz kuća, stanova, podruma i likvidirali najmanje
pedeset civila. Pitam se šta je trebalo još da urade pa da im se izrekne
maksimalna kazna. Moram ovdje napraviti i paralelu sa suđenjima pred tim
istim hrvatskim sudovima Srbima za ratne zločine počinjene nad Hrvatima.
Tu su potpuno različiti standardi, što nas posebno iritira i pomalo plaši.
Kakve su informacije
"Veritasa" o zločinima koji su počinjeni na Lipovoj Glavici, Pazarištu i
Crnom Dabru na Velebitu u oktobru 1991. godine?
Prema "Veritasovim" informacijama, tada, u
jesen 1991, u Gospiću je likvidirano oko 130 civila srpske nacionalnosti.
Likvidirano je između deset i petnaest civila koji su uglavnom bili iz
mješovitih brakova. Sud je rekao da je likvidirano najmanje pedeset ljudi.
Što se tiče Lipove Glavice, mogu samo reći da su tamo krajem decembra
1991. godine pronađena 24 leša za koje je utvrđeno da se radi o Srbima
civilima. Bila je zima, pa su se dugo održali. Bili su poliveni benzinom i
zapaljeni, što je uveliko otežavalo identifikaciju. Leševi su pronađeni
na, u to vrijeme, ničijoj zemlji. Nakon što su pronađeni, izvučeni su na
srpsku stranu. Na Udbini je vršena obdukcija i identifikacija. To je
radila ekipa doktora Zorana Stankovića sa VMA. Većina tih leševa pokopana
je na Debelom brdu. Leševi su ponovo, početkom 2001. ili krajem 2000.
godine, ekshumirani po nalogu Suda u Rijeci. Neposredno pošto se postupak
počeo voditi, vršena je ponovna identifikacija, s tim što se išlo metodom
DNK i potvrđeno je da su to ti Srbi od kojih je većina ranije bila
identifikovana klasičnim metodama.
Na Crnom Dabru su pronađeni leševi
trojice ljudi iz Karlobaga. Nakon što su sneseni sa tog vrha, pokopani su
bez prisustva porodica u Gospiću.
Što se tiče Pazarišta, informaciju
da je tamo strijeljan veći broj civila dobili smo od nekih naših izvora.
Međutim, kasnije na toj lokaciji nisu pronađeni nikakvi leševi. Išli su i
haški istražitelji i tragali za tim leševima, što potvrđuje da se znalo za
tu lokaciju. Znači, oni su u međuvremenu negdje preneseni.
Još 1993.
godine, dok smo bili u Kninu, tražili smo da se utvrdi šta je sa nestalim
Srbima iz Gospića. Posmatračka misija Evropske zajednice čak je formirala
jednu komisiju i oni su tražili leševe uz pomoć Hrvata, koji su držali
Gospić. Po onome što su nam rekli ispalo je da ih je većina živa, ali,
eto, nisu mogli s njima da stupe u kontakt.
Imamo informacije da je u
Pazarištu, odnosno u blizini Smiljana, 1992. godine bilo 55 krstova, od
čega 30 sa NN oznakom. Sve je to u međuvremenu nestalo, tako da mi iz
"Veritasa" možemo govoriti samo o ovim podacima za koje imamo sigurne
dokaze.
Ovdje je interesantno reći da se na suđenju spominje broj od
150 svjedoka. Činjenica je da su se među svjedocima pojavili i sami
izvršioci – ljudi koji su prisustvovali tzv. smrtonosnom sastanku i koji
su otišli na likvidacije. Pucali. Doduše, sad oni govore da su pucali u
vazduh i zemlju. Ali, ljude je neko pobio. Nema nikakvog valjanog razloga
da se i oni ne nađu na optuženičkoj klupi. Jer, tako se radi kad su u
pitanju Srbi. Srbima je bilo dovoljno pronaći da su bili na određenom
području i pripadnici određene jedinice, i da je to već grijeh sam po sebi
i da to ulazi u pojam ratnog zločina.
Kakva je bila uloga hrvatskog
državnog vrha u ovome, ali i drugim zločinima počinjenim nad Srbima prema
podacima kojima raspolaže "Veritas"?
Sigurno je jedno, a to se potvrdilo i u toku
ovog suđenja: za zločin u Gospiću znali su svi u vojno-policijskim i
civilno-političkim strukturama – sve do Tuđmana. Svi su znali i o tome
raspravljali.
