| Utorak 10. jun 2003. |
Broj 32180 VEK PRVI |
|
Dogovor iz 1901.Više od sto godina
stare Konvencije o ekstradiciji prvi su se setili – Slovenci
Razgovori američkih i slovenačkih pravnih eksperata, povodom zahteva Bele kuće da i Slovenija potpiše bilateralni sporazum sa SAD o neizručenju američkih državljana Međunarodnom krivičnom sudu u Hagu, završeni su u utorak. Slovenačka strana zaključila je da takav ugovor ne treba potpisivati, a ponuđenu pravnu argumentaciju za takav stav, javljaju mediji, američki eksperti su osporili. Iz pouzdanih izvora "Politika" saznaje da se slovenačka strana pozvala i na Konvenciju o ekstradiciji, koju su SAD i Kraljevina Srbija potpisale 1901. godine. Ako je to zaista tako, jednom davnom međunarodnopravnom dokumentu, pomalo iznenađujuće, pridat je aktuelni značaj. Važan sporazum Konvencija o ekstradiciji potpisana između Kraljevine Srbije i SAD bila je najvažniji sporazum dve države posle uspostavljanja njihovih diplomatskih odnosa 1881. godine, kada su dve strane potpisale trgovinski sporazum i konzularnu konvenciju. Predistorija tih dokumenata nije bila duga. Posle okončanja Građanskog rata u SAD i samo mesec dana posle sticanja nezavisnosti Kneževine Srbije na Berlinskom kongresu 1878. godine, poslanik SAD u Beču Džon Adam Kason predložio je vladi SAD uspostavljanje diplomatskih odnosa sa Srbijom. Posle više od godinu dana poslanik Kason je doputovao u Beograd gde se 20. oktobra 1879. sreo sa ministrom inostranih dela Srbije, liberalom Jovanom Ristićem. U Kasonovom diplomatskom prtljagu bili su i predlozi tekstova trgovinskog sporazum i konzularne konvencije. Na njih je srpska strana stavila primedbe, a SAD su dostavile svoj odgovor u decembru iste godine, posle čega je usledila jednogodišnja pauza u ovim pregovorima. Onda je došlo do promena i u Srbiji i u SAD. Umesto Jovana Ristića srpski premijer postao je naprednjak Milan Piroćanac, a ministar spoljnih poslova Čedomilj Mijatović. U SAD je za predsednika izabran Džejms Garfild, a za državnog sekretara imenovan je Džejms Blejn. Sada je Mijatović oživeo ranije započete pregovore i preko srpskog poslanika u Beču, Jovana Ristića, uputio vladi SAD pitanje da li je spremna da imenuje poslanika u Beogradu. Nova američka administracija ovlastila je za pregovore sa Srbijom Judžina Skajlera, konzula SAD u Bukureštu, koji je uskoro stigao u srpsku prestonicu. Ministar Čedomilj Mijatović i njegov američki gost su posle pregovora, 28. juna 1881. godine (očigledno simbolički – na Vidovdan), sačinili nacrt trgovinskog sporazuma i konzularne konvencije između SAD i Srbije. Postavljen temelj Konačno su 14. oktobra 1881. godine potpisali ove bilateralne međunarodnopravne dokumente, postavljajući temelje diplomatskih odnosa između SAD i Srbije. Prvi američki diplomata akreditovan u Srbiji bio je Judžin Skajler. Posle završenih pravnih nauka na Kolumbija univerzitetu u Njujorku, ovaj diplomata od karijere, pre Beograda službovao je kao američki konzul u Moskvi, Talinu, Petrogradu, Carigradu, Birmingemu, Rimu, potom u Bukureštu. Posle Skajlera, do 1914. godine, bilo je ukupno 14 američkih poslanika u Beogradu, uglavnom činovnika nižeg ranga, bez naročitog ugleda u Stejt departmentu. U istoriji odnosa SAD i Srbije do 1918. godine, o čemu nas iscrpno izveštava dr Ubavka Ostojić-Fejić u jednoj