Zna se da je Tihomir Orešković krajem 1991. godine bio
uhapšen, kao i da je vrlo brzo pušten iz zatvora. Pušten je na osnovu
peticije koju je potpisalo, koliko se ja sjećam, desetak hiljada hrvatskih
vojnika i policajaca sa ličkog ratišta. Zaprijetili su da će, ako im ne
puste Oreškovića iz pritvora, napustiti ratište.
Isto tako, nema
nikakve sumnje da je vrh na svim komandnim nivoima znao i za slučaj
"Lora". Znali su i za Pakračku poljanu, kao i za Paulin Dvor. Dopuštena je
mogućnost da im je neki pojedinačni slučaj likvidacije mogao promaći, ali
ovdje gdje se radi o desetinama i stotinama pobijenih – za to su svi
znali.
Haški sud je do sada podigao optužice protiv tri generala za
zločine nad Srbima: Rahima Ademija i Janka Bobetka za zločine u Medačkom
džepu, te Ante Gotovine za zločine u "Oluji" u sektoru jug. Međutim,
nijedan od njih nije trenutno u Ševeningenu, zatvoru Haškog suda. Jedino
je do sad bio jedno vrijeme Rahim Ademi, pa je onda pušten i čeka suđenje
sa slobode. Ante Gotovina je sve vrijeme u bjekstvu, a Bobetko u bolnici,
pa kao zbog bolesti nije mogao da bude prebačen do Ševeningena. Zna se i
to da se vodi još nekoliko intenzivnih istraga protiv Hrvata po komandnoj
odgovornosti. Nisu više među živima oni koji su bili na vrhu piramide
odgovornosti – Tuđman i Gojko Šušak. Međutim, ima i danas onih koji
participiraju na vrlo visokim pozicijama u hrvatskoj političkoj strukturi
vlasti, a koji su bili na visokim položajima i funkcijama u vrijeme rata,
kada su se dešavali zločini nad Srbima. Vidite, mi u "Veritasu" smo u toj
saradnji sa Haškim sudom njima, uglavnom na njihov zahtjev, dostavljali
materijalne dokaze ili obezbeđivali svjedoke. Već se najavljuju i neke
optužnice koje očekujemo već dugo. Spominju se i neki rokovi, sredinom
aprila, kada bi protiv nekoliko osumnjičenih mogle biti podignute
optužnice.
Da li je riječki proces spasio
Mirka Norca od odlaska u Hag, gdje bi mu, između ostalog, bilo suđeno i za
zločine u Medačkom džepu 1993. godine?
Moram reći da, kad je intenzivna istraga
krenula od strane tužilaštva iz Haga za zločine nad Srbima, vođene su tri
istovremene istrage. Jedna od njih je bila za Gospić 1991, druga je bila
Medački džep, i treća je "Oluja" – sektor jug. Mirko Norac je bio
personalna veza između ova tri događaja zato što je u sva tri događaja
zauzimao vrlo značajna mjesta. Bio je komandant 118. brigade Hrvatske
vojske u Gospiću, u Medačkom džepu je bio komandant 9. gardijske brigade,
a u "Oluji" je komandovao pravcem Velebit. Bio je, znači, jedan od
pomoćnika Ante Gotovine. Ante Gotovina je bio komandant cijele operacije
na sektoru jug. On je izbjegao optužnicu za Gospić pred Haškim sudom.
Ostalo je otvoreno pitanje da li će biti optužen za Medački džep i za
"Oluju". Obje ove optužnice su tako koncipirane da se mogu dodavati samo
imena, pa ima dovoljno prostora da se tu nađe i ime Mirka Norca. Ja
vjerujem da će on biti optužen bar za jedan od ova dva događaja i od
strane Haškog suda. Jedino ga može spasiti ako bi opet hrvatski sudovi
dobili ili preduhitrili tužilaštvo iz Haga, pa da oni procesuiraju i
Medački džep.
Da li mislite da se poslije
žalbi može desiti da se smanje izrečene kazne "gospićkoj grupi",
prvenstveno zbog pritiska javnosti i pojedinih hrvatskih političara, koji
smatraju da su Norac, Orešković i Grandić zapravo hrvatski
junaci?
Vrhovni sud ima mogućnost da preinači kaznu i
naviše i naniže, ali, isto tako, i da ukine prvostepenu presudu i vrati na
ponovno suđenje. Prema dosadašnjoj praksi Vrhovnog suda Hrvatske, ne mogu
to lako procijeniti. Do sada su – pod raznoraznim pritiscima i međunarodne
zajednice, ali i domaće javnosti, domaćih političara – neke presude
prvostepenih sudova ukidali. Ja smatram da se sada ulazi u jednu fazu koja
se može nazvati suočavanje sa sopstvenom prošlošću. To je veoma bolno na
svim stranama, a kod Hrvata je to i izuzetno bolnije i teže nego kod Srba.
Nas Srbe sve vrijeme prati fama da smo mi oni loši momci, da smo mi
agresori, da smo mi zločinci, a svi drugi da su žrtve.
Mislim da sad,
sve što idemo dalje, samo možemo doći u bolju poziciju. A kod Hrvata i kod
Bošnjaka je drugačije. Sve što se više čeprka po tom ratu, pozicija im
može biti samo gora. Jer, u građanskom ratu kakav je bio na ovim našim
područjima – nema nevinih. Nijanse su u pitanju – na kojoj strani je bilo
više žrtava, na kojoj strani je bilo više ljudi sklonih zločinima.
Međutim, kako vrijeme odmiče, tako se dolazi i do sve više dokaza. Mi se
borimo protiv ove nepravde, koja je jasna pred hrvatskim pravosuđem,
upravo preko međunarodne zajednice. Badava što mi apelujemo na hrvatsku
javnost, na hrvatske sudove, na hrvatske zvaničnike. Nepravdi vičemo –
nepravda ovo, nepravda ono; zašto hapsite nakon toliko godina ljude, zašto
sudite u odsustvu? To kod njih nema nekakvog uticaja i osjećaja mjere, ali
kad im se to zaprijeti i uslovljava sa nivoa raznih međunarodnih
organizacija i svega onoga što se zove međunarodna zajednica, onda to može
da ima uspjeha.
Vlada RS je Haškom tribunalu
dostavila dokumentaciju u kojoj se, između ostalog, spominje i masovno
ubistvo vojnika i civila u Mrkonjić Gradu (koji je HV osvojio u akciji
"Južni potez"). Za taj zločin posebno se terete generali Damir Krstičević,
Ante Gotovina i Ivan Korade. Kakvi su podaci "Veritasa" o ovim
zlocinima?
Imamo mi i podatke o zločinu u Mrkonjić Gradu.
Ja sam lično bio i prisustvovao jedno vrijeme ekshumacijama. Znamo da su
taj zločin počinile jedinice koje su, kad su pregazile Krajinu, nastavile
ovamo prema Republici Srpskoj. To su bile upravo ove jedinice kojima je
komandovao Gotovina, a njegovi pomoćnici bili su Krstičević i Korade.
Ostaje pitanje da li će tužilaštvo i kada podići tu optužnicu.
Vjerujem da će biti podignute optužnice, mada je to teško sada reći
jer često se mijenja praksa i planovi tužilaštva, pa je teško procijeniti
po dosadašnjoj praksi kako će haško tužilaštvo raditi ubuduće.
Tokom rata je iz Hrvatske
protjerano više stotina hiljada Srba. Koliko ih se do sada vratilo i sa
kakvim se sve problemima suočavaju?
Zna se otprilike da je prvobitno Hrvatsku
napustilo od 1991. godine kroz ratni period oko 400 hiljada Srba. To je
vrlo jednostavna računica. Zna se da je na popisu iz 1991. godine bilo 582
hiljade Srba, a po popisu iz 2001. nešto oko 200 hiljada. Po popisu 1991.
godine bilo je još 106 hiljada Jugoslovena, među njima bilo je i bar 60-80
% Srba.
Hrvati barataju brojem od preko sto hiljada povratnika. Mi,
opet, i neke NVO, kao i neke međunarodne organizacije, smatramo da se
otprilike moglo vratiti oko 35 hiljada. Kad kažemo vratiti, mislimo na one
koji su se vratili i ostali da žive. Normalno da je daleko više njih uzelo
hrvatske dokumente u raznim periodima poslije rata, ali nisu ostali u
Hrvatskoj.
|