svojoj studiji, poseban značaj imala je upravo bilateralna Konvencija o ekstradiciji potpisana 25. oktobra 1901. godine. Konvencija je ratifikovana u Senatu SAD i u Narodnoj skupštini Srbije, a onda su razmenjeni i ratifikacioni instrumenti 12. aprila 1902. godine. Tadašnji američki poslanik i opunomoćeni ministar u Beogradu bio je Čarls Frensis, pravnik po obrazovanju, novinar koji je zaplovio u diplomatske vode. U postupku donošenja Konvencije o ekstradiciji, po njegovom svedočenju, izbio je samo jedan nesporazum. Poslednji paragraf 2. člana Konvencije govorio je "o zločinu u obe zemlje protiv zakona o ukidanju ropstva i trgovine robljem". Srpska strana stavila je do znanja da u Srbiji zakon o ukidanju ropstva ne postoji, jer nema ropstva, pa je nesporazum rešen tako što je u Konvenciju uneto da je kršenje zakona o zabrani ropstva vezano isključivo za SAD. Zašto su se slovenački pravni eksperti, u razgovoru sa američkim kolegama, pozvali na ovu konvenciju? Nekolicina domaćih stručnjaka za međunarodno pravo nije bila spremna da na bilo koji način komentariše ovo pitanje, u nedostatku bilo kakvih preciznih činjenica. Otuda nam ostaje da pomenemo tek nekoliko pretpostavki iznetih s njihove strane ovim povodom. Nelogično i nategnuto tumačenje Gledano iz međunarodnopravnog ugla, pozivanje slovenačkih eksperata na američko-srpsku konvenciju o ekstradiciji iz 1901. godine prilično je nelogično. Pre svega, u odnosu na bilateralne međudržavne ugovore, ratifikovani višestrani ugovori, kakav je i onaj o osnivanju Međunarodnog krivičnog suda, imaju veću pravnu snagu. Slovenija je ratifikovala taj ugovor. Na nezahvalnom terenu pretpostavki, jedan od naših sagovornika izneo je mogućnost da su se slovenački pravni eksperti oslonili na princip nasleđivanja primenjiv u međunarodnom pravu. Kraljevina SHS u koju je ušla i Slovenija 1918. godine, preuzela je međunarodne obaveze i prava Kraljevine Srbije. Bio je to slučaj i sa Konvencijom o ekstradiciji potpisanom između SAD i Srbije. Međunarodnopravni kontinuitet održan je i osnivanjem druge Jugoslavije, 1945. godine, kada je monarhistički oblik vladavine zamenjen republikanskim. Na prostoru prethodne Jugoslavije, od 1991. godine stvoren je niz novih država, koje se i danas u pojedinim domenima pozivaju na međunarodnopravni kontinuitet sa SFRJ. Možda su slovenački pravni eksperti sledili ovu logiku, ali je ona vrlo nategnuta, teško održiva. U međunarodnom pravu važi pravilo da se na novostvorene države prenose, po pravnom automatizmu, samo obaveze proistekle iz ratifikovanja višestranih, tzv. legislativnih ugovora (na primer, Pakt o građanskim pravima, ili Konvencija o genocidu). Za razliku od legislativnih ugovora, prava i obaveze iz bilateralnih međunarodnih ugovora se ne prenose na novostvorene države. Na takve ugovore one se mogu pozivati jedino uz krajnje nategnuta tumačenja. U konkretnom slučaju, takva, krajnja nategnutost, postojala bi i ukoliko se Državna zajednica Srbije i Crne Gore, u predstojećim pregovorima sa SAD o istom pitanju, pozove na Konvenciju o ekstradiciji iz 1901. godine. SR Jugoslavija je ratifikovala ugovor o Međunarodnom krivičnom sudu, što obavezuje i Zajednicu Srbije i Crne Gore. Odredbe tog Suda o ekstradiciji imaju prednost nad pomenutom bilateralnom konvencijom o ekstradiciji. Slobodan Kljakić |
